Blago Vukadin: Plemić u Veneciji

Čudnih ljudi ima na ovome svijetu, kao u pričama iz davnih vremena.
Nije međutim potrebno vraćati se godinama ili stoljećima unazad, izmišljati i zamišljati koješta, crtati zmajeve, križare, gusare i hrabre vitezove koji kraljičinu krunu brane od navale divljih plemena s juga i iz ostalih tuga. Dovoljno je otputovati u Veneciju.
Grad s tisuću i nešto mostova nije dalek, niti je unatoč svojoj starosti smješten u povijesti. Malo je doduše poskup, ali tko bi sve spojio! Nikad priče ne bih sastavio da moram svaki detalj uzeti u obzir. Ispao bih kao neženja koji svakoj curi nađe manu i na kraju ga se sve okanu.
U Veneciju nisam putovao u snu, kao što to redovito radim kad se zaželim bijeloga svijeta, a nemam dovoljno nula iza točke na bankovnom računu, nego smo Tanja, Fran i ja odlučili spontano i stvarno – vrijeme je bilo promjenjivo, a more u Červaru valovito – krenuti do grada u laguni.
Tako smo i uradili.
Nakon prelaska nevidljive granice pozdravila nas je upadljiva Mussolinijeva zgradurina na lijepom brijegu iznad Trsta – stoji tamo kao dokaz da je i Italija dala nekoliko budala – da bismo se uskoro izgubili u masi teretnjaka koji vuku igračke, gaće, čarape, banane, digitrone, žice i kojekakve druge trice od velike luke do još većih kupovnih centara zasađenih na livadama europskih predgrađa. A tek kad smo se udružili s auto-cestom iz pravca Udina nepregledna masa mesa, guma i metala u pokretu prema nečemu nas je gušila! No, to je sasvim druga priča, tema za filozofiranje o smislu i besmislu našeg načina života, a mi smo se samo htjeli malo zabaviti u Veneciji.
Grad sazidan na velebitskim bukvama i dinarskim borovima pozdravio nas je košmarom ljudskih i psećih rasa, boja, mirisa, zvukova, plinova, gasova i glasova – cijeli svijet navalio je na Canal Grande, kojega ja, poput većine drugih turista, zovem „Canale“ jer mi to zvuči talijanskije, no moja tom govoru vična supruga me je ispravila, ali nije dugo potrajalo.
Canal Grande mi smrdi na veliku kanalizacijsku cijev, dok Canale Grande miriše na Veneciju, na duždeve palače, karnevalski smijeh, raskošne boje i Casanovine ljubavnice. Čudno kako samo jedan glas mijenja očekivanja koja nas nagone da lutamo svijetom, razmišljao sam tiho, sam za sebe, dok smo čekali na vodeni taksi, a Fran uzbuđeno slikao svaku zgradu, krovove i golubove.
Zaputili smo se, koliko je to bilo moguće, ravno, u pravcu trga Sv. Marka, slijedeći disciplinirane Japance oboružane bijelim maskama nad ustima i šarenim fotoaparatima na ramenima, usput na crno slušajući vodiče dok austrijskim i njemačkim pazikućama glasno pripovijedaju bajke o tajnama skrivenim iza svake fasade, iznad svakoga mosta i ispod svake gondole.
Sjetio sam se svojih studentskih dana i vožnji autobusom do Međugorja, s grupama znatiželjnih putnika kojima je valjalo objasniti zašto iz plastova sijena u Bosni vire kolci, pa bih sve nekako spojio s Andrićem i višegradskom ćuprijom.
Smijuljio sam se sveznalački pričama turističkih vodiča mlađe generacije, koji su, poput mene prije tridesetak godina, puno izmišljali i svašta nadodavali, znajući da će njihove riječi biti zaboravljene već za vrijeme ručka.
Čim sam pomislio na ručak javio se Fran:
„Baš sam ogladnio! Ima li igdje pizzeria?“
„Mora biti nekakva pizzeria u blizini, u Italiji smo“– prerano sam mu potvrdio.
Na svakom ćošku nalazili su se međutim samo mali restorančići, tijesne pekarnice i prenatrpane slastičarnice, no nigdje nije bilo normalne pizzerije sa stolovima i konobarom. Ja pak ne volim jesti stojećki, a u Veneciji je svaki kvadratni centimetar skup, pa u blizini Markova trga nismo naišli na pizzeriju koja bi odgovarala mojim kriterijima udobnosti.
Fran je kukao u moje lijevo uho da je gladan, Tanja je napominjala s desne strane da se još malo strpi i pojede bananu, a ja sam lukavo šutio žvačući sendvič s kulenom, da bismo na kraju sklopili kompromis i dogovorili se da iskoristimo lijepo vrijeme za vožnju gondolom, a potom potražimo pizzeriju.
Nakon što je Tanja, poslije pola sata pregovaranja, konačno uspjela dogovoriti cijenu zakoračili smo u usku barku, na čijem vrhu je stajao gondoljer s dugim veslom u rukama pjevajući glasno „O sole mio“. Dok nas je Talijan vozao sporednim venecijanskim kanalima, kroz debele sjene vlažnih zidova, pojačao se je nemir u Franovu želucu uzrokujući u njegovim ustima još jaču želju za tijestom prekrivenim sirom i šunkom.
Nije nam dakle bilo druge nego potražiti neko lijepo mjestašce, gdje možemo u miru utažiti i žeđ i glad, te sam ženu i dijete ostavio da pogledom traže pizzeriju, dok sam ja, okom sokolovim, uskoro prepoznao veliku terasu maloga hotela smještenog direktno na Canale Grande.
„Kad smo već u Veneciji idemo uživati k‘o ljudi – nije svaki dan fešta“, nisam uopće htio diskutirati dok je Tanja sumnjičavo brojala zvjezdice na pozlaćenoj pločici s desne strane masivnih, drvenih vrata. Moja karirana košulja i Tanjina pedesetokunaška torbica upale su u oči uniformiranom konobaru dok nas je vodio kroz mramorom obloženu prostoriju u pravcu velike terase hotela s vlastitim pristaništem za platežno sposobne goste.
I konobar, i recepcionar, i sva druga posluga bili su odjeveni u bijele uniforme sa crvenim crtama na vanjskim stranama perfektno ispeglanih hlača ispod kojih su blještale uglačane cipele, a pored kojih su pak moje tenisice – u njima me ne bole zglobovi ni kad satima šetam, a koštale su samo 14,90 eura kod diskontera u našem kvartu – djelovale malo postiđeno.
Zauzeli smo poziciju s pogledom na glavnu venecijansku prometnicu, Fran je raširio oči, Tanja analizirala cijene, konobar nam je raširio tendu za zaštitu od sunca, a ja sam buljio u pravcu stola nasuprot nama.
Tamo je plandovao hotelskom osoblju slično uniformirani muškarac crne, perfektno podšišane kose, te sam očekivao da će nam prići i pozdraviti nas, pretpostavljajući da se radi o glavnom konobaru, onome koji nosa novčanik sa sobom. Nakon što sam primjetio da vadi lisnicu iz unutarnjeg džepa uniforme i skida rukavicu prije nego je elegantno i suvereno prstima dohvatio zelenu novčanicu, bio sam sto-posto siguran da se radi o glavnom konobaru.
Baš kad sam mu htio mahnuti rukom da dođe do nas i da popravi suncobran – iz vode je ljeskala svjetlost i ometala mi uživanje – Tanja me je, prepoznajući nekako moje misli, upozorila da sam se zabunio:
„Nije ti to konobar. To je nekakav engleski plemić. Vidiš da ima žutu lentu preko ramena. I naglasak mu je britanski.“
Malo sam se umislio zamišljajući kako bi bilo da kraljičin plemić Mandoseljanu Blagi popravlja suncobran, no njegovo držanje tražilo je i očekivalo poštovanje drugih. Svaki detalj njegove uniforme, spori pokreti rukama, ponizni pozdravi osoblja koje ga je pratilo do broda, ukočeni korak kao da ima metlu u leđima – sve je odavalo bliskost kruni i indijskim čajevima zaslađenim znojem pakistanske posluge i zaslugama davnih kolonizatora.
Nije me ni pogledao, a kamoli da nam je tendu popravio.
Tanja je naručila tjesteninu, Fran i ja po hamburger. Dobili smo male porcije jela servirane na desetak velikih tanjura, platili račun kreditnom karticom jer zelena novčanica, ista kao u engleskog plemića, nije bila dostatna, te smo se nakon ljubaznog odbijanja ponuđene kave i kolača, zaputili na zahod diveći se svježim ručnicima i uokvirenim slikama slavnih i bogatih na hodnicima, prije nego smo se zaputili u jeftiniji dio Venecije, prema glavnom kolodvoru i garaži.
Usput smo naletjeli na pravu-pravcatu pizzeriju i najeli se k’o ljudi, no to je sasvim druga priča, bez plemića i uniformi.

Foto: www.morguefile.com

Antonia Padovan: Magija jednog trena

Karikature. Nosate nakaze prenatečenih mozgova, ali bez vijuga… Sama plastika. Finta.
Karikature. Govori prezamršenih vokabularnih složenica bez smisla, bez obličja, bez ponuđene solucije razumijevanja; služe prljavim svrhama – bez nužnog cilja, samo da zamantaju uši što naviknuto upijaju… Kroz zvučnike, kroz razglase, kroz žičane izgovore nakaradno šarene fasade bežičnog doba bezmoždanosti, bezumlja i bezdušnosti…
Karikature.
Bezvremenski klaunovi što suze ne donose, već ih nazivaju smijehom i prodaju kao takve za ogromne svote. Naivcima s druge strane – peroni zaborava puni su lica bez obličja. Nitko ni ne zna koji vlak čeka… Ništa se u zraku ne osjeća. Nema mjeseca, ne dopire do podzemlja. Čak je i tišina ostala k’o karikatura bez osjeta. Čekaonica puna prisutnih, u kojoj se nitko više ne osjeća nestrpljivim… u kojoj su svi stranci, a svi jednako usrano isti… u kojoj nema ni gram nade da će se uopće sjetiti što li su čekali. A vjera da će dočekati? Odavno su je usmrtili, sahranili i ispratili. Kroz crna vrata bez kraja, sa svjetlošću na kraju tunela…
Suze čuvajte; kad zlato nestane, i biserima skače cijena.
Osmijehe pamtite, ništa ne vrijedi koliko magija jednog trena.

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Hvala za dobru jeba..nu ili kada se ujutro probudiš, ponesi ruž sa sobom!

Sve je bilo baš kako sam zamislio, Ester Ritter, kada sam polako napustio tvoj ugrijani krevet, pun tvojih snova. Sada mogu mirno otići u novi dan, sunce me poziva u susret. Sutra će biti pun mjesec, a ja ću sa svojom ženom prokomentirati jučerašnje događaje, prešutjevši, naravno, detalje. Što bi joj lijepu glavu opterećivao skrivenim zakutcima tvojih sramnih bičeva koji ne mirišu na nju, već na tebe. Draga Ester, kad se probudim, uzmi ruž sa sobom, rado bih ti rekao da si bila kod mene, međutim, budući da nije bilo tako, ja sam bio taj koji je otišao, a ruž za usne sam ostavio u autu. Znaš kako je to kad se film vrte bez tebe, a ti bi ga na bilo koji način želio zaustaviti, čak i taj samo jedan prolazni trenutak, onaj koji miriše na spolovilo. Došla si u crno-bijeloj tehnici poput mene, mogla bi biti na šahovnici sata koji tiktaka kao neizbježna bomba na našim plažama, sve dok ne dodirne naše genitalije i ne eksplodira. Da, bilo je tako, ali moglo je biti i drugačije da nije bura bila tako nemilosrdna. Nisi željela da te držim za ruku i sve tvoje brojne maske su na mjesečini izgledale gotovo stvarne. Čak i sada čujem tvoje jecaje koji su pod mojim dodirima gutali slinu mojih obudovjelih snova. A kako je ljupko da si opet propustila susret sa samim sobom, jer si se još jednom poigrala s identitetima svih svojih Ja, razasutih po virtualnom svemiru u kojem nam se daješ u čistoj spontanosti.
Vidiš, draga moja divlja Ester, već samo zbog toga vrijedilo je biti na tebi jer tijelo se ne uznosi u zrak tako kao slova, pribijena na tipkovnicu, već otpušta djelatne kromosome imaginacije te je veže s nerječitom radošću. Samo se nadam da te nisam obogaljio sa svojim nabijanjem u ona tvoja bolna mjesta, koja si mi dozvolila vidjeti, što je i više nego kompliment. Lacan za Poeovo Ukradeno pismo kaže, da je najbolje skriveno pismo upravo ono koje je svima pred očima, pa ću zato riječi prevesti na engleski i dati na “public”, nekad tada vide Kinezi kako se ljubi kod nas u Sloveniji, a kada ga vidi cijeli svijet konačno ćemo postati nevidljivi: skriveni pogledu svima pred očima. Da, tako je s time, i ništa drugačije.
Danas se neću tuširati! Neću isprati sa sebe sve tvoje lajkove, koje si ostavljala na mojoj dječje glatkoj koži, kao što si se izrazila u trenutku nježnosti, prije no što su te preplavile suze. Ne diraj me, rekla si igrajući na kartu bespomoćnosti kao u patetičnom američkom filmu, i panično si se počela hvatati za sva samozavaravanja, koji žestoko istresaš iz rukava pred našim dugim jezicima koji to ližu kao sol iz sečovljevskih solana, gdje se najrađe i zadržavaš. Tko će od nas prvi baciti kamen na tebe? Ja sam to upravo uradio i već znam da to uopće nije tako teško, samo još uvijek ne razumijem, zašto je boljelo više mene nego tebe. Eto, vidiš, draga Ester, sad se opet možemo dalje virtualno natezati, ako nam bog da toliko zdravlja, koliko nam je dao djece, zar ne? Ne budi iznenađena, da me nije bilo kod tebe kad si se probudila, ali tako je, znaš, kao pravi Dane Zajc u Potepuhu, jedino cesta daje potepuhu snove, pa neka mu je tisuću puta gorak kruh. Dosta o tome, pošto znam da znaš, da ti je sve jasno, zato ne gubimo više riječi o svemu tome što nije za tuđe gladne uši. Slažeš se sa mnom, zar ne? Oh, draga Ester Ritter, ženo s tisuću lica, zamalo da se stvarno zaljubih u tebe, a ipak je sreća da sam već u braku. Neka te novo sunce poljubi posvuda gdje sam ja zaboravio, i hrabro po utabanim putevima! Adieu!

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Florian Hajdu: Tek običan sandan

Gledam gologuzog puža kako se u leptira pretvara, šetajuća papagajka u zimskom kaputu simultano prevodi kineski u Bazarkorgonu dozbuđenoj crnokožnoj solohoristkinji razmanastirizovanoj Šangdinastijevici što Rajuje u oranžljubičastom suncu, toplom žitu pokošenih stabljika, na gumnu, neizvršenim krstovima klasova prepunim semenozoida, među nudističkim žeteocima koji zapanjeno slušaju bolne jodlojauke trešnjoultramarinskobojn/o/e raskrečen/o/e Aračice koja telom prevodi vasionske zvuke dok Šangica zgrčeno na tome sedi, brzoprekidano sikteći dahće i u nebo gleda da joj otvori, se otvori; Ciganka čergarka piruetno u daire gata, igrokazom najavljuje sluzavi pljusak da okupa grčevito uvezane delove tela/sa/, Singer umesto večernje tvrdopornografski šivaćomašinački u jednu rupicu neprestano sve ubrzanije ubada u zanosu noću arlauče.

Foto: Hram Khayuraho

Edita Brkić: Slovo o aprilu

April u Mostaru je kiša. Kiša koja mirise na lipu.
Kapi što čvokaju po čelu i grleni smijeh
što odzvanja pustim Lenjinovim.
April u Mostaru miriše pomalo na jesen.
Na Peru Zubca i Svetlanu. Na Prevera i rastanke.
Na jesenju čežnju i melanholiju.
April je zelena ulica što se gubi u sivim maglama grada.
April su ljudi, skriveni od kiše,
pod otežalim krošnjama ljubičastog cvijeta.
April je omiljeni kafić, mjesto do stakla i lagana muzika.
April je kišna sonata. I sunčanim ruhom ogrnuti grad.
April su tišine što vrište. I trotoar što odzvanja koracima sanjara.
April su krila od zlatnih boja i korak od stotinu milja.
April su misli zapisane na klupi. I stih zapleten u behar.
April je uzdah. I krik. I kikot.
I smiraj u kovitlacu strasti.
April je sjećanje. I nada. I nemir što budi žmarce.
April je jedno lice, pred kojim si glumio hladni decembar
i sad ga tražiš u gomili istih.
April je bućkuriš svega i svačega.
K’o što si i sam bućkuriš.
K’o što si i sam april.

Foto: www.morguefile.com

‎Vergilije Franizz: Opservacija jedne kiše

događaj r’jedak
komentar jedak
zavišću zavija:
vaš noćni sobar
bio je dobar???
Kiša je padala, sve je usporila pa tako i mene.
Konačno!

Nađoh malo vremena za sebe u ovoj nestašici istog.
Svijet je naporan, svaki dan nas siluje bez penetracije osim one koja zadire u mozak.
Samoća pored živih osoba. To je nekakav fenomen, valjda. Vino i med, naizgled nespojivo, a itekako spojivo. Sve ima veze sa svačim, samo treba dokučiti. Treba se potruditi i onda izvjestan uspjeh neće izostati.
Mislite da vam je loše. Mislite da vam ne može biti gore. Znate u dubini svijesti da itekako može dublje, gore, veće, dublje… sve može biti za jedan stepan „više“. Samo kad je kraj onda je kraj. Doduše, možete biti i ispod površine… razočarate se ovom spoznajom. Na koncu dosadi vam naglabati o svemu. Trenirati moždane bubrege koji na kraju izlučuju odvratni sekret stvarnosti. Uzaludan posao!
Šta će vam istina kad je ljepše biti u iluziji, živjeti sa zabludom. Tako se lakše živi. Haj’mo se lagat’, tako je bolje! Šta će nam reminiscencije, šta će nam oscilacije svega što postoji. Zabluda je najljepša. Živjela zabluda!!!
Šta joj fali takvoj kakva jeste, koju joj zamjerku možete naći, osim što je zabluda – zabluda, no na to ste već spremni i kao takvoj nemate zamjerki niti razočarenja. Znate da je to to i ne razmišljate da bi moglo biti nešto drugo niti vas je briga šta je to drugo drugo.
Ma bezveze sam iskomplikovao. Sve je jednostavnije od onoga što zamišljamo. Tražimo u svemu senzacionalizam. Nestalo nam posla pa tražimo smisao tamo gdje ga po prirodi stvari ne bi trebalo biti.
Mrak je mrak – svjetlost je svjetlost. Dobro je dobro, zlo je zlo. Eto vidite, sve je jednostavno da ne može jednostavnije biti. Kad ste na pravom putu idu vam slova kao luda. Siguran pravac i put, nema greške.Trebate ustrajati, ne odustajte dok ste pri prvoj pameti, dok ste pri prvoj misli da ste u pravu. Jer, po onoj relativističkoj teoriji možda ste u krivu, ali ne odustajte, ta niste ludi, jer ko će onda poslije ispravljati, jer kad vas jednom skrenu s puta nema nazad. Ko vam išta može garantovati.
I ludilo je dobro kad ga redovno upražnjavate baš kao i seks.
Samo nemojte vjerovati onima koji vam stalno povlađuju iz raznoraznih razloga; iz neznanja, kurtoazije, iz navike, bezveze… nikome ne vjerujte. Pravo vam mjerilo mogu biti samo nepoznati nepozvani ljudi koji su gosti sami sebi u večernje sate. Ne trebaju vam oni senzacionalisti još bogati. Još ako postoji neki interes, e tu ste zelen bostan obrali. Trebaju vam totalni neznanci. Pretpostavka je da će biti iskreni. Iskrenost se danas traži. S njom je lakše, iako ponekad bolno. Ali bolja je i bolna istina nego lijepa laž, naravno, za one pametne. Koja kontradikcija sa samim sobom, al’ šta ću; takav sam!

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Prije svitanja

Uz pradavni film Before Sunrise

Sjećate se Julie Delpy i Ethana Hawkea u onom filmu Before Sunrise?
Nema veze, film ionako nema neku radnju i po meni ima dva loša nastavka, ali to sada nije bitno. Bitno je nedogađanje, ono što nije, ono što popunjava vrijeme koje njih dvoje, mladih, međusobno nepoznatih, stranih, doživljavaju na tom putovanju u raznim prijevoznim sredstvima od točke a do točke b do točke c, tu negdje, mislim da se radilo o Beču i Budimpešti i još kojem gradu i njih dvoje, Francuskinji i Amerikancu u onome što se naziva putovanje života, zapravo lutanje, neka vrsta potrage, koja ne znači ništa, ali znači sve. Tko od nas to nije proživio? Moje je “sentimentalno” inicijacijsko putovanje koincidiralo s vremenom radnje toga filma, štoviše, mislim da se i dijelovi putanje podudaraju što s prvim, što s ona dva kasnija loša nastavka (iako sam ja tada mislio da su ta putovanjca nešto sasvim drugo).
Čak je i ona njihova emocionalna soft igra, u kojoj postoji slućenje ljubavi, ali ono nije ni izrečeno ni učinjeno, upravo ono što učimo, što prolazimo, što ne možemo u svojoj “matičnoj” sredini jer smo tamo obilježeni ovako ili onako, a ovdje, nigdje, negdje, u trećoj sredini, namjerno kažem mladi i bezbrižni (jer da nisu mladi nužni tovar brige koji nosimo uvijek bi bio s nama pa makar i na mjesecu), tako oslobođeni predrasuda prema samima sebi, tako su slični onome što sami proživljavamo na tim svojim prvim putovanjima koja probijaju granice našega svijeta i prelaze u neke druge – i to ne samo fizičke – naprotiv, one mentalne granice, one naših emocionalnih kapaciteta, one naših ljudskih sposobnosti, one su daleko važnije.
Nemam pojma kako mi je ovo palo na pamet, valjda jer sam jučer ili neki dan vidio Julie Delpy i sjetio se one dvadeset i nešto godišnjakinje s kojom krajnje balavi Ethan Hawke vodi razgovore, znate ono, o filozofiji, smislu, o životu, o onome o čemu se u toj dobi zaista nema pojma, ali se instinktivno, po prirodi stvari nastoji doznati, makar i besmislenim, ali beskrajno ugodnim spekulativnim razgovorima o tako velikim temama koje završavaju hinjeno slučajnim pogledima ili dodirima ruku. Zamislite tragedije da tada već znate što se sve u životu događa? Možda je i smislena ta naša “zabrana”, “nesposobnost” znanja o budućnosti? Možda nas spašava izbjegavanja zamki e da bi na kraju na ovaj ili na onaj način u njih upali jer su, eto, predskazane.
U pozadini je ljubav, ali, naravno, to je još uvijek ona posve balava, neiskusna, slatkastomirisna ljubav koja ne diše ni približno isto kao i ova sada, to je ona mekana ljubav kada je smisao i vrhunac sam po sebi upravo ovo što rade njih dvoje, dakle ništa, ali osjećaju “ono nešto”, ona valjda “leptiriće”, a on viteški blesavu ideju “spašavanja” svoje matovilke… a koja može postojati samo kada prethodno nema nikakva iskustva.
Zato volim taj film koji je u svojoj biti jedva gledljiv (ok, gledljiv je kada imaš 18-19 godina), ali je stvaran, i baš zato ne volim njegove nastavke jer su nategnuti našim maštanjima o nečemu što nikada ni nigdje osim tada ne može postojati.
Sve ostalo je nešto drugo.

Foto: iz filma Before Sunrise