Alisa Bedžeti: Svojim putem

Pobjednička priča s festivala Bloomsday

Okej, ovako je krenuo ovaj prokleti dan. Moja supruga Nora i ja krenuli smo prema Italiji, odnosno gradu Trstu. U pratnji su nam bila dva nepismena vodiča. Allen, čije samo ime govori da je kao vanzemaljac koji ne pripada ovom svijetu. Stalno zuri u prazno. Tu je bio i Bergeto, prvak za… znate li što? Ništa! Glup je k’o drvo. Umjesto da me pošalju u Trst kako bih dobio inspiraciju za svoju novu knjigu, oni su me doveli do Pule, za koju nisam imao pojma da postoji. Ovdje ne možeš dobiti ni svježeg zraka, a kamo li inspiraciju. Ajme meni, gdje sam ja to završio?
Ma, ne! Znate li što? Vjerojatno je ovdje moja karijera završena. Ušao sam u sobu prljavog hotela u koji su nas smjestili, istuširao se i spremio za odlazak u Trst. Nora nije bila u sobi. Njoj je baš postalo zabavno u Puli. Ljudi su bili smotani poput nje. Kada sam pokušao otvoriti vrata sobe, ona se nisu htjela otvoriti.
– Ma koji vrag? – viknuo sam.
– Allene!!! Bergeto!!!Gdje ste konjine jedne?!
– Ovaj, ništa se vi nemojte brinuti. Sve će biti u redu. Nismo namjeravali uzeti vaš ključ – rekao je Allen s druge strane vrata.
– Znači vi ste mi uzeli ključ? Ma, samo me čekajte! Čim izađem, vidjet ćete vi!
– Bergeto je uzeo ključ i izgubio ga! – pokušavao se opravdati Allen.
– Što? Nije istina! On je uzeo! Htio ga je sakriti od vas!- začuo se Bergeto.
– Smiri se James, sve će biti u redu, smiri se – ponavljao sam u sebi.
Osjećao sam kako mi živac titra na vratu. Izašao sam na balkon kako bih udahnuo zrak.
– Skočit ću pa će onda svi pisati o tome kako je James Joyce skočio zbog grada Pule, jer mu se nije svidio. Čekaj, moram to napisati na neki papir… čekaj malo, što ja to govorim? Bacit ću se zbog ovog mjesta? E, pa oprosti! Moj život vrijedi puno više nego ova… Pula.
Nakon puna četiri sata, u sobu je ušla Nora, a iza nje kreteni Allen i Bergeto. Krenuo sam ljutito prema njima.
– Bergeto, mislim da je vrijeme da krenemo – rekao je prepadnuto Allen.
I oboje su kao kukavice pobjegli vani.
– Smiri se, James! Sve će biti u redu – govorila je Nora.
– Da, da sigurno! Još mi fali da me strpaju u zatvor i ovaj dan bi bio odličan – ironično sam odgovorio.
Nora se počela smijati.
– A zbog čega se ti smiješ ženo? – pitao sam.
– Šef hotela je saznao da si tu pa ti je sredio ono s ključem. Platio je Allena i Bergeta da te zaključaju kako ne bi otišao Trst – govorila je hihoćući se.
Evo, što drugo reći, nego da su ovi ljudi čudovišta.
– Čekaj malo – rekao sam zbunjeno. – Znači i ti si surađivala s njima?
– Ne.
– Kako znaš onda?
– Rekli su mi dečki! – rekla je i napuhala balon od žvakaće gume.
– Hajde, idi spavati James. Sutra je novi dan.
– Ma neću zaspati da me ubiješ! – viknuo sam.
Zaspao sam nakon tri minute.
Sutradan me probudio neki nepoznati ljigavac. Ravnatelj neke škole pokraj Slavoluka Sergijevaca.
– O moj Bože, vi ste James Joyce! – rekao je dok je stajao iznad mojeg kreveta.
– Tako mi je drago, ja sam ravnatelj škole stranih jezika, Jakov Mišović. Treba nam profesor Engleskog jezika. Saznali smo da ste vi tu pa ako bi ste htjeli poučavati u našoj školi, bila bi nam velika čast.
Prekrio sam glavu jastukom i čekao da ode. Nisam planirao poučavati neke patuljke engleskom jeziku. Što će im to? No, naravno kao i uvijek, moja savjesna supruga me natjerala na to. I što ću? Otišao sam.
I bla, bla, bla. Ušao sam u razred. Svi su ustali. Bože moj! Svi su imali neka čudna imena. Domagoj, Slavko, Verica, Ante, Slavoljub, Sava, Jadranka, Zorica, Josip i još neka koja nisam zapamtio. Počeo sam s nastavom. Djeca su zurila u mene.
– Okej, što ste zadnje radili? – pitao sam na engleskom jeziku.
Nitko mi nije ništa odgovorio. Pa, da. Kakva škola takva i djeca. Nepismena.
Počeo sam crtati jabuke po ploči.
– Apples! – učio sam ih.
– Jabuke! – doviknuo je Josip
-Apples, A-ppl-es, Apples! – sricao sam kako bi zapamtili točan izgovor na engleskom.
– Apes? – pitao je Domagoj.
– Ma ne, apples!!!
– Apples – ponovila je Verica.
– Da, apples! -viknuo sam zadovoljno.
Poslije sam počeo i s kruškama, pa malinama i onda krenuo na životinje. Završio je sat. Bilo je zapravo zabavno učiti djecu.
Kad sam izašao iz škole, žena me čekala vani.
– Nora, što je bilo?
– Ma, ništa samo sam te došla upoznati s ovim gradom.
– Hmm, ali ne…
– Ma daj, molim te James! – prekinula me Nora
– Aha, shvatio sam. Opet mi želite smjestiti. Kao ono s ključem jučer. Samo da ne odemo u Trst.
Uhvatila me za ruku i krenula pokazivati grad. Bili su tu spomenici, neka vrata, pa onda opet vrata i još jednom vrata. Ova zadnja su imala dva ulaza. Zatim mi je pokazala more. Kao da ga se nisam nagledao u životu. Sjeli smo u slastičarnu “Gelato di Italia” kako bi malo predahnuli. Dovraga! Sjetio sam se Trsta. Nastavili smo prema Areni. Tamo se Nora raspričala. Nemam pojma o čemu.
– Aha, okej, sve mi je jasno Nora, ali molim te, pusti me na miru, želim ići u Trst – prekinuo sam je.
Izašao sam iz Arene i krenuo prema hotelu kako bih se spakirao. Na putu sam sreo jednu učenicu.
– Bok, učitelju… – rekla je radosno i mahnula.
– Ej, Verice! Ne, ne, Josipa! Žana! Slavka! Ne…ah…
– Larica – rekla je tiho.
– Eh… to, da… –
– Kako da ja zapamtim to prokleto ime? – govorio sam u sebi.
Njezina mama je znala malo pričati engleski jezik.
– Oprostite, vi ste učitelj iz engleskog jezika? – upitala me.
– Da…
– E, tako mi je drago! I dobro je što su pronašli nekog pametnog učitelja koji će učiti našu djecu engleski jezik. Godinama molim ravnatelja da pronađe nekog pravog. Željela bih vas nešto zamoliti. Naučite našu djecu da pronađu pravi put u budućnosti jer engleski je najvažniji dio života. Tako je meni moja mama govorila, a sada ja to govorim svojoj kćerki.
Pozdravila me i pošla svojim putem.
Mene su te riječi stvarno pogodile. Promislio sam malo. Možda mogu ostati ovdje koju godinu i naučiti djecu engleski jezik. Možda mogu promijeniti ovaj grad.
Nora je izašla iz Arene i rekla tužno: – U redu. Kako ti želiš. Možemo ići. Hajmo prema Trstu.
– Ma što ćemo u Trstu? Ostajemo ovdje! – veselo sam rekao.
Tako sam i učinio. Ostao sam u “prokletom gradu” i shvatio da nije toliko proklet. Organizirao sam natjecanja iz engleskog za mlađe i pogodite tko je pobijedio? Larica.
Zapravo, promijenio sam ovaj grad. Bar ja tako mislim. Čak mogu reći da sam i ponosan.
Žao mi je što odlazim u Trst. Čovjek se brzo navikne, ali se teško odvikne.

Ivan Molek: Mjesta nelagode u kulturi (I.): predavanje P. A. Rovattija “Meka misao”

Tršćanska filozofska škola već nekoliko godina zaredom organizira niz javnih predavanja u kompleksu nekadašnje psihijatrijske bolnice na čijem se čelu nalazio F. Basaglia, antipsihijatar i reformator čije je “puštanje luđaka iz ludnice” sedamdesetih godina nalazilo odjeka u Europi i Južnoj Americi. U vrijeme dok je dovršavao pisanje Nadzora i kazne, jednoj se od Basaglinih inicijativa oko “osporene institucije” priključio i M. Foucault. Tema ovogodišnjih predavanja je Mettersi in gioco, tj. čin mislećeg i kritičkog subjekta kojim sebe samoga stavlja u igru i, posljedično, upliće u misaonu i kritičku radnju, izlaže se njezinim rizičnim učincima. Igra je ujedno i izostanak jamstva, neizvjesnost na koju je ukazivao P. A. Rovatti u činu inauguracije škole meke misli; njegov prilog zborniku Meka misao (1983) započinje referiranjem na mjesto iz uvoda starog i selekcijom iskvarenog izdanja Nietzscheove Volje za moć: “čovjek se kotrlja od središta prema nekom X”. Predavanja su organizirana u šest desetosatnih cjelina koje imaju od jednog do troje voditelja, a na današnjem je rasporedu, pored Rovattijevog, i ono M. Roveretta na temu “Jedno neodrživo mišljenje. Slučaj Nietzsche”.
Nekadašnja tršćanska psihijatrijska bolnica dojmljiv je kompleks zgrada u kojima se odvijao život njezinih stanovnika, kako po funkcionalnoj raščlanjenosti tako i po veličini površine koju je ona zauzimala, znaku položaja što ga je Trst uživao u doba svoje modernizacije, ali i njezinih paradoksa: veliki društveni, ekonomski i kulturni iskoraci tražili su i velike ludnice. Danas je to prostor kulture i znanosti. Ponad jednokatnice u kojoj se održavaju predavanja Tršćanske filozofske škole nalazi se kazalište na otvorenom iz vremena dok je bolnica još bila u funkciji i autobusna stanica s omanjom nadstrešnicom za putnike na čijim su bočnim stijenkama ispisani stihovi A. Sidrana, A. Zanzotta i M. Vešovića, pokazatelj otvorenosti današnjeg Trsta i njegova nastojanja da se rastereti kompleksa civilizacijske granice te eventualno preseli ga na stranice memoaristike. Pred ulazom u jednokatnicu postavljena je metalna kopija Marca cavalla, skulpture od drva i prešane papirne mase, visine 4 metra, što su ju Basaglini pacijenti ožujka 1973. kolektivno bili izradili za potrebe terapijskog performansa. Prigodom jedne od brojnih repriza tog performansa u podnožju skulpture bio je postavljen natpis “Marco cavallo oslobađa sve”: taj konj (cavallo) biće je kadro preskočiti (scavalcare) sve zidove i sve ograde što slobodu dijele od neslobode, pa tako i one što među ljudima uspostavlja diskriminaciju racionalnih i iracionalnih, normalnih i luđaka. Zapravo, ako je suditi prema Basaglinom opreznom optimizmu (“Ludilo je različitost ili strah od različitosti”) koji upućuje na momente iracionalnosti kod racionalnih i na strah normalnih naspram ludila i ludih, Marco cavallo sažima u sebi sliku antipsihijatrijskog programa: ne samo što je taj konj-sloboda kadar preskočiti zapreke institucionalne psihijatrije, potrebno je također omogućiti da normalnost-jahač sjaše (pored “preskočiti” scavalcare znači i “sjahati”) s tog konja-ludila i dopusti mu slobodno i rasterećeno kretanje po prostorima izvan institucijskih granica. Na jednom od zidova psihijatrijskog kompleksa nekada je stajao podrugljiv koliko i upozoravajuć grafit: “Navratite do nas na elektrošokove”. Ako je normalnosti ludilo povremeni teret, onda je ludilu psihijatrijska normalnost postala stanje trajnog bremena.
Kotrljanje je posrećen Nietzscheov izraz za dimenzioniranje volje za moć. Piše Rovatti u svojem prilogu Mekoj misli: “Tipična situacija ‘snažne misli’ jest ona u kojoj su mislilac i mišljeno, onaj koji misli i ono što je mišljeno tijesno povezani: jedno drži drugo u zahvatu, zrcalnoj korespondenciji. Situacija koju Nietzsche ima u vidu karakterizirana je, nasuprot tome, mogućnošću gubljenja sebe: čovjek je došao do granice, jedan korak dalje i mogao bi propasti u ponor, potpuno se izgubiti”. Rovatti se prilikom upoznavanja trudi ne pokazati kako molba da prisustvujem predavanju na poziv (jer izgleda da redovni polaznici plaćaju pohađanje) ipak jest jedan oblik priznaja (s neočekivanog mjesta); nakon neiskazanog zašto i taktiziranog odgovora (“Što se tiče talijanske kulture, moji su trenutačni interesi okrenuti u prvome redu radovima F. Jesija o mitu i mitologiji, žao mi je što oni nisu dovoljno poznati izvan Italije”.) uslijedila je reakcija čijoj se dvosmislenosti nema što prigovoriti: “Bez brige, nisu dovoljno poznati ni u Italiji”. Nastoji biti ljubazan i srdačan, nenametljivo, a njegova publika, koje je toliko da u dvorani nema dovoljno mjesta za sve prisutne, sastavljena je pretežno od filozofskih znatiželjnika. Oni studentske i nešto malo starije dobi su u manjini.
Predavanje kasni dobrih dvadesetak minuta s početkom i organizatori obavještavaju polaznike škole o promjeni programa: zbog Roverettove spriječenosti predavanje o Nietzscheu prebačeno je u drugi termin. Kao što se moglo i očekivati, ni u jednom trenutku Rovatti ne sugerira da je egzistencijalna granica iz Nietzscheove misli o približavanju nekom nepoznatom mjestu X i mjestu ponora podudarna civilizacijskoj granici. Niti da ovu potonju valja prepoznati u geografskom prostoru grada koji je nekada udomljavao Basaglijinu psihijatrijsku bolnicu, a sada udomljuje ovu filozofsku školu koja, zasada u formi sinegdohe, može računati na međunarodnu recepciju i čiji su predstavnici na dobrom putu da za dogledno vrijeme uđu u njezino polje (R. Kirchmyer). Rovatti govori o povijesti i predpovijesti slabe misli, o G. Vattimu, naravno, a taj čin stavljanja u igru pokazuje se etičko-političkim korektivom u nietzscheovskoj situaciji kotrljanja prema nepoznatome – ono odaje i nemoć i slabost volje još u svojem tijeku, dok rub ponora nije dotaknut. Bez trijumfalnih nota, bez zavodljivih prisjećanja na neka prethodna (postmoderna) vremena i bez prepuštanja onom teretu kivnosti kojem je Nietzsche namijenio neke od svojih zapaženijih stranica. Trpno i bez migova da bi to trpno trebalo izjednačiti s patništvom. Ako već ne općenito, onda barem pojedinačno.

Foto: Ivan Molek

 

Miro Škugor: Mjerkanja

usklađeno preskaču tri kosa
jedan preko drugog
u zakorovljenom travnjaku

zagledala se osmorica putnika
na autobusnoj postaji
negdje u svoje daljine
i nevidljive busove
koji samo što nisu stigli

u košari tvojih prilazećih grudi
uzbibaše se trešnje

procvjetale mi oči
mjerkajući im peteljke

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Maštate li dovoljno?

I tako, kažeš ti meni – Možemo barem maštati.
A jes, bogami možemo. Pogubimo se se u svakidašnjici, u vremenu, prostoru i društvu pa se neprestano mimoilazimo, nađemo se u krevetu pred spavanje krenemo se smiješiti jedno drugom pa se tražimo po snovima do jutra kad se ugledamo bez smiješka i odgubimo se ponovo jedno od drugog.
Zato – mašta za svašta, izlaz je to!
Najviše me kod maštanja raspali to što mi ideju o toj nekoj silovanoj stvarnosti, realnosti pojača na desetu, pa se onda tek sva unezvjerim. Osjećam se kao ona koju raja nosi na rukama, sva razdragana jer sam postigla svrhu svojeg postojanja, samo će me sad ta raja koja me slavi kao prosvjetitelja nabiti na k… (neću, to je prosto), pribiti na križ, spaliti na lomači, dekapitirati i raščetvoriti, ili najblaže rečeno defenestrirati s Gradske vijećnice.
Ja im vičem – Ljubav, rajo, ljubav dajte vamo!
A oni će – Seksa, seksa vladarice, ne vidjesmo davno seksa!
Em ti maštu!
Recimo, mogla bih sad maštati i to kako netko kosi travu našeg prevelikog dvorišta umjesto mene! Jes da sam samo u šorcu i nezakopčanoj košulji samo zavezanoj oko struka ali mi se unatoč tome znoj slijeva s čela preko uhogrlonosa, očiju i lica, i kaplje na prsa, i curi između dojki na trbuh, i golica me dalje ispod pupka, i…
Nabila sam na uši slušalice, mob je u džepu košulje i trešti Muse. Znaš onaj band čiji je koncert bio 15. travnja ove godine, u Areni 02, a ja sam ga mogla samo izmaštati. Netko je morao biti na službenom putu koji slučajno nije bio usputan put do Londre, a netko se morao brinuti o nemoćnima i nemoćnicama…
I tako, guram ja tu kosilicu s benzinskim motorom čiji zvuk se gubi u prekrasnom lirskom baritonu malog raščupanog Matthewa, koji povremeno rasteže u falsetto do A5. I gledam ga na pozornici kako prebire po tipkama klavira dok publikinje vrište, pružaju ruke, bacaju stvari, sebe… Ja se smješkam jer se sjećam kako to izgleda kad Matthew prebire po tipkama, crnim i cijelim, nacrtanima preko mog tijela, od glave do pete, 12 i pol oktava. Sjećam se mekoće prstiju koji dotiču moju kožu i izmamljuju različite tonove iz mojih dubina. Pritišću žile na vratu, škakljaju bradavice, bubnjaju po bedrima, klize između… I onda naglo skoči i uzme me kao gitaru u ruke i raspali svirati po savršeno ugođenim žicama sve do kraja. Pjesme.
– Halo?
– Hej darling. Što radiš?
– Kosim travu! Onu koju je netko još za vikend trebao pokositi! Što bih radila?
– Hmmm, mašta mi smišlja svašta… npr. mogla bi dojuriti na motoru do mog ureda, onako odmah, znojna i prašnjava.
– O da, da, i usput ti donijeti čokoladni mousse i bocu syraha tako da možeš doživjeti koliziju neutronske zvijezde.
– Mmmm, to ljubavi! Što imaš na sebi? Onaj svijetlo plavi kombinezon?
Jebiga! Opet sam se krivo obukla! Kad nemam ni malo jebene mašte! Tako sam masivno nemaštovita!

Foto: www.pexels.com

Džeraldina Dina Delic: Dječak i Vuk

Dan umoran, od pjesme seljaka koja se od rane zore uplitala u melodiju planine, brižno skuplja sunčeve zrake sklapajući kapke svjetlosti. U trenu sutona utihnulo sve. I pjesma, i cvrkut, i zrikanje. Vjetar zastao u nekoj svojoj pirueti i ne mrda. Ni desno, ni lijevo. Mir je. Mir u dušama, mir u prostoru između neba i zemlje. I rijeka, na dnu klisure, zaustavila svoje zmijoliko tijelo. Čini mu se ne žubori, ne grgolji, ne pršće, ne preskače… Samo njega, dječaka, goni nemir godina. Siječe razigranim postojanjem okamenjenost trenutka pa korakom mjeri put kojim ostavlja kuću za leđima. Očima prikuplja dijelove svijeta uvijenog u koprenu sutona tražeći srodnu dušu. Treba mu neko sličan njemu. Neko davno otrgnut od njegovog bića koje krnjavšću doziva u želji da osjeti puninu postojanja. Traži. Traži pogledom, dahom poslanim kroz ovaj mir i čeka. Čeka odgovor.
Osjeti blagu jezu. Mreškanje površine kože ubrza rad srca podižući ga do grla. Čuje svoj dah. Čuje i njegov dah. Napočetku su to dva disanja. Svako za sebe, svako za svoj otkucaj srca, a onda… Stopiše se u jedno, snažno i pulsirajuće. Dvije krijesnice pobjegle iz zjenica s druge strane utopiše sjaj u njegova dva oka. Slika svijeta postade oštrija.
Stajali su jedan naspram drugoga. Oči u oči. Dječak i Vuk. Dječak na granici civilizacije. Vuk na granici divljine. Nisu poduzimali ništa da pređu tu granicu. Odmjeravali su se odašiljajući signale od tijela do tijela, signale razumljive samo njima dvojici. Bliske, a tako daleke. Signale otrgnutih.
Koliko dugo su tako stajali? Činilo se vječnost. U dječakovoj nutrini rana je zacjeljivala. Rana što je boljela od samog rođenja, a kojoj nije znao uzrok.
Misli su postajale bistrije, dok je neobjašnjiva snaga napinjala male, dječačke mišice. Srce je dobovalo u ritmu nepokorenosti. Udisao je i izdisao moć slobode koja mu je otkrivala vidike budućih dana u kojima će, zbog onoga što je u ovom času postao, biti prognanik od strane ljudi koji, nahranjeni strahom, životare u svijetu silnika i nepravde.
Njegovo ime zaleprša prostorom. Majka zove. One dvije krijesnice jače zasjaše.
Vjetar zaplesa kroz probuđene zvuke prirode. Pogled sa granice divljine pomilova njegov, u ritmu razumijevanja, i zgasnu u noći.
Konačno sam pronašao drugi dio sebe, pomisli dječak. Okrenu se put doma zakoračivši u život u kojem će se smjenjivati bezbrižnost Dječaka i snažna nepokolebljivost Vuka…

Foto: www.pexels.com

Mirela Ilić: Vodootporna maskara

Još na početku školske godine prvog razreda Nikola se nameračio na mene. Povlačenje moje duge, uredno počešljanje kose, skrivanje pernice i torbe, smišljanje nadimaka…. Moj kolega iz klupe bio je pravi, mali, nepodnošljivi provokator. Jednog dana, odlučila sam se potužiti tati. Sjećam se kako smo se u našoj maslinasto zelenoj Zastavi 128 vozili prema školi. Kao i obično, sjedila sam na odostraga i gurala glavu između dva prednja sjedala pokušavajući vidjeti sve što se tijekom vožnje događa.
– Tata, Nikola me stalno zeza. Ne da mi se više ni ići u školu zbog njega.
– Nikola? Onaj koji sjedi s tobom?
– Da.
– Pa, jesi li rekla učiteljici?
– Ma rekla sam ali on ne prestaje!
– Nema veze, popričat ću ja s njom – zaključio je tata ozbiljno.
Razgovarajući, nisam ni bila svjesna da smo već parkirali ispred škole i da je vrijeme da izađem. Pogledala sam ga u retrovizor i izašla bez pozdrava. Zastala sam pred ulazom u školu, okrenula se i nevoljko mu mahnula. Nakon nastave radosno sam izašla na školsko dvorište i neugodno se iznenadila kad sam vidjela da tate nema na uobičajenom mjestu. Tražeći ga pogledom u jednom trenutku sam ga ugledala kako naganja Nikolu. Bila sam zbunjena, čak i malo posramljena pred prijateljima iz razreda. Ali osjetila sam i radost jer sam znala da nakon bliskog susreta s mojim tatom Nikoli više nikad neće pasti na pamet zezati me. Osjetila sam sigurnost. Nikad nisam saznala što je točno tata rekao Nikoli, ali nakon tog susreta više me nije gnjavio.
Sjeli smo u auto i krenuli kući. Opet sam gurnula glavu između sjedala i u trenutku u retrovizoru uhvatila tatin pogled. Gledao me ravno u oči:
– Sada sam bio tu, a možda me slijedeći put ne bude. Moraš se znati sama obraniti.
– Zašto te ne bi bilo? – upitala sam začuđeno.
– Pa mogu možda negdje otići – odvratio je. – Na put recimo. Bitno je da se moraš znati sama snaći.
Nakon zadnje rečenice vratio je pogled na cestu i time je razgovor bio završen. Sjećam se da sam odjednom osjetila tugu. Pogledala sam nazad u retrovizor i vidjela kako se moje velike smeđe oči pune suzama. Tiho i bez glasa suze su mi padale niz obraze. Ni danas ne znam što me više zabolilo, pomisao da bi tata mogao negdje otići i ostaviti me ili da se ne želi zauzeti za mene. Tog dana više nisam bila raspoložena za razgovor. Zatvorila sam se u sobu i zamišljeno gledala kišne kapi kako se kotrljaju niz prozor.

Neki dan sam isto tako gledala kroz prozor. Crni oblaci prekrili su nebo. Zaokupljena mislima čekala sam kišu, kada me trgnula zvonjava telefona.
– Ej mama. Što to pričaš? Pa šta sad još i bubrezi?! Znala sam! Govorim vam cijeli život da su to prejaki ljekovi i evo sad! Da, da… naravno, daj mi sve datume da zapišem.
Prekinula sam razgovor i gledala u popis koji sam upravo sastavila.

srijeda
08h – holter
11h – nefrolog
četvrtak
10h – internist
12h – fizijatar

Ovo je za mene već bila rutina jer s njim obilazim bolnicu još od tinejdžerskih dana. Mama je uglavnom bila zauzeta poslom. Ali s obzirom da je ona veliki paničar, ovako je bolje. Netko mora biti jak. Svaki put prije nego s tatom odem kod doktora, na izlazu iz kuće duboko udahnem. To je moj ritual kojim zamrzavam emocije kako bi mogla odraditi sve što je potrebno kako bi mu bilo lakše proći kroz još jedan pregled. Svakim novim receptom i svakom novom uputnicom, u pogledu mu čitam pitanje: Hoću li ozdraviti i koliko ću još ovako?
Unatoč mom ritualu, nakon ulaska u bolnicu svakim novim korakom osjetim slabost. Odjednom, kao da opet sjedim u Zastavi 128 i gledam u retrovizor kako mi se velike smeđe oči pune suzama. I uvijek isto. Kada tatu dopratim do vrata gdje čeka da ga prozovu, slažem da moram malo na zrak. Probijam se kroz ljude prema izlazu, pa naglo skrenem u toalet i tamo se isplačem. Pazim da me ne bi netko čuo, jer netko mora biti jak. Potom izađem i pogledam se u ogledalo. Na brzinu se obrišem i dovedem u red. Opet duboko udahnem i vratim se u čekaonicu. Približim se tati, uhvatim ga za ruku i kažem:
– Tu sam.
A usput pomislim:
„I uvijek ću biti“
On me pogleda i upita:
– Šta si tako crna ispod očiju? Ajde obriši se. – I pruža mi maramice.
Naučila sam se braniti sama. Godinama to činim… uglavnom uspješno. Uvjerila sam se da je to onaj isti ugodni osjećaj kojeg sam nekad davno osjetila na školskom dvorištu. Ali nikad se nisam znala obraniti od slabosti na njega. Jedino njega nisam uvjerila da sam ja jaka, a on je jedini kojeg sam u to željela uvjeriti. Kada bih barem pronašla maskaru koja bi bila vodootporna i na moje suze namjenjene njemu.

Foto: www.pexels.com