Florian Hajdu: Uputstvo za ljubav u Novom Sadu, u prevodu Ujvidék…

Morate da zamišljate, ako niste u Novom Sadu, da imate jedan Petrovaradin, zalazak dana u noć, živahnu Mirjanu Uzelac i da se zovete nekako, ja sam se zvao i tada isto. Ova ulica koja je imala istu funkciju da vodi zaljubljene u ljubav, vodila je i mene, pored Američke čitaonice do ugla, koji se ovde jedva nazire, a gde je počinjalo prikaz svega pa i ljubavi nadaleko čuveni Korzo iliti “Štrafta”. Tu sam na uglu sav usplahiren, ne primećujući koliko je lep Novi Sad, tada, čekao izvajanu, i u glavi, a poznavao sam je i bez toga, ljubav u Mirjani Uzelac koja je namerno išla u moju školu umetničku. Bio sam se nakinđurio ni sam ne znam kako, onako kinđurski, unutrašnje organe uopšte nisam od uzbuđenja i ljubavi osećao, sve se pretvorilo u ljubav u Ujvidéku. Oči takođe nisam osećao, jer mi se samo moja izvajana figura motala po zenicama… Lagano se neka muzika i graja čula i neka ogromna figuretina, koja nije u mojoj glavi, se prvo približavala a posle udaljavala sa mojom skulpturom. Pokušao sam da bacim hitno tri pogleda, prvi, drugi i treći i tek tada sam uočio da se Ilija Pantelić, čuveni golman tadašnji, ondašnje Vojvodine, šepuri nenakinđuren sa mojom ljubavnom skulpturom… Bio sam opet ja sa unutrašnjim organima i očima koje su gledale put Starog mosta i Petrovaradina. Sa Pertovaradina pretvaranje dana u noć sam gledao kako je Novi Sad, u prevodu Ujvidék, tužan bez moje ljubavi. Tako tužan grad nisam mogao da gledam pa sam mu tada poklonio “Ljubav za Mirjanu Uzelac” … eto. Sada je u meni sve mirno i tiho, samo Csoki fali, u prevodu Csokolada, da mirno spava pored mene i diše,… i da to čujem.

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=DG7T1cQsJrI

Robert Janeš: Zapisničar

Namirisao sam boju
i zapisao:

U poprilično zadimljenoj Berki
neuvjerljivo smo raspravljali
o samoaktualizaciji
i smislu posredovanja simbolima.

Potočili smo ono što je ostalo u boci
vani je zapuhao vjetar
tip u naslonjaču zurio je konobarici u grudi
djevojka pored prozora tačala je po tabletu
troje kolega tračalo je onu koje nema
prodavač osiguranja (ili nečeg sličnog)
pokušavao je uporno nekoga nazvati
neki likovi (koje bi trebalo izbaciti iz slike) nešto su radili
nekome je medo ispao na pod
začu se zvrkast zvuk
uto Gabrijel uđe s vjetrom
vičući kao i obično
ovaj put o stvarnosti kao boleštini
u životu koji ima dva scenarija –
možeš ga ili proživjeti ili preživjeti…

Upalilo se svjetlo,
ugledao sam ideju
i netom krenuh pisati, ali
– Ima li to smisla? – otpjeva mi tenor Šajber
na što podigosmo čaše
da nazdravimo
prigodnom stihu
koji je otišao u nepovrat.

Foto: www.morguefile.com

Neven Lukačević: Margareto

Margareto, crvenu ili bijelu?
Odaje tvoje dugo već ne napuni miris
I nema svjetla u tebe
I ne smiju se golubovi na tvomu prozoru
I ne čuje se sramežljivi hihot pod kulom tvojom
Dokle ćeš samovati uz sivu i crnu
Dokle će miris napuštati tebe
I svjetlo bježati drugoj
Graktati vrane i ceriti se tamničar?
Margareto, crvenu ili bijelu?

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Pjesma lagana

Moja je pjesma lagana
a srce će svaki čas da
mi pukne nije to od ljubavi
nego od tuge koja je
dublja od smrtonosne
doze apaurina nije to
od radosti nego je od
bluesa koji ustručava
moju žeđ za bolom
da mogu uopće
osjećati da mogu
uopće svirati i
igrati pisati i govoriti
ljudskim jezikom jezikom
iskonske prevare koji
viri iz toga što smo samo
ljudi a biti čovjek je nešto
veličanstveno biti čovjek
je vatra u snegu biti čovek
je biti uvijek u bijegu pred
samim sobom a on se
nada da se sve svrši grobom
a nažalost nije tako iako
se gubi lako iako vatra
polako se gasi a meni
srce neće više pjevati
a meni srce neće više
kucati na ničija vrata
a i mene neće više biti
kući ne pitaj me molim
što me muči skuhaj mi
čaj i idi bestraga nema
više mjeseca moja je pjesma
lagana kao ulje među
nogama raspaljenog sunca
otišao sam po cigarete
i ne znam više kako da se
vratim otišao sam gdje sam
oduvijek bio nad mokrom
zemljom kiše zbunjeni
ventilatori da mi mozak
ne bude teži od sna a sad
adio dosta je bilo kukanja
tko zna što bi se sve zbilo
da sam bio nježan kao
nekada nad brestom je
kišilo toga dana i ti si bila
moja pjesma lagana i ti si
bila moja pjesma lagana!

Foto: Julijan Kmet

Slavica Gazibara: Instalacije

Nikada se nismo zabavljali kao tih nekoliko predratnih godina kad je rat bio opipljivo izvjestan, a naš razum tražio rupe da dokaže suprotno. Apsolutna neizvjesnost, siromaštvo, raspad države i gubljenje ikakvog uporišta tjerali su nas u kafiće, na koncerte i plesnjake, na pričanje viceva i smijeh. Guralo nas u čopor. Slušao se Balažević, Parni valjak i Hari Mata Hari, Ravel i Lepa Brena, punk i Vesna Zmijanac, zapravo sve što je moglo ma i za trenutak zaokupiti osjećaj i misli, i skrenuti ih s neizbježnog: katastrofe.

Trideset godina kasnije nije se mnogo promijenilo: još smo siromašniji, državu imamo kao da i nemamo, neizvjesnost ovog danas izvjesna je za stoljeće ispred, a rat… pa neki kažu da je već otpočeo. Ipak, razlike ima – sada se ne družimo, viceve ne pričano, ne pjevamo, ne plešemo. Dišemo li?

Zatvoreni u turobna staništa, naoružani svojim strahovima, uspješno isključujemo mozak sjedeći pred kompjutorom ili televizorom, pribjegavamo zapošljavanju preostalih energetskih potencijala razmišljanjem o zdravoj prehrani i alternativnom liječenju, slušamo alternativnu glazbu. Tražimo alternativu za spas, ali nje nema.

Turisti i slučajni namjernici u mom gradu zastajkuju pred cvjetnim instalacijama, diveći se velikom paunu, zatvorenom u žicu napunjenu zemljanim supstratom iz čijih rupa vire posađeni cvjetovi, raznobojne fuksije, pelargonije i begonije. Vise one tako nakrivljene a niti su na zemlji, niti mogu k suncu. Vise do kraja ljeta, s korijenom deformiranim dovoljno da prežive i uljepšaju bogatima ljeto. A kada ljeto završi i izmučeno cvijeće napokon uvene, završit će u kompostu. Bogati šetači će, naravno, na nekom drugom mjestu tražiti nove zanimljivosti i diviti se novom paunu s bolje pognojenim cvijećem.

Foto: www.morguefile.com

Darko Balaš: Razgovori putnika…

– Kako je moćna ova rijeka – rekao sam starcu, dok se suton poput plašta spuštao na široku deltu i pješčane obale rijeke, koja je u svojoj širini izgledala nepregledna kao i ocean koji je tako čvrsto ljubila kroz milenije.

Vatrenocrvena sunčeva kugla lagano je zamirala za obzor, čineći prizor potpuno nadrealnim, kao da se sve što postoji spojilo u jednu paletu života. Sjedili samo na obali, starac i ja, kao i puno puta ranije i jednostavno promatrali, bez riječi osupnuti ljepotom koja nam je darovana kada je u dalekim dubinama vremena, spremana samo za nas. Rijeka se uljenila, postala moćna i široka, mudra i beskrajna, sve do trenutka dok tu mudrost nije predala moru. Nešto me natjeralo da progovorim, nešto me natjeralo da glasom potvrdim vlastito postojanje, naglasim svu veličanstvenost života kojoj svjedočim. I ja sam dio toga. Starac se samo nasmijao, klimnuo glavom, dok je ispod naborane kože svjetlio neuništivi plamen njegovih očiju punih nedokučive tajanstvenosti i znanja.

– Jest, moćna je – potvrdno je klimnuo glavom, zagledan u vatru sunca što je tonulo u more i bojalo ga beskrajnim nijansama crvenila – no kao što sunce predaje svjetlost krvotoku života, tako i rijeka treba pritoke koji će joj predati svoju moć. Neki sitni i jedva vidljivi, drugi jednako moćni i široki. Otuda je njena moć, kroz sve ono što je prošla.

– Je li tako i s ljudima? – upitao sam, niti sam ne znajući zašto, pokušavajući nekako i dalje potvrditi vlastitu važnost u cijeloj ovoj praizvedbi fantastične opere prirode koja se odvijala pred mojim, široko otvorenim očima.

– Jest – kratko je potvrdio starac, s blagim osmjehom promatrajući moju osupnutost – potpuno jednako. Kao što i čovjek učini svoj prvi nesigurni korak pod brižnim okom majke, tako se i rijeka rodi u skutima planine i živahno pojuri naprijed ne znajući što je čeka. Vrludat će, skretati i vraćati se, no uvijek će pronalaziti put. Zaobići će šumu, podvući se pod stjenu, veselo žuboriti kada se bude družila s proljećem i plakati šumom duše, kada se bude sunovratila niz liticu. Njen plač svaki će stvor doživjeti kao ljepotu, tako i mi moramo doživjeti vlastite suze.

– Istina – potvrdio sam, sjetivši kako sam osjećao olakšanje nakon teških suza na koje me natjerala jedna od mojih nevolja – nakon suza sve je čišće i lakše.

– Naravno – nasmijao se starac i smijeh mu je otputovao zajedno s dva galeba koji su slijedili rijeku, diveći se njenoj ljepoti – ništa nije stvoreno bez razloga. Nakon pada, rijeka se smiri i nastavi dalje, prikupljajući pritoke koje joj daju snagu za neke nove ponore. Čovjeku su to svi ljudi koji ulaze u njegov život, svi su oni pritoke koje usmjeruju njegovo tok. I kao i rijeka, čovjek će odlučiti hoće li krenuti u smjeru pustinje, tamo nestati i presahnuti ili će krenuti putem spoznaje i vremenom postati moćniji i mudriji. Sve do ušća, kada će predati svoju moć neprolaznoj ljepoti mora.

Slušajući ove riječi, više nisam promatrao rijeku kao isključivu ljepotu i moć prirode, već kao prijateljicu, suputnicu koja jednostavne putuje uporedo sa mnom. Ne nešto nedokučivo čemu ću se diviti, već druga kojeg ću voljeti. Jer i ona je, isto kao i ja, vrludala, provlačila se, plakala i smijala, prije nogo je postala moćna.

– Svi mi – rekao je starac, osjetivši moju spoznaju – svi mi putujemo zajedno. Nekada smo mali i nejaki, nekada veličanstveni i moćni. I nikada ne smijemo zaboraviti kako putujemo istom cilju. Moru…

Foto: www.morguefile.com