Gordana Brkić Žagar: Ono kad poželiš da je netko ujutro otkazao dan…

Počeo je normalno. Počeo je kao i svaki drugi radni, obični, ni po čemu poseban dan. Čak je i kiša padala normalno, već dvadeset dana u nizu, uporno, monsunski zatupljujuće, onako kako samo u Rijeci može padati. Škuro nebo kasne jeseni, bremenito teškim, masivnim, tamosivim oblacima koje čak ni jugo nije pomicalo iznad zaljeva, ogledavalo se u moru pretarajući ga u sivu masu. U masu nečeg mračnog i gustog, masu tako neprispodobivu onom blještećem ljetnom veselju kada mu po valovima plešu mali svjetlaci koje sunce ostavlja na površini, pa se igraju i vrpolje kao da su živi….

Ne. Sve je bilo sivo, sivilo se odražavalo u mokrim prozorskim staklima, skliskom Korzu i slinavim izlozima. Tanja nije gledala u sivilo. Tanja se osmjehivala sama sebi pod kišobranom šljapkajući  po malim lokvicama u ritmu glazbe. U minijaturnim slušalicama zavučenim pod velikom grivom kovrčave kose boje čokolade grmjela je iz mobitela njezina glazbena lista. Lista koja je prije dva dana bila kulisa za još jednu njihovu noć. Još jednu posebnu, od svijeta i života skrivenu noć koja je uslijedila devet mjeseci od jednog slučajnog pogleda u parku gdje su oboje odlučili iskoristiti zubato sunce i dan bez bure kako bi na miru pojeli svoje sendviče – tradicionalni ručak domaćih pregalaca kojima se radno vrijeme poklopilo sa onim europskim, ali plaće nisu, pa onda nisu dozvoljavale ni tople marende svaki dan. Slučajno su se sreli i par dana kasnije sa šalicama kave ‘za van’. Ona je svoju slučajno i nespretno prolila, pa su se slučajno nasmijali i namjerno, oprezno izmijenili par riječi. Ljubazno se ponudio svoju kavu podijeliti s njom, ona je odbila. Kasnije joj je priznao da je čitav taj tjedan, iako je bilo hladno, u isto vrijeme dolazio na isto mjesto s dvije kave – jednu je nosio njoj, a ona se nije pojavljivala. Kasnije mu je priznala da već tada znala da joj se sviđa na prvi pogled. Priznala mu je i kako je slaba na te ‘prve poglede’ i da je namjerno zaobilazila to mjesto naredna dva tjedna kako bi se čarolija prekinula u startu . Nije joj trebalo ništa ‘na prvi pogled’. Ni na drugi. Ni na bilo koji pogled joj nije trebalo jer je odustala od mučenja svoje duše nečim što se zove ‘zaljubljivanje’. Ta joj rabota već dugo nije išla od ruke.

Tanja je cupkala po mokrom Korzu ne mareći za promočene cipele, za nebesku vodu koja joj je polako natapala kaput. Ništa osim sjećanja na preksinoć nije bilo važo. Smješkala se jer ga je još uvijek osjećala  tako stvarno  na svojim usnama kao da je tog časa ljubi.

A upravo se tom poljupcu počela nadati tamo negdje u veljači kad su se sreli ponovo i kad se mogla kladiti u sve živo da je onaj ‘prvi pogled’ uzeo danak. Tog su dana oboje imali kavu, nitko je nije prolio, po prvi su puta izgovorili svoja imena osjećajući se beskrajno ugodno jedno pored drugog. Razgovarali su onako lako kao što razgovaraju stari prijatelji. Druženja za vrijeme marende u rano proljeće je učinilo najljepšim dijelom njihovih radnih dana koje su provodili svaki u svojoj firmi, zakucani nad papirima, brojevima i računima. Svojih pola sata nikada nisu trošili na priču o poslu i onim gadnim stvarima koje posao nosi. Razgovarali su o filmovima i knjigama, o pjesmama, glazbi i predstavama. Voljeli su iste stvari, završavali jedno drugome rečenice. Imali su svoju priču. No, on je imao i priču koju Tanja nije imala, priču o svojoj maloj obitelji. Žena i kćerkica. Nije ih spominjao često, ali uvijek ih je spominjao s osmijehom od čega se Tanji tiho parala duša iako je sebe uvjeravala ležeći sama u svom velikom krevetu da ne smije tako razmišljati. Tih joj je trideset – četrdeset minuta koje je radnim danom provodila s njim trebalo biti dovoljno. Uvjeravala je samu sebe, nije se uvjerila, a vikendi su joj postali mrski, teški i dosadni.

Proljeće se razbahatilo namjeravajući se prodati pod ljeto. Vrela jutra pretvarala su se u još vrelija prijepodneva, a oni su i dalje stajali na istom mjestu, odnosno sjedili na betonskom zidiću sa svojim kavama i obično nekakvim voćem. Oboje s voljeli voće. I te je srijede bilo isto. Tanja se radovala njihovom susretu već odavno sluđena razmišljanjem o tome kako bi njegove ruke pristajale njenom struku, kako bi njegova prsa dočekala njena, kakav je osjećaj prolaziti mu prstima kroz kosu. Zamišljala je da mu gura svoje lice u vrat, zamišljala je kakvog je okusa njegova koža, njegove usne. Šutjela je i ni jednoj živoj duši nije dala naslutiti o čemu sanja noću. O kome sanja. I te je srijede dok ga je čekala zaigravala svoje misli s nemogućim scenarijima u kojima su njih dvoje glavni junaci. Prekinuo ju je u tom zamišljanju svojim dolaskom, svojim osmjehom koji nije bio osmjeh. Nije ga pitala što je, nije ga čak ni namjeravala pitati jer je zapravo nije zanimalo što mu stvara bore. Premalo je vremena imala s njim da bi to vrijeme bilo neveselo. Nije ga pitala, a on je ipak pustio tu bujicu iz sebe. O braku koji već odavno nije brak, o nerazumijevanju koje se spustilo u taj brak, o šutnji, o različitim interesima… Potrošio je svih njihovih pola sata na monolog o sebi, o tome što je ona, Tanja, pokrenula u njemu, o tome kako je tek u njezinom društvu vidio gdje je, i gdje zapravo nije. Tanja ga je slušala bez riječi. Bez riječi se ustala sa zidića osjećajući kako joj sunce prži kožu na vratu. I on se ustao premještajući se nelagodno s noge na nogu. Poslije joj je priznao kako se bojao da je prerano izletio s cijelom pričom.

Šuteći i dalje zagrlila ga je tako smušenog  i poljubila u obraz, nježno, polako, onako kako ljubimo kad nekome želimo jasno dati do znanja da će sve biti u redu. Zagrlila ga je čvrsto, a on je još jače uzvratio zagrljaj. Protrnuli su oboje od svega što im je prošlo tijelom. Kasnije mu je priznala da je mislila kako će se onesvjestiti tamo u njegovom naručuju od svega što ju je preplavilo, a on joj je kasnije priznao da ju je poželio uzeti za ruku i odvesti negdje i voditi s njom ljubav do iznemoglosti. Razišli su se te srijede nekako neveseli. Sutradan je prvih petnaest minuta sve išlo nekako teško, zapinjući u razgovoru, u spuštenim pogledima. Nisu znali što ni kako. Tanja ga je onda uhvatila za ruku ispreplićući na čas svoje prste s njegovima. Kroz dlanove im je strujila ona predivna energija koja oživljava mrtve. Nanjela im je osmjehe na lica i sve je ponovo bilo kako treba.

Curilo im je to pretoplo kasno proljeće kroz prste koje su sada znali ispreplesti i češće nego jednom tijekom svojih pola sata. Tanja nikada nije priznala da je taj dodir bio razlog njenog buđenja i njenog disanja. Zaljubila se onako beskrajno kako nije željela, ali kada je to shvatila bilo je daleko prekasno da bilo što učini. Lomile su je faze beskrajnog veselja i sulude tuge u kojoj nije mogla naći kombinaciju u kojoj bi njih dvoje mogli postati i biti išta više od ovog što su već bili. Bojala se  unaprijed kiša i jeseni, bure i snjegova koji će ih spriječiti da sjede zajedno.

Onda je i ljeto stiglo, službeno, datumski. Subotnje vruće popodne bez zraka vuklo joj se kao i bezbroj drugih subotnjih popodneva u kojima se, od kako je njega srela, nije događalo ništa i vrijeme se razvlačilo polako po cijelom stanu odugovlačeći dolazak ponedjeljka. S prvim je mekanim, ružičasto-plavim sumrakom na mobitel stigla poruka : ‘Fališ mi’. ‘ I ti meni’ odgovorila je odmah i iskreno. Otvorili su tako Pandorinu kutiju nedorečenih misli u žurbi napisanih, jer sve što nisu izgovarali jedno drugome u lice, pisali su s lakoćom. Zavodio ju je riječima, milovao ju je riječima, ljubio ju je riječima, a ona mu je uzvraćala strašću. Susret u ponedjeljak bio je sve samo ne ugodan. Nije bilo lako gledati se u oči i misliti na sve što su sada znali da misle jedno o drugome, i ništa ne činiti. Nastavli su taj suludi ritam zajedničkih marendi i povremenih dopisivanja za koji je Tanja duboko u sebi slutila da vodi samo u propast. Njenu. Još jednu u nizu propasti koje će morati preživjeti. Odlučila je stati prije nego se ponovo gurne u emocionalnu provaliju. Tog se četvrtka pred kraj srpnja zato nije pojavila u isto vrijeme na istom mjestu. Nije ni odgovarala na poruke koje su stizale. Ni sutradan nije reagirala. Ni za vikend. Za vikend nije bilo ni poruka. Do nedjelje na večer. U nedjelju navečer kratko joj je javio da ju čeka na istom mjestu, ali ne u isto vrijeme, nego nakon posla.

Vrištala je u sebi čas od veselja čas od užasa, jer je vidjela da se nije odmakla nikamo, jer nije znala što ju čeka, ni zbog čega on mijenja rutinu. Tog ponedjeljka nakon posla bio na istom mjestu. Bez ikakvog objašnjavanja odveo ju je u garsonjeru u samom centu grada, kako je rekao kasnije – prijateljev mali stan za posebne namjene. Namjena koju su oni dali tom stanu u nepuna tri sata koliko su se tamo zadržali, bila je stvarno posebna.

Prestali su se nalaziti na pauzama za marendu.  Krali su po sat ili dva jednom ili dva puta tjedno, gladni jedno drugog onako kako su gladni novi ljubavnici. Otkrivali su se, tražili, ljubili i mazili intenzivnije nego u nekom normalnom ljubavnom romanu jer su znali da im je vrijeme trajanja ograničeno. Tanja je znala da je osim vremena trajnja ovih bliskih susreta, isto tako ograničeno i njihovo vrijeme trajanja u paru. Ovako je moglo neko vrijeme, ali nije moglo zauvijek. Bojala se trenutka kada će se donositi ta odluka.

Nije znala da će se ta odluka donositi u jesen, u kišni dan koji nije bio poseban ni po čemu, dva dana nakon još jednog njihovog susreta ukradenog od njegovog normalnog života i pridodanog njenom zaljubljenom ludilu. Šljapkala je po kišnom Korzu nasmiješena, sa slušalicama u ušima, pa nije čula signal koji je javljao da ima poruku. Bila je kratka, jasna, bez puno prostora za dodatna pitanja ili dodatne odgovore:  ‘Moramo razgovarati’. Pretrnula je kad je u uredu izvadivši mobitel iz torbe vidjela te dvije strašne, glupe, mučne riječi. Znala je dobro o čemu želi razgovarati s njom. Znala je jer joj je i prekjučer ponovio da će morati razmisliti, da mu je teško ovako, da… No, bilo mu je sve što može biti ljudima koji se nađu u takvim situacijama i Tanja je znala da će se baš takva poruka dogoditi. Poruka koja će je podsjetiti da je ona skrivena, da je ona druga, da je ona ta koja će morati otpasti. Bila se pripremila u sebi na to. Zato je istog je časa zatražila dopust koji ionako nije uzimala preko ljeta. Zamolila je i da joj onda dozvole da samo nastavi koristiti onaj kolektivni na koji su svi svake godine išli oko Božića pa do debelo iza Nove godine. Dali su joj sve što je tražila i to sa zadovoljstvom da joj ne bi morali plaćati neiskorišteni godišnji. Nazvala je odmah Draganu koja joj je uvijek nudila svoju kuću daleko dolje na jugu, na otoku. Nikad nije iskoristila tu ponudu da ode i planduje tamo zabadava. E, pa sad joj je trebalo. Dragana joj je samo rekla da je kuća već zatvorena do sljedećeg ljeta, ali ako je to ne smeta, samo neka uzme kod susjeda na otoku ključ i sve riješeno. Može ostati koliko želi, sad kad nema turista… Dragana nije pitala zbog čega baš sad želi ići, i nikakva slična blesava pitanja nije postavljala, zato su i bile najbolje prijateljice.

Izbrisla je njegove poruke, na brzinu pod marendom promijenila stari broj svog mobitela, a njegovom broju, zlu ne trebalo, zabranila dolazne pozive. Nije si mogla priuštiti razgovor s njim ako je željela sačuvati bar malo zdravog razuma, a voljela ga je previše da bi mogla gledati kako je odbacuje. I osim toga, znala je iz iskustva, kad se prekida onda to treba napraviti kako spada. Odmah i naglo. Sve ostalo je preveliko mučenje. Pokupila se s posla ranije, spakirala samo najnužnije i zapalila sa svojom malom starom zujalicom od auta dolje, prema jugu. Išla je tugovati.

Uzalud ju je zvao, uzalud slao poruke, uzalud se molio nekoj višoj sili koja čuva zaljubljene da mu se javi. Nestala je s lica zemlje, a on nije poznavao ni njezine prijatelje, ni kolege s posla. Nikog pod bogom nije znao koga bi mogao pitati gdje je. Uz sav internet, uz sve moguće komunikacijeske kanale, nije ju mogao naći. Nestala je. Kao da ga nikad nije ni shvaćala ozbiljno, kao da o njemu nikada nije ni pomislila kao o nećem većem od obične avanture. Bio je beskrajno povrijeđen, bio je bolestan od užasa koji je rastao u njemu iz dana u dan dok ju je pokušavao naći. Bio je sluđen činjenicom da je zbog nje odlučio sve ostaviti iza sebe i zamoliti ju da bude njegova. Samo njegova svakog dana . Odustao je negdje pred Božić, potpuno slomljen i potpuno uvjeren da ga nikad nije voljela ni pola od onog koliko je on volio nju.

Ono kad sve umre u tebi.

Foto: www.morguefile.com

 

Sofija Živković: Razgovor sa anđelom

(jedan nokturni odlomak o onostranima)

Ne, ti ne želiš više da te odbijam od sebe,
Iako je to strast u najavi i sneg u naznakama,
U tačkastom mirisu dima, u nekom od
Novembara koji su šifrovano napisani,
Ti ne želiš više da budeš do kraja igde,
Da kondenzuješ kiše u kamenice, u oluje,
U šume, u rečne obale, svo ono šipražje
Između dva sveta, jednog koji ne biram i drugog koji
Sam ostavila bezdušno, jer nije bilo načina da ne odem preko
Mosta, u olupinama čamca, u istrulelom deblu,
Nagrizenom od ledenog vazduha,
Ali ne, ti ne želiš, da te više samopovređujem,
Da od tvojih rana pravim svoje ožiljke,
A od mojih tvoje, da zašivamo pocepanu odeću
Koncem protiv uroka, zlatnim damaskino nitima,
Tradicionalna izrada nakita,
Tradicionalna izrada rana,
Da mešamo boje očiju do slepila,
Ti si iz sfere koja vidi više,
Znam, a meni su bežanja strana – volim samo vraćanja,
Ti ne želiš rastanak, samo prekid pletiva, ne ni rasparivanje,
I neko pompezno rušenje mosta kojim sam došla neokrećući se,
A ipak sam postala stena, to je moralna obaveza
Onih koji pređu iz jednog univerzuma u drugi,
I opet bih, jasno je, opet bih, zna se,
Sve to isto učinila, sa anđeoskim prostorom
Lepota izgubljene igre je beskrajna,
Ali ne, ti ne želiš da me više
Samopovređuješ, tražiš stazu u mrklom mraku,
Koja bi te lišila besmrtnosti,
Razgrćeš zastor od reči i magle,
Planiraš moj ostanak na Dunavu zauvek,
Kroz gusto divlje rastinje.

Foto: Jelena Balać

Miro Škugor: Kabriolet

trijezni me hladni vjetar
pri vožnji unutarnjim krajobrazima

prokopan sam tunelima koji čuvaju od neba
i livada na kojima svaka djetelina ima četiri lista

čujem kako me voliš da ti se vrišti
čujem kako svojim krikovima izravnavaš sve planine u proplanke
i trusiš sva mora u vodopade
čujem kako više ne postojiš voleći me
čuo sam kad si me začela u sebi

baš kad i bešumnu kišu u meni
koja zatravljuje jalova dna zelenim sjajem
što podnosi samo tvoja bosa stopala

ubrzavam dušu kako bih sustigao tvoj vrisak
sluteći da ćeš me čekati na svakom stajalištu
između mjesta za plakanje od sreće
i mjesta kamo se odlazim uspavljivati prije sna

a zaglavio mi se pomični krov

Foto: www.morguefile.com

Miloš Petronijević: Vrata su tu, ali nisu za nas

Vrata su tu,
ali nisu za nas,
pisao je Kafka,
i na groblju su duše
koje su sanjale večnost.
Vremena prolaze,
kao da nikad ni bila nisu,
i dan koji počinje već je smrt,
u snu koji je novi dan.
Senke ponekad govore
više od reči
bačenih u vetar
i na livadama misli svaki je šapat
blesak onoga što može biti.
„Oni koji se vole nemaju straha,
ne boje se smrti
i imaju sve“, vele.
Možda sam se izgubio
da bih se opet tražio
iza ogledala
u kojima sam zarobljen bio
sopstvenom slikom.
Dan je kao i svaki drugi
i taj je nesporazum već ispričan.
Ima jedan beskraj,
u njenim je očima,
umeo nisam
da ga dosegnem.
Pošao sam nekuda,
nejasni odblesci trepere
u rasutim kovitlacima
i ne znam da li ću stići…

Ali postoje svetovi nad svetovima,
gde je u magiji trave
orošene svitanjem
očiglednost smisla vidljiva.
U tim sam svetovima
sanjao sebe
i u toj je magiji i Ona:

I njeno Ti tražiću
kao svoje Ja
preko svih potoka
u snu svakog sna.

Foto: http://alchetron.com/The-Trial-(1962-film)-29012-W

Željko Maurović: Trenutak pravog osjećaja

Pozvani su na sprovod nekadašnjeg školskog kolege. Bio je to sprovod po starinski; u dvorištu su se već okupile stare babe iz susjedstva, u grupicama su stajale pod volton, trljale ispucale i od vena poplavljele ruke, gledale u pod i nešto povjerljivo, ispotiha, govorile jedna drugoj. Rominjala je tiha jesenska kiša i dodavala sivilu kuće i okolnih brda, neki žalobni ton ili je to samo njemu izgledalo kad je ulazio.
– Izgleda, kako kad je bija živ! – čuo je kako govore oni koji su izlazili iz kamare gdje je mrtvac bio izložen. Kad netko umre treba mu odmah sklopiti oči, potegnuti nadolje očne kapke, inače će izgledati da mrtvac bulji u žive, a to nije u redu. Mrtvac ne smije gledati žive, a ovaj je, svejedno, loše sklopljenih kapaka, buljio u njega poluotvorenih očiju. Na izlasku iz sobe s mrtvacem i on je prihvatio čašicu s pladnja koji je držala pokojnikova žena. Mrtvačeva rodbina i prijatelji, okupljeni u velikoj sobi što je inače služila kao blagovaonica, veliki stol je bio iznesen, govorili su o pokojniku ispod glasa, neki već zajapureni od rakije, iznoseći njegova dobra djela i hvaleći njegovu velikodušnost u različitim prigodama.
Hodajući velikom sobom, zastajkujući s ljudima koje nije poznavao ili ih se nije sjećao, popio je još nekoliko rakija, govoreći uobičajene besmislice o smrti, da nas ona čeka, da je izvjesno kako ćemo svi jednom umrijeti ali da je, ono najbolje, u tomu to što ne znamo kada. Malo su ga čudno gledali i on shvati da s tim ljudima nema šale. Oni smrt shvaćaju ozbiljno kao i život. Okrenuo se k prozoru što je gledao na dvorište i promatrao ljude koji su se okupljali. Stigla je limena glazba, muzičari su naštimavali instrumente, zvuk usamljenog klarineta probio je zrak poput kliktaja jastreba. Odgovori mu s dva potmula udarca veliki bubanj. Doboš se osjetio pozvanim i zaštekće. Netko ga je odzada primio za lakat i prisno se naslonio na njegovu ruku. Bila je to žena pokojnika koja ga je zamolila da joj pomogne donijeti kave iz kuhinje jer, kad popiju kavu, iznijeti će kovčeg i pogrebna povorka će krenuti. Pošli su van iz sobe dugačkim hodnikom i udaljili se od žalujućeg mnoštva. Umjesto da ga odvede u kuhinju, gurnula ga je u pokrajnju sobu, prepunu starih ormara i škrinja. Mirisalo je na moljce i kamfor kad ga je, bezglasno roneći suze, zagrlila i pošla mu rukom prema rasporku hlača. On je obujmi oko bedara, zadigne joj suknju, podigne i pritisne ju uza zid. Prodro je u nju i ona tiho uzdahne te ga zagrli jednom rukom oko vrata dok se drugom pridržavala za ormar, obujmivši ga nogama. Napravio je tek nekoliko pokreta kad se, iz dvorišta začuje stravično zapomaganje i vriskovi. Trgao se i pokušao je spustiti no ona se nije dala i čvrsto ga je držala nogama oko pasa, šapćući mu na uho: – To su samo narikače, njegova luda stara ih je pozvala! – dahtala je ili plakala. U hodniku su se začuli koraci i nisu se dospjeli razdvojiti kad su se vrata širom otvorila, unutra je prodrlo danje svjetlo, a njegova je žena rekla – Svinjo, zar se ne možeš ni na ovako žalosni dan suzdržati?! – Dok su se njih dvoje dovodili u red, on podižući hlače što su mu spale do gležnjeva a udovica spuštajući bijelu podsuknju, svoju crnu, malo zgužvanu suknju, njegova žena je, stojeći na dovratku, osvijetljena poput anđela osvete, prosiktala – Za mene si mrtav, pizdatimaterina, mrtav! Kapiš?! – i tresnula vratima tako da su zazveckale čaše u starom kredencu.
Picigamorti je dao znak, stojeći sa strane, on je bio glavni, a ne dirigent Limene, glazbenici su polako krenuli, usklađujući korak, i otpočeli svirati posmrtni marš. Za njima su krenuli pokojnikova majka i mlada udovica, a onda rođaci, susjedi i svi ostali. Povorka se uzbibala i uhvatila ritam. Osuđeni na smrt je koračao na začelju, među starcima bijelih košulja i babama koje su, trljajući svoje ispucale i venama prošarane ruke, govorile kako je danas grdo vrime, kako je cili svit ša remengo i kako poli Štefice ima deterdženta i talijanskog ulja od maslina, po popustu. Kiša je pojačavala, a za kajanje je bilo malo prehladno.

Foto: www.morguefile.com

Vladimir Papić: Vještica iz Salema

Buka u razredu bila je nesnosna. Oči su je vraški pekle. U glavi joj je bubnjalo. Vikala je i molila dok nije došla do ruba živčanog sloma. „Kako bih voljela da cijeli ovaj razred nestane“, razmišljala je tražeći bočicu aspirina u praznom džepu. Nije mogla zaustaviti nalet crnih misli.
Pokušala ih je zabaviti pričom o vještici iz Salema koja je zbog svojih suludih uvjerenja završila na lomači. Njoj je kao povjesničarki to bilo smiješno, ali mislila je da će priča biti interesantna djeci.
Prevarila se. Izjurila je iz razreda ostavivši žamor iza sebe.
Gledajući izmoreno lice u zrcalu toaleta pomislila je kako izgleda baš kao vještica iz priče. „Tišina!“ viknula je još jednom prema razredu. Zaključala se u jednoj od kabina i sjela na školjku. Buka se nije smanjivala. Naprotiv bila je sve jača. „To je to stara moja. Ovaj posao te koštao mentalnog zdravlja“ Dječje stope marširale su joj po glavi. „Ne! Ne! Dosta!“ Stavila je glavu među koljena i pokušala se usredotočiti. Zvukovi su postepeno jenjavali sve dok nisu u potpunosti nestali.
Izašla je iz kabine. Popravila šminku i frizuru te se uputila natrag u razred. U hodniku je vladala sablasna tišina. Gotovo kao na groblju. Poznavajući taj razred zabrinula se da se nije dogodila nekakva nesreća. Ubrzala je korak i otvorila vrata. Učionica je bila prazna. Pomislila je da su sigurno pobjegli na igralište. Potrčala je niz stepenice u dvorište. Ni tamo nije bilo nikoga. Utrčala je natrag u školu. Zbornica je bila prazna kao i uredi ravnateljice i tajnice. Kao i razredi čija je vrata otvarala jedna po jedna ponavljajući si: „Nemoguće“. Njen vrisak prolomio se praznim hodnicima. Kad se malo pribrala, otišla je natrag do razreda. Sjela je i sklopila oči. Pokušala se usredotočiti kao prije. U početku tišina, a onda je čula glasove u hodnicima. „Tako je. To je to. Mora upaliti“ razmišljala je napinjući se zadnjim atomima snage. Mogla je čuti djecu ispred vrata. Otvorila je oči, a oni su ulazili kao da se ništa nije dogodilo. Napokon se pedagog pojavio na vratima. „Evakuacijska vježba u slučaju požara“ pojasnio je vidjevši njezin upitan izraz lica. Počela se smijati na sav glas.
„Baš ste neozbiljni učiteljice“ rekao joj jedan od učenika. „Da je stvarno bio požar izgorjeli biste kao ta vaša vještica iz Salema“

Foto: https://en.wikipedia.org/wiki/Salem_witch_trials#/media/File:Salem_witch2.jpg

Milan Zagorac: Bez odraslih

Često me zanima ova tema smjena generacija i što sam stariji, mislim da je, ne samo u nas, ali s posebnim naglaskom na nas, ova tema izuzetno bitna. Mi nemamo mirne i normalne smjene generacija, to su tabuizirane teme i o njima se – šuti. Ako se i govori, govori se o općim mjestima, i da, često se obećaje, isprazno, bolja budućnost (naravno, bez ikakve promjene) ili se snuje o dobroj prošlosti.
Tema smjene generacija u nas ni na jednom području nije normalno uređena i ne daje dobra rezultata, tj. jalova je kao što su i rasprave o ovoj stvari jalove.
Jučer, ni ne sluteći, naletim u Trstu na knjižicu Gustava Zagrebelskog, poznatog talijanskog pravnika, suca, profesora, općenito jedne od vertikala njihove (da se razumijemo, za naše pojmove, nedostižno razvijene) demokracije. Koja je daleko od idealne… Upravo Talijani otvaraju te teme: normalnosti, granice, smjene generacija, pobuna, lomljenje obrazaca, stalna dihotomija, gerontokracija, ekstima i vječna mladost (od velina do one Marcuzzi, i drugih 50 i 60 i nešto godišnjih dama koje se drže kao 20 i nešto godišnjakinje), kleptokracije, zloporabe demokracije i to vrlo javno i vrlo otvoreno. Da ne duljim, evo navoda, nemojte mi zamjeriti na prijevodu, napravio sam ga doslovno onako, ad hoc, na brzinu, u pola sata…

Gustavo Zagrebelsky
Bez odraslih (naslov knjižice (Senza adulti)
“Današnje je vrijeme revolucioniralo odnos između različitih životnih dobi. Mladima pripada i sadašnjost i budućnost. Oni koji dolaze iz prošlosti su uljezi. Moramo produžiti mladost kako god možemo uz sva dostupna sredstva. Ova kontrakcija znači odustajanje od zrele dobi, od dobi punine. S kojim posljedicama?”
Navodim epilog.
“Epilog
Govoreći o različitim generacijama, naravno, govorimo o degeneraciji i regeneraciji. Primjer degeneracije, arhetip koji ne treba nikakvih drugih riječi osim onih koje su već poznate, predstavlja, primjerice, onaj pad u grob prije Uskrsa. Ne treba se osvrtati na “velike povijesne priče”, sjetimo se samo kraja Tamerlanova carstva ili onih Džingis-kana ili Aleksandra Velikog; implozije Rimskog carstva, aztečkog kraljevstva, političke degenracije Maja, itd., sve do raspada Sovjetskog Saveza. Svaka velika civilizacija propada, kvareći se iznutra. Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenu smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.
Govoreći posve nemetaforički, potrebno je utvrditi u našim stečenim načinima života što je smrtonosno tj. što ga usmrćuje, a s time, posljedično, i načine kako bi ljudi oslobodili energiju obnove. To mora biti predmet dubinske socijalne dijagnoze, a što mora dati nužne alate za liječenje, upravo onoliko teške, konfliktne i bolne kolika je s druge strane bila sama degeneracija. Svatko tko obećava dolazak novog svijeta kao veselu avanturu gdje nestaju razlike i sukobi, govoreći jednostavno u ime nekog generičkog optimizma jezikom mladih koji bi svatko trebao prihvatiti, istovremeno šuteći o neizbježnim cijenama i žrtvama, zapravo ne zna što govori. Ili zna, ali se, kao i bolesnici koji okreću glavu od bolest koja ih jede, i oni sami obmanjuju. To je politički zadatak i program svakoga tko se želi nazvati imalo ozbiljnim, odnosno koji nije samo vođen događajima već ih nastoji i voditi.”

Foto: www.morguefile.com