Miro Škugor: Presađivanje

Jutros usporeno isparavam.

Benzinska sam mrlja na asfaltu natopljenom kišom.
Tko li me je prolio?
I kada?

Ne prestajem dodirivati svoje novo gramatičko meso.
I osluškivati kolanje krvi pune zatipaka.
Zar se tako lako postaje čovjekom?

Svako malo se, ushićen, potajice ugrizem.
Izračunavam kolika je vjerojatnost da ću se danas porezati na papir.
Raduje me što nije mala.

Svi mi već mjesecima broje godove.
Osim tebe, mladosti moja.
U svijetu besmrtnih šumara i vječnih mladica jedino sam živo stablo.
Listam. Granam se. Sanjam izdanke.
Uznemirujući šumu. I sve u njoj.
Kako se samo usuđujem?!?

Da me barem pogodi grom!
Da mi voluharice obrste korijenje!
Da se sam od sebe srušim…

Odsuči me, ljubavi!
Makar još nisam udario niti nalegao na greben. Plićak. Dno.

Danas sam sjetan i poduzetan.
Presađujem se.
U miru.

Foto: www.morguefile.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad te jedan pogrešan korak odvede u tri krasne…

Ono kad te jedan pogrešan korak odvede u tri krasne…

No da, znam što vam je na pameti nakon ovog Ono kad početka. Vjerojatno one sasvim male i sasvim, sasvim pogrešne odluke koje nam život mogu pretvoriti u pakao, ona sitna iskliznuća s utabanih staza koja se pretvore u gadnu emotivnu pustolovinu koja nas promijeni zauvijek. Tako nešto vam pada na pamet kad netko ovako spomene pogrešan korak i tri krasne u istoj, kratkoj, bijesom bremenitoj rečenici.
I ja sam mislila da je tako nešto u pitanju. No, nije bilo.

Bilo je rano proljeće. Ono prekrasno vrijeme koje se prikrada predivnim, mirnim i toplim predvečerjima u kojima odjednom u zraku osjetiš miris mora, a ptice se raspomame stvarajući zaglušujuću buku koju smo na prvu spremni nazvati tišinom. Ana je u jednom takvom predvečerju izašla ispod tuša uživajući u blagom strujanju gotovo toplog zraka. Zrak je ulazio u vruću kupaonu kroz prozor koji je bio otvoren ‘na kip’, ili kako se to nimalo romantično kaže – otklopno otvoren prozor – i nježno joj se ovijao oko tijela. Iza parom zamagljenog okna rumenilo se večernje nebo nad morem stvarajući prekrasnu igru boja. Pretakala se su se one nemoguće nijanse ružičaste i narančaste reflektirajuće se na škurim, rijetkim i iskidanim oblacima, pa preko ljubičaste i svih mogućih plavih od koje je ona najtamnija već dopuštala prvim zvijezdama da slabašno svjetlucaju. Ana se pogledala u ogledalu i zavrtjela glavom. Svega je opet bilo previše. Previše klope za novogodišnje blagdane koja se fino okućila oko njenog nekad vitkog struka, previše sjedenja i ležanja koji su se objesili na sve što se objesiti moglo. Pokrila se brzo ručnikom. Ma, sve se to moglo malo popraviti, podignuti, utegnuti, ali „Dovraga i bestraga!“ psovala je u sebi jer je jak dobro znala da to neće moći preko noći.

Nije joj to bilo prvi puta u životu da u ovo možda najljepše vrijeme godine, kad se sve budi i priprema na novi život, ona gleda svoje tijelo i pita se zar mora svaki puta prolaziti isto sranje i bojati se trenutka kada će morati obući kupaći kostim.

Obući kupaći kostim po prvi puta pred sezonu kupanja i sunčanja uvijek je traumatično iskustvo. Em’ si sva zaokružena, godinu dana starija što isto nije neki dobitak na lotu, a na sve se nakalemi ona bijela koža koja je mjesece provela skrivena od sunca pod naslagama odjeće, šalova i kapa. Jednostavno, prvo oblačene starog kupaćeg ili još gore – kupovanje novog, to je horor kojeg se većina žena boji, priznale to javno ili ne. Ana je priznavala, no nije imala neke koristi od toga. Da bi imala koristi znala je kako će ponovo svoje omiljeno ležanje na kauču i radosno ožderavanje oko pola noći morati zamijeniti s neugodnom fizičkom aktivnošću i laganim jogurtom koji će pojesti do šest popodne ili nikad.

Tako ofenđena, zamotana u ručnik, odcupkala je u dnevni i stala pred Ivana koji je buljio u televiziju zavaljen u fotelju s nogama na stoliću. „Stoliću kojeg sam jutros glancala, konj jedan!“ gurnula mu je noge sa stolića i stala pred njega.

– Jesam debela?

Pogledao ju je u oči tražeći što je razlog koji je doveo do pitanja na koji je odgovor bio samo jedan – oprezan i okviran.

– Ma dobra si – odvrnuo je naginjući se na fotelji  jer mu je zaklonila pogled na telku.

– Koji si ti majmun! – prosiktala je – To je najbolje čega si se domislio? Ni ‘Jesi’, ni ‘Nisi’ nego ‘ Dobra si’ …. ma baš si…! –  nije dovršila nego je zgrabila daljinski i ugasila demonstrativno glupu televiziju i bacila mu daljinski natrag u krilo.

– Majmune – dobacila je još jednom i odmarširala u spavaću sobu dok je Ivan sa strahom mislio kako će morati proći još jednom zastrašujući početak još jednog skidanja Aninih kila pred ljeto. Pogledao je u svoj opušteni i zaobljeni trbušćić. Kao da je njemu bilo svejedno kako će izgedati na plaži. Ili bilo gdje drugdje, ostalom. Nije mu bilo svejedno! Ni njemu, ni Slavenu, ni Davoru, ni Kristijanu… nikome od njih nije bilo svejedno što su zaglibili u četrdesete i što su ispali iz forme na ovaj ili onaj način. Pravili su se da im je svejedno ali im nije bilo. Opet je pogledao svoj preveliki bojler na mjestu na kom su se trebale nalaziti pločice. Prave pločice kao one što su ih nosili i pod nos im stavljali bahati klinci istesanih trupina. I onda bi ga još k tome, kad bi se takvi prošetali mimo njih na nekavoj plaži, Ana munula laktom pod rebra i namignula pohotno ‘A? Vidi ih!’  Mala gamad toplila je sa sebe i najmanji gram sala. Nisu se čak morali ni posebno truditi. Ostajali su u formi lumpajući iz noći u noć, gluvareći po teretanama i sličnim pizdarijama za koje on više nije imao vremena. Ni volje. Ni vremena. Ni snage. Ni vremena. Lupnuo se po bojleru, pogledao noge na koje je jednom davno bio ponosan. E,  pa ako Ana opet misli pilati s tjeranjem sebe u formu, nije ni on za bogom kamenje bacao!

Naslonio se na vrata spavaće sobe. Ana je oblačila grudnjak i spretno ga sama zakpčavajući na leđima upitno kimnula prema njemu. Nije ni pokušala zamoliti ga za pomoć, kao nekad davno, kad je takvo oblačenje završavalo svlačenjem. ‘A da imam jebeni six pack bi li me onda molila da ti zakopčam grudnjak?’ mislio je šutke zureći u nju. Ana ga je i dalje gledala podbočivši se rukama na bokove.

– Šta je?

– Ništa. I ja mislim da bi se mogao dovesti u red. Imaš pravo za ovo skidanje kila, ajmo skupa…

-Jel’ da?! – prekinula ga je i uskliknula naletjevši na neočekivanu podršku. – Ajde! Idemo zajedno… bit ćemo si podrška, nema više prežderavanja uz televiziju, idemo hodati, mijenjamo prehranu… – nabrajala je navlačeći vestu preko glave. – Od ponedjeljka mijenjamo sve! – uskliknula je ozarena, kose raščupane od provlačenja glave kroz preuski otvor za vrat preširoke veste. Obuhvatio joj je lice dlanovima pun entuzijazma.

– Ma zašto čekati ponedjeljak? Idemo odmah! Obuci trenirku i idemo trčati… i nakon toga nema večere… – Ana je nakrivila glavu.

– A sad sam se otuširala. Daj, ne da mi se ponovo… Idemo od sutra… čekaj, ne od sutra. Sutra radim do navečer pa ne znam kako ćemo se pogodit… Eto, to i govorim! Do ponedjeljka si možemo napraviti nekakav raspored i samo ćemo ga se morati pridržavati… – Ivan je više nije slušao. Odlučio je imati pločice s kojima će se kurčiti po plaži i pred Anom na prvi dan kupanja. I zbog toga je trebalo u akciju krenuti odmah.

– Gle – poljubio ju je u čelo – ja bi krenuo odmah sad, ako se ne ljutiš. Baš me uhvatila volja, večer je prekrasna… Ne ljutiš se? – Ana je odmahnula glavom da se ne ljuti, ionako je imala još neka nedovršena posla oko sebe kao što je lakiranje noktiju, na primjer.

– Daj samo, ljube. Ja ću od ponedjeljka. I do tada ću nam i raspored napravit! – već je morala vikati za Ivanom koji je u hodniku navlačio tenisice. Čula je ulazna vrata kako se otvaraju.

– Uzmi si mobitel! – zavikala je. Ulazna su se vrata ponovo odškrinula, uzeo je očito mobitel i zatim uz glasno lupanje istrčao u proljetni sumrak. Trčao je pun gas. Osjećao je kako mu mišići plaču nakon prvih deset minuta, ali nije posustajao. Bol je bila njegov prijatelj koji ga je podsjećao koliko toga treba napraviti. Nastavio je hvatajući zrak plitkim udisajima, kose već potpuno slijepljene od znoja. Nakon jedanaeste minute je posustao. Bol u slezeni bila je neizdrživa, pa je nastavio hodati malo prignut, pritišćući čvrsto rukom mjesto odmah ispod rebara na lijevoj strani… Mladi par koji je prošao mimo njega spustio je pogled da prikriju smiješak.

‘Govna mala!’ opsovao je u sebi. S lijeve strane bila mu je makadam-cesta koja je vodila do gradilišta novog shopping centra. Odlučio je udariti tim putem, sam. On i priroda. On i proljeće u zraku. I slezena je u međuvremenu otpustila grč pa se ponovno uspravio i nastavio trčati. ‘Sljedeći ću si puta uzeti slušalice, uz glazbu je sve lakše. I skinut si par aplikacija  – brojač izgubljenih kalorija, brojač pretrčane dionice, brojač koraka…’ zatvorio je oči jer je bol ponovo počela jačati ali je nastavio stisnuvši zube. Upro je svu svoju malešnu snagu da ne posustane. I onda mu se, negdje na pola puta dva kilometra duge bijele ceste, pod umorne noge sapleo neki glupi neveliki kamen. Onako iznuren, nije više imao snage vratiti se u ravnotežu, poletio je potpuno nekoordinirano prema naprijed, pa se uspio nagnuti prema natrag i onda je pao. A pao je na svoju desnu nogu koja se savršeno blesavo podvila pod njega. Savijen pod svih Ivanovih 183 cm visine i skoro 90 kila, gležanj jednostavno nije imao šanse. Navala boli koja je uslijedila prisilila ga je da glasno zajaukne, a pred očima mu se doslovno sve smračilo. Na trenutak je mislio da pada u nesvijest. Ipak, ostao je pri svijesti. Uspio je izvući nogu ispod sebe i staviti ruke na zglob koji je pod njegovim dlanovima počeo rasti, rasti i širiti se. Bilo je strašno. Sjedio je tako nemoćan da se pribere dobrih par minuta. Onda je izvadio mobitel. I nazvao Anu.

Na hitnoj se nekako nije osjećalo proljeće, niti je mirisalo more. Udisali su onaj prepoznatljiv miris bolnice dok su čekali Ivanov red.

– Pa jebamebog ako si ti normalan! – ponovila je već valjda pedeseti puta varijaciju  jedine rečenice koju je izgovarala od kada ga je pokupila na makadamu i odvela u hitnu.

– Evo, stvarno jebamebog ako si ti normalan.

– Ajd nemoj više srat’, jer mi nije dosta što me boli za popizdit! – otresao se na nju nakon pedeset i prvog puta ponavljanja iste tvrdnje o bogu, jebanju i tome tko je ili nije normalan.

Zašutjeli su oboje. Šutjeli su i nakon što su Ivana obradili i otpravili kući s dijagnozom: “Uganuće skočnog zgloba sa pripadajućim oštećenjima ligamenata”. Bonus je bilo puknuće žile koje je izazvalo zastrašujući crni otok zbog kojeg tenisica narednih mjesec i pol nije išla na Ivanovu nogu . Šutjeli su i kad su došli doma. Ana mu je šutke donijela tablete protiv bolova i led za obloge. Šutke mu je pomogla da legne u krevet i namjesti nogu u koliko toliko udoban položaj. Šutjeli su, zapravo dobrih deset dana nakon incidenta. Onako blesavo kako šute ljudi kad ni ne znaju što ih je zapravo na tu šutnju natjeralo – dal’ je bijes, strah ili koji već gadan osjećaj koji gajimo u najvećoj mjeri za one do kojih nam je najviše stalo.

Ono kad bi najrađe da se neke stvari nisu nikad dogodile.

Foto: www.morguefile.com

 

 

Sandra Polić Živković: Razgovor

Stežući papirnatu maramicu u šakama, učiteljica je duboko udahnula i rekla:
– Vi znate da meni možete reći sve. Kao i ja vama.
Napravila je kratku pauzu, a meni se učinilo da će brod, koji nam je ukrašavao zid pokraj ploče, potonuti.
Nastavila je:
– Ja sam tužna, i meni je danas jako teško. Kako se vi osjećate?
Učenica iz prve klupe digne ruku:
– I ja sam tužna.
Curica pokraj nje nadoda:
– Ja sam cijeli vikend plakala.
Lenta vremena koja je stajala na panou odjednom kao da je dobila zube. Prošlost, sadašnjost i budućnost postali su nebitni, kao i moje prvo desetljeće koje me progutalo. Dignem i ja ruku tiho zaustivši:
– Ja sam potišten.
Pomislim u sebi: Danas me valjda nitko neće zadirkivati zbog toga.
– Imate li vi meni još što reći – glasom punim povjerenja opet upita naša druga mama.
Iz zadnje klupe nesigurno se začuje:
– Neki su se u autobusu smijali, i meni uopće nije jasno zašto.
– Da – povikaše svi uglas i krenuše bacati izjave kao kamenčiće u plićak, a riječ “učiteljice” začula se više puta nego kad čekamo ocjene iz kontrolnog.
– Ja sam čula da je ona letjela.
– Lete ptice. Leti ono što ima krila – smiri je učiteljica, a ja pomislim na anđele što nam vise na prozoru još otkad smo za Božić izrađivali ukrase.
– Neki su rekli da je on to namjerno.
– On to nije namjerno. Takve stvari nitko ne radi namjerno.
Prijateljičin glas iz treće klupe poput broda na olujnom moru zaplovi razredom.
– Moj susjed je vikao na njega, da je to napravio njegovoj kćeri da bi ga ubio.
Val se razbije o mirnu stijenu druge klupe.
– Učiteljice, neki su mislili da sam to ja.
– Znam, čula sam i drago mi je da nisi.
– Meni su rekli da se prije nekoliko godina na tom mjestu dogodila ista stvar.
– Ja vas molim, pazite na sebe.
Nitko ne zna kamo nas ovaj život nosi, prođe mi kroz glavu.
– Njena mama je dotrčala bosa.
– Zašto na tom mjestu nisu napravili pothodnik da možemo sigurno prelaziti?
– Ja sam čuo da je i taj čovjek poslije umro.
– Je, bio je srčani bolesnik.
– Mi se nismo družile, i meni je sad žao zbog toga.
– Učiteljice, a koliko trebamo dati novaca?
– Poslije ću vam reći.
– Ja bih da se to više nikad ne dogodi nijednoj djevojčici.
Učiteljica me pogleda i kaže: – Ja bih da se to više nikad ne dogodi ni djevojčici ni dječaku.

Svi smo jako mirni, sve je čudno. Ne mogu se sjetiti njenog lica, ali pamtit ću njenu kosu.
Ploča je ostala prazna, taj dan nismo ništa zapisivali.

Foto: www.morguefile.com

Daria Glavan Šćulac: Izlaz

Malo Dijete se noćas budilo pa sam zaspala pred jutro, kratko prije nego se oglasio alarm. Alarme sam u mobitelu podijelila po kategorijama, a sinoć sam odabrala onaj najraniji pod nazivom: OPRAT KOSU/VRTIĆ/NEKA PIZDARIJA.
Smušena, zaboravila sam pravilno ustati pa me nepažnja koštala vrtoglavice. U desnoj me papuči na nož dočekao mač Lego gusara, a lijevu nisam pronašla.
Kosu sam na brzinu posula dječjim puderom, da izgleda čišće. Tako savjetuju svi vjerodostojni savjetnici ljepote, uz važnu napomenu da kosu nakon posipanja raskuštrate češljem, kako sve skupa ne bi izgledalo kao sijedo klupko vune. Moj se češalj, nažalost, od sinoć nalazi u otapalu za dezinficiranje, nakon što je Malo Dijete ispitivalo mogućnosti prolaska nazubljenog predmeta kroz WC otvor.
Dok sam pokušavala skuhati kavu, crnilo mi se pred očima.
Razmišljala sam o magneziju i vitaminu B-neki-broj kojima je zadatak ukloniti za mene nimalo kreativne smetnje u svakodnevnom funkcioniranju. Nakon trideset dana potrebno je ipak napraviti pauzu u konzumaciji pa sam poslušno prihvatila uputu s kutije. Činilo se, ipak na vlastitu štetu.
Ako zapalim cigaretu, ispovraćat ću se. Usprkos tomu, tvrdoglavo sam se držala posljednje u nizu štetnih rutina koje sam si ujutro još uspijevala priuštiti. Uz srk otrova, priuštim si i udah jutarnjeg zraka, budući da pušačku naviku savjesno prakticiram izvan četiri zida kućice-slobodice.
Dok sam uzimala mlijeko iz frižidera, s vratnice je otpao magnet s debelim klokanom kojim je bio pričvršćen neiskorišteni božićni kupon za masažu u wellnessu hotela u centru.
Naručit ću se za ovaj tjedan, rekli su da nema veze što je prošla godina dana – lagala sam sinoć sebi i mužu, hineći organiziranu mater i suprugu uvijek oprane kose.
‘Da mi je sada barem staviti japanke i skočiti u ono sestrino australsko more’, pomislila sam gledajući u mutno nebo i kišu koja se kao iz neke namočene krpe cijedila niz prozorsko staklo.
Na izlasku iz stana Malo Dijete je pokakalo hlačice pa sam službeno ispucala i vrijeme raspoloživo za pizdariju.
Ulazeći u auto, opazila sam predstavnika stanara kako nam se približava odvažnim predstavničkim korakom.
‘Susjeda, Peršići su se opet žalili na galamu i divljanje, treći put ovaj mjesec. Prijetila je socijalnom službom, dajte to riješite…’
‘Mama, gdje mi je Ninja?’ zacvililo je Starije Dijete.
‘Otišao je kod susjede, ljubavi, objasnit će joj da dječje noge služe za hodanje, trčanje i skakanje, a metla za metenje, a ne lupanje u strop! Najavit će joj i da planiramo raditi na proširenju obitelji!’ odgovorila sam malome dovoljno glasno da izazovem gormoglasno spuštanje kuhinjske rolete kod Peršićke i odlazak predstavnika.
CD u autu nije radio, što me lišilo slušanja kričave vrtićke izvedbe ‘Pahuljice, padajte’.
‘Mama, pretvorio sam radio u kasicu prasicu, kad je napunimo, bit će dovoljno za naš put!’ razotkrio je stariji sin višednevni misterij.
Šampon za kosu, dvije kutije magnezija, tri paketa od po sedam dječjih gaća, zvučna izolacija poda u stanu, vađenje kovanica iz CD playera, putovanje u Australiju… nabrajala sam novonastale troškove.
U vrtiću, na ploči s informacijama, dočekala me nova poruka: Dragi roditelji, u vrtiću se pojavio šarlah (starija skupina) i uši (jaslička skupina), slobodnog prijevoda: Dragi roditelji, naoružajte se bolovanjem i sredstvima za istrebljenje nametnika.
Ovo se jutro nije previše razlikovalo od jučerašnjeg ili sutrašnjeg. Ipak, ni rasplesana mašta nije mi mogla pomoći protiv slutnji kako će biti mučno preživjeti ovu glupu zimu.
Kasnije, vraćajući se kući nakon dana koji je loše započeo, a još se lošije nastavio, ugledala sam oglas na Peršićkinom poštanskom sandučiću: PRODAJEM STAN POVOLJNO.
Još kasnije, muž je uletio u stan s isprintom trinaeste plaće i tresnuo rukom o stol držeći četiri aviokarte Zagreb – Sidney.

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: Duboki san i druge priče

– Otišao sam u Ameriku kao i drugi što su odlazili u to doba, a odlaze i danas. Slagao sam da imam 21. godinu immigration officiru iako sam tad imao samo šesnaest. Bio sam velik i jak – podigao je u zrak veliku koščatu ruku, prstiju kao u grabežljivca. Velikog grabežljivca. I sad, dok je, prelomljen poput velikog šestara, sjedio u stolici na kotačima u svojoj sobi, vidjelo se da je nekad bio, doista, krupan i snažan. Ruka je napravila oštar pokret, poput boksačkog krošea, stišćući se u impresivnu šaku pa je nemoćno pala na naslon stolice, a on nastavio – svi smo se, u izbjegličkom logoru u Trstu izjašnjavali kao ‘politički’ jer, tako su nam rekli, ako se tako izjasniš imaš više šanse doći u Ameriku, Australiju, Kanadu… iako, o politici nisam imao pojma, znao sam samo da ne želim živjeti u bijedi i raditi za komad kruha i rijetku maneštru s zajedničkog kotla, što su ju aktivisti dijelili na gradilištima javnih radova, na kojima su svi morali raditi, jer, ‘Nema odmora dok traje obnova’, a Obnovi, vidjeli smo, nikako da dođe kraj. I tako smo odlučili, nas nekolicina, poslije smo se svi pogubili jedan drugom iz vida, i, preko šuma i potoka, preko granice, uz nesigurno vodstvo preplaćenih krijumčara duhana i ljudi, došli do logora u Trstu – posegne za čašom vode što je stajala na noćnom ormariću i popije gutljaj, prolijevajući, usput, malo vode po kockastom prekrivaču kojim su bile sakrivene njegove noge. Zatvori oči i, kad sam već mislio da je zaspao, nastavi malo brže:
– Nema se tu šta govoriti o tom logoru u Trstu, bivšem fašističkom logoru Rižarni. Hrana je bila nešto redovitija, ali samo riža, riža i pašta, pašta. Bježali smo u grad i prosjačili, tukli se s drugim emigrantima i međusobno, tek da prođe vrijeme do odlaska u Ameriku, do koje neki nikad nisu stigli. Zapravo, puno njih nikad nisu stigli. Nakon mjeseci čekanja viza i povremenih ilegalnih radova na poljima krumpira i kukuruza, odakle smo donosili drugima, prodavali krumpir i drugo povrće što smo ga ugrabili unatoč nadzoru gazda, došao je dan odlaska. Nismo ništa, osim naših bijednih zavežljaja s otrcanom odjećom, imali za ponijeti sa sobom iz logora kad smo se ukrcali, u Genovi, na brod ‘Andrea Doria’ koji nas je nakon duga puta iskrcao, zelene i blijede, ispovraćane od morske bolesti, na imigrantski dok u Nevjorku. Ma, New Yorku, da. I tu je, stvarno, počeo moj novi život. Vidjevši moj stas i snagu, odmah su me odabrali, poslodavci i njihovi agenti i, zajedno s drugima odabranima za posao u rudniku u Maineu. Vlakom smo, u NY nismo ni kavu dospjeli popiti, Grad sam tek poslije upoznao, ali o tomu – još se jednom nagne i uzme čašu, popije. Ovoga puta nije prolio ni kapi – kad dođe na red. Posao je bio, da ne duljim, užasan. Dvanaest i više sati pod zemljom, izlazak na svjetlo dana, pranje hladnom vodom, zajednička menza i prljave barake. Kao doma, kao u logoru u Trstu. S jednom jedinom, ali bitnom razlikom. Plaćalo se redovito i jelo dobro, trebala im je zdrava i orna radna snaga za onoliko ugljena koliko su zahtijevale čeličane i ostali kupci. Nije nam bilo teško raditi ponekad i dvije smjene, lažem, bilo je užasno teško, ali smo na kraju tjedna, rezultat vidjeli u „bušti“, u, za nas prvi puta u životu, šuškavim dolarima, što ih je većina trošila na viski i prostitutke u obližnjem gradiću. Ne i ja. Ili, samo rijetko. Ja sam štedio i polagao ušteđevinu u banku. Još mi je bolje krenulo kad sam promijenio posao i našao se u šumama sekvoje uz kanadsko-američku granicu. Bilo je i tu teško, ali si bar posao mogao raditi na svježem, katkad, ledenom zraku. Dobro, gotovo uvijek ledenom. Plaćali su bolje i opasnosti je bilo manje. Umjesto da te, s drugovima iz smjene, zatrpa odron u rudniku i to postane tvoj grob, a to se često događalo, ovdje te mogla zgnječiti masa drvenog kolosa koji pada uz uzvike ‘timbeeer’ ili si mogao samo pasti u vodu s drvene mase koju smo, kilometrima, tjerali rijekom do pilane, sve skačući po deblima što su jurila brzacima rijeke. Preživio sam i to i uvećao svoju ušteđevinu. Zatim sam, jednog dana, u novinama pročitao da se u NY iznajmljuje mali lokal, između 40. i 15. strita, da ulice. Svota je odgovarala onoj koju sam imao na računu. Uz to da sam izračunao i troškove puta i snalaženja u Big Cityju, tek su ga kasnije počeli zvati Big Apple. I, otpočeo je moj američki san. Ono zbog čega je vrijedilo stavljati glavu u torbu silazeći u slabo osvjetljene i neosigurane rovove rudnika u Maineu čiji su se potopornji svijali i pucali poput šibica ili skakućući s jednog debla na drugo u drvnoj masi koja je brzala niz rijeku, ne osvrćuči se na krik iza tebe, to je kolega otišao pod vodu, nema ga više, a i tebi bi se moglo to dogoditi ako se okreneš, ako izgubiš koncentraciju.
Lokal je bio star i pomalo ofucan ali je bio na lijepom mjestu i činilo mi se da će ga ljudi i dalje posjećivati kao što su to, vidio sam, bio sam u inspekciji prije no što ću dati kaparu, činili i sad. Nije to bio veliki novac koji je lokal zarađivao, i bivši gazda, Ed McBain, koji prodaje jer se seli na Floridu, rekao mi je to ali je bio redovan priljev keša u blagajnu i otplaćivao troškove hipoteke koju sam preuzeo i odbacivao skromnu dobit svom gazdi, a to sam sada bio ja. Tako je i bilo. Bio sam i barmen i konobar i čistač i savjetnik za klađenje kog se konzultira za šankom uz viski premda, ispočetka, pojma nisam imao o bejzbolu ni o trkama konja ili pasa. Brzo se nauči ono što vam je nužno da se uklopite. Uostalom, ako bolje pogledate – u tom je trenutku podigao pogled i u mene su gledala dva mala, siva oka utonula u ne baš privlačnu facu ali, mora se priznati, impresivne, četvrtaste brade i obraza izbrazdanim ožiljcima. Odjednom više nije izgledao kao starac u sobi, tu u Domu za stare i nemoćne, iznad grada, privatnoj, luksuznoj ustanovi lijepih zgrada, zelenih travnjaka i osoblja u besprijekornim, bijelim kutama, što je žurilo ili šetalo, ruku pod ruku s štićenicima, parkom koji je okruživao cijeli kompleks. Strogim je glasom zapitao – Jeste li donijeli ono što smo se dogovorili, zbog čega sam i pristao na ovu gnjavažu, jeste li mi donijeli?! – bez riječi sam mu pružio malu bočicu smeđe tekućine, on je odvio čep spretnošću majmuna i nagnuo te, u jednom cugu, iskapio trećinu bočice.
– Aahh! Daj šta daš! – rekao je, pogledavši me – mogli ste se i više potruditi, ovo je običan domaći brandy, konjak kako ga ovdje zovu, oni koji konjak nikad nisu pili jer, da jesu… no, vratimo se mi mojoj priči koja bi trebala postati vašom. Ako bolje pogledate, devedeset i više posto onoga što jedni drugoma govorimo, uopće nije važno. Pravimo se da je važno ali nije. I u NY i ovdje i u Pekingu i na Madagaskaru, naš je govor poput glasanja ptica, vrabac kaže vrapcu: Živživ! – Siživ? – Živise – Živsam. I to na bilo kojem jeziku, pa i onom kojim Ameri govore misleći da je engleski. To mi je rekao jedan profesor što je zalazio u moj lokal, zgodno, ne? Tako su i meni prolazili dani. Na poslu, živkajući s mušterijama o svemu i niočemu, listajući novine u sobici iznad lokala gdje sam stanovao i povremenim šetnjama uz dokove i Central parkom kad bih se baš odvažio tako daleko. Bio sam zadovoljan. Bio bih i danas time zadovoljan iako, više mi ne bi trebale povremene usluge noćnih dama koje su mi, kad smo se bolje upoznali, davale popust kao redovnoj mušteriji. Ali, čovjek snuje, slučaj odlučuje. U moj je lokal toga dana, toga kišnog dana ušla ona i, od tog se trenutka, sve promijenilo. Wanda, tako se zvala, tako se predstavila meni i mojem malom svijetu, je ušla, kako je rekla, tražeči zaklon od kiše. I, kad je ušla, svi su utihnuli. Bila je prekrasna u svom, na ramenima promočenom, sivom Burrbery mantilu a kad je zatresla glavom nakon što je skinula maramu, mojim lokalom se prosula svjetlost; stresla je svoju lijepu glavicu i rasula najcrveniju boju kose ikad, žarkocrvenu boju što je obasjala sve nas, goste, mene i moj lokal, poput prizemljenog sunca. Tada je to tako izgledalo. Buljio sam u njezine zelenoplave, irske oči, kad sam joj donio irski viski, samo je to pila, rekla je kasnije, a kad me zapitala ne trebam li konobaricu za ovaj fini, mali lokal, baš tako je nazvala moju smrdljivu špelunku, rekao sam da sam upravo htio dati oglas u novine da se traži fina cura, konobarica. Nisam ga morao davat’, rekla je, malo se priprosto izražavala, ali ljepoti ne brojimo gramatičke nedostatke, jer je ona spremna ak’ se posao nudi. Posao se nudio, posao se itekako nudio, iako, nisam imao pojma kako ću ju plaćati. Sebi samom nisam isplaćivao plaću, već, samo od vremena uzimao iz blagajne keš, tajeći, ionako male prihode, poreznoj upravi. Koga je briga! otpočelo je najsretnije doba mog boravka u USA, NY. Wanda je počela raditi u mom lokalu i uselila se u moju sobicu iznad lokala. Nije bila baš neka spretna konobarica, često su joj znale čaše skliznuti s pladnja dok ih je nosila gostima, ponekad bi i kojeg gosta zalila, nespretno stavljajući na stol čaše s pićem. No, sve je završavalo njezinom isprikom i prekrasnim osmjehom zbog kojeg bi si gosti, imao sam dojam, i sami zalili pivu za vrat samo da još jednom dobiju tako topao, iskren, prekrasan osmjeh uz pogled kog se ne bi postidjela ni Scarlett O’ Hara ili Marilyn Monroe u filmu ‘Niagara’ kog smo, stišćući se u kinu, zajedno gledali a onda trčali u sobicu iznad lokala i vodili ljubav. Pa pili pivu iz boce i pušili u krevetu. Pa vodili ljubav. Pa šetali dokovima, žurili, kisnuli, trčali u sobicu i vodili ljubav. Zatim joj je, njezinoj lijepoj glavici, palo na pamet da naš lokal treba muziku. A ona će pjevati. Jednog mi je dana predstavila svirača klavira, crnca Sama, kog je negdje, u svom prvom životu, rekla je, upoznala. Sam je svirao dobro a ona, ona je pjevala još lošije nego što je raznosila naručena pića po lokalu. Ali tko bi joj to mogao reći? Ja sigurno, ne. I tako smo uživali, gosti i ja, u Samovoj svirci i, povremeno nastojali ne čuti ono što je ona pjevala. Iako, bilo je to prilično teško. Jer, ako što, Wanda je i svoje pjevanje isturala kao i svoju figuru, svoju kosu i osmijeh; evo me, tu sam, ne možeš se praviti da me nema! I što god o njoj mislili, ona je svakog ili bar mene, mogla uvjeriti da se Zemlja ne okreće oko Sunca već oko nje. A zatim, zatim su otpočele nevolje. Par je momaka koji su mislili da su čvrsti, pokušalo nametnuti mi reket. Reket, ne teniski, razumijete, već ucjenu. Trebao sam platiti da mi ne razbiju lokal. Razbio sam ja njih i nabavio kolt 0.45 što sam ga, odonda, držao u ladici ispod pulta, tik do bejzbol palice koja mi je služila za smirivanje strasti u lokalu, do kojih je dolazilo kad su igrali NY Giantsi, ili Netsi ili bi netko htio prebiti savjetnika za klađenje jer je na konju koji je ‘siguran favorit’ izgubio podosta novca. Nevolja, vele, ne dolazi sama, pa je u naš lokal počeo zalaziti lokalni gangster, izvjesni Philip Marlow, što se predstavljao kao ‘businesman’ a u pozadini su se motala ona dva momka što sam ih onomad, prebio ali su se pravili da me ne poznaju. Marlow je bio uglađen momak odjeven po posljednjoj modi, kicoš i ljiga. Ali galantan. Mora se reći da je privukao neki drugi soj gostiju, dobrostojećih. I Wandu. Iako, ne može se reći, uvijek nas je zajedno pozivao u društvo, na konjske trke, na gala priredbe u Radio City Hall, mene i Wandu. I nikad, baš nikad, koliko znam, nije je otvoreno salijetao, bio nasrtljiv prema njoj. Niti kad je nekoliko puta sama izašla s njegovim društvom jer ja nisam mogao ili želio. Tako mi je govorila dok smo, sve rijeđe, vodili ljubav u sobici iznad lokala. Sobici koju je ona pretvorila u svoje ‘gnijezdo’ kako je govorila, u koje me je povremeno ‘pripuštala’ jer, djevojka, ‘ponekad, znaš, mora biti i sama’. No, još uvijek je bila lijepa i govorila mi da me voli i da sam joj ‘sve na svijetu’.
Zatim su me uhitili i osudili na sedam godina zbog oružane pljačke! Nitko me nije vidio, prepoznao, a ja sam tada imao 120 kila čistih mišića i visinu od dva metra. Ali, moj pištolj, moj colt 0.45, što je bio nestao iz ladice prije izvjesnog vremena, našao se na mjestu pokušaja pljačke, razbojnik ga je odbacio u bijegu. I, imao je, razumljivo, samo moje otiske na dršku i cijevi. Sedam dugih godina sam imao prigodu razmišljati zbog čega mi je netko namjestio pljačku i zašto me Wanda, ni jednom nije posjetila iako sam joj pisao na adresu svog, ‘našeg’ lokala. Ispočetka čak svaki tjedan. Nikakva odgovora. Potom svaki mjesec. Pisma su se počela vraćati s naznakom ‘ Primatelj nepoznat’. A htio sam je samo pitati kamo je nestala naša ljubav i kako je nestao moj colt 0.45 do kog smo samo ona i ja imali pristup.
Kad sam odslužio svoje, obećavši sam sebi da nikad više neću završiti iza rešetaka, obećanje koje nisam održao kao ni mnoga druga, otišao sam u banku i digao nešto novca što sam čuvao za crne dane i zaputio se u potragu. Logično, prvo što sam učinio bilo je da odem do svog starog lokala. Mog starog lokala više nije bilo a na njegovu mjestu je stajao neonski bar-diskoteka, sav u staklu i čeliku, kroz velika stakla vidjela se gomila koja se njihala u ritmu glazbe, valjda, jer vani se ništa nije čulo. Ušao sam i tipa na ulazu, koji je izgledao kao da tu ima posla, upitao nije li vidio Wandu, konobaricu koja je tu nekad radila, ne u ovom lokalu, ima tomu nekoliko, točnije sedam godina. Tip me pogledao kao da sam lud i izrekao nešto uvredljivo na račun Wande, koju da ne pozna ali mora da je velika dr… dalje nije dospio izreći jer se već valjao po podu vrišteći da mu je ‘kreten slomio ruku!’ Kreten sam bio ja a onda su meni slomili ruku dok su me četvorica njegovih redara obrađivala nogama i rukama prije nego su me iznijeli, ‘mrcina je teška’ komentirao je jedan od njih dok su me bacali na parkiralište, udarajući me povrh svega, cipelom u glavu što je meni bilo svejedno, ionako sam već bio u komi. I ostao tako neko vrijeme u Centralnoj bolnici a onda su me, svog u zavojima, s ljubičastonarančastim podljevima po licu i tijelu, na moj zahtjev otpustili. Liječio sam se sam u sobici bijednog hotela uz zvuke iz susjednih soba kamo su prostitutke dovodile mušterije, tarifa ko’ na frekventnom parkiralištu. Ipak sam se, nakon nekog vremena, izliječio i povratio u fizički posve prihvatljivo stanje koje sam poboljšavao šećući noću opasnim ulicama i trenirajući na pljačkašima što su mi pod nos turali svoje sklopive noževe koje bih im, rasklopljene ostavljao zabodene kojekuda, slomljene ruke im ionako više ne bi mogle držati ni čačkalicu a nekmoli nož. Povremeno bih nekog prebio u vježbaonici na uglu gdje su se održavali službeni, ilegalni boksački mečevi i zaradio ne baš beznačajnu sumu. Čekao sam. Čekao sam da mi privatni istražitelj, kog sam našao putem oglasa pronađe Wandu. Radilo se o detektivskoj agenciji koju su vodili pa joj i ime nadjeli, ludi Šveđani: ‘Sjoeval-Wahloo’ pisalo je na vratima agencije koju sam posjetio a koja je imala svoj ured u zgradi, ako je to uopće moguće, bjednijom od hotela, Stundenhotela u kom sam sad stanovao. Bili su to muž i žena, koji, to su mi priznali, ne žive od toga ali povremeno rade i to. Nisam ih pitao niti su mi rekli od čega žive već smo odmah prešli na stvar. Troškovi koje su zatražili da pronađu moju Wandu, bili su, iznenađujuće, vrlo prihvatljivi. Valjda od nečeg drugog već zarađuju pa im je ovo samo hobi, mislio sam. Uostalom, nije me briga, neka samo nađu moju Wandu. Dogovorili smo se da me kontaktiraju telefonom, u mom je bijednom konačištu telefon visio u hodniku i, uvijek bi nakon zvonjave, odjeknuo glas portira – Teeleefooon, nek se neko javi, da ne bih sad zbog gospode pješačio na kat! I tako sam ležao u hotelu i pio pivo i čitao comicse i čekao telefonski poziv. A on je došao prije nego sam se nadao. Našli su ih! Koga – IH!? – pitao sam bijesno, ja sam samo tražio svoju Wandu. Ok, rekli su SjoWahli, našli smo ju. I objasnili mi gdje ću je ja naći. Nadali su se nagradi koju sam im obećao ako budu brzi. Obećao sam i ispuniti ću, odgovorio sam.
Gledao sam ju, gledao sam ih kako izlaze iz elegantnog automobila, elegantno odjevene, ona plamenocrvene kose, malo raskuštrane jer je auto bio sportski dvosjed, on, kao i uvijek, elegantan i moderan, finih manira i ljigav, nekad sitni a sad, očigledno velik gangster, stari znanac mog lokala i moje Wande, Philip Marlowe. Ušli su u elegantnu kuću u elegantnom kvartu NY, ni blizu onom u kojem je, uz mene, Wanda počela svoj uspješan život u NY, a sad će ga, bio sam siguran, završiti uz ovog ljigavca koji je cijelo vrijeme na tomu radio i dok smo nas dvoje bili još zajedno, i koji ju je nagovorio da mu, umotan u rubac koji joj je dao a koji sam ja našao ispod stola u svom lokalu i koji je zaudarao na njegovu ljigavu kolonjsku vodicu, preda moj colt 0.45. Rubac koji je imao i malu mrlju od ulja kojim sam običavao čistiti svoj pištolj.
Ako je točno da se osveta konzumira hladna onda se ova, u sedam godina dobrano ohladila, a sam čin odvio se vrlo brzo. Pozvonio sam i vrata mi je otvorio neljubazni grmalj kom sam, zauvijek, zaledio tu grimasu s dva hica mog novog colta 0.45 s prigušivačem. U doba prije moje robije bilo je teško tako nešto nabaviti, danas uđeš u trgovinu i kupiš, bar je tako u Americi. Njih su dvoje stajali leđima okrenuti vratima, držali su u rukama koktel čaše i gledali vatru u kaminu. Vani je bilo hladno, a u dnevnoj sobi je bilo malo prevruće, ali ne za nju koja je stajala u večernjoj haljini gotovo golih ramena, ramena koja sam znao grliti i raspuštene, svilenkastocrvene kose koju sam znao mrsiti u našem ljubavnom klinču u sobici iznad lokala kog nema više. Prišao sam hitro i ispalio mu jedan hitac u potiljak. Padao je tri dana dok se ona okrenula i pogledala me s užasom. A kad me prepoznala, na licu je strah prešao u prkos. Gledala me izravno u oči dok sam joj stezao lijepi vrat ukrašen skupom, dijamantnom ogrlicom, i, časna riječ, uopće se nije kajala! Na licu joj je bio izraz prkosa i još nešto, što sam na njezinu licu znao pročitati, dok sam je, nekoć, mlatio zbog nevjere, stvarne ili izmišljene – Zar je to sve što možeš, bijedna kukavico?!
– Da to je bilo sve što sam mogao. Dobio sam tridesetpet godina robije za dva hladnokrvna ubojstva i jedno osebujno okrutno ubojstvo. Nakon, u cijelosti izdržane kazne, deportirali su me u zemlju rođenja, s objašnjenjam da sam lagao pri ulasku u Ameriku, da sam službeniku imigrantskog ureda na Elis Ajlandu, piše se Ellis Island, rekao da imam 21 godinu a imao sam samo šesnaest! Evo to je priča – rekao je starac i iskapio bočicu konjaka do kraja – sad vas molim da se pokupite i, na odlasku, pozdravite ravnateljicu koja vam je preporučila da načinite intervju sa mnom i recite joj da u gulaš stave malo više mesa a malo manje krumpira! – rekavši to, brzim okretom kolica usmjeri se prema prozoru, pa kad je izgledalo da će se zabiti u zid ispod prozora, oštro zaustavi kolica i zagleda se van u zelenilo. Na moj pozdrav nije odgovorio. Počekao sam i osvrnuo se po sobi, ugledao starinski kovčeg u kutu, bio je poluotvoren, lako se moglo baciti pogled da je netko to htio. Nekoliko starinskih odijela, neke sitnice i velika hrpa krimi-romana. Na vrhu, poluotvorena, stajala je, Penguin Classic izdanje, knjiga R. Chandlera na engleskom: The Big Sleep and Other Novels. Kad sam izlazio iz sobe tiho sam pritvorio vrata jer, uočio sam, bacivši zadnji pogled prema prozoru, starac je već spavao, lagano hrkanje dopiralo je iz pravca invalidskih kolica, u potvrdu toga.

Foto: www.morguefile.com

‎Grozdana Poljak‎: Važno je imati prijatelja

sve što vidjeh
posljednjih dana
je i su
molitve na usnama
bespomoćnost na licima
kiša u očima
oči u dupljama
tjeskoba u grudima
tama u redovima
linije nemirnih koraka
ženu uplakanu
kori sama sebe “cmizdravica!”
i muškarca potištena
obuhvaća joj lice rukama
“nisi, nisi” ponavlja
zagrljeni
odlaze
sa svojim svijetom u rukama
tri reda
ispisanog papira
iza njih ostade tišina
a ja
ja obrisah kap
što mi se spustila
na koljena

Foto: www.morguefile.com

Sofija Živković: Vinjeta o vrtu

Vinjeta o vrtu

Kada listam Beč, u crvenom kožnom omotu,
crno-bele slike, slušam priču o balovima
Na kraju kojih je obavezno poljubiti partnera za igru,
Pa onda i Dunav prelistavam, koji je daleko od grada, daleko od
Legendi, ali mi, mi smo blizu, dovoljno blizu,
U becirku koji oivičava srce grada, srce neba,
Dok usporeno idemo i gledamo iste fasade i iste ljude – koje ne poznajemo
Doduše, ali ih prepoznajemo, kafa melanž što ju je pio Mocart,
Jeftine oznake Poljupca
Na svim uglovima, i skupocenim poljupcima u samo nekim,
Nevidljivim prolaznicima, sobama, u onim
Bočnim ulicama što ne vode ni do jednog spomenika,
Još dalje od Eugena Savojskog, daleko od svih zamkova,
Spomenika,
Vrtova;
Od panonskog mraza
Naše usne pucaju i krvare, pijemo punč u plastičnoj čaši, brzo,
Da što pre bacimo sve u smeće i krenemo
Negde gde ću moći sve da kažem.

slika1

Dunav, Beč

Vraćanja u podnevnim satima

U nekom kafeu u Jozefštatu,
Sediš, pabirčiš svoje putanje, koje često liče na
Fuge što se prelivaju preko orgulja, i tako,
Nadlećeš kuglu zemaljsku na kojoj svako mesto
Ima istu sudbinu, istu propadljivost, ali mnogo toga
Uopšte ne prolazi, posebno neki čudni šampanjski
Univerzumi nastali ex nihilo – kao svaki novi svet,
Odbacimo ih sa praznim bocama, a onda,
Uvek kada pukne pampur i rasprše se mehurići
Svugde po astalu, odeći, trne telo ponovo,
Posle zvuka oluje koja
Liči na jednu drugu, a nije u polifoniji sa disanjem,
Sve je divno isto; ovoga podneva,
Vijena govori u visokoj rezonanci:’’Neće to moći tako’’
Ponavlja u kloparanju kočija,
Skida šešir i pita:
’’Gde ti je onaj srebrni smeh? Da li se čuje do Dunava,
Preko Štefanplaca i Grabenštrase, dok se voda ne uskomeša?
A kafa melanž gustira se uz Requiem, neveselo,
Vavilon je najtačniji naziv grada u kome si (uvek),
Taj grad sve pamti u dugačkim rečenicama
Izgovorenim predveče, blizu mladeža,
I zašto vidim samo boju peska nakapanu crvenim (ružem, ili ružama)?’’
Vijena briše
Sve dotadašnje skice života,
Pravila sretanja, znanja o pograničnim zonama,
(’’ne znam’’, i ja kažem, sažimam istoriju svih ljubavi u jednu odričnu rečenicu)
To sve objašnjavam neispavano, prekorno, savršeno kao poklapanje tela i ekstaze;
Tamo ti mogu poslužiti kafu melanž,
ali ne i novembarsku noć i čipkane ukrase,
A ja ovde ne mogu sama da sakupim sve opiljke secesije,
Otiranja anemične kože po ćoškovima ulica.

Iz rukopisa “Uri Leser je čekao”

Foto: Jelena Balać