Odabrani autori Rukopisa 39

Na konkurs za Rukopise 39 – Zbornik poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije, ove godine radove je poslalo 315 autora sa ex-JU prostora, a žiri je iščitao blizu 1000 pesama i priča. Konkurs je završen polovinom februara, a novo izdanje Rukopisa ulazi u štampu sledeće nedelje. Od pomenutog broja, u ovogodišnjim Rukopisima je 56 autora, što je više nego prethodnih godina, ali je i takođe više zastupljena poezija nego proza. Izdavač knjige je Dom omladine Pančevo, a promocija zbornika biće 28. maja, u okviru dvodnevnog mini-festivala, u dvorani Apolo u Pančevu.

Odabrani autori po državama su: Patrik Holz, Aleš Jelenko, Tonja Jelen, Jernej Kusterle (Slovenija); Zorica Petkoska, Pepica Stanoeva, Radmila Vankoska, Stefan Markovski (Makedonija); Aljoša Ljubojević, Alma Gačanin, Sandra Cvitković, Monika Zadro, Jovana Živanović (Bosna i Hercegovina); Jovana Bojović, Lazar Šćekić, Boris Bajić, Igor Varga (Crna Gora); Monika Herceg, Fedora Kraljić, Goran Čolakhodžić, Josip Čekolj, Tino Deželić, Mislav Habulin, Dario Livaja, Marija Dejanović (Hrvatska); Anđela Dubljević, Jovana Jankov, Ivan Ivazović, Stefan Stanojević, Jovana Ivanović, Snežana Nikolić, Aleksa Milosavljević, Miloš Ristić, Andrijana Mihajlović, Nusreta Beranac, Radovan Sinđelić, Nikola Đurđević, Nikola Marković, Nemanja Stojković, Ana Čuljak, Ana Miloš, Dunja Karanović, Slobodan Kalinović, Milan Mažibrada, Marko Kragović, Anđela Pendić, Uroš Đurković, Milica Ulemek, Stefan Basarić, Miloš Markov, Jelena Milutinović, Stevan Tatalović, Milica Milosavljević, Marija Dragnić, Marko Savić, Dušanka Kovačević (Srbija).

Žiri je radio u sastavu: Jasmina Topić (glavni urednik), Dragana Mladenović, Čarna Popović, Ana Ristović (Slovenija) i Zvonko Taneski (Makedonija).

Odabrani autori biće kontaktirani i obavešteni o detaljima dolaska i o programu manifestacije. Oni, koji ne budu bili u mogućnosti da se odazovu, dobiće autorske primerke na adrese koje su naveli prilikom slanja radova. Organizator, Dom omladine Pančevo, i žiri se zahvaljuje svim autorima koji su učestvovali na konkursu.

Istorijat

Rukopisi izlaze već 38 godina i jedan su od najstarijih pančevačkih kulturnih brendova, posebno zbog činjenice da je Pančeva oduvek imalo jaku književnu scenu, pa su tako u uredništvu ovog Zbornika uvek bili afirmisani pisci našeg grada. Inicijator Rukopisa bio je Momčilo Paraušić, pesnik i profesor filozofije u pančevačkoj Gimnaziji, a prvi Rukopisi su izašli iz štampe 1976. godine kao knjiga mlade poezije Pančeva (u biblioteci “Žiža – Pojave” u izdanju lokalnog lista Pančevac i u tiražu od 2000 primeraka). Paraušić je bio urednik u narednih 7 izdanja, a izdavač Rukopisa je jedno vreme bila i “Libertatea” časopis i izdavačka kuća na rumunskom jeziku, dok je Dom omladine potpisivan kao organizator i finansijer. S godinama se broj autora neprestano proširivao, a Paraušić kaže: ,,Generacijski duh, koji i povezuje ove listove, prepoznaje se kao otpor umornoj esenciji i instituciji pruža novu generaciju stavljajući se u ulogu subjekta večite mladosti revolucije(…)“

Četvrti broj Rukopisa zvanično prelazi na adresu Doma omladine i tu se zadržava do današnjeg dana. U uredništvu Rukopisa smenjivali su se poznati književnici, književni i kulturni delatnici, urednici i novinari: Bogdan Mrvoš, Miloš, Nikolić, Joan Flora, Zoran Dušković, Dušan Vukajlović, Edvard Jukić, Božidar Vujić, Vasa Pavković. Ipak, prilike u državi počele su prvo da se prepoznaju i po smanjenom tiražu. Rukopisi 6 1981. štampani su u tiražu od 1000 primeraka, 1983. u tiražu od 500 a 1993. na 300 primeraka. Međutim, kreativna energija i ideja Rukopisa samo se širila i to i na druge gradove širom Srbije, a potom i nekadašnje Jugoslavije. Godine 1989. Rukopisi postaju Zbornik poezije i kratke proze mladih Jugoslavije. Neki od danas poznatih književnika bili su tada autori Rukopisa: Zoran Đerić, Divna Vuksanović, Sreten Ugričić, Nemanja Mitrović, Dragan Hamović, Saša Radojčić i dr.

Zbornik mladih Jugoslavije, prešao je sticajem okolnosti na SCG verziju SR Jugoslavije, a potom i samo Srbije. Međutim, svest o tome da je naš region jedinstven kulturno-umetnički prostor uvek je bila pristuna, a dolaskom novih, mlađih urednika, Rukopisi se vraćaju JU konceptu, ovog puta samo s prefiksom ex. Rukopisi 24 zvanično su prvi Zbornik poezije i kratke proze mladih s prostora ex-JU. Autori iz nekadašnje zajedničke države prvo su se povremeno i stidljivo javljali, i prvi u tome su bili Makedonci, a danas imamo veoma dobru recepciju Rukopisa od Vardara pa do Triglava.

Novu uredničku ekipu u poslednjih 20 godina predvode: Goran Trailović, Jasna Milićev, Jasmina Topić, Dragana Mladenović, Jelena Angelovski, Vule Žurić, Nemanja Rotar, Dejan Čančarević, kao i dvoje najmlađih urednika u istoriji Zbornika: Čarna Popović i Miloš K. Ilić.

Rukopisi su poslednjih nekoliko godine prerasli dvodnevnu književnu manifestaciju, a organizator se uvek trudi, u skladu s finansijskim mogućnostima, da uvek ugosti barem po jednog autora iz regiona, pored domaćih koji se svake godine odazovu u velikom broju. Najbolji ambasadori Rukopisa upravo i jesu autori, koji nose uvek dobre utiske i pozitivnu energiju s promocije; i prenose informacije o konkursu. Rukopisi se zato nikad ne prodaju, već poklanjaju, a štampaju pod pokroviteljstvom Grada Pančeva. Rukopisi danas jesu jedinstven zbornik na teritoriji čitavog regiona i pionir, a i istovremeno možda i poslednji mohikanac, promovisanja mlade, neafirmisane a kvalitetne poezije i kratke proze, ulaznica u veliki svet malih regionalnih književnosti i prilika da njihovi autori uporede svoje radove s radovima vršnjaka iz ex-Ju republika.

Jasmina Topić, u ime Doma omladine Pančevo

Davorka Črnčec: Zaboravljeno vrijeme

Znao je oduvijek kako ju pridobiti, zadiviti, nasmijati, pripitomiti divlju. Razbio bi sjetu u oku po kojoj su je svi poznavali. U oku, na tom istom mjestu, rasplinuti žar sad kad sjete više nije. Ružom, dodirom, ponekom šalom, plesom uz zvuke starih stvari, beskrajnim razgovorima do zore na parkiralištu uz autobusnu postaju. Kad se radnici jutarnjih smjena pospano naslanjahu na stanici-ona se naslanjala na njegovo rame, u maloj, a toploj “četvorki”.
U godinama opterećenim borbama za egzistenciju, odgoj djeteta, karijeru…zaboravili se vicevi, a ruže čekaju Valentinovo i rođendan- više obavezu nego htjenje. Pohabale se plesne cipele, okopnila ljubav, nestala strast. Kao da je nikad ni bilo nije. Ona noćima u pjesme onu svoju sjetu skriva. Zaboravila se smijati. Još mlada, a starica. Ničemu se više ne nada, ne raduje. Ni uspomeni na zaboravljeno vrijeme, ni ružama u vrtu, ni starim baladama. Jutra ih sada razdvajaju. I dani. I večeri.
A na stajalištu zorom naslonjeni još sneni radnici. Barem neke se stvari nisu promijenile ni zaboravile.

Foto: www.morguefile.com

Edita Brkić: Stvarno ga nema

Prvi majevi ne mirišu k’o nekad.
Trešnja behara. I crven je od makova zrak.
Ljudi su od proljeća vedri. A duše zazelenile od trava.
Pa ipak, praznina vreba. I širi svoja orlova krila.
Da me uhvati. Udari. I ne pušta. Dok srce mi ne iskljuca.
Jer njega više nema.
Bio je maj i svirala je Balaševa Buba Erdeljan. On je digao pogled ka nebu zadnji put. Očima ga upio, da ponese parče bar, tamo negdje u vječna počivališta. Mi smo živjeli u svojim malim, uredno posloženim, idiličnim svjetovima. I slavili zablude od života.
O, slijepče! Da si barem znao! Da si znao, pa da ščepas onaj dan za vrat. Ruke mu svežeš i kosu počupaš. Okove da mu staviš oko noga. Kud si poš’o, naletniče? Zmijo! Prokletniče! Da mu viknes. Stani! Ne mrdaj!
Da si znao, pa da zaustaviš vrijeme, preletiš kilometre i zaustaviš mu onu ruku dignutu na se. Da zadaviš njegovu muku svojim golim rukama i nabiješ nogom u guzicu strah. Da ga zagrliš, da mu kosti ljubavlju polomiš i kažeš, mangupe moj, ne idem ja nikuda. Čuješ li?! Nikuda!
Malo sutra! Ipak si samo čovjek. Zarobljen pod kožom, debelom k’o zidovi dedine stare kuće kroz koju sunce ne probija. Kamen si dračom uhvaćen. I bršljanom pokriven stari panj. A negdje tamo, u mrklom mraku, skriveno ti srce do kojeg vode samo putevi korova. Kasno spuštaš oklope. Kasno čistiš put do srca.
Jer prazno je njegovo mjesto, dole, ispod oraha. I nema ga ni danas da pripremi najbolji roštilj ikada. Da ga začini svojim šalama. Moj blesavi dobričina. Moj vječiti dječak. I s borama oko očiju zanesenjak.
Nema ga, bolan! Džaba gledaš niz ulicu. Džaba ga tražiš među otežalim krošnjama. Nema ga, al njegov smijeh odliježe avlijom i nosi mi njegove riječi vjetar s Veleža. Baca ih u oci k’o prašinu, pa zasuzim, a ne bih htjela.
Ostao je žal. Za svim nerečenim riječima. Za spuštenim kapcima kroz koje ne vidjeh koliko mu trebam. Za rukom, plašljivo skrivenom u džepu, sto ni slutila nije da ju njegovo srce očajnički traži. Ostala je slika u albumu koji ne otvaram. Menđuše, poklon za prvi rođendan. Ostao njegov smijeh da odzvanja. Da me prati dok živim. Da se od mene ne odvaja.
Ostale su suze da ih gutam i krijem u očima. Ostao krik u grlu zarobljen. I rupa nasred srca, k’o svemir velika. I bol, negdje u zadnjem pretincu duše, skrivena. Pa se i zavaram da je presahla.
Džaba. Izbije, svako malo, k’o ponornica što ruši brane. Pa pohara zidove, probije membrane i svu me skrši u trenu.
Jer prvi je u maju i svijet više nije ona mala, uredno posložena, idilična priča. Jer iluzija od života je slomljena. K’o porculanska vaza rasuta. I jos samo nespretno spojene krhotine, što grebale su koljena, sjećaju na život kakav bi mogao biti.
Mozda nekada. Nekome.
Jer, znaš, ja otada ne slušam Bubu Erdeljan. Nikada.
Jer plašim se majeva.
Jer nemam se čime braniti pred životom, sem riječima.
A šta su riječi?
Prhki oklop uplašenog djeteta. Tanani plašt dobrog viteza.
Jer fali mi on, da behar prospe kad kiše zasive maj. Da zasvira smijehom u inat tugama što cvile k’o napušteni pas.
Al njega, znaš, više nema.
Stvarno ga nema.

Foto: www.morguefile.com