Antonia Padovan Kralj: Svjetlosno izabrane hladnoće

Od tuđih laži i prevara istkane
I samilosno ubrizgane
U krive vene…
Alo, mamurni šapati,
Vas sam ostavila
U dalekoj dubiozi
Nepotrebne prošlosti.
I ovo ću prošibat k’o san
Istoimenog sarkazma
Bez pljeska i osmijeha,
I varit sama sebi u lice
Nekih novootkrivenih lyricsa
Pomodnog doba
Kojem nema uzmaka…
Alo, u meni nema zla,
Toliko pozitive
Koliko iz mene
Izvire i isijava
Vi nećete doživjeti do nestanka.
Adio siromasi.
Ja moram dalje da nastavljam.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Crtica o nevoljkosti

Prije nekoliko dana osvanuo je tekst Marinka Krmpotića o knjizi Envera Krivca “Ništa za pisati kući o…” pod naslovom »Ništa za kući pisati o«: Vedrija i tamnija strana života, uz nadnaslov “Roman Envera Krivca”. Ovu posljednju naznaku “roman” ćemo izbjeći, uvijek sam imao dojam da se radi o zbirci kratkih pripovjedaka, doduše tematski i smisaono ulančanih, ali ne o romanu; neću cjepidlačiti, ovo “roman” ću svakako dopustiti kao autorovu opasku, jer sam možda i tri (brojkom – 3) godine od objavljivanja i zaboravio što je to Enver Krivac objavio, u Algoritmu kod Krune Lokotara, u okviru nagrade Prozak, a uz navedeno je bio ušao i u uži izbor Europske nagrade za književnost. Pa… osim predstavljanja u Ribooku toga ranog ljeta 2013. do danas u Novom listu nismo bili čuli za novost zvanu “roman Envera Krivca”. Je li vijest putovala karavanom deva iz drevnoga i dalekog Kitaja? Jesu li objavu donijela tri mudraca s istoka? Ne, radilo se o vrlo realnoj vijesti u vrlo realnom vremenu. Jer, Novi list, poslovično, ne stiže, ne može, neće, nije jasno što je u igri, ali svakako zna jednostavno zaboraviti na lokalno bitne književne stvari koje mogu postati i nacionalno, a možda i nadnacionalno, nije bitno, vrag bi ga znao, ionako to ne možemo doznati jer na lokalnoj razini mnoge stvari jednostavno ishlape u vremenu, pa se tako zaboravi. Još ako autor zaboravi, super. Nije bitno zašto, jednostavno se zaboravi.
Dakle, nakon 3 godine Krivac je dobio osvrt na knjigu u lokalnom listu koji je bitan za zajednicu. Reklo bi se bolje ikad, nekog nikad. No, vrag je u detalju: nije tako, trebalo je biti pravovremeno, trebalo je biti primjereno i s mjerom, pa bismo danas, uvjeren sam, imali ako ne još Krivčevih pripovjedaka i romana, a onda barem jednu življu raspravu i koji dodatni kritički osvrt, jelte. Palac dolje riječkim medijima na “pravovremenosti”, palac gore Krmpotiću (barem mala satisfakcija) i Krivcu (na čekanju Godota).
Ovakav slučaj “ignoranse” se, to iskustveno znam, u Splitu ili Zadru, Varaždinu ili Osijeku jednostavno ne bi dogodilo. Zašto? Jer je lokalno bitan autor jednostavno bitan u svojoj zajednici, pa onda moguće i šire, a nije samo na lokalnom dnevnom listu hoće li se prema tome odnositi kao efemeriliji ili će se ozbiljnije pozabaviti vlastitom temom. Stoga nije neobično da čim knjiga bude objavljena, autor dobije, ako ništa drugo, osvrt, ako ne i pristojan razgovor u lokalnom čitanom mediju. U Rijeci… pa, eto, kada stigne na red… Ne bih ovome pridavao nikakve “urotničke” atribute, samo bih naveo da ovakav slučaj nije usamljen, iako je pomalo vidljiviji jer se radi o poznatijem autoru. Možda se samo radi o nevoljkosti… fjaki… tko bi to znao…

Vergilije Franizz: Jeti

Jeti me pratio
Duboke stope u mehkom snijegu
Poklapale su stope moje
Sjetih se
Da ga vodim ukrug
Poželjeh malo brže hoditi
Da ga uhvatim nespremnog
Da mu iza leđa dođem
Tu sam
Blizu njegovog leta
Gledao sam između njegovih uha
Nešto je mirisao
Bio je čovjek
U velikom izdanju
Kosmat
Bijelog tena
Možda je albino jeti
Skoro da se lupih po glavi
Budalo
Ti ne znaš kako jeti izgleda
I zove li se tako
Zna li zboriti
S kim se pari
Ima li rasista među njima
Što me prati
Što mu treba znanje o meni
Jel’ kanibal
Plače li
Što snijeg voli
Je li njegov smisao vreliji
Pa da se ne pregrije
Pitanja sam imao mnogo
Još nisam siguran u postojanje velikog čovjeka
A već ga pratim
I već bi da znam
O njemu sve
A samo mislim
Da je to Jeti

Foto: www.pexels.com

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Moja zvjezdica (Daljine sa ukusom soli i bršljana)

Konačno, taj često puta mučan ukrcaj i niz putovanja dugih 7 mjeseci se konačno završio. Iskrcavam se u Valletti i konačno kući. Crkvu koju je podigao kao svoju zadužbinu u Valetti nakon otmice otomanskog komadnog ratnog broda kapetan Petar Želalić iz Bijele, nisam vidio.
Ulazak u veliki trajekt Tirenije pod talijanskom zastavom nije dao naslutiti da će put do doma biti, pa recimo, i dug i težak i neugodan i da se pamti zauvijek.
Sirakuza, Sicilija. Vrlo rigorozan carinski pregled. Nostromo me moli da mu pomognem nekako olakšati proceduru sa unošenjem Ringa. Ringo je mala simpatična čimpanza ali samo naoko. Zlopamtilo i gleda samo kako će ugristi za nogu ako mu se netko ne sviđa. Nema načina za pomirenje bez tvrdo kuhanih jaja. Ne znam ni sam koliko sam mu ih odnio da se izmirimo nakon sto sam ga jednom iz čista mira polio dobro hladnom vodom.
Guramo se namjerno oko carinika nas 18 da stvorimo sto veću gužvu. Dvije šteke cigareta rješavaju situaciju i izlazimo van. Ringo kao da zna kako treba da se ponaša. Miran je, ne skviči i ne skače u onoj svojoj škatuli.
Nema taksija. Jedini prevoz su konjske zaprege. Unajmili smo dvije. Slažemo sav prtljag na kola i onda i mi na njih. Idemo kao oni američki useljenici kad se osvajali zemlju u Oklahomi. Treba savladati jednu dosta veliku uzbrdicu. Nismo ni počeli sa vožnjom, a oni jadni konji samo raširili noge i ni makac dalje. Svađamo se onako baš mediteranski sa vlasnicima zaprega koji opet protestiraju da smo teški i mi i prtljaga.
Izlazimo vani i guramo kola. Duša nam ispala. Kad smo došli konačno do željezničke stanice plaćamo, smijemo se i častimo vlasnike zaprega pivom. Oni nam pomažu pak naći kupe u nekom vagonu, a nas je ni manje ni više nego 18.
Zvižduk lokomotive i konačno za Reggio Calabria preko Messine. U neke kasne noćne sate gledamo sa divljenjem kako cijela kompozicija ulazi na trajekt i izlazi opet u Reggio. Tehnika, ali ništa bez broda, ništa kažem ja vama.
U Bariju imamo sad cijeli dan pred sobom. Navečer odlazak našim čuvenim trajektom “Sveti Stefan”. Bio je to onaj mali crni čuveni “Svetac”. Dok su se prošle formalnosti u Baru, čekamo zadarski autobus koji iz Bara polazi u 18:00 za Rijeku.
Stižem zaista jako kasno doma. Nisam se ni pozdravio sa ženom koja mi šapće da je ne budim i da je ne ljubim. Prilazim kolijevci i gledam je kako spava.
Moja mala zvijezdica.
Ujutro ona se budi i kaže kako to ono djeca pričaju jezikom najjednostavnijih riječi. Gleda u nas držeći se za ogradu krevetića i pita: Mama ko to?
Mama joj objašnjava da je stigao tata a ona uzme sliku sa noćnog ormarića, smije se, ljubi sliku i sve ponavlja “tata, tata”.
Danas kad je moja zvijezda već na zalazu, pitam se zašto i dan danas ne mogu objasniti nikome da je to bio prvi teški momenat vezan za plovidbu i da će ona uvijek biti moja mala zvjezdica.
Mora biti, nema druge, to je neki vrag koji izlazi iz lamarina i otruje čovjeka i učini mu da neke stvari ne umije kazati. Onda to raste i raste a taj toksin je sve jači.
To je nešto iz mora i lamarina, sigurno.
Ne znam kako to onda nisam umio da se izrazim. Danas je izgleda još gore.
Stalno se nadam i mislim da ona ipak zna da je ona uvijek bila i da je i dan danas ostala moja mala zvjezdica.
I opet vam kažem, ubio me Gospod Bog ako nema nekakvoga otrova u tome moru, ružini i lamarinu pa otruje. Eto tako. Nema se tu što mnogo pričati. Gorki, amari frutti di mare.
I onda kažu, lako je njima, oni navegaju.
Daljine.
Neću se s nikim kontrestati da znam bolje od drugih što je daljina.
Omnia mea mecum porto.
Da, sve svoje sobom nosim, samo tako i nikako drugačije.
Više se uopće ne trudim da me iko razumije. Kako bi me drugi razumjeli kad ja ni sam sebe ne razumijem.
Vražje te daljine. Daljine, pune otrova.
A, strah me, vele me strah. Znam da sam otrovan daljinama a neću sebi to da priznam
Daljine se ne mjere ni metrima ni kilometrima već otkucajima srca. Srce nije otučeni limeni lončić sa slikom Paja Patka.
Svakim danom sam sve drugačiji od drugih i sve se manje trudim da budem kao i oni. Nekad mi se opet čini da se ni oni ne trude bacit oćadu da vide što se događa.

Vox clamantis in deserto

Foto: LPG/C Venere, Hurricane, 19/jan/2013 @ YouTube
www.youtube.com

‎Boško Boki Habuš‎: Linija 1

Strah te godina,
čovječe u kaputu
što jutrom lutaš
tražeć’ vjerne prečace;
Strah te otvorenih prostora,
gade ti se.
Sve ću ti ih nacrtati,
na ogledalu, ovako,
sada, baš ovdje,
u njemu da se vidiš
bez varki i zamki
mekan, ružičast i plastičan.
Sjedalo što te prima
nije ništa drugo nego boležljiva tišina, na samrti.
Nemoj ići, žućkasti lutče.
Vid svoj očuvaj, čovječe.

Foto: www.pexels.com

Vladimir Papić: Punom brzinom

Cesta je pusta. Brisači bijesno šamaraju kapljice kiše. Glava mi pada od umora. Pojačavam glazbu. Volan iznenada izmiče kontroli. Kočim. Auto se okreće. Stajem naglo. Od bljeska svjetla drugih automobila ne vidim ništa u retrovizoru. Dajem gas. Ne želim čuti svoje misli. Usporavam tek pred ulaskom u grad. Parkiram u garažu. Pregledavam auto. Prednja strana je ulubljena. Žurim u kuću i palim televiziju. Vrtim kanale. Ispraznim bocu Jacka i uspijem zaspati.
Fluorescente brojke na satu pokazuju 6:00. Odlazim do računala. Pregledavam internet portale i gledam vijesti na televiziji. Kupujem na kiosku novine. Listam crnu kroniku. Nigdje se ne spominje automobilska nesreća.
Bolje da ne izlazim autom iz kuće dok se stvari ne slegnu. A što ako je netko zapisao moje registracije? Ma ne. Već bi mi policija pokucala na vrata. Nisam valjda pregazio neko dijete? Ne, ne mogu živjeti ovako. Moram saznati što se dogodilo.
Na putu do posla proučavam udubine na karoserijama. Raspitujem se kod kolega o životinjama koje pretrčavaju cestu. Šef mi govori da dignem slušalicu ili ću dobiti otkaz. Možda me netko lupio na parkingu? S prednje strane? Nema smisla. Neka žena mi objašnjava preko telefona kako joj ne treba životno osiguranje. Urlam da već sutra može riknuti u automobilskoj nesreći. Šef mi stišće rame. Kaže da imam pet minuta pokupiti svoje stvari.
Hodam kući. Zaustavljam se kraj bolnice. Možda ovdje netko leži u komi. Samo čekaju da se probudi i iznese detaljan opis automobila. Mogu li me naći po otisku guma na tijelu?
Dižem ručnu i dajem gas. Gume bespomoćno cvile. „Tako. Sad su neprepoznatljive“, govorim si dok obilazim auto s čekićem. Lupam po autu. Lim se uvija. Staklo pršti po garaži. Izgleda kao da je prošao totalku. Lokvica benzina širi se po podu. Kako ću sad do auto otpada? Nemam ideju što dalje. Pušim zureći u smrskani auto. Ruka mi drhti. Otvaram vrata garaže. Izlazim i bacam čik unutra. Odlučim pobjeći iz grada.
Vozimo se u tišini. Tip koji me pokupio djeluje umorno. Gledam kako kišne kapi natapaju asfalt. Ovaj dio ceste mi djeluje poznato. Volan zapleše. Vrtimo se i naglo stajemo. Izlazimo iz auta. Ulubljen je s prednje strane. Lupili smo u zaštitnu ogradu.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Bura poslije bure

bura me dere
Sunce me ždere
more me hladi
ko’ led u studenoj limunadi

potpisuje se nebo
kišicom
pod bokove jahti
na čijim palubnim ogradama
hofiraju
muški i ženski kupaći kostimi
dok
dva slučajna kanadera
razmrsuju dugu
iz kolopleta
oblaka i jarbolskog konoplja

pleše žuta slamka
u praznoj čaši nescafea

tvoja ruka je kitolovac

Foto: Miro Škugor