Laura Nađ: Pismo iz Engleske

Spavao sam. Probudilo me lupanje prozora.Otvorio sam prozor, a hladan vjetar uletio je u sobu. Kapi kiše udarale su u lim ispod moga prozora. Taj je zvuk bio nemoguć, nikako da zaspim. Odjednom je sve  zatoplilo. Prekrio sam glavu jastukom i utonuo u dubok san…
Sanjao sam Moniku i neku curu u tunelu. Bježale su od nepoznatih stvorenja ili bolje reći čudovišta… Probudio sam se. Bila je subota. Otišao sam u kupatilo, oprao zube i umio se… Potom sam otišao u dnevni boravak i sjeo pored mame, sestre i bake.
Gledali su reprizu Ruže vjetrova. Zamarajuća serija koju ne podnosim. Baka mi se osmjehnula i pokazala rukom da  odemo u sobu, jer se ni njoj nije dalo gledati te sapunice.
Otišli smo u bakinu sobu  i pričali o snovima…
– Znaš, bako sinoć sam sanjao čudan san! – rekao sam joj.
– Što si sanjao Ivane? – upitala me baka.
Baka je uvijek bila tu uz mene. Volio sam joj pričati kako mi je bilo u školi i što mi se dogodilo, a ja sam volio kad mi priča o legendama  iako nisu bile stvarne.
– Sanjao sam da sam u nekom tunelu i da Moniku i neku djevojku proganjaju  čudovišta.
– Uhhh, a kakva su to bila čudovišta?  – upitala me baka.
– Pa, strašna i ružna – odgovorio sam joj.
– Znaš li onu legendu da čudovišta izaberu kuće koje će posjetiti  po noći i da ih samo mudri i oni koji vjeruju u tebe mogu pobijediti – baka mi je mudro govorila.
– Aha – zanemarujući sam je pogledao.
Začulo se kucanje na vratima. Bila je to mama s pitanjem:
– Što pričate??? – Uvijek je to pitala.
– O legendama, znaš da se baka kuži u to! – Osmjehnuo sam se mami.
– Nemoj djetetu puniti glavu glupostima. – Mama je rekla baki.
– Doručak!!! – Čulo se vikanje moje petogodišnje sestre Ane.
Sjeli smo za stol. Uzeo sam zdjelicu mlijeko i pahuljice. Poslije toga otišao sam na komp. Svjetlila je lampica da sam dobio e-mail… Otvorio sam ga. Bio je od Monike, moje prijateljice koja se preselila prije par tjedana u Englesku.

Hey Ivan, prošli su praznici. Ovdje je sve puno ljepše nego u Puli. Da bar ti možeš doći. Kod bake i djeda sam. Škola  je super. Imamo veliku dvoranu punu sprava za vježbanje. Svaki je učenik dobio svoj prijenosno računalo preko kojeg možemo ići na internet. Pomoću prijenosnog računala pišemo sastavke, čitamo lektire i učimo. Svaki učenik na dar dobije mobitel. Ovdje je stvarno dobro. Svaka učionica ima police s knjigama da se ne moramo spuštati u prizemlje u knjižnicu. Znaš što je meni jako cool? To što za ući u učionicu svatko treba prisloniti prst na skener. Onda te tek  pusti unutra. Nadam se da ćemo se po ljeti vidjeti jer mi nedostaje druženje s tobom.

Završio sam s čitanjem. U Moniku sam zaljubljen već godinama, a sad  je moja simpatija  tako daleko od mene. Vrijeme je ručku. Mama nas je zvala za stol. Pojeo sam iako mi se ručak nije svidio. Neka pašta s mesom.
Poslije ručka sam otišao sam na kompjuter i napisao Moniki e-mail:

Ej, stvarno ti je super škola. Veselim se ljetu. U školi sve po starom, osim što je došla nova učenica. Ne znam kako se zove. Mislim Iva. Ma! Neka šterberica… Ma dobro dosta o njoj. Koliko vas je u razredu. Jesi našla prijatelje?  Pls odgovori…

Poslao sam joj e-mail. Pogledao sam na sat. Bilo je 17:20. Požurio sam na trening. Treniram nogomet. Golman sam.
Došao sam na stadion. Dečki su me čekali. Otišli smo se presvući.
Otišli smo igrati… Filip i Borna već su mi dali 4 gola. Pokušavao sam se usredotočiti.
No, nikako nije išlo. Završio je trening i otišao sam autobusom doma.Gledao sam kroz prozor. Sad je moja stanica. Sišao sam s autobusa i krenuo laganim koracima prema kući. Došao sam.
– MAMA DOMA SAM!!! – povikao sam.
Bili su u bakinoj sobi. Plakali su. Shvatio sam da baka umire.
Došao sam pored bakinog kreveta. Pružila mi je ruku i rekla:
– Ivane, darujem ti ovaj lančić s kuglicom.Unutra je amajlija. Štit će te od čudovišta – baka mi je rekla.
– Bako, bako, hvala ti. Volim te! Uvijek ću to nositi – rekao sam joj.
Odjednom je zatvorila oči. Ruka joj je postala hladna.
Ana je plakala. Mama je plakala, a i ja sam. Stavio sam lančić.
Takav je isti lančić i ona nosila, baš uvijek.
Nisam mogao zadržati plač. Plakao sam tako jako. Kao nikad prije.
Poslije sam otišao na komp, a mama je nazvala nekog tipa za pogreb. Ponovno sam pogledao baku. Izgledala je tako nježno.
Monika mi je poslala e-mail… Pisalo je:

Ej, Ivan u razredu nas je 30. Precool  je! Našla sam prijateljicu Melissu. Poslati ću ti njenu sliku. Super je cura, samo što je sramežljiva i povučena. Ne druži se ni s kim. Znaš što me jako plaši? Mi imamo svugdje u školi klizna vrata, osim u jednoj učionici. To je neka stara učionica u kojoj nitko nema nastavu. U nju ulaze samo čistačice ili spremačice. E pa jednoga dana dok sam hodala hodnikom, uočila sam da iz tih vrata izlazi krv. Rekla sam to učitelju iz engleskog  i on je pozvao domara da provali vrata.
Ušli su, a ja sam ih gledala s vrata. Bila je to čistačica Lisa. Bila je jako draga. Izgledala je odvratno. Ruke su joj bile pune krvi. Imala je jedan veliki ožiljak na vratu. Kao neke kandže od nekog čudovišta. Što da na to kažem? Brzo! Pomozi!

Pročitao sam. Bio sam prestravljen. To čudovište…
Pogledao sam kroz prozor padala je kiša. Već mi je dosadilo to tmurno vrijeme. Napisao sam Moniki poruku:

Ej, baka mi je umrla. Čuvaj se one učionice. Ne znam što bih ja napravio na tvome mjestu.
Od bake sam dobio lančić s kuglicom amajlije. Imam dva. Jedan moj i jedan bakin. Poslat ću ti jedan. Taj lančić te štiti od čudovišta. Ne brini se. 

Poslao sam joj ga. Brzo su došla neka dva čovjeka i odnijeli baku u kombi. To mi je bilo teško gledati. Pogledao sam na sat. Bilo je već 20:16. Zapakirao sam lančić s amajlijom u paket i mama ga je ubrzo poslala poštom na Monikinu adresu.
Upalio sam televizor i prevrtio programe da vidim što ima na TV-u. Opet su reprizirali Ružu vjetrova. Začuo sam zvuk poruke. Pogledao sam na kompjuter i vidio znak da je došao e-mail. Začudio sam se da je tako brzo stigla poruka..
Pogledao sam. Pisalo je:

Hvala što si mi poslao dar. Ne brinem se. Pišem ti iz parka. Sjedim na nekoj drvenoj klupi koja se po ničemu ne razlikuje od drugih. Znaš, ima ih osam. Da sam mrvicu mlađa igrala bi se u ovom parku. Da znaš samo kako je fora. U parku imaš pet velikih i visokih tobogana. Zvuči primamljivo. Haha, klackalice,onda šest ljuljačka, veliki vrtuljak i nećeš vjerovati ima i kao neki mali Disneyland gdje se naplaćuje ulaz. Neka djevojka odjevena u princezu Snjeguljicu stoji i dijeli ulaznice. Unutra je… kako da ti to opišem… neki veliki šator u kojemu neki čovjek odjeven u viteza priča stare priče. Znaš poput onih Šuma Striborova ili Regoč. Moram ići, Melissa me čeka. Bok i velika pusa.

Na kraju poruke bila je priložena slika od Melisse. Kad sam vidio sliku, sjetio sam se te cure. Monika i ona su bile u mom snu…
Završio sam s čitanjem! Tko je uopće ta Melissa. Da je bar mogu upoznati. Otišao sam u kuhinju po zdjelicu mlijeka i pahuljice. Složio sam školske knjige u torbu i ubrzo otišao spavati. Oko 1:30 poslije ponoći sam se probudio. Bio sam obliven znojem jer sam sanjao neki čudan san. Kao neki nastavak onog sna. Monika i ta „Melissa“ su trčale u valjda tom nekom tunelu. Ubrzo su nam se približila ta neka stvorenja. Šetali su tako gradom i išli u školu, a nitko ih nije prepoznao. Svu su djecu u školi poubijali i krivili preostale učenike.Odjednom se pak stvorila Monika. Trčala je parkom, a nju je proganjala  krvava Melissa…
Više nisam mogao zaspati. Stvarno sam se bojao. Obukao sam se i krenuo prema parku iako sam znao da to nije pametno. Putem sam promatrao nebo. Mjesec mi je obasjavao put. Razmišljao sam o Moniki i o snovima. Kada sam udahnuo malo svježeg zraka, odlučio sam poći kući. Otvorio sam ulazna vrata, skinuo obuću, upalio TV, legao na sofu i brzo zaspao. Ništa mi nije bilo jasno. Opet sam sanjao. Ovog puta je Melissa ubila Moniku. Nešto su se posvađale i odjednom je Monika samo pala, a Melissa ju je ugušila…
Ovo je bio najgori san do sad. Probudio sam se i otišao u kupaonicu da operem zube. Mama me baš išla tražiti u sobu da me probudi za crkvu. Misa je uvijek bila u 10 sati. Uvijek sam kretao u 9 i 35 da stignem pronaći mjesto u zadnjim redovima. Tamo su me čekali Mišo i Robert. Čuvali su  mi mjesto pa se nisam trebao žuriti. Misa je brzo završila. Zatim smo imali vjeronauk. Učili smo o Sv. Franji Asiškom. Pitao sam učiteljicu Višnju jesu li legende istinite. Naljutila se na mene i rekla da je to glupo pitanje i da je to samo mitologija… Rekla je  i da je to više nikad ne pitam. Nisam je trebao pitati. Zaboravio sam  da je ona jako stroga i pobožna žena. Nakon vjeronauka sam otišao kući.
Odlučio sam napisati Moniki pismo. Nisam htio spominjati snove. Napisao sam:

Tamo je stvarno super. Kakva je ta Melissa? Ispričaj mi u kakvoj zgradi živiš i imaš li dobre susjede? Je li ti teško prilagoditi se kad imaš školu šest dana u tjednu, a samo ti je nedjelja  slobodna? Puno pozdrava iz male Pule.

Mama me dozivala i ponavljala ista pitanja. – Jesi li učio matematiku? A hrvatski? Kada ćeš više ispraviti prirodu? Nikako da savladaš one pojmove o moru. Ja sam u tvojim godinama imala same petice…
Nisam volio takva pitanja. Mislio sam ja učiti, hehe, ali poslije. Ubrzo mi je stigao Monikin e-mail.

Ej, bok. Evo prvo da ti odgovorim na pitanja. Živim u lijepoj kući s još ljepšim vrtom. U Engleskoj je sve lijepo. Svaka je zgrada ostakljena, a svaka kuća ima vrt. Kuće bez vrta imaju posađeno cvijeće blizu ulaza. Englezi se jako trude oko dekoracija. To mi se kod njih jako sviđa. Najdraži dio mog naselja mi je skejterska rampa. Sva je išarana grafitima. To je meni fora. Tamo se okupljaju neki skejteri. Ponekad dođem i ja jer skejta neki moj frend iz razreda pa mene i neku curu uče skejtati. Nije da se hvalim, ali dobra sam. Ipak moram ti priznati da nije sve tako lijepo kako se čini. Sve se više bojim. Mama misli da sam prolupala. Melissa i ja smo bile u nekom tunelu. Odjednom su se oko nas stvorila neka stvorenja, stvarno ružna, bila su neke kaki-smeđe boje. Ta odvratna čudovišta su nas proganjala. Onda su se pretvorila opet u ljude i željela su nas ubiti.Oh, moj Bože! Što da radim? Pomogni mi. Dobila sam tvoj lančić. Nosim ga, ali se jako bojim tih čudovišta. Sigurna sam da su ubila i spremačicu Lisu. Oh, zaboravila sam.  Melissa je postala čudna. Ne znam kako da to drugačije opišem. Uopće se ne želi družiti sa mnom…

Završio sam s čitanjem. Kako je moguće da se moj san stvarno dogodio? Što to onda znači?! Sanjao sam da će Melissa ubiti Moniku?! – Ma ne! To je nemoguće! – stalno sam si govorio.  Stvarno sam se uplašio. Bojao sam se da ću sanjati još neke snove i da će se oni stvarno dogoditi. Mama me je zvala kako bi jeli. Za ručak smo imali lazanje. To mi je dobro sijelo. Ana me počela gnjaviti da s njom igram Monopol,ali meni nije bilo do igre.
Sjeo sam za stol i počeo pisati Moniki e-mail: – Monika, ne znam što da ti kažem. Nosi onaj lančić uvijek. On će te štiti od čudovišta. Pozdravi Melisssu. Volio bih je upoznati. Držim ti fige za skate.

Poslao sam joj taj e-mail. Pogledao kroz prozor i vidio da pada kiša. Kapljice kiše kapale su u lim ispod prozora. Promatrao sam kako se staklo zamagljuje. Ana je trčala oko mene i “visila” mi za vratom. Za dva sam sata dobio e-mail od Monike. Pisalo je:
– Ivane, mama će me brzo preseliti u novu školu. Bojim se. Sve je više djece stradalo, a svi imaju onaj znak pandža kao i spremačica Lisa. Stvarno se bojim. Jedan dan smo Melissa i ja bile u parku. Pala je i sva se raskrvavila. Trčala je za mnom jer je mislila da sam je gurnula..
Da samo znaš koliko je bilo krvi. Ne razumijem kako.
Bojim se!!!!!  Valjda me ti razumiješ. Molim te, pomozi mi nekako!
OK, pročitao sam i ostao sam prestravljen. Ne znam trebam li reći mami što mi se događa. – Sve se dogodilo točno kao i u mom snu. Znači Monika će umrijeti. Ne to nije istina sve je ovo samo slučajno. – Misli su mi se rojile glavom. Možda je slučajno, ali ja se bojim. Napisao sam joj poruku da se ne brine, da će sve to proći  i da će i u drugoj školi naći prijatelje. Valjda je u to vrijeme bila za kompjuterom, jer za pola sata već je stigla poruka: – Jučer kada sam trčala gradom da stignem u muzičku školu, vidjela sam da u Londonu ima u svakoj ulici kino. Kako je to super, zar ne? Baš mi je lijepo ovdje, ali mi nedostaješ. Znaš da ovdje postoji i jedna velika zgrada gdje se kloniraju životinje, ali nije još dozvoljeno da se kloniraju ljudi. Znaš što su najnovije izmislili? Male električne aute za djecu. To će mi tata kupiti za rođendan. Nisam ti rekla da u svakoj kući ovdje imaju kućne pomoćnice. Možda ne baš u svakoj. Mislim, oni siromašni nemaju, ali većina ih ima. Dobro, nema veze… E da, u školi su napravili memorijske klupe. Prefora! Ne želim se hvaliti, ali čekaj, moram još malo, hehe. Znaš da ja volim povijest pa mi je onda u mojoj ulici najdraži jedan povijesni muzej. Da samo znaš kako ima dobrih stvari… Da se može fotografirati sve bih ti slikala. A sada idem s mamom u grad. Puno pozdrava od bake, mame, tate i mene…

Uuh! Odahnuo sam. Ništa joj se nije dogodilo. Već je 20 i 30. Spremio sam se za spavanje. Bilo me strah da ću opet sanjati nešto ružno. Malo, po malo sam zaspao. Sanjao sam sebe kako plačem i mamu kako me tješi dok me Ana grli. Probudila me budilica u 7,15. Brzo sam se spremio za školu i otišao. Brzo je prošlo tih šest dosadnih sati. Došao sam doma i odmah napisao Moniki  e-mail: – Monika,u školi je tako dosadno. Nadam se da tebi nije. Jesi li se preselila u novu školu? Možda na ljeto dođem u London pa otiđemo skupa u onaj muzej. Možemo i u kino. Valjda ću se snaći s engleskim. Jedva čekam da se vidimo. Woow električni auti! Vi ste tako moderni. Ja bih se rado doselio u Englesku, ali znaš da ja ne znam baš najbolje engleski. Imam tri iz tog predmeta.
Poslao sam joj poruku. Čekao četiri sata, a nikako da dođe Monikin e-mail. Prošlo je tako mjesec dana i napokon mi je došla poruka:
Ivane, Monikina mama je… Monika je preminula. Nađena je mrtva u parku. Policija mi je rekla da su je ugušili, ali  je imala neki ožiljak… kao neke kandže. Teško mi je o tome pisati. Pozdravi roditelje.
Monikina mama Anita.
Zaplakao sam tiho. Mama je došla do mene. Nije joj bilo jasno zašto vidi suze na mom licu. Pročitala je e-mail i počela me tješiti, a  Ana me zagrlila baš kao i u snu…

Foto: www.morguefile.com

Robert Janeš: Paradoks blizanaca

udva podva udva podva udva podva udva podva

Uporno valovi zatupljuju oštricu prove;
uporno dvotaktni motor gura naprid.
Gustoća sve veća, vrteća, za propelu se lipi.
Množe se vrhovi, množe se dna –
trepćuće more igra se môre s motorom iz mȍre.

udva podva udva podva udva podva udva podva

(ovdje je austrobus naglo skrenuo
i rukopis je nečitak pa okrećem novu stranicu – op.a.)

Znaš li kako izgleda visoka zgrada od stakla
na kasnoljetnoj nebeskoplavoj plohi?
Kao pomak u fazi pogleda u staklo i stakla u pogledu,
kao rascjep u prostorvremenskom kontinuumu,
kao podmuk u potmulom zvuku što kroz vodu dolazi,
a kroz zrak ga prate niskofrekventni odlasci,
kao blizanci koje razdire brzina svjetlosti.

udva podva udva podva udva podva udva podva

Prvi: Koji to.k slijediš hvatajući mezone oko sebe?

udva podva udva podva udva podva udva podva

Opet prvi: Frekvenciju srca i muzički tempo.

(ovdje je austrobus naglo skrenuo
i rukopis je nečitak pa pokušavam ponovo – op.a.)

udva podva udva podva udva podva udva podva

Svijetli svetokružna poruka iznad glave vozača:
Niste unijeli aktivacijski kod.
Izađite, molim!
Nakon zvučnog tona
obrišite guzicu vlastitom kosom,
odgrizite nokte i malim prstom očistite nos.
Pazite na daske iz kojih čavli vire! Vire! Vire!
Ne sparujemo dijelove tijela.

udva podva udva podva udva podva udva podva

(ovdje je austrobus naglo skrenuo
i podijelio se popola; jedna polovica je ostala,
a druga je otišla – sada tu raste asterična trava – op.a.la.*)

Pogovor:
Anđelu na kraju snaga
padalo je perje s krila.
Odlaže počinak.
Polaže oči nauznak
u zlato zapamćaja.
Hotimice tihom moli se silom
slabodanom riječju u slabosti svojoj.

udva podva udva podva udva podva udva podva

Dvogovor:
Drugom se bratu ote uzdah
dok uranjaše u sebe niz dah.
Zagrcnu se
u grkljanu grdan grak
i garava nagrnu krv
iz usnog grotla:
Nigdar zavesa pala nebu.
Zpustili bumo vodu.

sie-sette sie-sette sie-sette sie-sette
_______________________________________
* op.a.la. – opaska autora lamentatora

Foto: www.morguefile.com

Gloria Suton: Izabrani

I te sam se noći probudila okupana vlastitim znojem kao i mnoge noći prije te. U tišini svoje male sobe gotovo sam mogla čuti otkucaje svog srca koje kao da će mi iskočiti iz grudi. Ipak kapi kiše silovito su udarale u prozorsko staklo i na trenutak mi smele misli sa sna koji me budio gotovo svaku večer. San koji nakon buđenja nije ostavio niti jednu sliku, niti jednu uspomenu, ništa zbog čega bih na bilo koji način mogla otkriti što se iza tog sna krije u mojoj podsvijesti. Ništa osim snažnih otkucaja srca koji su mi razdirali grudi. Nakon tog sna koji je u zadnje vrijeme bivao sve češći više nisam mogla zaspati. Pošto je kiša padala već danima, a razlika između noći i jutra bila je minimalna, obradovala sam se kad sam vidjela kako se sunčeve zrake bore s velikim sivim oblacima za prevlast pod velikim svodom. Obradovala sam se suncu, i to još više što je tog dana bio moj rođendan 30 rođendan. Nisam se mogla oteti dojmu da će i meni napokon zasjati sunce, što me navelo da skupim snagu i zakoračim u osvajanje još jednog dana. – Možda će mi 30-te na kraju i donijeti više sreće – pomislila sam tada, još uvijek ne znajući koliko će se toga promijeniti i razjasniti od toga dana.
Nije bilo ni sedam sati, kada mi je zazvonio telefon. Na ekranu se prikazao šefov broj. – Prvi dan godišnjeg, a on već zove! – promrmljala sam iznervirano, ali nije bilo šanse da se ne javim. – Želim da mi budeš dostupna 24 sata ili se ne moraš ni vraćati- vikao je iz svog ureda dok sam izlazila iz firme i znala sam da je mislio ozbiljno.
– Halo, šefe!
– Čekam te kod Brankine farme za sat vremena. Znaš gdje se nalazi? – upita, i ne čekajući da odgovorim, nastavi – to ti je 30 km udaljeno od grada, prema…
– Znam, šefe, znam – pogledam u bocu mlijeka na stolu,
– Brankino kravlje mlijeko pijem od kad znam sa sebe – pomislih. – Ali ja sam na godišnjem i još k tome danas je…
– Nisi više! – kratko odgovori i prekine vezu.
Na putu prema farmi, razmišljala sam o tome što se tako važno događa da šef nije zvao Marina, mog kolegu ili mi namjerno želi pokvariti tih jadnih sedam dana godišnjeg odmora, koje mi je odobrio samo iz razloga što sam ga skoro pa na koljenima molila.
Uočila sam šefov automobil, na raskrižju kilometar prije Brankine farme. Jedva sam uspjela zaustaviti automobil jer sam jurila 130 km na sat kako bih stigla u dogovoreno vrijeme. Moj šef Ivan sjeo je za suvozačko mjesto.
– Vozi – reče.
– Ivane, mogu li znati o čemu je riječ? Mislim, ipak mora da je nešto jaaako važno ako ste mi prekinuli godišnji – bila sam ironična.
– Ne sprdaj se sa mnom, naravno da je važno, senzacionalno zapravo. Noćas je na farmi zaklano trideset krava. Trideset mrtvih krava kojima čak nedostaju neki dijelovi tijela. Nekima su odrezane uši, nekima repovi, jednoj je odrezana čeljust – u šoku sam slušala Ivana, ne vjerujući da postoji monstrum koji bi takvo nešto napravio.
– Kako ti znaš? – upitam. – A da imaš svoje izvore, znam, znam – nastavim. – Što kažu, je li se već nešto otkrilo? – upitam kada primijetim dvadesetak vozila specijalne policije na ulazu u farmu.
– Jesu li rekli nešto o tome zašto je tolika stoka osakaćena? Sumnjaju li u nešto?
– Ne – reče – ali moj mi je izvor rekao da se CIA nešto previše zainteresirala za taj slučaj. To nije napravio čovjek ili neki lopov. Lopov bi uzeo cijelu kravu, a ne pojedine dijelove tijela. Nisu definitivno rekli, ali jedna od mogućnosti je da su izvanzemaljci to napravili – pogleda me čekajući moju reakciju.
– Molim? Ti si poludio? – glasno se nasmijem. – Pa zašto bi izvanzemaljce zanimale krave? I k tome Brankine?
– Ja ti kažem što su meni rekli, a pošto si ti moja najbolja novinarka, na tebi je da to istražiš – reče i izađe iz automobila.
– On je totalno lud. Vjeruje u izvanzemaljce i još mi je dao kompliment – promrmljam sebi u bradu i krenem za njim prema farmi.
Na ulazu nas je odmah zaustavio policajac vraćajući nas natrag.
– Molim Vas da napustite ovo područje. Pusti ih da uđu – reče muški glas. – Ja sam ih pozvao, to su kolege iz veterinarske stanice – policajac se pomakne da prođemo.
– Dobar dan, ja sam Luka Kolar, specijalist veterine – pruži mi ruku.
Uzvratim pozdrav, predstavim se razmišljajući kako se i moj šef preziva Kolar, moguće da su nešto u rodu.
– Tata, ovo moraš vidjeti – reče Luka i potvrdi moje misli.
– To je sin mog šefa – pomislim i krenem za njima navlačeći na sebe bijelu kutu koju nam je Luka dao kako bi stvarno izgledali kao nekakvi doktori ili veterinari što god.
Nakon što sam imala tu čast da iz prve ruke pogledam osakaćena tijela stoke, što mi je izazivalo povraćanje i slabost, Luka je predložio da odemo nakon što je obavio pretrage i pouzimao sve potrebne uzorke.
Otišli smo do njegove ordinacije gdje sam jedva došla k sebi i malo se oporavila od viđenog.
– Kravama su dijelovi tijela i organi uklonjeni pomoću neke vrste nepoznate kirurške procedure, moguće da je to obavljeno laserski, maternica je izrezana doslovno između slojeva stanica – zbunjeno je govorio.
– Ne možemo dokazati da su izvanzemaljci – reče šef – ali sigurno su oni, zdrav razum govori da ne bi CIA bila pozvana da su lopovi u pitanju. Ali zašto krave? – nervozno je šetao amo tamo.
– Izvanzemaljci proučavaju sve vrste na našoj planeti, moguće je da traže načine da poboljšaju hranu koju dobivamo od njih ili možda žele modificirati novu vrstu goveda, koja bi bila u mogućnosti izdržati nadolazeće zemaljske promjene i na taj način bi ljudskoj vrsti bio osiguran opstanak na planetu. Ako i to jesu napravili izvanzemaljci, oni to čine kako bi pomogli čovječanstvu. Ljudska rasa je pokvarena i autodestruktivna i izvanzemaljci nam žele pomoći da to počistimo – izrekla sam u jednom dahu i sama šokirana izrečenim. Luka i Ivan su me čudom gledali.
– Prije si se smijala kada sam spomenuo izvanzemaljce, a sada… to se zove prava novinarka, i kada ne vjeruje pravi priču, nisam te uzalud zvao – pogleda na sat.
– Žurim imam sastanak sa gradonačelnikom, Gloria, očekujem naslovnicu, a ti Luka, daj joj sve informacije da potkrijepi priču – reče i ostavi nas.
– Nadam se da je sve što si rekla tako, ali nije mi jasno zašto izvanzemaljci jednostavno ne slete na Zemlju i lijepo nam i iskreno kažu što žele – našali se.
– Znaš ljude, ako bi izvanzemaljci sletjeli, prvo što bi mi učinili je to da bi skupili svo moguće oružje i počeli pucati na njih. Nismo dovoljno razvijeni da bi prihvatili jedan takav bliski susret i još mirno. Cijeli bi svijet bio u panici i oni to znaju. Zato se i ponašaju tako. Oni nas žele naučiti, ne žele nas preplašiti, i za to imaju bolji način nego da samo slete – dok sam to izgovarala jako me zaboljela glava. – Što mi je? Što ja to pričam? – pomislila sam u sebi. – Što se to zbiva sa mnom?
– Ovo što si rekla, navodi me na to da se zapitam da nisi i ti imala kontakte s izvanzemaljcima ? – nasmije se.
– Ne znam što mi se dogodilo Luka, ja ne znam ništa u vezi izvanzemaljaca i da ti pošteno kažem cijela ova situacija me jako prepala – bila sam iskrena. – Kasno je već, morala bih otići. Molim te javi mi se kada dobiješ rezultate pretraga, a ja idem kući malo googlati – pružila sam mu svoju posjetnicu.
– Hoću ne brini, ali jesi li ti dobro? – upita
– Jesam, hvala – odgovorim i krenem prema izlazu.
Kada sam tog dana došla kući, bacila sam se na krevet i ubrzo zaspala. Iznenada sam se probudila i pogledala po slabo osvijetljenoj sobi. Promrzla sam od straha kada sam uočila neobičnu, neprepoznatljivu siluetu pored prozora. Zatvorila sam oči, nadajući se da haluciniram ili da još uvijek sanjam. Međutim kada sam otvorila oči ona silueta još je uvijek bila tamo, samo što se još više približila. Polako sam podigla ruku s namjerom da upalim svijetlo, ali na moje zaprepaštenje neki mi je glas naredio da to ne učinim. Glas je bio nekako umjetan i kao da je dolazio sa svih strana. Pogledala sam prema otvorenim vratima misleći da je netko u hodniku, ali tamo je bilo sve mirno. Pomislila sam iskočiti iz kreveta i pobjeći, ali tada sam ponovo čula glas – Ne boj se, došli smo samo da ti prenesemo jednu poruku.
Preplašeno sam gledala u neobičnu siletu visoku oko metar, iako joj nisam vidjela lice, osjećala sam da se gledamo u oči. Nešto kao da me prikovalo uz krevet, više nisam mogla upravljati svojim udovima. Bila sam potpuno paralizriana, mogla sam pomicati samo oči. Dok su mi se misli zaprepašteno i u panici razmjenjivale u glavi odjednom sam osjetila strašnu bol u stomaku.
– Molim vas, nemojte mi nauditi, molim vas – šaputala sam u grču.
– Ašan, srtav, ozdali, an, umljez, it, šeć, itbi, anejd, do, jelihpreviž – odzvonilo je u zraku.
Pa opet, i opet i opet… Stvorenje je i dalje stajalo tamo, ne pomaknuvši se ni milimetra, a glas koji kao da i nije dopirao od njega nije se stišavao. Neumorno je ponavljao iste riječi, bez naglašavanja, kao da broji.
– Ašan, srtav, ozdali, an, umljez, it, šeć, itbi, anejd, do, jelihpreviž – pridružila sam se u isti glas i započela ponavljati, jednom, dvaput, triput…ono što sam tada mislila da je nekakvo brojanje, i tako sam ponavljajući jedne te iste riječi nekako u nekom trenutku utonula u san.
Ujutro sam se probudila, na isti način kao što sam i zaspala, izgovarajući te nerazumljive i čudne riječi. Iskočila sam iz kreveta ponavljajući u sebi kako ih ne bih zaboravila prije nego što ih napišem na papir. Na stolu me dočekao još jedan smotuljak za koji sam znala da prije nije bio tamo. Pažljivo sam odmotala papir na kojemu je bilo nešto nalik mapi, i jedno je mjesto bilo označeno crvenim x, upravo kao mape od blaga što ih vidimo na filmovima.
Zgrabila sam papire strpala ih u u džep i odjurila k Luki, da provjerim ima li što novog.
U vožnji mi je zazvonio telefon.
– Halo, Gloria, gdje si? Moraš odmah doći – reče muški glas sa druge strane.
– Tko je to? – upitam.
– Oh, oprosti, Luka je. Cijelu noć nisam spavao, mnogo nejasnoća veže se uz slučaj osakaćene stoke, moraš doći, čini mi se da sam nešto otkrio.
– Evo, upravo sam na putu k tebi. Stižem za desetak minuta – rekla sam uzbuđeno i pokušala prekinuti vezu.
– Gledaj, Gloria, cijeli ovaj slučaj mi je jako misteriozan. Kao što sam već rekao svaki dio tijela kao da je odstranjen nekom laserskom tehnikom. Ne postoji ili barem za sada nije predstavljen medicinski instrument koji na tako precizan način može isjeći meso i kosti. Zvao sam svog dobrog prijatelja kirurga, koji radi u jednoj od najpoznatijh bolnica u New Yorku koji mi je potvrdio da još uvijek ne primjenjuju zahvate kojima mogu rezati doslovno između slojeva stanica, te da ne postoji način kojim se toliko detaljno može procijeniti gdje se nalazi taj dio, da stanica ostane netaknuta.
– Dobro, i što sada to znači? Da je zločin počinjen nekom nepoznatom tehnikom smo znali i jučer, da li danas imamo nešto više od toga? Jesi li si otkrio čime je to počinjeno?
– Čekaj, polako… Moj prijatelj kirurg je rekao da ukoliko je netko napravio takav zahvat, s ciljem da stanice ostanu neoštećene postoji mogućnost za prirodni ili umjetni razvoj dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama. Shvaćaš sada?
– Nažalost ne shvaćam.
– Je li ti poznat pojam „kloniranja“? – upita.
– Naravno da mi je poznat, ne misliš li da valjda da bi izvanzemaljci na Marsu klonirali krave? – upitala sam ironično.
– Samo se ti šali, ali ja mislim da je nešto puno ozbiljnije u pitanju. Proučavam izvanzemaljce dugi niz godina. Fasciniraju me od kada sam bio dječak, pročitao sam na stotine knjiga o njima i… – zastao je
– I?
– I u jednoj od njih sam pročitao da će 2014. godine uništiti svijet, i da će samo tisuću ljudi preživjeti njihovu invaziju. Tih tisuću ljudi će nastaviti život na zemlji. To je ujedno i jedini razlog zašto bi klonirali životinje.
Zamislila sam se. Da mi je to netko rekao prije, pomislila bih da je zreo za u ludnicu, ali nakon onoga što sam iskusila sinoć, sve je moguće. Stavila sam ruku u džep i grčevito stiskala dokaze o mom susretu sa izvanzemaljcima. Dvoumila sam se da li da ih pokažem Luki, ali ipak, postoji li netko drugi s kim bih to mogla podijeliti. Izvadila sam papire i stavila ih na stol.
– Luka, sinoć su bili kod mene – rekla sam tiho. – Ukoliko nisam poludjela, bili su kod mene sto posto.
– O čemu pričaš, Gloria? Tko je bio kod tebe? – zbunjeno me pogledao.
– Izvanzemaljci – sama sam sebi izgledala glupo dok sam to izgovarala. Luka je ipak doktor, u redu, veterinar, ali i to je neka vrsta doktora. Možda me strpa u ludnicu.
– Bože, Gloria, jesi li ti svjesna što si upravo rekla?
– I više od toga. Pogledaj! – rukom sam mu pokazala na papire na stolu.
Laganim se koracima približio stolu, i promatrao papire, izvadio je naočale. Čini mi se da je cijelu vječnost promatrao slova i simbole na papirima. Oko nas je zavladao popuni muk.
– Ipak sam bio u pravu – Luka je razbio tišinu u tisuću komadića. – Dolaze! Svijetu kakvog znamo je kraj. Konačni kraj.
– Molim? Kako znaš? Što pričaš? – u panici sam ga počela povlačiti za ruku, a on je stajao kao ukopan u zemlju.
– Istina je, Gloria. Dolaze. Dolaze, a ti si jedna od tisuću, koja će nastaviti živjeti nakon invazije i uništenja. Sada mi je jasno zašto se dogodilo ovo sa stokom, i ne samo sa stokom, godinama već uzimaju dijelove svih životinja po cijelome svijetu. Pripremaju se za nastavak.
Sjela sam, noge me više nisu držale.
– Je li to moguće? – razmišljala sam.
– Moramo krenuti, nemamo puno vremena – zgrabio me za ruku i povukao prema izlazu.
– Kamo idemo?
– Sve ću ti objasniti u autu – reče.
– Ovo što si donijela je mapa mjesta gdje se trebaš skloniti za vrijeme invazije, donijeli su ti je kako bi mogla otići tamo i spasiti se.
– Ali… ako je to istina, moramo obavijestiti ljude, vladu, narod, predsjednika. Kako će mi moji povjerovati u to. Neće htjeti otići sa mnom, mislit će da sam skroz poludjela – rekla sam kroz suze.
– Što to pričaš? Nitko osim mene i tebe ne smije saznati za ovo. Zar misliš da oni koji su ti ovo donijeli, ne bi to isto donijeli i meni i tvojim roditeljima da su mislili da ih treba spasiti. U knjizi koju sam pročitao dok sam studirao u Americi, naišao sam na to. Ne sjećam se svega, ali znam da se spominjalo 10 000 ljudi koji će preživjeti. Ostali su osuđeni da umru.
– Kako možeš biti tako miran, ako misliš da ćeš umrijeti – upitala sam.
– Umrijet ćeš i ti ako ne otkrijemo gdje se ovo mjesto nalazi. Nisam ti rekao, ali na jednoj kravi stajao je datum 25.10.2013. mislio sam da je to žig vlasnika, sada shvaćam da nije, sve je povezano, sve su znali, zbog toga su nas i spojili, kako bih ti mogao pomoći da pronađeš put.
– To je za… točno 10 dana – rekla sam dok mi je strah paralizirao tijelo. – Kamo mi sada idemo?
– Na aerodrom kupiti karte. Čim prije putujemo u New York. Moram pronaći tu knjigu, mora još nešto pisati, a i moramo se vidjeti s još jednim čovjekom. On ima jako široko znanje o svemu, siguran sam da će nam moći pomoći.
– Molim?
– Ništa ne pitaj molim te. Znam da se uopće ne poznajemo, ali moraš mi vjerovati. Moramo što prije otići.
Otišli smo na aerodrom i kupili karte. Ostalo nam je dva dana do polaska za Ameriku. Luka me dva dana nije puštao samu, bojao se da nekoga ne obavijestim o svemu što se događa. Ipak, mislim da ne bih uspjela sve prebroditi bez njega.
Zvala sam roditelje, ništa im nisam spominjala. Suze su mi klizile niz lice dok sam ih pozdravljala. Nikada ih više neću vidjeti. Živjeli su Njemačkoj, a ja sam se nakon studija vratila u zemlju u kojoj sam se rodila, a sada nemam vremena niti zagrliti ih zadnji put.
Let za New York je prolazio je u potpunoj tišini. Luka i ja već danima nismo pričali. Razmišljala sam o tome kako se on osjeća dok meni pomaže, a sam zna da mu se sprema smrt. Divila sam se njegovoj hrabrosti, shvatila sam da mi se zapravo sviđa.
– Kakva sreća – pomislim. – Sretnem savršenog muškarca i on je osuđen na smrt.
Zapravo, nije me to baš ni čudilo. Nikada nisam ni imala sreće u ljubavi, ali barem imam sreće što sam „izabrana“.
Na aerodromu u New Yorku, Luka je preuzeo nove karte. I već smo kretali dalje.
– Kamo idemo? Zar ne stajemo ovdje? -zastala sam. – Hoćeš li ti meni reći kamo idemo? – vikala sam dok su se ljudi okretali za mnom.
– U Južnu Ameriku, Čile, Santiago – reče i krene ne obazirući se.
– Što sad? – pomislila sam, prevrtila sam film u glavi i pomislila kako sam mu sve lako povjerovala. – Što ako je sve ovo neka varka? Kako sam tako mogla povjerovati čovjeku kojeg uopće ne poznajem?
Potrčala sam za njim. Nevjerojatno je kako se odjednom promijenio. Više nije pokazivao nikakve osjećaje, nikakvu brigu. Bio je hladan i suzdržan.
– Uskrsni otok – rekao je. – To je naša konačna destinacija.
Kada smo stigli na otok, otišli smo u hotel. Luka i dalje ništa nije pričao. Lice mu nije pokazivalo nikakav osjećaj.
– Odmori malo sada. U osam te čekam na večeri – rekao je i otišao.
U osam sam sišla i sjela za stol za kojem je već sjedio Luka. Kada sam sjela, Luka je započeo svoju priču.
– Ja sam jedan od njih. Majka mi je bila izvanzemaljac. Sama znaš da je napustila mog oca kada sam imao 10 godina. Istinu sam saznao kada sam napunio 14 godina. Tada je prvi puta stupila u vezu sa mnom. Došla mi je jedne noći, baš kao što sam i ja došao tebi.
– Molim? – mislila sam da ću se onesvijestiti.
– Ne govori ništa. Molim te pusti me da završim – reče i nastavi. – Već dugo sve znam. Majka me o svemu još davno informirala i bilo mi je strogo zabranjeno da to ikome kažem. Kao što sam ti rekao deset tisuća ljudi će se spasiti. Od tih deset tisuća, tisuću je naše vrste. „Mješanci“ tako nas zovu. Svaki od nas može povesti jednu osobu sa sobom. Petero tisuću djece koja su zapravo nova generacija koja će nastaviti svijet, a ostali se moraju brinuti o njima. Oprosti što ti ništa nisam rekao prije. Bojao sam se da ne bi otišla sa mnom.
– Ti si izabrao mene? – upitam zbunjeno. – Zašto? Zašto nisi poveo svog oca?
– On mi jest otac, ali osoba koja nastavlja dalje, mora biti čiste duše, a i sama znaš da je mom ocu, nažalost, najbitniji novac. Takvim ljudima, nije mjesto u novom svijetu. Otac mi je pričao o tebi, o tvom poštenju i osjećaju za pravdu. Već nekoliko godina razmišljam o tebi, iako ti se nisam htio prije približiti. Čitam tvoje članke, koji su puni osjećaja za dobro i mir, koje pišeš, jer težiš pravdi, a ne novcu i publicitetu. Zato mom ocu nije ovdje mjesto.
– Kako to možeš tako hladno reći?
– Teško mi je, ali godinama dobivam poruke od svojih i već sam odavno pripremljen na ovo.
U glavi mi se počeo odmotavati film. – Svi ljudi, svi putnici u avionu su izabrani – pomislih.
– Sva ona djeca u avionu, plakala su zapravo jer su odvojeni od svojih roditelja, jel’ da?
– Da, ali ubrzo će se smiriti, pronaći će svoj mir. Djeca će sve zaboraviti, moraju, kako ne bi razvili osjećaj mržnje i agresivnosti.
Tada su mi se slike putnika počele vraćati pred oči. Tek sam tada shvatila, od boli izobličena lica ljudi koji su se iskrcali na otoku. Svi su oni odvojeni od svojih voljenih, suočeni sa spoznajom, da je njihova sudbina smrt.
Dana 25.10. sam se probudila. Dan je izgledao kao svaki drugi. Pogled na plažu i sunce nije ničime odavao da bi danas mogao biti takav dan. Da je zapravo kraj svijetu kojeg znamo i svim ljudima koje volimo. Luka mi je pokucao na vrata, a ja sam počela plakati.
– Voljela bih još jednom čuti svoje roditelje – rekoh kroz suze.
– Žao mi je, ovdje već danima nema veze. Od kada su ljudi počeli stizati. Morali smo se osigurati da nitko nikome ne kaže što se događa – zagrlio me.
– Sve će brzo biti gotovo. Nitko neće patiti. Mnogi će biti spašeni, svi oni koji pate, boluju, koji su zlostavljeni. Njima ovo dolazi kao spas – stisnuo me jako uz sebe.
– Nisam ti se zahvalila što si me izabrao, ali to je zato što se osjećam krivom što ću preživjeti, dok će mnogi umrijeti.
– Sve mi je jasno, ne brni. Idemo sad. Uskoro počinje – pruži mi ruku.
Gusti su oblaci prekrili sunce, iako je bilo jutro, kao da je odjednom opet pala noć. Zemlja se zatresla i more uzburkalo. U daljini su se kamene kugle spuštale na Zemlju kao kiša. Iznad nas ništa samo je snažno puhao vjetar. Sve je trajalo svega nekoliko minuta, svi su plakali, i odrasli i djeca i „mješanci“… onda odjednom opet sunce.
– Gotovo je – šapne mi Luka – rekao sam ti da će biti brzo.
– Samo nekoliko minuta bilo vam je dovoljno da uništite ovakav svijet – rekoh tužno.
– Nismo ga uništili. Spasili smo ga.

Ilustracija: The Last Perfect Day on Earth, Carl Sagan, Kozmos