Jasmina Topić: Rijeka

Rijeka načinje trajanja kao što se u miris mora
uvlači neočekivani priobalni vonj. Ti kilometri se umnožavaju
s godinama, a riječko šetalište i dalje doziva, i u tihom ritmu
polupustih noćnih ulica, i u bučnom jutru prepunih barova,

Svet ovde postoji najviše u jutrima, jer more je tada
nepregledno ogledalo posledica noći –

A o posledicama, ko će bolje nego ulični svirač ispod Ure,
da te sentimentom uhvati nespremnog, u prolazu,
baš pred izlazak na veliku popločanu čistinu.

Ponekad u noći, na kraju lukobrana, svi bivši životi pred tobom
titraju iz susednih svetiljki, kao mnoštvo sveća u mnoštvu
neočekivanih nadanja. Beton postaje senka vode,
i buka odjednom nema koga da iznenadi tamo dalje, na ulici.

Zavoliš tu noć, kao i iznenadne trgove, što u sebi talože gradski zrak; navikneš se na škripu stoletnih prozora i smešne krike galebova –
a znaš, rugaju se tvojoj nemoći da sve odbaciš što te u toj predstavi zaustavlja; jer tvoje je da budeš jači.

Oblik grada, otisak čaše na dlanu, i zalutalo perje samo te odvedu
dalje, da budeš paun među svetiljkama, i truver u pokušaju
zauzimanja pravog stava ispod senke.

Preko trajanja gori nedovršeno slovo, i pluća traže zrak iznad,
kod Trsata, da zaborav pojedu s hlebom što je plaćen kao kruh.
Postoje obećanje i vernost, tih kilometara umnoženih u godinama,
Kao nerazumljiva žeđ za onim pretpostavljenim kišama,
da bi more zaplesalo, i sa njim reči riječkog pamćenja.

Foto: Jasmina Topić

O autorici: Jasmina Topić (1977.), Pančevo. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku. Objavila 5 pjesničkih knjiga. Uređuje Zbornik Rukopisi i koordinator je pesničke edicije Najbolja. Dobitnica je nekoliko internacionalnih programa za pisce. Bila je rezident ,,Kamova” 2012. godine.

Željko Maurović: Mogućnost šišmiša

Imao sam prijatelja. Pogrešno: još uvijek ga imam samo on to, izgleda, ne zna ili ne može pojmiti. Priča, kako je to često slučaj, počinje davno ranije. Pod uvjetom da ovo „davno“ ne shvatite kao mitološki razdjelnik, uobičajen danas, između slavne prošlosti i manje slavne sadašnjice. Bilo čije pa i osobne. Davno se vidjelo da je on nešto posebno, još u osnovnoj školi, kad je, na svim nacionalnim pa i nekim internacionalnim, natjecanjima iz matematike, fizike, kemije, biologije… odnosio prve nagrade, vraćao se s medaljama, ponekad i novčanim nagradama koje je, beziznimno, trošio za svoje – projektiće – kako im je, ne posve ozbiljan, tepao. I na čašćenje nas ostalih, prijatelja i razrednih kolega ako se tako mogu nazvati nepouzdani i, poput mladih pantera opasni sebi i drugima, trinaest- i četrnaestogodišnjaci što su dijelili školske klupe i marende jedne od većih i poznatijih škola u Gradu. To se, samo u manjoj mjeri, nastavilo u jednoj od gradskih gimnazija koja je upravo bila i poznata po velikom broju bivših učenika koji su se proslavili u kasnijim razdobljima svojih života; akademici dok je to još bila uvažena institucija, slavni pomorski kapetani dok je još plovidba morima bila vještina i izazov, znanstvenici, poslovni ljidi… koji su se, rasuti svijetom, uvijek okupljali na godišnjicu gimnazije što je nosila ime našeg slavnog nobelovca čije ime nosi i jedan krater na Mjesecu. Nakon što je završio gimnaziju, u to se doba nas dvojnica i nismo posebno družili, ja sam se dao na sport, pivu i površne ljubavne avanture dok je on otišao na studij fizike i matematike u Z. a nakon studija, završenog u dvostruko kraćem roku od redovnog, zaputio se kao postdoktorand instituta R. Bošković, u Ameriku, u kojoj je, davno, njegov nonić poginuo obarajući gigantsku sekvoju u oregonskoj prašumi, priskrbivši tako – ‘merikansku penziju – svojoj mladoj ženi, baki mog prijatelja. Penzija je bila važna jer je bakica bila bodulski štedljiva i priskrbila sebi i svojim kćerima, sinovima i unucima, pristojan život u vrijeme kad to, baš kao i danas, bez odustajanja od pristojnosti, i nije bilo lako ostvariti. Penzija je važna i za ono što će se dogoditi po njegovom povratku iz Amerike. Prolazilo je vrijeme, sjedine su se množile ako vlasi već nisu napuštale naše glave koje više nisu bile lude ali više nije bilo prevelike šanse da postanu mudre. Osim ako se mudrim ne drži to što je, većina nas, njegovih bivših školskih kolega, kako je to znala govoriti moja mama – učinila pamet – a to, u žargonu majki, znači da smo se poženili, dobili djecu, pivske trbuhe, trčali vikendima za loptom glumeći rekreativce i, neki od nas, za mlađahnim kolegicama s posla, posla koji je obaćavao, poput brakova naših, više no što bi kasnije davao a ni mi se baš nismo pretrgavali u velikodušnostima. Uglavnom, kako je to, za nas lijepo formulirao onaj Nijemac – Obuzeti, sve manje, Nadom, u ritmu valcera, lagano smo klizili ka izvjesnoj konačnici. Dobro, ne u ritmu valcera, na početku je to bio, mislili smo, buntovnički i pakleni zvuk, električnih instrumenata, Stratokastera, Gibsona, Hammonda… no kasnije su ipak, tek polka potresujka i valceri mogli razmrdati naše debele guzice,natjerati nas koji smo mislili da nas nitko ni na šta neće moći tjerati ni istjerati iz naših uskih crnih hlača, jednako uskih jakni od crne kože i, duge–kose–kratke–pameti faze, ( još jedan biser naših roditelja dok bi komentirali izgled nas i naših prijatelja), da hopsamo i ijujučemo po Korzu u vrijeme kad Pamet veli adijo. Naravno, sve to uz, petkom i svetkom, obilnu dozu etilnih napitaka. Preobilnu. I tako, od subote do subote, godine prolaze kao šoferi a ja o njemu čujem od njegove bivše djevojke, prekrasne Julije u koju smo, dakako, svi bili zaljubljeni, ma znate već, svaka generacija ima bar jednu takovu. One generacije koje su rođene pod sretnom zvijezdom imaju ih i dvije, tri. Ja nisam bio rođen pod sretnom zvijezdom i meni je padalo teško što Julija nikoga nije gledala, pa ni moju osunčanu atletsku figuru, već tada slavnog juniorskog vaterpolo reprezentativca, već su samo njega slijedile njezine smaragdnozelene oči, samo je mnjega hvatala pod ruku, držala za ruku, plesala na maturalnoj… sve dok. Sve dok nije otišao a ona ostala u gradu, završila Učiteljski fakultet, udala se i rodila dvoje prekrasne djece, šetala s njima po Korzu, pozdravljala se s bivšim kolegama i sa mnom, odbijala pozive za kavu, podjednako lijepa i nedodirljiva. Govorilo se da je muž vara. Ponekad bi, na moj nagovor zastala, popričali bismo onako, s nogu, pa bi požurila uhvatiti jedno od svojih bilizanaca koje je izbjeglo njezinoj pažnji, žurno se opraštajući. Uvijek smo pričali samo o njemu. Što radi, gdje je sad, kakvi ga problemi muče, što namjerava. Bila je detaljno upućena u sve što se ticalo njega i njegovog boravka u Americi. Ne, nisu se dopisivali. Prijateljica Ana; sjećaš se Ane, ona crna iz prve klupe, ma znaš ona. Znam. Ona je također bila u Americi i to u Massachusetsu, vrlo blizu MIT-a na kojem je, u početku svojeg američkog boravka, on radio kao reserch fellow, znaš, to ti je kao samostalni istraživač. Ne znam, nije bitno. Oprosti, žurim, popodne imam, dobro bok, vidimo se, nastavu, dakako da ćemo se vidjeti, ciao, pozdravi, kako se zove, ženu. Marija, Marija se zove no nije važno. Da, kako je Marija, oprosti, ova moja dvojica će me izluditi. Opraštam. Opraštam ti što nisu moja, moja i tvoja. Toveć nisam govorio već samo mislio, dok se ona udaljavala vodeći svoje blizance Bima i Buma, za ruke. Ma ne, nisu se tako zvali to se ja samo. Zvali su se, ma nije važno kako su se zvali. Doznao sam kako je on, on koji je bio u timu onog naše gore lista, dr. Soliachicha, što je, u Americi, baš na MIT-u, razvio početni stupanj bežičnog prijenosa energije, otpočevši time realizaciju davnog Teslinog sna, iznenada otišao s prestižnog sveučilišta u Massachusettsu i prihvatio ponudu Microsofta da postane njihov razvojni inženjer. Samo se nagađalo o svoti za njegov „prijelaz“ u informatičkog diva. Znalo se da je bila najveća što ju je Gates ikad isplatio nekom smrtniku. Bilo mi je čudno, nisam ga znao kao takovog; nikad, koliko smo se ja, a i ona, sjećali, on nije držao do novca. Djedova penzija, mudro uložena u inozemne fondove, portfelj kojim je još uvijek, konzervativno i odlučno, upravljala njegova osamdesetogodišnja baka, bila je izvor njegove materijalne sigurnosti i –kako je, navodno, govorio – znanstvene autonomije.
Na godišnjici mature, neki su još komentirali njegov prelazak u Microsoft kad je Julija, onako usput –zar ne znaš?! – obznanila da se on vraća iz Amerike. Zauvijek! Formalno, došao je na pokop omiljene mu none, umrla je u 89.godini, mirno i odlučno, kao što je – prema njegovim, i ne samo njegovim riječima, i živjela. No, i meni je to rekao kao i drugima, na karminama održanim nakon pogreba, više se ne namjerava vraćati. Čemu uopće taj znanstveni ili inženjerski entuzijazam, ti Bozoni – nazvao ih je, šaleći se, Hik-Bozoni –ili još jedan Ifon 6x ili 7beta koji će još brže, vlasniku neuhvatljivo i neshvatljivo brzo, prenositi impulse, smal talkove, guzicu Kim kardashian ili snimke odrubljivanja glava taoca jihadista. Čemu ta znanost i tehnologija –pjenio se –kojoj sam i sam dao diskretan doprinos ( bio je skroman, doprinos u Microsoftu, za par godina provedenih u njihovim istraživačkim laboratorijama, bio je takav da ga je Microsoft Bill nagradio golemim iznosom otpremnine) , kad na svijetu dnevno umiru deseci tisuća nevine djece, stotine tisuća pogibaju u ratovima, milijuni boluju od bolesti koje medicina može iskorijeniti just like that – pucnuo je prstima – a Milijarda i pol je dnevno gladna, ej gladna, nemaju jednog obroka na dan! – ma jebo ja progres, znanost, MIT iMikrosoft! opsovao je bivše poslodavce i svalio se na kožnu fotelju svoje umrle bake. Smirili smo ga kao i uvijek, uz pomoć votke i Julije. I, razišli se. Nakon što je senzacija njegove osobe potonula u mnoštvo drugih svakidašnjih stvari; treba platiti račune, raditi, platiti račune, odvesti djecu u vrtić, na trening, voljeti nekoga i biti voljen, ne nužno od njihove majke. Ili, budimo objektivni, njihova oca.
Ne znam zašto su mene odabrali, ranije u gimnaziji nismo si bili tako dobri, tek poznanici, no, njih dvoje povjerilo mi je da su u vezi. I to da meni povjere, meni koji sam cijeli život bio zaljubljen u Juliju, enti jarca?! Osjećao sam se užasno, s jedne strane mi je bilo drago, u mojem se životu ništa značajnijeg nije događalo osim povremenih utakmica malog nogometa nakon kojih bismo svi tjedan dana šepali i pitali ko je platio kauciju za razbijene čaše i kašete popijenog piva, povremenih ali redovitih svađa sa poštovanom majkom moje djece, povremenog ali redovito neuspješnog, udvaranja kolegici iz komercijalnog odjela.
Nisu oni bili klasični ljubavnici, nisu se skrivali po hotelskim sobama, nisu, izgleda, nikad vodili ljubav, mislim, ono, fizički, već su se redovito sastajali po kavanama i kafićima u centru grada, svima na oku i od svih udaljeni, kao pod staklenim zvonom, praćeni pogledima koji nisu mogli proniknuti što je to. Pa valjda ljubav, što drugo?! Ali oni se nisu osamljivali, baš suprotno, tražili su društvo a onda bi se izdvajali, odvajali poput ulja od vode. Bila to kućna zabava ili kafić na korzu, Jazz koncert ili nova predstava kontroverznog redatelja u Pl. Zajcu, uvijek su bili u društvu, ponekad i njezin muž uz nju, i uvijek su bili odvojeni, sami, nevjerovatno sami u svojim brbljanjima, smijehu. Ona se prekrasno smijala, samo njemu, on, ma nikakav ljepotan ali s nekim neuhvatljivim šarmom u dubokim, bistrim i luđačkim očima izgledom jurodivog, onog koji je znao. Znao ono što mi drugi, koji smo jedva stigli do izračuna interkalarnih kamata i prosječne potrošnje benzina našeg limenog ljubimca, nismo mogli pojmiti; znao je a nije više mario. To ga je valjda činilo zanimljivim i drugima ne samo Juliji, kao da je neki Marsovac u ljudskom obliku stigao među nas i ne trudi se reći da je Marsovac, ne trudi se uvjeriti nas o svojim intergalaktičkim pustolovinama, čak ne priča o njima. A mi svejedno mislimo da je došao s Ratničke planete tamo preko Velike Bare, i da je doživio to što nam ne priča i još mnogo drugoga. Zato sam bio počašćen više nego povrijeđen kad su me, povremeno, primali u svoje društvo. Dapače, on je sve više tražio moje prijateljstvo i pomoć. Uskoro smo se nalazili, na njegovu molbu, redovito, nekoliko puta tjedno a, kad se stvar zahuktala, gotovo svakog dana. Ponekad je bila nazočna Julija, često samo nas dvojica i on nam je počeo izlagati svoje fantastične planove.
– Koliko god na svijetu bilo jezika, neznamsadnapamet, recimo n-jezika, svi ili gotovo svi imaju neku racionalnu strukturu u kojoj se, o nečemu izvan nas, želi steći spoznaja, znanje, bez obzira dali je riječ o lovu na mamute, uzgajanju gljiva, Mahabarati, atomskoj bombi ili sonetu posvećenom daffodilsima, kako se..ovaj, no, sunovratima, da narcisima, hvala Julija. Sad, – počešao je višednevno nerobrijan obraz – to je sve bazirano na sudovima, izričajima koji mogu biti, sjećate se lekcija prof. Karasmana, istiniti ili lažni. Dobro, oni mogu biti i besmisleni, takovi su u većini , njima se zatrpava tišina našeg neznanja no, oni nas sad ne zanimaju –popio je gutljaj Assam Earl Grey čaja, pio je samo assam čaj koji je dobavljao iz Londona, ovaj ovdje, uvozni, nije mu odgovarao, pa nastavi –Također nas ne zanimaju ni vjerojatni sudovi itd. ne samo zbog Occamove britve, na koju se svodi svo naše znanje već i zbog toga ili upravo zbog toga što, ultima ratio, svaki naš sud ima i moralnu komponentu, tendira da bude univerzalan i kategorično ga zastupamo spram drugih sve dok –posegnuo je za Ipadom koji je uvijek bio uz njega –sve dok nas sugovornik ne utjera u laž, ne dokaže da je neistinita naša tvrdnja o Gavgavu ili da smo se ponijeli hrabro u situaciji koja je to zahtijevala od nas. Mi tada, prividno, popuštamo, priznajemo da smo bili u krivu, ali, sad dolazi ono ali!, ne mislimo da smo doista bili u krivu već samo strategijski uzmičemo i, po onoj pamti-pa-vrati uzrečici, čekamo slijedeću priliku u kojoj ćemo, razumijete, u kojoj ćemo našu tobožnju laž, učiniti istinom. I poraziti sugovornika, potući neprijatelja, baciti atomsku bombu izačunavajući koliko koštaju kolateralne žrtve, dignuti sebe i pedesetak drugih u zrak, u skladu s istinitošću vjere, otpuštati ljude objašnjavajući da tao zehtijeva Chimera Tržišta ili odigrati pred blagonaklonim pravnim institucijama kartu Kreacionizma protiv Evolucije. E, sad, sad tu nastupamo mi, nastupa naš, nazvao sam ga Truthfinder da bi bilo atraktivnije, u osnovi bi to bio termometar ili „ moralni termometar“ ako hoćetekoji bi, u mikron precizno, mjerio istinitost ili lažnost naših sudova, da budem precizniji, moralni aspekt istinitosti, jer, rečeno je davno, Istina i Ljepota su jedno a treća u tom trojstvu jest, neodvojiva s prve dvije, upravo Moralnost.Ono što je Lijepo, Istinito je i Pravedno poput naše Julije. Temeljem tog instrumenta, koji sam u potpunosdti osmislio još tamo u Americi ali nije zanimao ni kolege iz laboratorija na MIT-u, ni samog Microsoft Billa jer, nije u njemu vidio – rekao je –komercijalni potencijal, moći će svatko, od vladinih činovnika pa do vatrogasaca, od baba marte pa do njezina dušobrižnika, od liječnika u dvojbi pri intervenciji ili abortusu pa do učitelja kod davanja ocjene, ili poslovođe kad usklađuje, dugujepotražuje, porezni formular, uskladiti svoje sudove, pomiriti Istinu i Moral, prije nego definitivno izreknu presudu, jer sud, jasno vam je, uvijek nekomu ili nečemu presuđuje. Ti ćeš – obraćao se meni – biti zadužen za sve faze proizvodnje, a ti Silvija, ćeš biti supotpisnik prigodom transkacija, lova nije u pitanju, naslijedio sam od bake i donio iz Amerike velikodušan iznos u formi otpremnine, ljepše ime za otkaz!
Kažem, suludo od samog početka, ali mi, Julija i ja, smo mu vjerovali. Ja sam se bacio na posao,pronalazeći nam izvođače za hardver,proizvođače laboratorijskog stakla i najfinijeg kirurškog čelika za kučište, Julija je, u svojstvu financijske direktorice, potpisivala račune našeg novonastalog poduzeća što smo ga, razumljivo, nazvali ‘Truthinvest’ . Dobro, dovraga, ali na čemu počiva ta osjetljivost, taj senzibilitet za razlučivanje Istine od Laži, to još nisi objasnio! Jednostavno –rekao nam je on, sad već zarastao u bujnu, hipstersku, bradu – na struji iona koji, putujući nadsvjetlosnim brzinama kroz svemir, svakodnevno, 24 sata, bombardiraju, prolaze kao kroz sir, kroz sve materijalne predmete na zemlji pa i naša tijela, dakako. Potpuno bezbolno. E, sad, ja sam otkrio utjecaj koji ta kozmička oluja vrši na moždanu koru našeg aparata za mišljenje – tu se kucnuo flomasterom po čelu – odnosno na prefrontalni režanj našeg mozga, „zadužen“ za istinu, ljepotu i etičnost. Tu nema ništa spornog, to sam još u suradnji s kolegama s MIT-a ustanovio, eksperimentalno, naravno. Da ljubomorni kolege ne otežu s objavljivanjem mog znanstvenog rada, to bi već bilo, Urbi et Orbi, obznanjeno cjelokupnoj znanstvenoj zajednici a i šire. Zato sam, uostalom, i otišao s MIT-a, zbog neslaganja i zavisti kolega. Dalje, ono što je ključno, naši moždani valovi, interferirajući s valovima iz svemira, pokazuju specifičnu, mjerljivu, sam sam mjerio, u sklopu projekta ‘ skupine za istraživanje fluidnih metafora’, djelatnost u slučaju Neistinitih sudova, a posve drugačiju vrstu mentalne aktivnosti, u slučaju kad ispitanici govore, pouzdano utvrđenu istinu, recimo onu o postojanju gravitacijskih valova. – Popivši još gutljaj, već ohlađenog čaja, nastavi – i , to je sve, ja dajem softver, ja sam došao natrag s formulom izračunavanja Istinito-Neistinito, i to ćemo, prijateli moji, realizirati za boljitak Čovječanstva.
Dok smo mi radili na hardveru, njegov se „softver“ užario pa i pregrijao što je urodilo prvom krizom, provedenom u sanatoriju Lopača, odakle je nakon par mjeseci bio opušten kao zaliječeno zdrav, pa smo mogli nastaviti – odlučan je i dalje bio u tomu – s izradom Truthfindera. Sve je, nakon mjeseci rada i mojih putovanja po svijetu, bilo spremno; i kučište izrađeno u Švicarskoj i stakleni djelovi, načinjeni u tvornici stakla ‘Straža’ na Sutli kao i sićušni kompjuter snage 42 MB-a, u čiji je softver on trebao upisati program ili ‘tajnu’ izračunavanja Truth-False varijanti u desetinki sekunde, možda dvije i, na koncu litijska baterija do sad neviđenog autonomnog trajanja, koja je došla iz Kine. Zatim se on zatvorio, sa svim tim elementima, u kuću na Trsatu, naslijeđenu od bake. Tri ga mjeseca nismo vidjeli, dostavljali su mu brzu hranu, pizze i coca-colu, pred vrata, uopće nije izlazio, isključio je telefon, ajfon, bio je nedostupan čak i za radnike Elektroprimorja, ili one koji su se takvima predstavljali. I, zatim se, jednog dana, rano ujutro, pojavio u mojoj, iznajmljenoj garsonjeri, u neboderu, jednom od onih nazvanih Eševima, u kojoj sam živio, nakon razvoda. –Pogledao sam kroz špijunku na vratima i vidio ga kako se, duge brade i masne kose, cereka, pokazujući, prinoseći oku na vratima, aparat sličan digitalnom tlakomjeru. Pustio sam ga da uđe i natočio mu čašu vodke, od alkohola je uvijek pio samo vodku,volio je njezinu bisrinu –nekamuflirani alkohol –kako je još u gimnaziji govorio. –To je to, to je definitvno to! Usjelo je. Sam sam ga testirao. Sam na sebi, prvo, a onda na susjedi, šinjori Mafaldi, znaš onu staricu što uvijek sjedi na škanjiću pred vratima. – votku je iskapio u jednom gutljaju pa sam mu ponovno pritočio a i sebi, da ne pije sam. Priznajem da smo se napili to jutro ali ne vjerujem da je to bio razlog već samo povod događajima koji su slijedili. Razišli smo se, on je otišao kući, malo nesiguran na nogama a ja, koji sam odavno navikao na alkohol, pripremio sam si doručak, popio kavu nakon toga pa tek tad, trijezan ili gotovo trijezan, nazvao Juliju. Našli smo se na uobičajenom mjestu, kafiću na Korzu i, dok sam joj priopćavao radosnu vijest, njezin je mobitel zazvonio. Javila se i problijedila. On je opet uzavršio u sanatoriju u Lopači. Doveden je u vrlo teškom stanju – javio joj je doktor, naš kolega iz gimnazije, sad ravnatelj te institucije.Mogli smo ga vidjeti tek tjedan dana kasnije, nije nas prepoznao. Sestra koja ga je čuvala, koju smo platili da ga čuva u privatnom apartmanu, odvojenom od bolnice, rekla je da, kad nije pod sedativima samo ponavlja, monotono poput automata za kavu – Kako je to biti šišmišom, kako je to biti šišmišom, kako je to biti… – Nije li –sramežljivo nas je pogledala –nije li ipak točnije reći ‘šišmišem’ a ne ‘šišmišom’ ? – bar se njoj tako činilo.

Foto: www.morguefile.com

Sara Mrak: Mi ćemo se zaboraviti

Mi ćemo se zaboraviti,
dovoljno je da se razdvojimo, da između sebe
postavimo nekoliko zemalja,
nekoliko rijeka,
šumu.

Gradovi koji su uprljali naša lica,
sretna lica, presvučena dimom
i gradovi
koji su ukrali naše brze korake,
pretvarat će se da nas ne prepoznaju,

čak i ako se počnemo tražiti po ulicama,
osjećajući da je nešto u nama
ostalo nedorečeno.

Druga će dodirivati tvoj trbuh,
drugi će otkrivati moja koljena,
tražeći u njima zvijezdu,
izgubljenu u tvom bedru.

Tamo, na izlasku iz grada,
visit će jedan oblak,
u koji su se pretvorile riječi
i čekati da zalutamo u njegovu blizinu.

Vrijeme da krenemo na put.

Florian Hajdu: Crne cipele

Pođosmo Csoki, u prevodu Čokolada, i ja, u obilazak njegovih milomirisnih oaza, na tom tako tvrdom nemačkom asfaltu. Izlazak iz kuće je često uobičajen jer je kuća ružna, na uzbrdici, i gadljivo žuto obojena. Csoki ne voli takve boje a meni je sasvim svejedno.Voleo bih da je zelena pa da ptice selice ponekada stanu na nju u predahu za negde… Csoki često zastaje. Gledajući druge mezimce, on češće, a možda mi se samo čini, jer je on veći od ostalih i tamno-braonkaste zgana-umbra bojama ga je mama u Mađarskoj obojila. Takav se i rodio pre sedam godina osam meseci i danas je deveti dan. Na jednom zavijutku moj prijatelj Branko-karoserija, samouki mehaničar auta, bi rekao, lakat krivini, koji Csoki-u ništa ne znači, jer u autu uvek sedi otpozadi, a pre ulaska u park grada u kome Coki i ja privremeno živimo, ja privremeno duže a on privremeno kraće, slatkoimeni sede uspravno, činilo mi se a i sada, da ja tako gordo nikad ne bih mogao da sednem pored nekog znaka koji mi ništa ne znači. Kako ga ja tolerišem u “moralnom” obilasku njegovih delova grada, a on mi je zahvalan na mnogo načina na tome, tako sam učinio i sada. On sedi, ja stojim ali ne zviždućem niti mumlam, onako opušteno gledam, a da vam pravo kažem, nisam video ništa. Možda sam i mogao da vidim, da sam bolje i skoncentrisanije gledao, da se čovek uobičajeno obučen kreće u mom pravcu. Csoki je i dalje sedeo, kada se čovek bez brade i brkova, pomalo sed, u sivom ibercigeru, približio i razgovetnim glasom i jezikom upitao me:…oprostite, molim vas znate li kuda sam ja pošao? Csoki se nije ni pomerio a ja sam mu odgovorio da mi je neprijatno, žao, ali da ne znam…Gologlavi čovek sa čistim crnim cipelama se udaljavao i onako poluglasno, sasvim razgovetno, onako kao za sebe rekao:…onda moram drugoga da pitam.
Slatkoimeni je ustao i poveo me u njegov raj koji se već nazirao, pre toga je stao kod jednog crnog auta i podigao zadnju levu operisanu nogu…
U parku je Čokolada dugo pričao sa svojim “parkadžijama”, osetio sam onako kučeći da im prepričava ovaj neuobičajeni događaj kod znaka.

Ilija Aščić: Prljave misli

Sjedio sam u svojoj rupi i gledao neki stari film s Marlonom Brandom, jedan od onih filmova u kojima Marlon još nije bio dosadni debeli prasac, kad je nazvala Petra. Bila je pijana kao krava i jedva sam uspio skužiti što govori.

– Ostavila sam onog kretena! Dosta mi je svega! KOJE GOVNO! Ne mogu vjerovati da sam bila s njim pola godine!

– Rekao sam ti da je dečko prdež, ali nisi me slušala. Nisam li ti rekao da dečko kojeg mama i tata uzdržavaju ne vrijedi ništa?

– Gle, daj mi nemoj sad i ti moralizirati. Dosta mi je moraliziranja!

Još je neko vrijeme pljuvala po njemu. Kao i svi bivši, taj tip Bruno bio je smrad i bio je kriv za sve. Pripalio sam cigaretu i pušio, čekajući da završi s pljuvanjem. Kako se sve te cure samo spetljaju s tim idiotima, ako su već takvi idioti? Dok ga je barila, bio je poseban. Nitko nije bio kao on. Bio je jebeni Savršeni. Imao je Ono Nešto. Kužio ju je. Zabavan, duhovit, otkačen. Iste valne duljine. Vozili su se skupa biciklima, ležali su skupa u travi, kupovao joj je što već muškarci kupuju ženama kad udvaraju. Tako je to sa ženama. Dok je s njim, onda je taj frajer najbolji na svijetu, onda je taj tupan njen Dragi, Jedini, to je Ljubav, TO JE TO!!!, kao kad dobiješ na lotu, a kad uslijedi brodolom, odjednom okrenu ploču: bijes, ogorčenost… Čudno je to, ali tako stvari funkcioniraju. Zašto je uopće došlo do brodoloma i što je jadni idiot skrivio, nemam pojma, a nije ni bitno. Napokon je zastala da uzme daha.

– Čuj, možeš li doći po mene, da me odfuraš doma?

– Da dođem po tebe?

– Da. Tu sam u Vintage baru. Prošla je ponoć, nema više tramvaja, a nemam love za taksi.

Đizus, zašto te kuje uvijek zovu mene, kad im treba pomoć, prijevoz, lova, trkeljanje o bivšim jebačima? Zovu u bilo koje doba dana kao da sam call centar. Dođu tu, prebace nogu preko noge, piju moju cugu, puše moje cigarete, seru u mom WC-u. I pričaju, pričaju, pričaju. A kad im treba bušit pizdu, onda ih nema na vidiku.

– Znači ja sam ti besplatni taksi?

– E gle, daj nemoj srat. Hoćeš doć ili nećeš?

– Okej, obučem se pa dođem.

– Daj dođi što prije, tu sam sama – zapovjedila je.

Film je ionako već bio gotov. Propustio sam kraj. Obukao sam se, uzeo ključeve od auta i spustio se dolje na parking. Krntija je nešto zezala s paljenjem, ali u cjelini je bila poslušna. Izvezao sam se na ulicu i krenuo. Imao sam pola sata do tog Vintage bara, pola mi treba da odvezem Petru doma, pola da se vratim kući. Ode mi barem 60 kuna na gorivo. Jebiga, nezaposlen sam, računam svaku kunu. Lova od zavoda za zapošljavanje više ne dolazi. Stanarina za vratom, režije, računi. Moram pljunuti 3 soma za registraciju auta. Kad bih barem mogao prodati tu krntiju. Ali tko će kupiti krš star 15 godina. Gotov sam. Nema nikakve šanse da se izvučem iz govana. Potonut ću potpuno. Za maksimalno dva mjeseca sam na ulici. Koji mi kurac sve ovo treba? Zašto ne znam reći ne? Neka ide pješice ako nema za taksi. Nisam je ja guzio zadnjih pola godine.

Evo me konačno ispred tog bara u kojem su se okupljali šminkeri i foliranti. Poslao sam poruku Petri da čekam vani u autu. Na nogostupu pred barom bila je masa žena, pljugale su i kulirale. Bile su na sve strane, sve redom jedna bolja od druge, sve mlade, zgodne, sređene, jebozovne, suknjice, uske hlačice, sisice u dekolteima, ali ne možeš ništa, samo gledati. A kad tako gledaš hrpu mladih pičaka, to je kao da ližeš sladoled kroz staklo. Bile su to uglavnom cure od 20-ak godina, dakle barem 10 godina mlađe od mene. Prisjetio sam se tužne činjenice da nisam guzio skoro godinu dana i da bi mi dobro došlo malo seksa. Čovjek ne bi vjerovao da je to moguće, ali moguće je. Sam pogled na njih me uzbudio. Često bih se više napalio gledajući zgodne seksi komade, nego jebući neku bezveznu žensku. Bokte, vidi onu kratko ošišanu crnku u utegnutim hlačicama! Uvijek sam se palio na kratko ošišane. Vidi onu malu u crnoj haljinici i visokim cipelama! Uff! KAKVE NOGE! Zamišljao sam kako joj zavraćam haljinicu i zavlačim ruku u gaćice. Majko mila, da mi je staviti njene noge na svoja ramena i uvaliti joj jezik među guzove! Pušio sam i u mislima ih razodijevao jednu po jednu. Bio sam pravi erotoman, imao sam potenciju kao klinac od 17 godina. S godinama nije postajalo ništa lakše, a šansa da ikad guzim takvog komada bila je sve manja. Što sam ih dulje gledao, kita mi je bila sve ukrućenija. Jebeni život sa svojim besmilenim ograničenjima, svojim nužnostima i uvjetovanjima! Bio sam kao gladni vuk koji se mota oko stada ovaca. Bio sam pun iskonskih želja, prljave misli bujale su u meni kao u vulkanu, ali bio sam previše umoran da ih ostvarujem. Nisam imao love, a kad nemaš love, nema ni karanja. U normalnom svijetu bilo koja od tih cura ušla bi sa mnom u auto, odvezla bi se sa mnom, a onda bismo se bezbrižno ševili cijelu noć, prekidajući ševu tek da odemo u WC i da popijemo koju čašu vina. Ali živimo tu gdje živimo, u mračnom labirintu predrasuda i suludih inicijacija, s užasnim teretom koji su nam preci natovarili na leđa. Svi smo sami u svojim željeznim kutijama, nesposobni da se spojimo jedni s drugima bez spletki i podvala. Samo glumimo bliskost i zajedništvo. Pretvaramo se da se kužimo. Ali nitko se ne kuži. Kako se to dogodilo? Stvarno nismo normalni! Čak su i majmuni pametniji od nas.

Čekao sam desetak minuta, ali Petra nikako da se pojavi. O bože, stvarno sam idiot! Previše sam dobar, a ljudi to besramno iskorištavaju. Treba joj strpat kurčinu u usta, a ne vozati je po gradu u 1 iza ponoći. Izišao sam iz krntije i otišao na cugu u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Pio sam pivu i pljugao. Za stolom kraj mene sjedile su tri ribe, tri zgodna komada, 20-25 godina. Ribe koje bi svatko poželio pojebati. Načuo sam njihov razgovor. Pričale su o tome kako se natječu koliko će frajera odjebati u noćnom klubu. Stajale bi kraj šanka, očekujući da im neki frajer priđe, počasti ih nekim koktelom, viskijem ili rijetkom irskom pivom, a one ga onda odjebu na što brutalniji način. Sprdale su se s jadnim idiotima koji su trošili lovu na njih. A onda bi se zgražale jer je dečko prebrzo odustao, jer nije bio uporan i trudio se oko njih. Svaka je priča bila okrutnija od prethodne. Pričale su kako su cijelu tu večer motale nekog jadnika, pile koktele na njegov račun, a onda su ga odjebale. Jadni tupan nije kužio igru, mislio je da će za par koktela ubosti pimpek u jednu od njih. Nema glupljeg stvorenja od prosječnog muškarca kad mu mrdneš pizdom ispred nosa. Dečko nije kužio kakva je to igra. Ali skužit će prije ili kasnije. Da je bio pametan, naručio bi kurvu. Priča je išla dalje. Postalo je naporno slušati to. O bože, glupe pičke i njihove jebene igrice!

Kad sam popio cugu, pljunuo sam lovu i otišao do auta. Petra je stajala kraj auta i pušila. Imala je visoke kožne čizme i neku kratku suknjicu, premalo je reći dopičnjak, jer joj je jedva pokrivala gaćice, a ako bi se naguzila ne bi ih ni pokrivala. Ni dekolte nije bio za baciti. Imala je crnu kosu vezanu u rep, a šiške su bile odrezane ravno iznad čela. Crni je make-up dodatno isticao njeno bijelo lice. Bila je zgodna kao sam vrag. Bila je i pametna cura. Koji je vrag vidjela u tom klipanu? Zašto te žene ne uspijevaju prokužiti te šugave folirante, već padaju na njih kao zrele kruške?

Uskočila je u auto. Bila je bijesna i odmah je počela mljeti. Kukala je kako su muškarci govna, kako je svaki uvijek samo sjebe, kako danas nema normalnog tipa, sve ili primitivci ili podlaci ili mamini sinovi i u stanju su sjebati ženu na najogavniji način. U stanju su lagati i pretvarati se mjesecima da su nešto što nisu, samo kako bi se dokopali pizde, kao nekog magičnog blaga, a onda zbogom. Stara priča, uglavnom točna. A taj njen tip bio je pravi podli podlac koji se pretvarao da je super dečko, a onda ju je sjebao. Vozio sam i slušao je kako kenja.

– Pazi što je napravio! Zabunom je meni poslao poruku koju je napisao svom frendu. A znaš što je napisao u poruci?

– Nemam pojma.

– Da sam mu dosadna! I da bi jebo moju frendicu Anu. Da mu se kurac diže na nju! To je napisao! Jel možeš to vjerovat?

– Pa dobro, ali što je loše rekao?

– ŠTO JE LOŠE REKAO?! TI MISLIŠ DA SAM JA DOSADNA!

– Svi su dosadni, zaboga. Tko nije dosadan? Ne znam nikoga tko je zanimljiv. Svi samo foliraju da su cool i da su fora.

– Naravno, nema čovjeka koji može zadovoljiti tvoje uzvišene kriterije! Ti si jebeno poseban! Misliš da si poseban jer si pročitao par knjiga. Kad god se napiješ, lamentiraš o Platonu i o špilji. E to je dosadno! Kao da nitko drugi nije čitao Platona!

Sad je bila bijesna i na mene. Frktala je kao da će nekog ubit.

– Znaš što ja mislim? – rekoh. – Mislim da je vrijeme da ti konačno meni daš pizde. Zaboravi tog pedera.

Petra me pogleda s kombinacijom čuđenja i zgroženosti.

– Znala sam ja da ti mene želiš jebat! – reče optužujući, kao da je time nepobitno utvrdila neku moju gadnu duševnu manu, neki neoprostiv grijeh.

– Da, i? Zašto mi ne bi dala malo pice? I ja sam čovjek! Gledaj, taj tvoj tip te guzio više od pola godine, a sad veliš da je pravi šupak, jer veliš da želi guzit tvoju frendicu Anu. Jel tako? Pa ako takvima daješ pizde, zašto ne bi dala i meni? Što meni fali?

Gledala je u mene bez riječi, ne shvaćajući kako mogu biti toliki primitivac. Žene i njihove jebene predrasude! Ako se u dlaku ne uklapaš u njihov koncept, ako nisi kliše iz ženskog časopisa, odmah te prekriže kao pokvarenog skota.

– Znaš li da u ovom trenutku na svijetu ima nekoliko tisuća hidrogenskih bombi, dovoljno da cijelu zemlju spraši među zvijezde? – lamentirao sam, dok sam jurio autom preko mosta. – Dovoljan je jedan psihopat za kormilom pa da se to i dogodi. Pogledaj one luđake u Washingtonu, samo traže koga će napasti. Prst im je stalno na okidaču. Kužiš? Smrt nam je za vratom. Zašto se onda ne opustiti i ne dopustiti si malo bezbrižnog zadovoljstva koje nikome neće štetiti?

Petra je gledala u mene kao u osmo svjetsko čudo.

– Zašto si ti tako primitivan?

– Zlostavljali su me kad sam bio mali.

Odmahnula je glavom i nastavila gledati pred sebe. Zaustavio sam se na semaforu na Vukovarskoj. Crveno je trajalo i trajalo. Amy Winehouse je pjevala s radija. Imala je sjajan glas ta riba. Lomio je sve pred sobom. Život je dolazio iz nje, pjevala je iz duše.

Spustio sam ruku na Petrino koljeno. U prvi mah nije reagirala. Krenuo sam rukom dalje prema njenom međunožju. Jebiga, htio sam je malo opipati, makar i preko najlonki. Na kraju krajeva, cijeli taj besmisleni cirkus je bio zbog nje. Pogledala je prema meni, frknula prezirno i zatim izišla van, snažno zalupivši vratima. Automobil iza mene je bijesno zatrubio, jer se upalilo zeleno, a ja nisam bio startao iste sekunde. Ubacio sam u prvu i krenuo. Vozio sam dalje prema istoku, osjećajući se kao totalni idiot. Automobili su jurili oko mene. Vozio sam kući i udisao smrdljivi gradski smog i ispušne plinove kroz otvoren prozor auta, nezaposlen i 30 godina star, a za to vrijeme bogati su se vozili u svojim luksuznim limuzinama, preseravali se na večerama u Hiltonu i Sheratonu, ispijali viski i karali najbolje pičone u svojim penthouseima i kućerinama u sjevernim dijelovima grada. Bila je to uobičajena subotnja večer u Zagrebu.

Foto: www.morgfuefile.com

Milan Zagorac: Može li Kamov promijeniti život?

(iz knjige Objava po povratku iz mračne šume)

Pitanje iz naslova ovoga poglavlja nije nastalo u trenutku. Više je bila riječ o prirodnom procesu zriobe mene kao autora, a koje je poteklo iz jednog sasvim običnog razgovora s Višnjom Machiedo u jednoj od naših više-manje redovitih zimskih kava u Opatiji. Naime, s velikom mi je radošću i s posebnim ponosom Višnja poklonila primjerak tada netom ponovno objavljene knjige Putovanje nakraj noći Louisa-Ferdinanda Celinea, naravno s prigodnom posvetom („nekoć prijelomni roman biti otkriće… od srca i uma…“), i rekla: „Milane, ova će ti knjiga promijeniti život“. Iskreno, tada sam djelomično naivno, a djelomično i namjerno, ovu kratku digresiju shva­tio samo kao jednu prolaznu i posve prigodnu opasku. Sada, ne bih otvarao temu Celineova kontroverznog života, njegova utjecaja, (samo)pripisanog mu antisemitizma, podrške vichyjevskom režimu (i o tome bi se dalo, ali riječ je o izuzetno složenoj temi koja zahtijeva puno bolju „potkovanost“ konkretnom materijom) i tako dalje, ali i utjecaja na egzistencijalizam, na masovne i manje masovne filozofske i društvene pokrete, vrlo duboko promišljanje međuljudskih interakcija kao i gotovo vizionarsku bezizglednost zapadnog društva (obrazloženje bi trajalo znatno dulje, a onda bismo se uvukli u nepotrebne rasprave o njegovom stvarnom djelovanju, mizantropiji, razočaranju u društvo, pojedinca, svijest, emocije i slično, i s druge strane ulažanje u sukus umjetnosti i života, u samu njegovu bit i ponovnu literarnu reintegraciju pred čitateljem koji ima dovoljno otvorenosti da ga uopće može čitati, a da se uputi na „putovanje nakraj noći“, na samo „dno“, u „utrobu zvijeri“). Jedna činjenica tu nepobitno i neporecivo jest: nakon čitanja ove knjige život mi se počeo mijenjati. Od 2005. do danas proživljavam osob­nu transformaciju koja sve više, sve šire i sve dublje na­stoji proniknuti u motivaciju našeg djelovanja, a sve to u nizu literarnih, paraliterarnih i životnih iskustava: bolesti bližnjih, smrti, rastanci, tužni i manje tužni, ograničenja, egzistencijalne tjeskobe, sve su to one točke što ih kasnije tumačim kao vrijeme promjene. Dobro, možda nije Celine bio uzrok promjene, no svakako je bio katalizator, jedna od onih tvari koje ubrzavaju neke procese. Ili tek slučajnost, koincidencija?
Ono drugo i još važnije u toj rečenici Višnje Machiedo bila je stvar koja je još teže objašnjiva: može li literatura uopće mijenjati život? Odgovor na ovo pitanje je još uvijek složen, ali pojednostavimo ga ovako: ovisno koja literatura i ovisno čiji život. Ona Celinea ili ona Janka Polića može svakako. Moj život, to je očito. Je li to na bolje ili na gore, vrlo je individualna stvar, nema univerzalnog rješenja. Svatko će na to pitanje morati odgovoriti sam za sebe i sam pred sobom.
Ovo je neka vrsta uvoda u moju literarno-životnu avanturu s Jankom Polićem Kamovom, a koja je počela sada već podosta davne 1997. godine, kada sam upoznao Mla­dena Urema. Tada sam bio još student i surađivao sam kao Mladenov pomoćnik u uređivanju Rivala, i, da budem posve iskren, nisam ni približno pretpostavljao da ću jednoga dana i sam pisati o Kamovu, tim više što mi nije spadao u omiljenu literaturu, što je valjda i inače teško vjerojatno da bi i mogla biti prosječnom dvadesetjednogodišnjaku. Pretpostavka da će mi Kamov značiti išta više od iščitavanja Mladenovih tekstova, beskrajnih kava sa svojim društvom na Kontu, korektura, slušanja Uremovih opservacija na temu dubine, složenosti i sintetske vizije, bila je jednaka nuli. Valjda su mi ona studentska brada i stav intelektulnog poluskitnice i priskrbili dosadašnju vezanost za Kamova, ako ni po čemu drugome, onda barem na temelju neke, većini ljudi, vidljive sličnosti između mojeg onodobnog lica i onog Kamovljevog najpoznatijeg portreta, zapravo psihograma, gdje me, ne znam je li to na sreću ili nažalost, velika većina današnjih sljedbenika Kamovljeva lika i djela doživljava kao njegovu „reinkarnaciju“ (ovdje ne mislim doslovno, po nekom djelu, već više samoironično, iako bi se o još nekim uvjetnim poveznicama moglo govoriti: obojica potječemo iz loza primorskih Polića, pa makar daljnjim porijeklom – zaista nikad nisam pažljivo pregledao stališe duša – pa ne mogu sa sigurnošću o tome govoriti – a Kamovljev je stvarni fizički izgled daleko bliži izgledu mojeg ujaka nego mene, ali, kao što rekoh, sve su to obične spekulacije, i osim razine dnevne pošalice, uopće nemaju nikakvu bitnu težinu).
U međuvremenu je Mladen Urem učinio dosta za afirma­ciju Kamova. Osim domaćih izdanja, tu su i objavljivanja u inozemstvu, naročito ona u SAD-u, brojni kritički tekstovi, otkriće putovnice, sve točnije i točnije mapiranje ove „kamovljevske“ Kamovljeve biografije koja je sve samo ne obična, linearna biografija i koja je konačno imala zacijelo najpresudniji utjecaj na motivaciju i nastanak njegova djela. U tom sam kontekstu bio jedan od sljedbenika Uremove potrage za utvarom iz prošlosti, a koja je sve više i više tražila da se razotkrije i ponovno sintetizira u suvremenu, danas interesantnu i, ono što je najvažnije, aktualnu priču. Nekoliko godina kasnije našao sam se, zajedno sa suprugom Tamarom u posebnoj prilici pripremiti, temeljito redigirati, dizajnirati i do kraja urediti Uremovu knjigu Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, koja je, za ove naše hrvatske prilike, bila pravi mali publicistički hit, vodeći se temom očinstva i porijekla Dore Maar, odnosno njezine povezanosti s Jankom Polićem i Rijekom. Sada, ovo bi bila jedna samopropagandna priča, da iza nje nije stajala neka vrsta moje osobne katarze koju sam u tom trenutku prolazio, a sastojala se od „niza nesretnih događaja“ koji su trajno obilježili i mene i moju najužu obitelj, a što sam literarno nastojao sažeti, oblikovati i sintetizirati u svojem tada još neobjavljenom romanu (koji sam tada radno zvao Zen u umjetnosti ovladavanja Kamova i koji tada još nisam bio spreman objaviti, ponajviše se vodeći činjenicom da bi se živi članovi obitelji mogli naći u prevelikoj mjeri u pojedinim likovima i odnosima, a sam se roman, osim činjenice da glavni lik radi na knjizi o Kamovu, zapravo uopće ne bavi Kamovom – to su danas Spojene vožnje op. MZ). Hoću reći, literatura je (i ov­dje opet) izašla izvan granica literature, postala je stvarni život, sa svim padovima, bolestima, krizama duha i tijela, doslovna vrsta katarze koja me je nedvojbeno mijenjala u procesu koje je još uvijek daleko od samoga završetka, da bi se ponovno integrirala u nekoj sasvim drugoj literaturi, u novom kontekstu i novom vremenu koje nosi svoje tegobe i dodatna pitanja. Samo kao kratki prilog ovoj op­servaciji dodajem da su „lik i djelo“ Janka Polića Kamova, u mojoj inače podosta slobodoumnoj obiteljskoj sredini, anatemizirani, postali su gotovo spontano posve zabra­njeni, izbrisani, dogodio se jedan spontani damnatio memoriae, izbačen s polica, nalazeći valjda u njemu onu „kauzalnu“ poveznicu s bolnom katarzom koju kolektivno proživljavamo. Tek je ova naizgled ekonomska, a zapravo kriza društva, odnosno slom društva u kojem živimo, kao i sasvim slučajno poklapanje stote obljetnice smrti najvećeg riječkog pisca, ponovno pomalo otvorilo vrata ideji da se Kamova ponovno treba pročitati, ovaj put nakon što smo iskustveno sazreli za ponovno čitanje, nakon što je lite­rarno iskustvo postalo stvarno iskustvo i nakon što smo ga opet spremni sintetizirati u jedan novi idejni predložak. A to svakako nije tumačenje Kamova kao mladca koji umire za neke ideale, usput pijan baulja ulicama i lamentira o težini života u svojoj ne posve prohodnoj literaturi. Na­protiv, iako biografska činjenica smrti u 24. godini života stoji, njegova je literatura daleko nadišla matrice nečega što bismo mogli nazvati literaturom mladenačke pobune i koja je daleko transcendirala svakodnevicu u tada gotovo nepoznata područja duha. Složit ćete se, to nije literatura koja se bavi besprespektivom svakodnevice, ispijanja piva i šmrkanja u nekom ambijentu zapuštenog predgrađa. U tome Kamov ima još uvijek stogodišnji primat i zato zove na ponovno iščitavanje.
Kamov je neponovljiv. Ovo nije tek puka izjava jednog ostrašćenog čitatelja i popratnog istraživača Janka Polića Kamova. Jer Kamov je rano uočio arhetipske karakteristike našeg društva, otvoreno ukazao na njih, prošao cijeli jedan složeni i teški (vlažni put, opet bi predugo trajala opservacija, ima više u knjizi) duhovni alkemijski proces i otišao u, nazovimo to uvjetno tako, nirvanu. To je bila njegova misija na ovome svijetu, i koliko god izgledala tragičnom, ona je u potpunosti izvršena. Naša je misija protumačiti napisano, ali bez davanja konačnih sudova. Izjava o Kamovljevoj neponovljivosti slijedi za njegovim iskustvenim probavljanjem smisla života, dubokom evaluacijom osobnih vrijednosti, stvaranjem empatijskih veza prema bićima oko sebe i osviještenom sposobnosti manevriranja u vrlo složenim okolnostima stvarnosti, a zatim i konačnom literarizacijom toga iskustva. Moja osob­na mijena koju on nameće, kreće pak od njegove literature, današnje stvarnosti i složenog puta koji stvara zaista duboku i smislenu literarnu paradigmu (uz skromni dodatak, da je neki izgledni međurezultat još uvijek dosta daleko).
Konačno, pokušat ću sažeti odgovor na pitanje može li Kamov promijeniti naše živote. Već sam ranije u tekstu spomenuo da je riječ o individualnom naporu. Osim toga, nije nužno čitati Kamova kako biste započeli s procesom vlastite mijene. No neosporno je da je u Kamovljevom tek­stu enkodirana jedna velika paradigma „nesreće“ i „karme“. Nije li onda tu i ono zrnce mogućeg rješenja?
Ova tema se stoga otvara kao važna: može li jedna knji­ga, jedan mitski, jedan eshatološki roman, poput Kamovljeve Isušene kaljuže, može li, dakle, takvo djelo utjecati na promjenu stanja svijesti svakoga pojedinca za sebe, svakoga ponaosob, a nakon toga imati posljedice i po cijelo društvo. Može li takvo djelo, ubrzati, pojačati vatru, osnažiti transformaciju, a koja je očito nužna. Ili će se čekati nova djela koja bi to bila u stanju?

Foto: Man Ray, portret Dore Maar

Florian Hajdu: Frančesko

/izlomak iz romana/
XXXI
Jorgos je osetio, znao, onoga trenutka na plaži, da je Emilija primetila, krajičkom levog oka i čula onaj njegov jaukouzdah, vidno teatralni pad iz sedećeg u ležeći položaj, i videla njegovu glavu ostavljenu u istom pravcu, okrenutu na desnu stranu, da bi oči i dalje glavogubećim prizorom, senzacijom, njegovo telo ispod trbuha miloosećajno uzbuđivale, kada je na to, Golijačanka, skupila noge, savila obe u kolenima i obema rukama ih obgrlila u listovima, ovlaš više reda radi desni kraj šarenoleptirasto dizajnirane haljine sada sasvim priljubila između peska i dokarličnog sastava svojih butina. Grk je, odlaskom Rite, ostajući nasamo sa Emom u svojoj bakalskopiljarskoj radnji snažno osetio u slepoočnicama, uz kičmenu moždinu, grudima i pokretnim mišićima isti nadražaj i pulsirajuci ritam kao onda na Savi, prilikom takmičenja vodoskijaša i akrobata, kada je ugledao onu čarobnu rozeloknastocrnomanjastu, negovanu, otkrivenu školjkicu između Emilijinog sastava krajeva oblih, bez celulitnih naslaga, akvarelbraon osunčanih butina. Bilo mu je čudno da se Ema, uzimajući mu cigarete iz ruke, nije odmah okrenula, kao uvek, kada samo cigarete kupuje, i krenula prema izlazu, već je neodređeno gledala iznad njegove glave, u rafove, gde su se nalazila skupa uvozna žestoka pića. Video je da su joj obrazi jos znatno rumeniji nego kada je ušla, nozdrve veće češće ih širi, da je nervoznija poput nekoga koga mesto ne drži, kao da pokušava nesto da izusti, kaze. Emka, kako su je zvali na poslu, je nastavila i u radnji da razmislja o tome šta odavno nema, zbog čega stalno oseća u grudima, bedrima, okolopupka niže i duboko unutra da bolno vene, i svim silama želi to nekadašnje, ono što je kao devojčica na Goliji kada bi je baba Malesija ostavljala samu u krevetu da se udalji od realnosti, uspava, da oseti, pa se od toga permanentnog sećanja, toliko sada samouzbudila. Počelo je to danas od slučajnog susreta na sitnomakadamskom putu u parku sa deda Rusom, pa se u piljarnici jedva uzdržavala da to otvoreno ne prizna pred Grkom ili da krene ka njemu, uđe iza pulta, njišući se nežno lagano u struku, sasvim pripije uz njegovo telo, desnu butinu uvuče između Hristosovih nogu, pa mu rutinskoosećajno obema rukama obuhvati vrat privuče mu lice na neobuzdavajuće grudi, sa osetnovidno uvećanim nadraženopodignutim bradavicama, od trenja, zbog bržeg i dubjeg disanja, čvrsto stegne, zagrli, pokaže koliko je željnouzbuđena. Napolju na ulici i ispred radnje veći promet koji počinje po podne oko šestnaest časova je uveliko prošao, prestao, i prolaznika nije bilo, tek retko po koji prođe užurbano mostom ili prema jednom od redova pustih ulica. Sunce se već spustilo sa vedrodivljegolubijesivog neba do treće četvrtine njegovog ovdevidnog puta, do polovine zlatnokrstnog zvonika Saborne crkve, kada je Jorgos skupio sve kuraži koje je osećao neophodnim da izađe isored pultne tezge i priđe teskim, debelim, drvenim, policijskoplavobojnim vratima sa malim kvadratnim zastakljenim otvorom gde je bila smeštena žutokartonska tablica sa tamnokarminbojnim natpisom „zatvoreno“ okrenutom prema unutrašnjoj strani piljare, okrene tablicu i Elzet ključ u bravi, bez reči uhvati desnom rukom desnu neopirajuću, opuštenu, ruku iznad lakta Eminu, a levu smesti na srtuk iznad bedra više do pupka i kao u bunilu povede je iza tezge do izbledelobraonkastih vrata magacina…