Borut Petrovič Vernikov: Iluzija?

Iluzija?
Kada čovječanstvo izađe iz razdoblja bezumne proizvodnje robe, kojem je jedina svrha i cilj profit, i dođe u doba u kojem čovjek više neće biti samo nusprodukt proizvodnog procesa, već sustvaratelj humanog, etičkog smisla života ugrađenog u sve pore socijalno-gospodarskih odnosa, tek onda će svijet postati zaista smislen. Smisao života je u stvaranju uvjeta za bolji život. Kvaliteta života nije u materijalnom razvoju, već zapravo i prije svega u duhovnom rastu čovječanstva.

Foto: www.morguefile.com

Krunoslav Mrkoci: Isus u posjetu kod Bandića, Mamića i Ćire

Dođe Isus Bandiću i kaže: – “Ostavi sve što imaš i pođi za mnom.”
– Isuse ti znaš da bih ja za tebe i golim rukama probio tunel ispod Sljemena. Ali trenutno imam drugog posla. Moram ići delat. Evo, doći ću čim završim one dvije fontane kod Sveučilišne i zelenu transverzalu od Sljemena do Save.

Dođe Isus Mamiću i kaže: “Ostavi sve što imaš i pođi za mnom.”
Mamića na to spopadne bijes kojega nije uspio obuzdati pa poviče:
– Ti si jedan mučki provokator! Provokator mučki! Lako tebi drugima govoriti da ostave sve što imaju, kad ti sam nikad ništa nisi stvorio niti imao. Ne znaš ti koliko sam se ja namučio da bih stvorio sve ovo što imam! Dinamo je moj!
Ispričavam se što sam planuo. Hoćeš da ti neki prilog dam za Crkvu? Nema problema, uplatit ću i milijun kuna ako treba.

Dođe Isus Ćiri i kaže mu isto kao i prethodnoj dvojici. Kaže mu na to Ćiro:
– Slušaj, sinko, ja sam ti sad već previše star da bih se mijenjao, sve ostavljao i odlazio. Pa gdje si bio prije, što mi nisi došao prije i pozvao me!?

Ilustracija: Isus, dobri pastir

Sara Mrak: Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne

Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne.
Makovi blješte poput staklene ogrlice,
poput svježe rane na dječjem laktu.
Uđi u zijevanje ptice, jedina.

Pod kamenom – dvije žive praznine,
pod nebom – pusta zemlja.

Ono što sretneš u nestajanju
nećeš naći nigdje drugdje.
Sve što nisi vidjela, zjapit će nad srcem
ko sokol nad pustim poljem.

Uđi u svjetlost,
uđi u prolaznost svega.
Svo sjemenje što ga ispuštaš iz ruku
pretvorit će se u šumu.

Doselit će u nju divlje životinje,
dokotrljat će se jaja rajskih ptica.

Usred pustoši izrasta nešto što se opire.
Kao svjedok, kao otisak.

Foto: www.morguefile.com

Katja Radolović: Vilenjaci su krivi za sve

Čovjek se želi stopiti s mnoštvom.
Kao gušter s kamenom.
U sjenkama prošlosti.
Zaboravljamo važno.
Zaboravljamo smisao.
Mislimo loše.
Dobro prolazi i nestaje. (vilenjačka pjesma uklesana na zidine Amfiteatra)

Svi poznajemo Pulu i njenu Arenu onakvima kakve su danas. No, znamo li što se događalo kroz stoljeća? Znamo li kako su nastale?
Priča seže u daleko vrijeme iza nas, vrijeme ljudima davno zaboravljeno. Tada je Pula bila upola manja nego danas, ali ipak gusto natrpana kućama i beskrajnim poljima iza njih. Tu su živjeli većinom samo seljaci, tek bi se ponegdje našao koji trgovac ili putujući pjesnik. Svi su živjeli skromno u miru i skaldu. Nikada nisu ratovali, niti se svađali. Bili su požrtvovni prijatelji, dobri susjedi i vrijedni kolege. Ma bolje niste mogli poželjeti! Ali, jesam li spomenula da su oni bili… vilenjaci? Da, bili su poput ljudi – tako su izgledali, ponašali se i na prvi pogled bi se stvarno reklo da nema razlike. Međutim, vilenjaci su se od ljudi znatno razlikovali po svojoj dobroćudnosti i naravi. Rijetko se još koji vilenjak sjećao starih priča koje su sa svojih putovanja i sa svojih starih radnih mjesta (do kojih ćemo ubrzo doći) donosili oni stariji i iskusniji pustolovi. Oni su te priče pripovjedali svojim unucima uz toplu vatru koja je pucketala iz ognjišta za kasnih zimskih večeri, a onu su govorile ni više ni manje nego o ljudima. I to o onim zlim ljudima sa sjevera koji su gotovo uvijek ratovali, nekad s razlogom, nekad i bez njega. Oni su remetili mir u svakom selu ili kakvom manjem gradiću i ugrožavali posjede mirnih vilenjaka, patuljaka ili pak samih ljudi. Tamo gdje su oni kročili (pa makar kasnije i otišli) ništa više nije bilo isto. Bili su to okrutni, zli, opaki i sigurno nedobronamjerni – ljudi. Grozili su ih se svi, pa tako i ovi vilenjaci. Kako su priče blijedile u njihovim sjećanjima, tako je i među njima jenjavao strah od tih „čudovišta“. Činjenicu kako ‘zaboraviti’ ne znači i ‘nestati’ jednog su dana upoznali i oni. Bio je to jedan od onih toplih lipanjskih dana. Tog se dana među mještanima grada na sedam brežuljaka spremalo veliko slavlje povodom vilenjačke nove godine iliti 256. godine po Melrondu (njihovom bogu, no o tome ćemo neki drugi put). Gradom je poput munje odjeknula vijest o ljudskom pohodu na njihove krajeve. Nitko nije vjerovao u to, ali nekoliko starih mudraca znalo je što se može dogoditi. Iako su oni upozoravali bezbrižne vilenjake na moguće opasnosti, vilenjaci jednostavno nisu htjeli slušati. Nisu ni slutili što će im se ubrzo dogoditi… Bilo kako bilo, nova se godina bližila, slavlje je već bilo u punome jeku, a samo nekoliko desetaka kilometara od njih događala se prava katastrofa: ljudi su već opustošili grad patuljaka i krenuli u pohod na ovaj mali vilenjački gradić na konjima i s raznim oružjem, od koplja do jakih katapulta. Jednoga se jutra, malo nakon kukurikanja pijetla, začuo zaglušujući zvuk udaranja konjskih kopita o kamene ulice grada i zidove manjih kućica. Ljudi su došli kako bi opljačkali i razorili samo još jedan grad na svojoj listi, samo još jedan list svoje šume. Njihovi povici i glasno rzanje konja u trenu su probudili cijeli grad. Vilenjaci su se svim silama pokušavali oduprijeti pokušajima napada brojnijih i snažnijih ljudi u njihove male domove. Oružja gotovo da i nisu imali – jedino što su posjedovali bile su lopate, motike i vile koje im nisu mnogo koristile, u odnosu na koplja i mačeve koje su imali ljudi. Njima su, kroz vrata i prozore, pokušavali doprijeti do novaca i raznog zlata i srebrnine koje su vilenjaci skrivali u ormarima i ladicama svojih kuća. Vilenjaci se nisu lako predavali. Štitili su svoju imovinu koliko god su mogli, kako su znali i umijeli. Na ulicama gradića koplja su letjela pored glava hrabrih vilenjaka. Nastradalih još nije bilo. Ipak, cilj opakih ljudi nije bio ubiti nekoga, već samo opljačkati svakoga tko im se našao na putu. Dok su jedni napadali ljude, drugi su branili žene i djecu u kućama koje su još ostale cijele. Svako toliko bi se zamijenili, a onda sve ispočetka. Kako je dolazila noć, ljudi su se polako povlačili. Vilenjaci su znali da se sutra sprema još gore. Nakon što ljudi više nije bilo na vidiku, poslali su one mlađe da čuvaju stražu, dok su ostali na svojim magarcima krenuli kamenolomu u unutrašnjosti poluotoka na kojem su živjeli. Naime, u tom su kamenolomu prije mnogo vremena radili preci vilenjaka. No, njega su jednom davno razorili ljudi u potrazi za blagom kojeg nisu našli. Sve što je od njega ostalo bilo je kamenje razbacano posvuda i priče o opasnim ljudima koje su (bivši) radnici pričali svojim potomcima.
Mjesec je obasjavao put užurbanim vilenjacima na putu do zapuštenog kamenoloma, a zvijezde i zvjezdice su sneno žmirkale dok su oni na svoje magarce utovarivali kamenje i brzo se vraćali prema svojem napola razrušenom gradiću. Kako su jedni donosili kamenje, drugi su ga slagali na livadu nedaleko od svojih kuća. Kamen do kamena, za pola su noći izgradili neku vrstu utvrde. Bila je to velika okrugla utvrda vrlo visokih zidova, kako katapulti ne bi mogli pogoditi vilenjake koji će se unutra sakriti i tako zaštiti od napada ljudi. Bio je to njihov vilodrom, ili na njihovom jeziku „Arenatiks“ (kasnijim prepričavanjem ove priče ispalo je „Arena“).
Već je svitalo kad su posljednje kamenje složili na svoja mjesta. Pospani su stražari u Arenu već počeli puštati žene i djecu, a zadnje su pripreme bile u tijeku kad se na obzoru pojavila vojska ljudi – dvostruko veća nego jučer, činilo se. Kako su im se sve više približavali, vilenjaci su sve više strahovali za svoju djecu, domove, sebe. Ljudi su se činili neustrašivima, kao da ih nitko ne može zaustaviti u njihovom naumu da pokore svijet…ili barem ovaj mali gradić. Iako se tako nije činilo na prvi pogled, vilenjaci su se sada bojali više nego ikada prije u životu. Sa svakim dijelom njihovih domova kojeg bi uništila konjska kopita, uništen bi bio i dio njihovog grada, dio njih. Zvuk odapinjanja strijela užasavao ih je, kao i zvuk užarene kamene kugle koji je probijao zrak. Ipak, te kugle nisu bile dovoljno jake da oštete zidove njihove utvrde. Ljudi nikako nisu odustajali. Cijeli su dan kružili oko nje pokušavajući ju na bilo koji način razbiti, oboriti zidove, no ona se nije dala. Ono što su našli u domovima nije zadovoljilo njihove potrebe za pljačkanjem, pa su pod svaku cijenu izvući neko blago iz nje. To im baš i nije polazilo za rukom, što ih natjeralo da odustaju od svojih nauma. Kako se mrak nadvio nad glavama vilenjaka, sve su se manje oglašavali katapulti, nedovoljno jaki da sruše zid, tek možda da načine nekoliko napuklina na njegovim stijenkama. Nakon nekoliko pokušaja, tišinu i napetost u zraku ponovno su probili zvukovi konjskih kopita, ovoga puta sve tiši i tiši, sve dalji i dalji. Je li moguće da su otišli, pitali su se vilenjaci. Polako i tiho su izašli iz utvrde, naoružani, za svaki slučaj, no posramljenim ljudima nije bilo ni traga ni glasa. Ipak, iza sebe su ostavili razoreni grad, kakav vilenjaci nisu nimalo očekivali. Njihove kuće sada su bile samo prah i hrpa sitnog kamenja, a njihova polja su bila u potpunosti pregažena i uništena. Sav trud koji su kroz godine vilenjaci ulagali u izgradnju, sada se činio uzaludnim. Tužna pjesma prolomila se opustošenim gradom:

Mislimo da smo dobro,
a bolesni smo.
Od onoga što vidimo.
Što čujemo.
što osjećamo.
Bolesni jedni od drugih,
a mislimo da smo dobro.

Sljedećih mjeseci mukotrpno su pokušavali koliko-toliko počistiti nered i dovršiti kuće koje nisu bile potpuno srušene. Ali kako nesreća ne dolazi sama, njihov je razoreni grad pola godine kasnije pogodio veliki potres. Nije bio vrlo jak, no bio je dovoljan da dijelovi ionako od borbe krhkih zidova Arene jednostavno – popadnu. Tako su nastali oni „prozori“. Sa cjelokupnim gradom slomila su se i srca dobrih vilenjaka. Ipak, znali su da mjesta, a ni vremena za tugovanje te su svu volju, trud i snagu uložili u izgradnju novog, još boljeg grada. Novi je grad uistinu bio bolji, veći i ljepši – sa raznim hramovima (Augustov, Dianin), gradskim vratima (Herkulova, Zlatna, Dvojna) koja služe za obranu te gradskim zidinama čiji se ostaci vide još i danas. Grad su nazvali jednostavno – Pula, što na vilenjačkom jeziku znači „obnovljeni grad“. Kroz kasnija stoljeća, grad su zauzeli ljudi, a vilenjaci nestali i ostavili Pulu da tiho jeca za njima…

Bol i patnja u njoj.
Smiješak na blijedom licu,
skriva tugu.
Srce je slomljeno.
Misli da se ne vidi,
da ljudi ne primjete.
No, vidi se.
Njena duša vapi za spašenjem.
Ali ne dolazi.

Foto: www.morguefile.com

Vladimir Papić: Moram biti mi

Tik pred ponoć uhvatio se tipki na računalu kako bi nešto zabilježio. Došlo je vrijeme da svede račune. Godinu dana je prošlo, a on mora izvagati koliko „mi“ opcija je ostvario.

Naredio si je da će postati ljubavnik vatrene pjesnikinje, a to može samo ako postane krotitelj lavova. Vješt perom jednako kao i bičem.

Pero ga u početku nije slušalo. Bježalo je svaki put kad bi puhnuo vjetar. Otišlo u visinu. Naslućivalo veličinu. Baš kad se pretvaralo u pticu zaslijepilo bi ga sunce pa bi ispao neki krivi oblik. Krokodili ili mravojed kojim bi on bio oduševljen, ali pero nije. Vratilo bi se opet biti pero i opet bi ga tjeralo da ga razgleda. Izgledalo mu je normalno. Obično. Crno bijelo. Negdje sivkasto. Kao neko usrano pero od goluba. Čak i miris je bio takav. Nije vido ništa posebno u njemu pa ga je pretvorio u poruku koja će osvojiti vatrenu pjesnikinju. Pero ga je nevoljko poslušalo. Pjesnikinja je primila još jedno od milijun poruka obožavatelja i rekla mu da stane u red.

Ostao je opet sam s perom. Morao se nekako istaknuti. Slao ga je u izvidnicu kod drugih pjesnika. Mislio je da će tako dobiti priznanje i možda preskočiti nekoliko mjesta u redu za prosce. Pjesnici su ga priznali, a ona mu baci tu i tamo koju ljubaznu riječ. Kad mu se sve čini besmisleno i želi odustati, ona ga potapše po ramenu i kaže mu da je na pravom putu. Tada nema izbora nego nastaviti.

Pero mu je reklo da ganja iluziju. On je odgovorio da se samo to može ganjati. Kad iluzija postane stvarnost ona umire. Ulovio si je. Tvoja je. Vadiš bič i krotiš je da ti bude po volji. Na kraju ubaciš još jednu izdresiranu životinju u tvoj cirkus. Pero ga je pitalo čemu onda cijela ova priča ako je ne kani nikada uloviti.

„Da bih bio mi“, odgovorio je peru.

Foto: www.morguefile.com

Miro Škugor: Kolekcionar

sjela kiša na vjetar

skupljaju orošena autobusna stakla
vrhove nosova
vrške prstiju velikih i malih ruku
magličaste razmazotine u obliku razrogačenih očiju

razvezala mi se lijeva cipela
ne prestavši pričati sve do posla
o tome kako tramvajski prozori služe
da nas sunce može držati za ruku tijekom vožnje

kolekcionar sam rupā u vjetru

Predrag Kisić: Jedan čovjek, drvo, kamen, ptica i fasada

Ne znam da li je igra snova, igra mašte, ili se čak graniči sa ludilom, ali znam da se sigurno dešava. Dešava se, nema sumnje u to. Danas u tuđem tijelu, bez želje i bez cilja da to budem, ja jednostavno to budem. I nije to bijeg iz sopstvene kože, nije to bijeg od sopstvenih problema i sopstvene realnosti. Nešto me u tuđe tijelo, pod tuđu kožu vodi i uvlači, toliko daleko, do najdublje misli, do svakog proživljenog osjećaja, do svakog sjećanja, kroz svaki pokret, tako da osjetim mirise, dodire, ukus, emocije, sve, sasvim do svijesti i duha toga nekoga. Ko je to, ili šta je to što me vodi? Zašto tuđu bol da bolujem, zašto tuđe muke da podnosim, i padove, i užase, strahove i stradanja. Zašto tuđom stazom i tuđim koracima da koračam? Ka kojem to cilju? – pitam se. Zašto tuđe osmijehe i radosti, tuđu sreću i tuđe veselje u tuđem srcu ja da slavim, i s kojim pravom? Zašto u tuđe snove, tuđe nade i maštanja da zalazim? Otkud to da dušom stranca ronim kao po najvećim dubinama, pregledajući svu prošlost, sve uspomene i sva sjećanja. Otkud to da baš ja u tuđe dobro i u tuđe zlo zavirim kao u svoj džep, kao sudija kakav? – pitam se i dalje.

Ne znam ni to, kako nekad bivam kao da sam u nekom drugom obliku i sazdan od neke druge materije. Ponekad sam drum, druškane moj, pa me gaze, satiru i nimalo ne štede, ni ljudi, ni sunce, ni snjegovi, ni kiše, niko. Nekad bivam drvo, ogromno stablo suve kore od vremena išiban, s korijenom dubokim i jakim, i tad osjetim svu težinu vremena, osjetim vijekove čovječanstva, trag istorije, užasa, pakla i stradanja, ali i čudesa i stvaranja dobra. Stablo kao tijelo moje, grane kao ruke moje, osjetim vjetar kako ih miluje, a nekad kako ih oluje kidaju i lome. Korijenje kao noge svoje osjetim, kao da ih je živo blato progutalo, steglo, pa se ne mogu maknuti, ali isto tako osjećam kako to korijenje upija sokove i hrani se iz zemlje. Dopirem do sjećanja kako je drvo raslo.

Nekad sam kamen kraj rijeke, samo jedan od stotine hiljada, izronio iz hladnog jutra poškropljen rosom, čamim nijemo i upijam toplotu sunca, pa još prije podneva bivam vreo i čeznem za onom studenom vodom koja teče tik pored mene. Kako tad samo poželim da poraste vodostaj, pa da me rijeka odnese sa sobom. Gaze me u prolazu, niko ne želi da ostane, neudoban sam, smetam pod stopalima, pečem, od mene koristi nema, jedino da se neko zabavi time što bi me bacio u rijeku, a što bih ja tako silno želio, iako me je strah od toga, jer prošle bi decenije, možda čak i vijekovi dok bi me neko slučajno izvadio otuda. Ali ipak poželim da me neko baci u rijeku da potonem na dno, mračno i hladno dno, da postanem dio, sad već neke druge gomile nečega bačenog i tokom rijeke nanesenog tokom godina. Tad osjećam i onu neizvjesnu budućnost, čekam šta će i da li će drugi odlučiti. Tad ne znam svoju sudbinu, gdje ostajem i do kad, nepomičan, nijem, mrzak i bezvrijedan.

Nekad mi se i posreći pa bivam ptica i letim širokih krila, visoko, visoko iznad gradova. Sklanjam se od nevolja i stradanja, odlazim u visine, mirne i čiste, samo za mene prostranstvo satkano. Odlazim daleko od briga i strahova, hranim se sporo i jednostavno, ni ne razmišljam o tome. Živim gdje hoću, svijem svoja krila i skrojim gnijezno gdje poželim. Putujem slobodno, bez granica, bez prepreka, bez uslovljavanja i ograničavanja, i uživam što ne postoje granice, nadzori i kontrole. Samo pusti da vjetar miluje krila, pustim glas pun slobode, i jednostavno letim, druškane moj, ja letim.

Opet, nekad po nekoj kazni postajem jedna od onih oronulih fasada, jedan od starih memljivih zidova, ostatak ruševine. Gušim se u poganom zadahu truleži, u vlažnosti i jezivoj tmini. Tad se sve živo vidi, a ništa ne čuje, samo vibracije raznih zvukova što se odbijaju i putuju dalje niz ulicu. Stojiš kao ogledalo, a ništa se u tebi ne reflektuje, samo sijene u sumrak počnu da krstare i plešu, da igraju svoj ples i da zastrašuju sve do jutra. Tako se sporo propada i nestaje, previše sporo, a postojiš, da ne kažem živiš, uporedo sa zaboravom. Opet suočen sa onom neizvjesnošću, sa nemogućnošću da sam odlučujem o svojoj sudbini, već čekam, nijem i bez pokreta, da neko drugi odluči šta će sa mnom biti. Ne znam da li će me rasparčati u dijelove i raznijeti na više strana i tako ugraditi u neku drugu građevinu, koja bi možda imala nekog života u sebi. U tom slučaju, to ne bih mogao da osjetim, ali bih znao da negdje postoji, ba bi moje postojanje tako imalo nekog, bar nekog, smisla, ne bih bio obično ruglo.

Priznajem, teško je živjeti sa ovakvom vrstom „sposobnosti“ da osjetim sve oko sebe kao što osjećam samoga sebe, da sve vidim iz toliko uglova i na toliko načina, da čujem ono što je već odavno umuklo, da vidim ono što je već odavno nestalo i zaboravljeno. I strašno je kada o svemu tome govorim.

Foto: www.morguefile.com