Milan Zagorac: Dokaz urođenog idiotizma

12642725_1685825091687214_1452086815689091073_n

Milan Zagorac, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Ne moram kao Danilo Bata Stojković stvoriti lik Babija Papuške, kako bih dokazao da sam sistematski uništen od samih idiota. Dobro, možda nisam baš uništen, ali imam taj unutrašnji mehanizam za samouništenje. Naravno, urođen je, a za što mogu iznijeti nekoliko obiteljsko-povijesnih dokaza.
Jer, na primjer, moja prabaka, pokoj joj duši, Eva, dakle,ta je moja prabaka 1912. odlučila zajedno sa svojom cijelom švapskom obitelji odseliti u Ameriku. Nije to neko veliko čudo u to doba, tko nije odselio u Ameriku, jadna li mu majka, pa je tako i moja prabaka skupa s dvoje djece i mužem alkoholičarom i obiteljskim nasilnikom odlučila otići u Ameriku. I otišla je, štoviše, došla je ona u Nevjork, tamo je nešto i radila, za to su se vrijeme njezine sestre snalazile, poudale, teta Katica više nije bila Katica nego je postala teta Keti, da bi se ova moja Eva, e to je fantastičan obrat, iz nekog razloga dvije godine kasnije, dakle, u sam osvit Prvoga rata vratila u Đakovo, bez muža kojeg je ostavila… Ok, muž je bio alkoholičar i obiteljski nasilnik, ali to ne opravdava činjenicu da je prabaka iz tog razloga otišla na krivu stranu svijeta. Što nije otišla u Kaliforniju? Što nije otišla skupa sa svojima u Ohio, u grad Akron gdje bi kupila 10000 akri zemlje, započela svoj business, rodila novu djecu, našla novoga muža, ne znam što, uređivala vrt i glasnik svoje useljeničke zajednice, prošla krizu, lude dvadesete, još luđe tridesete… Ne, ona se vratila u Đakovo, ma što u Đakovo, u Mandićevac, ma ni u Mandićevac nego u šumu u Veliko Nabrđe, našla još jednoga pijanca koji ju je odveo u tu šumu, mislim tu mu je bilo radno mjesto, čovjek, taj moj pradjed je bio nadlugar, pouzdan čovjek na državnoj službi, ali pijanac i opet obiteljski nasilnik… I ugošćavala baka Eva tako zeleni kadar, Čarugu, ustaše, partizane, esesovce, čerkeze, kineze, koga nije… jer je njen čoek bio ionako stalno pijan, pa bi tu i tamo malo zapucao na ženu i djecu kad na druge nije mogao, i zapalio štagalj da ih istera iz njega, pizda li im ona brezobrazna materina… U međuvremenu je ovaj izdahnio… Kao i rat, uostalom, hvala bogu.
Mislim, čak i iz današnje perspektive ne izgleda logično vratiti se ovamo, jelte?
Zatim onaj drugi, moj pradjed sa strane očevog oca. Taj je lik, ne znam kako bih ga nazvao osim “taj lik” imena Dane, prezimena Zagorac kao i ja, otišao u Ameriku, bio na Wild West, zaradio zlato, kefao se s Indijancima, Meksikancima, medvjedima, vukovima, Johnom Wayneom i Clintom Eastwoodom, bio kao oni likovi iz Točno u podne ili Dobar, loš, zao, mrka lica s debelim spojenim obrvama, s borama i opakim koltom uz glazbu Enia Moriconea, onako, zrelih srednjih godina, oko 30, muževan je li, pljačkao valjda vlakove na liniji Union Pacifica (a to je kvantni skok u odnosu na onodobno ličko drumsko razbojništvo), ali zaradio je neki novac, ma ne neki, nego legendarni novac, puno novca, da bi odjednom odlučio vratiti se nazad u svoju ličku vukojebinu, pa je najprije na kartama i kocki u nekim prčvarnicama u Otočcu i Gospiću sprdio one golden bullions dolare, sat sa zlatnim lancem, pa čak i kolt… I ostade i on na tom svom selu opet do onoga drugoga rata, opet ista priča, ustaše, četnici, partizani, Talijani, Nijemci, sve to… Pa zar nije mogao ostati u onoj priči o kaubojima i Indijancima? Čak nije ni narodni heroj, ništa, ne, taj je moj pradjed bio sve samo ne dokaz pametnog i dugoročnog ulaganja, naime, on je kao i ona prabaka, malo zagrizao tog novog svijeta i došao opet iz nekog nejasnog razloga nazad.
Pa zašto, za majku milu, zašto? Pa zar u toj Americi nije bilo nešto malo bolje i izazovnije nego ovdje?
E, pa to nije sve. Djed moje none, dakle, moj prapradjed, taj je pak išao u onu Južnu Ameriku, i došao je 1881. u Buenos Aires, gdje je proveo kao noštromo, tako smo barem mi mislili, točno dvadeset godina, stekao opet nešto novca, ma ne samo nešto, i malo više od nešto i eto ga, hop, 1901. vratio se i taj Bartol. Zašto? Nikome nije jasno. Jednostavno se vratio, oženio, dobio djecu, pokrenuo opet biznis, opet došao rat, pokrenuo sinu biznis, i opa, ubi ga granata u onom drugom ratu. Eto, baš me zanima bi li ga ubila granata da je ostao na rijeci Plati. Dobro, nije ni Argentina neki genijalan izbor, ali hajde, barem je pamtila bolje dane. Ovdje nije bilo dobro ni to.
Da zaokružim ovaj mali presjek urođenog obiteljskog idiotizma, tu je moj drugi prapradjed s majčine strane. Taj je odlazio i dolazio iz Amerike, napravio jedno dvoje djece, zatim opet odlazio i tako nekoliko puta. Ne znam kako se snalazio, navodno nije sve to skupa ni bilo tako loše, puno je Komižana te generacije nešto radilo u Kaliforniji, sve su to bili zajebani igrači, onako, dobri radnici, mnogi od njih i s nekim poduzetničkim ambicijama.
Ali, ovaj je moj te 1913. došao u Komižu, taman stigao napraviti još jedno-dvoje djece i klisnuti natrag, kada je došao do Trsta i umro. Navodno od upale slijepog crijeva, valjda se tada umiralo od upale slijepog crijeva. Osim činjenice da je pokopan u Trstu, a i to znamo iz nekog telegrama koji je poslao neki njegov suputnik s kartom u istome smjeru, ne znamo više ništa. Nitko ga se ne sjeća, nitko ne zna gdje je ušteđevina, nitko nema nijedan dokument, nitko se ne spominje ovoga neuspješnog povratnika, nitko ne zna ni gdje je pokopan. I sad se pitam, je li mu trebalo toliko vraćanje ovamo, iz San Pedra u Komižu? Zar nije mogao pokupiti tu svoju obitelj i trajno otići kao i mnogi drugi u tu Kaliforniju?
Eto, zar nije mogao neki moj fiktivni alternativni ja sada živjeti u California kao moj daleki rođak David prezimena Felando s otoka Biševa i istraživati ove “eksotične korjene” na drugom kraju svijeta uz dobro pifo šuju kada o ljetnim praznicima dođe unucima pokazivati egzotične mediteranske prapostojbine?
I sada, kako drugačije nazvati to nego urođenim defektom, pogreškom u razmišljanju, ne znam kako bih se izrazio, urođenim idiotizmom koji te uvijek i iznova vuče na ovu luzersku stranu svijeta, ovdje gdje ne uspijeva ništa, gdje čak ni korov neće. Kako naći pravi naziv za tu samouništavalačku nostalgiju koja te iz evidentno boljega uvijek vuče ovdje gdje je evidentno gore?
Ili je riječ o nečemu što još uvijek ne mogu razumjeti? Dobro, da je samo jedan od njih drugačije odlučio, mene ne bi ni bilo, ali to nema veze. Mene ima, a opet ne razumijem zašto su se vraćali. Kao što ne razumijem zašto ja ne idem. Naime za razliku od njih, ja sam barem na njihvom iskustvu mogao nešto naučiti. A to je da je po život opasna ludost ne pokušati se domoći Amerike. A još je luđe domoći se i vratiti.
A evidentno nisam ništa naučio. Pa sada tipično hrvatski zdvajam. I potkrjepljujem tvrdnju da samo lud ili idiot ostaje.
Ili, postoji crv sumnje: možda se zaista nebo urotilo kako bi se izvršilo nešto sasvim drugo.

Foto: Mulbery Street, Lower East Side, New York, 1900., izvor: wikipedia

Miro Škugor: Sve što ti prijateljice nisu rekle

Samoća je, kako one vele, moje prirodno stanje.

Ne kažem da sam sebi najbolje društvo.
Ali, bijah u puno gorim društvima.

Primjerice u njihovom.

Moja priča je postojano plava.
Moj stih je krik kojeg ne čuje nitko osim mene.
Moja ljubav nije samo osjećaj nego i odluka.
Zauvijek.
A tko bi danas na to pristao?

One zasigurno ne bi.

Uostalom, nisam sam.
Smrt je moja najbolja prijateljica.
Uz nju je sve jasno.
Onakvo kakvo jest.
Zato više ne spavam.
Ponekad sanjam na javi da imam obitelj. I kćerkicu Zoju.

One već likuju, jer vas nikada neću imati.

Zato me nema.
Čak ni tamo gdje me svi vide.
Ili neki žele vidjeti.
Moje vrijeme je prošlo.
Ne znam tko mi je niti zašto ostavio ovo malo prostora.
Znaš li ti, Chiara, išta o tome?

A one?

Ne, ne mogu im ništa oprostiti.

Ni tebi.
Unatoč tvojoj zamolbi.
Ne umijem ti oprostiti što si me povrijedila.
Ne vjerujem da si osjećala sve što si mi pisala.
Ni “volim te”.
Ni “ljubavi moja dovijeka”.
Ni “srećo moja”.
Ni “želim dijete s tobom”.
Baš me briga što te iznenadno obuzimaju neke druge emocije.
Ne zanima me otkuda i kako su ti došle.
Ne marim za veliku nervozu u tvojim prsima.
Niti za opravdanje da je ne možeš samo tako zanemariti.
Da se ne ćutiš dobro zadnjih par dana.
I kako ne možeš natrag.

Da ih barem jedanput nisi poslušala…

Zapravo, nemam ti što oprostiti.
Nisi mene povrijedila.
(Sjeti se da me nema bez tebe.)
A ja ne mogu niti smijem govoriti u tuđe ime.
Uime još nerođenih.
(U Zojino ime.)
Uime svog čuvara.
Uime procjenitelja naših djela.
I izgovorene riječi.
Uime svoditelja ljudskih računa.

One su nas pak’ uspjele svesti na puku razliku u godinama.

Uz tvoj pristanak.
Mladost je i tebi prihvatljiva izlika.
Neka ti tobožnja mladost jednom pomogne postati boljim čovjekom.
Ako to ikada dopusti zelena hladnoća tvog prekjučerašnjeg lica.
Pravog lica.
Ubojice ljubavi.

Foto: www.morguefile.com