Miro Škugor: Slučajni ranoranilac

jutros sam se rano probudio
istodobno

s utrčavanjem zadihane zrake sunca
u moju zarolećenu sobu

s brojanjem do šest kampanelnog zvona
u mom uhu nenaslonjenom na jastuk

s punjenjem mog proširenog novog srca
stalnoplimećim čeznućem za tobom
(nije ga više moglo stati u staro)

s mrmorom nevere
pri pospremnju tanjura i šalica
u škripeće ladice sive komode neba

s upjevavanjem juga
među tresećim stolnjacima od oblaka

sa sporopadajućim mrvicama kiše
po licu optuženog ljeta
koje je opet prespavalo zajutrak

Foto: Miro Škugor

Krunoslav Mrkoci: Pouka neodlučnoj ljepotici

Istinska želja i htijenje
u dubini duše, vrhovi su
svakog čovjeka;
ono što čovjek voli,
to i postaje.

Rečeno je:
Što je od tijela, tijelo je,
što je od duha, duh je.

A tebi ću draga reći:
Ne zaboravi da najbolji dio
tvojega tijela je moj
doživljaj tvoje ljepote
i privlačnosti.

Jer što je ljepota, bez oka
promatrača?
Što je tijelo žene,
bez ruke koja ga miluje?
Hladan mramor spomenika
okupan rijekom vremena.

Ne zaboravi: tvoja je ljepota
poput ruže; i prije
no što ljeto mine, jak joj vjetar
sve latice otkine.

I otpast će sve dlake,
i sve će ostati
pusto i prazno.

A na dovratnike
starih vrata, već se
paučina hvata…

Foto: www.pexels.com

Maja Milošev: Moja prva pustolovina u novoj školi

Kao i svake nedjelje u ljetnim mjesecima moja obitelj krenula je na cjelodnevni izlet na more na rt Kamenjak u Premanturi. Bili smo prvi na plaži, to jako volim. Odmah sam iskoristila priliku i bacila se u more koje je u jutarnjim satima bilo tako mirno, plavo i bistro. Uzela sam masku i krenula u svoju malu morsku pustolovinu. Vidjela sam mnoge ribe raznih boja koje su plivale oko mene, a na dnu su se družile crvene morske zvijezde i lijepi veliki crni ježinci sa bijelim kapicama na vrhovima svojih bodlji.
Odjednom ispred mene pojavilo se nešto veliko i roze boje. Jako sam se prestrašila i počela brže plivati prema obali. Tada sam začula mili glasić: „Nemoj bježati, ne brini, neću ti nauditi, donosim ti vijesti od tvoje najbolje prijateljice Marine.“ Kada sam čula riječ Marina, zastala sam da čujem vijest. Rozi dupin rekao mi je: „Tvoja prijateljica Marina sljedeću školsku godinu pohađat će školu za čarobnjaštvo Magnum i pozvala je tebe da joj se pridružiš.“ Bila sam presretna, oduvijek sam željela ići u školu za čarobnjake, a Magnum je najbolja škola. „Zapamti, DRNDN MRNDN, 08.09. u 9.00 sati budi na Marsovom polju.“
Od tada taj susret mi je stalno bio u mislima i jedva sam čekala taj dan. Točno u 9:00 sati bila sam na Marsovom polju. S neba je stigao šareni balon i rekao: „Uđi i kaži tajnu šifru.“
Bila sam zbunjena, šifra, koja šifra, aha sjetila sam se, DRNDN MRNDN jedva sam izgovorila i u tom trenutku našla sam se u pustinji ispred velike planine. Planina se pred mojim očima otvorila i rekla: „Uđi slobodno, dobrodošla.“
Ušla sam u planinu. Na zidovima i stropu nalazili su se stalaktiti raznih oblika i boja. Unutrašnjost škole bila je jako velika. Unutra je bilo vrlo živo. Po prostoriji su letjela razna stvorenja. Upravo mi je ispred nosa proletjela jedna zelena žaba s crvenim kljunom i crnim krilima. Tada mi je na rame sletjela crvena ribica i rekla: „Tvoja prijateljica Marina, čeka te u vašoj sobi. Bit ćete cimerice dok ste ovdje u školi.“
Ribica Micica odvela me u sobu gdje me dočekala Marina. Obje smo bile presretne što se vidimo.
Soba mi se svidjela. Imala je dva velika kreveta. Moj krevet bio je u obliku oblaka plave boje, a Marinin je bio u obliku zvijezde ljubičaste boje. Svaka od nas imala je svoju garderobu gdje su se već nalazile sve naše stvari. U sklopu sobe nalazila se i kupaonica koja je imala dva umivaonika koji su imali umjesto slavina zamorce koji bljuju vodu kada je to potrebno. Kao tuš tu je bila surla od slona koja je ispuštala vodu baš one temperature koju smo željeli. Otišla sam se istuširati i krenula na počinak, ipak sutra je novi dan i potrebno se odmoriti prije početka nastave i novih pustolovina.
Sljedeće jutro probudilo me je kucanje na vratima. Ustala sam iz kreveta, otvorila sam vrata i ugledala malog patuljka. Mali patuljak je imao žute uši i zelene zube. Pozvala sam ga u sobu i rekao mi je „Bok, ja sam vaš novi čuvar i vodit ću vas po školi tako da se nikada nećete izgubiti.“
Probudila sam Marinu, spremile smo se za nastavu i krenule.
Kada smo stigle u učionicu sjele smo svaka u svoju klupu. Učionica je bila velika i imala je kristalne lustere koje su svako toliko bacale munju. Profesor Mađo ušao je u učionicu, svi smo se ustali i pozdravili ga. Odjednom je velika crna svraka proletjela učionicom. Nekoliko minuta nakon toga začulo se jako glasno cviljenje. Svi smo izašli iz učionice. Sva djeca su pošla u desnu stranu, a ja sam malo zastala i ugledala neko kretanje na suprotnoj strani. Krenula sam tamo i ispred mene se otvorio zid i ja sam ušla. Čim sam zakoračila unutra, zid se zatvorio. Ispred mene bio je jako dugačak i uski tunel. Bio je slabo osvijetljen. Hodala sam i hodala dok nisam ugledala svjetlost. Izašla sam na veliku livadu punu raznog cvijeća i tada sam ugledala malog „vila psa“. To je bio mali crni čupavi pas s bijelim krilima koji je na kraju krila imao crnu fleku. Igrali smo se lopticom, valjali smo se po travi do su oko nas letjeli mali šareni leptirići. Kada sam mu rekla da moram otići bio je jako tužan. Zagrlio mi je nogu i nije puštao. Odlučila sam ga uzeti sa sobom jer me jako podsjećao na mog psa Gizma koji mi je uz roditelje i brata jako nedostajao.
Odnijela sam ga u sobu i nazvala Gizmo 2. Pokazala sam ga Marini i ona ga je odmah zavoljela. Kako su prolazili dani nastave sprijateljili smo se s drugim curama i jedan dan smo ih pozvale kod nas u sobu. Kada su vidjele vila psa, prestrašile su se. Počele su vikati „Čuvari, čuvari, životinja je u sobi“. Čuvari su odmah dotrčali i rekli nam „Ne smijete imati ljubimca u školi“. Rekli su nam da ga moraju ubiti i otišli su po čuvara Mateta koji je bio zadužen za životinje. Kada je Mate došao, uzeo je Gizma 2 i odveo ga. Bila sam jako tužna i počela tražiti Mateta. Trčala sam za njim i uspjela ga uloviti. Molila sam ga da ne ubije Gizma 2. Gizmo 2 mu je zatreptao malim crnim očima i Mate se sažalio i rekao mi je „Nitko ne smije znati. Ja ću uzeti Gizma 2 kod sebe kući i ti ćeš ga moći posjećivati kada god poželiš. To je naša mala tajna.“
Mate mi je postao jako dobar prijatelj u kojeg mogu imati povjerenja.
Ovo mi je bio prvi dan u školi i moja prva pustolovina, a ako se tako nastavi bit će ovo jako zanimljivo školovanje.

Foto: www.pexels.com

Marina Possi: Bijegom do pobjede

„Doručak!“ viknuo je policajac. Donio mi je doručak u ćeliju. Naravno opet jaja. Već jedanaest mjeseci sam u zatvoru i rijetko kad jedemo za doručak nešto drugo osim kuhanih jaja, kajgane ili jaja na oko. Dosta mi je jaja! Želim kući, želim slobodu i nešto drugo za doručak.
Često sam razmišljala o bijegu, ali nikad nisam pokušala. Bojala sam se da me ne uhvate i povećaju mi kaznu. To baš i ne bi bilo dobro. Bijeg je ipak jedini način da se riješim zatvorske hrane i budem slobodna. Cijeli dan sam smišljala plan. Željela sam da sve bude savršeno. Imala sam puno nedoumica. Hoću li uspjeti pobjeći? Što ako me uhvate? Kolika će mi onda biti kazna? Sva su mi se ta pitanja motala po glavi. U jednom trenutku sam htjela odustati od svega, no obećala sam si. Gotovo je. Sutra odlazim odavde. Otišla sam se naspavati kako bih bila spremna i odmorna za sutrašnji bijeg.
Probudila sam se u „jakim bolovima“. Uspjela sam ukrasti ključeve policajcu dok me vodio liječniku. Stigla sam u zatvorsku ambulantu, legla na krevet i počela plakati. Vrata su se automatski zaključala kad je policajac otrčao po pomoć. Odjenula sam doktorsku kutu kako me policajci ne bi prepoznali, okrenula ključ u bravi i tiho se, na vrhovima prstiju, išuljala iz ambulante. Uspjela sam pobjeći! Bila sam neopisivo sretna.
„Bjegunac!“ začula sam povike. Shvatila sam da su me primijetili i krenula trčati najbrže što mogu. Nikad nisam ništa trenirala i nemam kondicije pa mi je bilo jako teško. Glasno sam disala. Pretrčala sam gotovo pola Pule i vidjela puno prijatelja, koji su okretali glave kad bi me ugledali jer sam završila u zatvoru zbog pokušaja pljačke pekare. Jedino o čemu sam razmišljala tijekom trčanja bilo je kako ću napokon pojesti nešto fino.
Dotrčala sam do rive i primijetila puno automobila. Zbunila sam se. Nije mi bilo jasno što se događa. Najednom sam našla okružena mnoštvom djece. Svi su trčali. Netko je viknuo: „Hajde idemo! Još malo pa si stigla do kraja“. Zanemarila sam njihove riječi. Nisam ni pomislila da su bile upućene meni. Krenula sam punim sprintom dalje. Usta su mi bila suha kao barut, dok su mi se kapi znoja slijevale niz lice. Kad sam se okrenula, nije bilo policije. Ponadala sam se da su shvatili kako sam brža od njih. Svejedno sam nastavila trčati, no ne svojom voljom. Noge su mi jednostavno trčale. Osjećala sam se kao da ja ne upravljam njima. Nešto je zasviralo i zaustavili su me. Pokušavala sam im objasniti da moram ići, ali oni su mi dali čaj i pecivo i rekli da sam došla prva na 33. trci Uljanika. Bezuspješno sam se pokušavala izvući. Sve prolaze zakrčili su roditelji. Čula sam da me prozivaju. Pomislila sam da je policija, ali su mi ubrzo objasnili kako trebam otići do postolja. Tamo su mi uručili pehar i diplomu i rekli da sam pobijedila. Bila sam presretna što me policija nije pronašla i što sam došla prva na tako velikoj utrci.
Otišla sam kući gdje napokon nisam jela jaja. Spremila sam se za krevet jer sam bila umorna od trčanja, ali sam si obećala da ću se upisati na nekakvu aktivnost. Mudra je izreka „U zdravom tijelu zdrav duh“.
Sljedeće jutro sam se probudila bez jaja za doručak i krenula čitati novine. Na naslovnoj stranici bila je moja fotografija. Pisalo je: „Pobjednica trke Uljanika je bjegunka iz zatvora. Molimo da se javite policiji ako vidite tu osobu“.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Poslijepodne jednog fauna

Sunce je na pola sata od linije razdvajanja i obećaje prizore zbog kojih će skorašnji večernji šetači izvaditi svoje fotoaparate i započeti zvukovni rat digitalnim škljocanjem protiv šuma valova na morskom žalu. Bradati muškarac s povećim trbuhom nosi preko desnog ramena žutu platnenu torbu s crvenim natpisom. Korača napadno paradnim zamasima nogu, izbacujući lijevu znatno u stranu. Prolazeći, dugo zuri u žene koje svoje kose prepuštaju vjetru da ih oblikuje u skladu s valovima što visoko u zrak izbacuju sol. One promatraju dječaka koji iz šljunka na obali predano vadi šarena stakalca i sprema ih u kutijicu kao dragulje.
Usredotočenost uživatelja prizora narušava povik: “Karlo! Dobit ćeš po guzi!” Postarija žena ljuti se na svog unuka koji bi sam želio gurati kolica u kojima se do maloprije mirno vozio, ali baka smatra da to nije u skladu s njegovim uzrastom. Karlo se s urlikom baca na pod i nastaje urnebes koji ljudima odvraća pažnju od udubljenosti u njihove križaljke ili čitanja redaka Nore Roberts i E.L. James. Čak je i mladić koji skuplja i sprema bijele plastične ležaljke s plaže zastao gledajući iznenadnu predstavu, ali ubrzo zatim počinje glasno psovati jer je nepažnjom gadno pričepio prste.
Na samom rubu betonske šetnice uz plažu potrbuške leži mlada žena lijepo oblikovanih leđa i stražnjice. Gornji joj je dio tijela podignut, oslonjena na laktove čita neku knjigu čiji je sadržaj definitivno odvaja od zbivanja oko nje. Čitajući, čini jedva primjetne pomake tijelom naprijed-natrag, kao da tare grudi o tkaninu prostirke ispod nje. I karlica joj se neznatno podiže u vis s vremena na vrijeme.
Iznenadno, do mene netko sjedne. Okrećem glavu u tom smjeru i vidim Ratimira. Klimne mi glavom na pozdrav i zatim smiješeći se pogleda u smjeru mogućeg novog dramatičnog događaja. Bradati muškarac, zagledan u prizore koji se događaju između Karla i njegove bake, nesmanjenim tempom kroči naprijed prema čitateljici koncentriranoj na nama nepoznato štivo.
“Što misliš, bi li ga trebalo upozoriti?” pita me zainteresirano.
Okrećem glavu u smjeru njegovog pogleda.
“Ne znam”, odgovaram pomalo nezainteresirano, “mislim da je već prekasno.”
“O čemu si razmišljao dok si gledao njeno ponašanje? O seksu s njom?”
“Da, bio mi je seks u mislima, ali ne s njom. Zapravo ni s kim konkretno”, započeh objašnjavati, ali me on prekide: “Ma daj! To mi kažeš ti na temelju čijih maštarija sam pisao svojoj Emi one eksplicitne seksi pričice od kojih se obespametila? Ti koji si mi priznao koliko te Ema uzbuđuje i kako bi je nagovorio da se nasnifate bijeloga pa da se ševite danima bez prestanka, posvuda po kući, na prozoru dok razgovara sa susjedima, na travnjaku iza kuće dok pada kiša, po kafićima, haustorima… Daj Robijane, ne muljaj, priznaj da si maštao o analnom seksu s ovom tu na plaži!”
“Ne nije istina! Priznajem da me Ema uzbuđuje i da sam pomislio na nju, ali ovo nije bilo to – doista su me uzbudile same misli koje su se pojavile. Snažne i glasne, gotovo da su se mogle čuti. Zapravo, izgleda da su se i čule, dočim si se ti pojavio ovdje, ne bih se začudio da se sad i Borna dokotrlja za tobom sa svojim bespogovornim mišljenjem o tome što sam ja mislio”, rekoh s nemalo sarkazma u glasu.
“Ha ha, opet sam te omeo u nečem važnom”, odgovara ironično na moju primjedbu. “Pa normalno da sam ih čuo. Pola svemira se zajapurilo uslijed njih. Gledaj kako je Sunce obojalo i nebo i zemlju i čitavo ovo more ispred nas u narančasto, boju tjelesne ljubavi. Očito se sprema na ponovno vođenje ljubavi sa Zemljom. Velika je to energija koja se oslobađa u tom činu kad popuste sve kočnice i nestanu sve pregrade. Što bi se sve s njom moglo učiniti kad bi je se uspjelo skupiti u jednu točku djelovanja!”
“Bog moj, sad mi još samo Upitna fali da mi održi predavanje o muškom mozgu i onom “povelikom” dijelu u njemu kojeg svakodnevno zauzimaju misli o seksu”, negodujem iznervirano. “Što bismo mogli s ovom energijom, što bismo mogli s onom energijom… kao da nismo na domak razaranja svega oko sebe sa svim tim energijama koje skupljamo u neke točke djelovanja!”
“Uuu, sad će predavanje o ekologiji i otapanju ledenjaka, već vidim! Odoh ti ja na pivo. Ideš li sa mnom, tek da smiriš te svoje tanahne živce, a?” posprdno me upita znajući odgovor već unaprijed.
“Samo ti idi. Možda smisliš neku priču o sočnim vinogradarskim breskvicama koje ti šapuću u noći svemirskog kontinuuma, ionako ne znaš ništa drugačije!” završavam ljutito neželjeni dijalog.
Većina ljudi s plaže je nestala zajedno s odigranim i onim moguće odigranim događajima. Na mjestu gdje je ležala čitačica zjapila je ogromna rupa, a na njenom rubu žuta platnena torba s crvenim natpisom. Bradonja se očito nije na vrijeme zaustavio. Iz rupe su na sve strane izlazili rakovi u obliku ženskih i muških spolovila.
A Sunce? Ono je uronilo u more, tu životnu Zemljinu tekućinu čiji sve snažniji valovi kao da me žele prekriti gustom bijelom pjenom; tek su mu plameni čuperci ostali viriti iznad zamišljene linije razdvajanja ovog mog svijeta od onog njihovog.
I taj dječak na žalu. Još uvijek usredotočeno skuplja šarena stakalca, lišena njihove oštrine vječnim gibanjem istih tih valova. “E, da mi je biti u njegovom svemiru” pomišljam glasno, zatvarajući bilježnicu. A on, kao da je čuo moje misli, okrene glavu prema meni i mahne mi. “Dođi vidjeti koliko sam ih skupio!” vikne podižući kutijicu s draguljima.

Foto: www.pexels.com

Sanja Kobasić-Bužimkić: Misli letjelice

Moj je prostor unutar prostora,
moj je prostor – poezija.
Moj je način nenametanje,
obzor mi je harmonija.
Nesavršenost mi je stil, a
užitak mi je vječno kretanje.

Usred svojih uspona i
nizbrdica, posrtanja,
nagnuća i nadahnuća,
gajim svoje misli-krivolovce,
trnje i idole,
branim duhovnu braću,
čuvam svoje ljubavne i
misli-ljubomornice,
srećem svoje prepreke-izazove,
gradim i rušim osobne akropole.

Slobodna duha ptice,
površnome površne,
ispunjene doziranim otrovom,
zmije i Eve,
letjelice i proročice –
moje pjesme –
malene stranputice,
strofe i rime,
moje uzdanice,
moje su pravo lice.

Foto: Luca Aless @ https://it.wikipedia.org/wiki/Ponte_dei_Sospiri#/media/File:Venezia_-_Ponte_dei_Sospiri.JPG

Andrea Žic Paskuči: Za susjednim stolom (3)

Iako se često spominje
za tim stolom nema ništa
što bi se moglo nazvati
ljubav
 
Muškarac
kojeg je nekoć voljela
izgovara riječi s gnušanjem
da zamijeni udarce
 
kao mnogo puta prije
 
njene se oči pune suzama
sjaje
poput broša kupljenog na odjelu
ukrasi – za nesretne žene
 
A nesretna je već odavno
krivnju preuzima lakoćom
 
kad bi tatu netko naljutio na poslu
počešljala bi kosu najdražoj lutki
nakon toga bi joj otkinula glavu
da bi dobila što je i zaslužila
nije mogla prihvatiti
da to radi mami – ona s njim ne radi
 
Muškarac
koji je mogao biti bilo koji drugi
prisjeća se vožnje autobusom
trenutka kad je zadrijemao
(o čemu li je dovraga sanjao?)
i propustio stanicu
na kojoj je morao izići
 
Svatko od njih troje
u ovom trenutku želio bi sjediti
za nekim drugim stolom
na nekoj drugoj stolici
ili ako je ikako moguće
u nekom drugom životu
 
Foto: www.pexels.com