Ivan Glišić: Cviljenje

Nisam se ućutao
zato što te ne volim. Ućutao sam se
jer te sve više i više volim,
a tebe ima sve manje i manje.
Ućutao sam se
da te prebolim.
Sklupčam se u fotelju ili na krevet,
nalik psu kog je gospodar napustio
i otišao neznano kud,
neznano kome,
neznano zašto, neznano dokle.
I kao što ostavljeni pas
s vremena na vreme zacvili od bola,
tako i ja zacvilim
od čežnje za tobom.
Otuda, moli se za mene
da postanem čovek koji ne oseća bol.
Moli se za mene
Da svoj jad ostavim iza sebe.
Ili nemoj.
Budem li prestao da osećam
bol i jad, i da cvilim poput napuštenog psa,
znači će prestao sam
da te volim.
(Moje ’cvilenje’).

Milan Zagorac: Pjesnik je čarobnjak

Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.
(Suglasja, Baudelaire, preveo Z. Mrkonjić)

Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura,
ché la diritta via era smarrita.
(Dante, Pakao)

Pjesnik je čarobnjak. On je alkemičar, i to ne neki patetični jadnik koji želi od govana pitu načiniti, nego stvarni kovač i alkemičar s jednom nogom na rubu provalije kamo ga vodi zvijezda, a s drugom na još uvijek čvrstome tlu banalnoga života gdje ga eventualno pridržava zvijer. Pjesnik je stoga na stalnome rubu, on je sam po sebi granični slučaj. Pjesnik ne može biti normalan, on može biti tek normalnjak, dakle, netko tko se radi zaštite vlastitog integriteta pravi normalnim ne bi li se spasio od čerečenja mrtvih koji misle da su živi.
Pjesnik unosi distorziju u temeljni narativ svijeta. Jer temeljni narativ svijeta je, upravo kao i simboli koji ga čine podložan stalnoj promjeni. Ukoliko se ne mijenja, on sigurno propada.
Pjesnik stoga zalazi u mračnu šumu, naravno, na sred životnoga puta, kada ga je kumulirano iskustvo osiguralo svim potrebnim instrumentima za preživljavanje, probijajući se kroz simbole, od kojih su mnogi toliko nepodnošljivi da izazivaju bol pa čak i fizičku smrt (“slučaj Kamov” kao paradigma).
I, ne, nisu ti simboli nešto arbitrarno, kao, dogovorit ćemo se, kume, što će biti simbol, a što neće. Oni su promjenjivi gradivni elementi naše svijesti koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu. S djelovanjem vremena taj će red postajati iznova kaos pa zatim opet postajati red kada se u njega unese pjesnik ne bi li opet iznio istinu.
Umjetnik, a ja ga zovem pjesnik, kako kaže Kandinski, harmonizira te nasrtaje sadržajnih mjehura punih potencijala “u svijetu”, dakle, predočuje ih drugima.

Po povratku iz šume, pjesnik ima zadaću objaviti ono što je vidio. To je zadatak govorenja istine, koja nije sazdana od gluposti nego od najbitnijih stvari koje čovjeka čine čovjekom.
Tada je umjetnik ujedno i prorok. Žrec. Alkemičar.
Tek nakon toga je zanatlija, dobar obrtnik.

Ilija Aščić: Teška večer

Vozio sam Vukovarskom ulicom u koloni automobila nakon 10-satne šljake u uredu. Bio je petak navečer i bio sam loše raspoložen, bio sam nadrkan zbog lošeg posla, bijedne plaće, šefa psihopata. Već pet godina idem na isti posao, u istu firmu, i ne uspijevam se iskopati iz utrke štakora. Nisam jedini u tome, ali jedini sam u svojoj koži o kojoj se trebam brinuti. Imam dva dana slobode, a onda u ponedjeljak opet sve iznova. Ima li tome kraja? Pomalo sam razmišljao o tome da izvedem kakav lopovluk, nešto što bi mi barem privremeno omogućilo da uzmem pauzu od godinu dana od takvog besmislenog života.
Automobili su sporo puzali jedan za drugim, pa su se neki pokušavali ugurati u traku za koju su mislili da je brža, pa bi se onda opet gurali nazad. Neka se težina osjećala u zraku, kao da su svi bijesni na nekoga, a i bili su. Bili su uplašeni, razočarani, ogorčeni, ljuti. Bili su u svim mogućim klopkama. Svi su se vraćali kući sa svojih užasnih poslova, poslova koje su mrzili, poslova na kojima su ih tretirali kao govna, a oni su ipak sve šutke trpjeli, jer su se bojali da će izgubiti i to što imaju. Možda su isprva mislili da je to privremeno, kao što sam i ja mislio, ali s vremenom su zaboravili da postoji išta osim toga, to je postala jedina stvarnost, postali su samo tijela s jadnim, poslušnim umom, bezbojnih očiju. Kad sam bio mlađi pitao sam se kako to ljudi mogu trpjeti, kako mogu raditi takva sranja do penzije, a onda sam i sam upao u to. Problem s tim šugavim poslom je što moraš pristati na njega ako ne želiš završiti pod mostom kao beskućnik, ali zapravo želiš biti negdje drugdje: želiš ležati u ležaljci pod stablom borova, čitati dobru knjigu, lizati mladu picu u polumraku sobe, ići na tromjesečno putovanje automobilom po Americi, a eto moraš se zajebavati s klijentima, psihopatima, očekivanjima šefova, malim i velikim spletkama… Naše živote živi netko drugi. Ponavljamo tuđe obrasce. To je bijedno, ali je tako kako je.
To je petak navečer – nakon lošeg tjedna vraćam se kući u prastarom autu, sa 150 kuna u džepu, svjestan da se nikad neću iskopati iz tih govana, što je dovoljan razlog da počiniš samoubojstvo, ili nešto još gore.
Primijetio sam ispred sebe neki golemi BMW 5. Mislio sam, kvragu, kad bi sad barem iz tog BMW-a ispala vreća novca! Nije da se takve stvari nisu događale. Više sam puta pročitao takve priče u novinama. Nekom bogatom šupku ispadne vreća s 50.000 eura, koju pronađe neki jadni glupan, pa je vrati vlasniku, a zauzvrat u novinama objave članak kako još uvijek ima poštenih ljudi. Moral vladajuće klase. Sjebali su nas s tim moralom više nego policijom i oružjem.
Ali nikakva lova nije ispala iz tog BMW-a. Vozio je ispred mene i nastavio dalje Vukovarskom, a ja sam skrenuo prema Novom Zagrebu. Kurčev petak navečer u Zagrebu. Nisam znao kako da ubijem večer. Ovo je grad u kojem možeš naći više samoće nego u bilo kojem mjestu u državi i šire. Ovo je grad u kojem može proći i godina dana, a da na ulici ne sretneš nikog poznatog. To je na neki način lijepo i magično i čudno, ali to može biti i zastrašujuće. Sva ta zatvorena vrata, žene ledenih pogleda koje gledaju negdje u daljinu, to može uplašiti čovjeka! Da mi je sad barem kakva dobra, navlažena radodajka, kakva bezbrižna gradska cura, neopterećena konvencijama i seksualnim moralom, cura koja ne postavlja suvišna pitanja i ne komplicira oko ceremonija udvaranja, da se tajanstveno pojavi u mojoj sobi, da skine odjeću sa sebe, priđe mi i šaptom mi kaže: „Jebi me, Kozlovski, molim te, jebi me!“, pa da je povalim na krevet i da ubodem pimpek u njenu vrelu, navlaženu picu, da se malo opustim i razonodim nakon ovakvog ušljivog tjedna.
Bit će ovo teška večer, osjećao sam to. Bit će ovo još jedna usamljena večer u ovom usamljenom gradu. Odlučio sam popiti nešto u bircu, pa zatim kući. Parkirao sam krntiju pred birc i ušao. Bio je to tipični kvartovski birc, a nema ničeg dosadnijeg od tipičnog kvartovskog birca. Svi ti jadni idioti koji su odlazili u birceve kao da idu u crkvu, ostavljali pare i tupo blejali sjedeći za šankom, dodijavajući umornim konobaricama, i nadali se da će se odnekud čudotvorno pojaviti neka posebna ženska, smisao njihovog života, koja će ih izvući iz te rupe i pokazati im čudo veće od pizde! Dosada živa! Tu nije bilo usranih foliranata kao u Krivom putu ili Kinu Europa, tu su sjedili samo obični dosadni bezveznjaci s običnim spikama. Žene za stolovima, obično po dvije-tri u društvu, mljele su kao automati. Mogao si pogoditi što će reći i prije nego što bi to izgovorile. Zastale bi tek da udahnu malo zraka, pa nastavile pucati rafale beznačajnih rečenica. Tek što bi jedna završila rečenicu, druga bi raspalila dalje. Slušati to blebetanje je horor stoljeća, to je u stanju pokopati bilo kojeg muškarca ako mu je predugo izložen.
Čim sam ušao i sjeo za šank, pomislio sam: Koji mi je kurac, zašto sam uopće došao ovdje? Znam da je šansa da u bircu upoznam nekog zanimljivog, recimo neku zgodnu žensku s kojom će poslije uslijediti seks, ravna nuli, pa ipak idem tamo kao muha na hrpu govana. Ja nisam normalan!
Konobarica je izgledala kao smrt, napudrana i pretjerano našminkana kako bi sakrila bore, imala je onaj izraz lica kakav imaju žene za koje je već kasno, očajnički izraz da traži muža i da bi pristala na bilo koga, bilo koga, samo da se konačno uda i rodi djecu. Bože dragi, što se događa s tim ženama nakon što prevale tridesetu? Kako su brzo starjele! Pola ih izgleda kao olupina. Zabljesnu par godina, a onda se odjednom udebljaju, lica im postanu gruba, opaka, podmukla. O tome ne pišu u knjigama, obično kenjaju o borama mudrosti, ali ja na prosječnom licu vidim samo tupost i podlost. Ali i moje je lice s godinama postajalo takvo.
Pio sam i pljugao. Večer je sporo prolazila. Naručio sam još jednu pivu.
Za šank je sjeo neki tip, neko dosadno kenjalo. Od svih jebenih stolaca morao je sjesti baš kraj mene. Raširio je lakte lijevo i desno i odmah počeo daviti konobaricu. Davio je spikom o tome kako je nekad bio frajer i kako su drugi krivi što više nije. A kad bi ona otišla poslužiti cugu gostima, on bi se okrenuo prema MENI, i nastavio priču, kao da uopće nije promijenio sugovornika. I onda bi još na kraju rečenice dodao „jel tako“? Ušljivo staro smeće. Duša mu je smrdjela poput govna. A kad bi se konobarica vratila za šank, okrenuo bi se opet prema njoj i nastavio dalje. Neću valjda morati intervenirati i isprašiti ga, kako bih izigravao džentlmena, samo zato što sam muškarac? Nadam se da ne, ali ako baš budem morao, riješit ću ga pivskom bocom po glavi. Jedan potez s leđa i gotov je. Fakat, zašto sam došao ovdje? Da dam 15 kuna za pivo koje sam u trgovini mogao platiti 7? I još moram imati posla s tim budalama. Kolika li je ta praznina u čovjeku, pa je nastojimo popuniti bilo čim?
Ali srećom kenjalo je nakon pola sata ustalo i otišlo, nadam se zauvijek.
Ovdje nema ničeg zanimljivog, zaključio sam. Popit ću pivo, pa idem kući.
U tom trenutku, kao deus ex machina, u birc je ušla neka cura i sjela za šank kraj mene, na isti stolac gdje je malo prije sjedilo kenjalo. Bila je zgodna mačka, suknjica malo iznad koljena, uska košuljica, visoke cipele, duga smeđa kosa. Nije bila najljepša žena u gradu, ali bila je dovoljno dobra da je poželi pojebati svaki heteroseksualni muškarac. Obična gradska cura koja se voljela zabavljati, izlaziti, kupovati cipele i parfeme i torbice, koja je tražila idealnog dečka, dečka sa smislom za humor i poslom i kolima i stanom, za kojeg će se udati i kojem će zanovijetati oko daske na WC školjci i zbog kojeg će kupovati crvene čipkaste gaćice da mu bude seksi. Pomislio sam na mogućnost seksa s njom. To ne bi bilo loše, uopće ne bi bilo loše. Ali koja je fora, koje ključne riječi moraš reći, kad smrdiš nakon desetsatne šljake, nisi karao mjesecima i imaš 150 kuna u džepu? Nema štosa. Kupi svoje prnje i drkaj u sobi. Ali jebiga, čovjek razmišlja, možda mi se baš sad kozmos oduži za sve one droce koje mi u srednjoj školi i na faksu nisu dale pizde, jer su mi ih ispred nosa kupili foliranti i lažovi koji su širili opsjenu kao paunovo perje. Udvaranje svakoj ženi je neizvjesna igra – nikad ne znaš kako će završiti. To je mračni labirint u kojem možeš zalutati već nakon par koraka.
Okej, ispalit ću neku foru. Ako ništa, barem ću pokušati. Tu i tamo imam svijetle trenutke, uspijem izvesti neki štos.
Okrenuo sam se, nasmiješio se i pitao mogu li je častiti cugom. Eto, to sam rekao. Majko mila, zar ništa pametnije nisam mogao smisliti? To i liči na mene. Pisao sam prljave erotske pričice u kojima je glavni lik bio rječiti kuronja vičan improvizaciji i uvijek bi pojebao mladu pičku koju je upravo upoznao negdje, recimo u bircu. Ali uspješno pisati o jebanju je isto kao da si se obogatio na Monopolyju. Sve to ne vrijedi ništa.
Riba me pogleda kao da sam totalni kreten. Zatim reče glasno, tako da svi čuju:
– EJ, FRAJERU, DAJ ME MOLIM TE NEMOJ GNJAVIT! OKEJ?
Da sam bio veći frajer, poput likova iz mojih pričica, rekao bih nešto zabavno, ona bi se nasmijala, zatim bismo izmijenili par domišljatih replika, častio bih je cugom, zatim bi je odveo doma i jebao. Oboje bi svršili. Zajedno bi popili bocu vina i zaspali. Ujutro bih je još jednom jebao, popili bi kavu, a zatim bi otišla, kamo već ujutro odlaze ženske poslije jebačine. Tu bi priča završila. Ali bio sam glup. Za sve su krivi moji glupi roditelji i zatucana rodbina, koji su me pretvorili u frika još prije nego što sam odrastao. Zato sam takav kakav jesam.
Ispušio sam svoju jebenu cigaretu, dokrajčio pivu, pljunuo lovu i krenuo kući. Otišao sam do svog auta koji je bio parkiran ispred birca i otključao vrata. Otključao sam krntiju staru 15 godina, s 250.000 prijeđenih kilometara.
Ona riba iziđe iz birca i krenu prema meni. Hodala je brzo u svojim visokim cipelama. Uvijek sam se pitao kako to uspijevaju, kako ne padnu. Zastao sam.
– Hej – reče dražesno, kao da me malo prije nije onako otfikarila – bi li me odvezao doma? Otišao mi je zadnji bus, a živim u Dubravi. Frend me trebao pokupit…
– Ne bih.
– Daj, molim te! MOLIM TE! Platim ti cugu kad dođemo u Dubravu. Može?
Sjeo sam u auto i upalio mašinu. Stajala je pokraj auta. Odmjerio sam je još jednom. Bila je baš jebozovna mačka. 25 godina, tijelo stvoreno za jebanje. Ne bi bilo loše malo se poigrati s njom. Ako ništa drugo, barem ću je malo opipati u autu. Spustio sam staklo.
– Upadaj – rekoh.
Otrčala je na drugu stranu i sjela. Zalupila je vratima, kako već zalupe žene u tuđem autu. Izvezao sam se na aveniju, a ona mi je rekla adresu. Nekakva ulica u Dubravi, daleko na kraju grada. Imao sam voziti pola sata do tamo. Opet auti, vozači, pretjecanja, drkaroši u starim BMW-ima koji voze slalom na cesti. Luđak do luđaka. Skrenuo sam s avenije i vozio prečacima kroz kvartove. Riba je pričala kako je bila tu kod neke frendice, pa je trebao doći neki frend s autom koji ju trebao pokupiti i odfurati doma, ali je otkazao u zadnji čas, jer mu je stari uzeo auto pred nosom, a njoj je bilo prekasno da ide javnim prijevozom, a nije imala za taksi…
– BTW ja sam Lana – reče ona. Pola cura u gradu zvalo se Lana.
– Vladimir – rekoh.
– Stvarno je lijepo što si me pristao odfurat. Ne znam kako bih sad došla doma. Baš ti hvala! – rastapala se.
– Samo da znaš, jebat ću te kad dođemo kod tebe – rekoh. – Ako nisi sama doma, popušit ćeš mi u autu.
Tišina u autu. Radio je svirao, neka dobra stara stvar od Dire Straitsa. Spustio sam ruku na njenu nogu i stisnuo je. Prešao sam rukom preko noge, gore-dolje. Imala je dobre noge. Nije me pokušavala zaustaviti.
– Svi me samo žele pojebati! – reče ona ogorčeno, kao da je time utvrdila neku strašnu kozmičku istinu. – Vi muškarci ste fakat odvratni! Samo idete okolo s tom stvari i gledate gdje da ju zabodete. Kao neke životinje!
Osmjehnuo sam se. Kuja je htjela da je ja vozim doma u njen šugavi kvart bogu iza nogu, a da joj netko drugi, netko poseban, zgodan i duhovit, ubada pimpek u pizdu. E toliko glup ipak nisam. Prije deset godina bih možda nasjeo na štos, trudio bih se dokazati da sam drugačiji od ostalih i da me ne zanima samo njena pizda, ali život čini svoje.
Vozio sam dalje.
Nakon pola sata, evo nas u Dubravi, na kraju grada. Parkirao sam pred njenom zgradom.
– Starci su mi doma – reče ona.
I mislio sam da živi s glupim roditeljima. Dobro. Otkopčao sam šlic i izvadio kurac. Već sam bio dobrano uzbuđen. Stvar je bila kruta i žilava. Gledala je u kitu.
– Imam dečka – reče ona. – Ne bih ga htjela prevarit. Ali mogu ti izdrkat.
– Okej. Drkaj.
Primila ga je rukom, pomalo nevoljko, i počela nadrkavati. Ruka joj je bila čarobna. Ženska ruka na kurcu vrijedi više nego dobitak na lotu. Prvo ga je drkala jednom rukom, a onda se nagnula i počela raditi objema. Znala je što radi. Imala je to u sebi.
– Pljuni na dlan i drkaj.
Bio sam istinski napaljen. Obična gradska cura koju sam upoznao u bircu i koja je negdje u gradu imala dečka drkala je moju debelu seljačku kurčinu u autu ispred svog stana. Bilo je u tome neke perverzne čarolije. Još uvijek je u meni bilo nešto katoličko. Otkopčao sam joj gornje gumbe na košulji i gurnuo ruku u crni čipkasti grudnjak. Stiskao sam joj sise, lijepe, mlade, tvrde sisice. Pljunula je u dlan i drkala. Glavić je pocrvenio, nabrekao, rastao je neprestano. Bila je začuđena, kao da gleda neku divlju životinju.
– Kako je velik! Uff! Isuse bože!
– Jelda? Stavi ga u usta! Puši ga!
Nećkala se. Osjećao sam da ću ubrzo svršiti. Jaja su mi htjela eksplodirati. Rukom sam je primio za kosu i nabio joj ga u usta. Zatjerao sam joj tu debelu kvrgavu stvar. Gurao sam joj glavu i onda sam svršio u njena velika crvena usta. Bilo je neprocjenjivo, kao da sam umro i opet oživio. Bilo je kao da sam svršio u usta svim drocama iz srednje škole. Uh, uh, uhhhhhhhh! Sperma joj se cijedila iz usta i po obrazu.
Dao sam joj paketić maramica. Ipak sam ja sasvim okej tip. Obrisala je spermu maramicom i pogledala se u ogledalo. Onda se okrenula prema meni.
– Znaš što si ti? Ti si GOVNO! Odvratno govno! – reče bijesno. Oči su joj bile pune bijesa.
– Okej.
Uzela je svoju torbicu, izišla iz auta i još jednom zalupila vratima, a šugava Honda se zatresla kao da će se raspasti. Otišla je prema ulazu u zgradu. Gledao sam kako nestaje u mraku. Upalio sam krntiju i izišao na ulicu, pa dolje na aveniju i zatim vozio dalje kraj pruge. Petak navečer ipak nije bio tako strašan kako sam očekivao. Vozio sam dalje prema zapadu. Bila je već počela subota. Zijevnuo sam i stisnuo gas, da što prije stignem kući.

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Svima onima koji još nisu izgubili povjerenje u um i srce

Možda sam u krivu? Jesam li vas dobro čuo? Kako možeš braniti sustav koji se odrekao vlastitog uma? Sustava bez ljudskog lica, u kojem je čovjek samo broj u birokratskom aparatu, trošak proizvodnje i istrošeni konzument u kič paketu vlastite eksploatacije. Ova autoeksploatacija, ovaj novodobni neoliberalni kanibalizam je zagrizao u zadnji milimetar zdravoga tkiva koji još uvijek sanja o slobodnom disanju na krilima snova i mašte. Kažu da nada umire posljednja, ali ovaj sustav je zagrizao i u posljednji komadić te nade. Što je nada u sustavu u kojem vlada potpuna anarhija, sustav bez sustava, čista improvizacija na razini dnevne politike, jednoumlje zbunjenih medija, skandalozno miješanje javne i privatne sfere i potpuna fašizacija društva? U sustavu koji je uništio javni prostor kao zadnje ogledalo svoje vlastite bezvrijednosti, a umjesto relevantnih osoba kao nositelje javnog mnijenja postavio medijske lutke koje dobro šire noge na rukohvatima društvene ljestvice uspjeha, bogatstva i slave? Kakav je to sustav u kojem se intelektualci, koji bi trebali biti glas savjesti, raštrkani u svojim akademskim mišjim rupama bave kostima literarnih dinosaura, umjesto da se bave sadašnjim trenutkom? Sustavu koji nas udara totalnom bahatošću, neznanjem i neosjetljivošću sadističkih zakona koji ograničavaju umjesto da omogućavaju?
Jesmo li prisebni ako pristajemo uz sustav koji nas melje kao mlin za faširano meso? U kojem bi ljudi za pet minuta slave ili 100 eura pristali jebati leš! U kojem ravnaju odgojem „naše djece“ oni koji na razini percepcije seksualne orijentacije nisu nadišli engleske puritance 19. stoljeća, a imaju metode i predrasude iz srednjeg vijeka. Zar vas nije sram sustava koji omogućuje da netko bez novca za operaciju, na primjer, čeka više od godinu dana, za razliku od onoga koji si je može priuštiti već za tjedan dana? Sustav koji povjerava odgoj djece učiteljicama, na primjer, koje nikada nisu čule za Eichmanna, a navodno se nose s „vrlo teškim problemima mentalnog zdravlja djece“ koja zecu crtaju okrugle uši umjesto trokutastih? Što možemo očekivati od sustava koji je obrazovni sustav gotovo u potpunosti privatizirao i stavio u područje kapitala i prema briselskim ga pravilima napravio potpuno nekritičkim, nezahtjevnim, nedostojnim svog imena. Gdje profesori umjesto poučavanja skupljaju bodove za vlastite promocije na znanstvenom Olimpu – u najmanju ruku za Nobelovu nagradu! Gdje doktor majci s bolesnim djetetom mirne duše može nakon pet sati čekanja reći da nije mogao učiniti ništa, jer je njegovo radno vrijeme isteklo, te je mrtav hladan može naručiti za mjesec i pol! Gdje su nadzorna tijela leglo korupcije? Gdje je prosječni mentalitet ljudi još uvijek na razini linča!
Što je ostalo od sustava koji može samo kažnjavati, nadzirati, sankcionirati, uzimati, uklanjati, rezati, usitnjavati, istjerivati, umjesto da se potiče i podržava? Sustav bez sustava bilo kojeg sustava? Sustav kao proizvod čiste improvizacije dnevne politike je u osnovi potpuno apolitičan jer je u službi stranačkih elita i njihovih financijskih i feudalnih lena. Je li sustav u kojem je bivši ministar otkriveni rasist, u kojem se ministar vanjskih poslova ne stidi svoje korumpiranosti, u kojoj premijer otvoreno koketira s fašističkim neoliberalnim metodama, proizvedenima u Njemačkoj za njihove ekspanzionističke svrhe, još uvijek dostojan svoga imena? Je li žičana ograda, s kojim se sad može na miru i nekažnjeno provoditi eksploatacija čovjeka po čovjeka, dovoljna zaštita protiv zdravog razuma, koji je rezan žiletom predrasuda prema svemu što se razlikuje od jednoumlja, bezumlja, ili čak zaumlja instinkta stada???
Živim u sustavu u kojem su kultura i umjetnost ispali s popisa profitabilnih poslova te su doživjele devalvaciju na aktivnost slobodnog vremena koja omogućava povremene pauze od posluživanja financijskim bogovima, umjesto da bude u mogućnosti utvrditi stvarnost sadašnjeg trenutka?
Ovaj zapis je posvećen svima onima koji još nisu izgubili povjerenje u um i srce, i ostavljam im na duši, da se hrabro suoče sa svojim bijesom! Možda se na kraju nešto i pomakne u nama? Bog zna?
Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: Vid Sagadin Žigon

Stjepo Martinović: O romanu Nikola Blage Vukadina

Moglo bi se reći, uz nešto prigodne površnosti, da se svi romani dijele u samo dvije (pod)vrste: one u kojima autori na ispisanim stranicama generiraju život – stvarajući protagoniste izmaštanih događaja i provodeći ih vječnim etičkim, moralnim, vrijednosnim… dvojbama namjerno posijanim poput mina na pustopoljini – i književna djela koja je generirao (sam) život, odrazivši se tekstom koga je pisac zapravo zapisivač. Blago Vukadin svoj je romaneskni prvijenac upravo tako – zapisao, a ne ispisao: njegov Nikola ne proživljava ništa izvan onoga što se dogodilo tisućama ljudi razapetih između korijena u malom mjestu, školovanja i dozrijevanja u velikom gradu, rasapa u sukobu s onima s kojima je, kako se banalno kaže, sanjao o sreći, stradanja u ratnom metežu… sve do bijega u strani velegrad s vjerom u iluziju novog početka, koja se (očekivano) raspline i p(r)okaže tragičnim krajem. Nema u ovom romanu ni filmske dramaturgije izlomljenih slika, tako drage nekim suvremenim književnicima, ničega nategnutog ni dovučenog na proscenij iz tmina podsvijesti, neoproštenih dugova ili razočaranja: sve je posve moguće, kao iščitano u nečijem dnevniku… a ipak osebujno i daleko iznad standarda tzv. stvarnosne proze. Objašnjenje je vrlo jednostavno: Blago Vukadin nije ispisao niti jednu rečenicu izvan vlastitog iskustva. Nikola nije autobiografsko djelo, ali jest odsjaj proživljenoga – pisac je sročio mozaik iz zapamćenog materijala, pretočio u književni tekst slojeve svojih sjećanja kvaliteta ispred i iznad one koju bi ovo djelo moglo steći agresivnijim korištenjem literarnih alata. Naime, dok većina suvremenih književnika s naporom i priču o jednoj sudbini koja ne iziskuje ničega artificijelnog: on dekonstruira – razlaže – stotine biografija svojih suvremenika da bi stvorio lik s osobinama zajedničkog nazivnika i proveo ga mjestima prepoznatljivim i poznatim, situacijama u kakvima se mogao zateći svatko od nas (mnogi i jesu!), društvenim tkivom u kojem su jednako punokrvni licemjeri i poštenjaci, zabludjeli i oni koji su ih u obmanu naveli.
Napisan dobrim jezikom, NIKOLA je roman sa svim odlikama uvjerljiva dokumentarca.

Željko Maurović: Kao da je živ

Sve što mogu ponuditi u počast Umbertu Ecu, jednom od majstora od kojih sam učio i učim, vječiti šegrt na polju pisanja,naracije, je ova skromna priča

KAO DA JE ŽIV

Hodao je stazom između drvenih bungalova na čijim su terasama, tik uz asfaltirani put, visjeli mokri kupaći kostimi, a po podu razbacane gumene i plastične igračke: ispuhani koluti za neplivače, plastične žute patkice i jedrilice-igračke još mokrih zastavica na drvenim jarbolićima. Slijeva je bilo more, nije se vidjelo od grmlja i borova ali je znao da je tamo, ispod pedeset metara provalije. Koračao je lijeno i odmjeravao, nije se znojio iako je bilo vruće ljetno prijepodne. Svi su bili po plažama ili drijemali u hladu svojih terasa, zamračenih soba ili konoba u kojima, su prerano za ovo doba dana, počeli piti. Svi su oni koje je trebao, koji su ga trebali, već bili na plaži. Kako je tko mogao ili se snašao, dobiciklirali su iz grada, došli pješke pokazujući kako su izdržljivi ili lokalnim autobusom za koji su platili kartu na porugu onih koji su došli –u vlastitom aranžmanu – kako je to rekao Franko, pokazujući žuljeve od asfalta na golim stopalima, japanke je držao u ruci, nisu se smjele prerano potrošiti, ionako ih je već morao krpati žicom između potplata i palca, tamo gdje su najtanje.
On je namjerno kasnio samo da bi se sam dovezao svojim Horexom, 125 ccm, prastarim motorom koji je naslijedio od djeda i za koji je legenda, uostalom izmišljena, govorila da je pripadao nekom njemačkom vojniku u 2. svjetskom ratu od koga ga je njegov djed odvojio kad je i vojnika odvojio od života. Motor je bio pravi ako je i njegovo porijeklo bilo izmaštano. No imao je samo jedno sjedalo, djed je rekao da je bio kurirski. To je bilo dobro ako se koja cura priljepila uz tebe dok si jurio na plažu ili na večernji tulum na nekoj terasi uz more uz živu glazbu pa bi njezine bradavice svrdlale u tvoja znojna leđa, obećavajući ono što je malokad bilo ispunjeno, no i to što se davalo, taj pritisak, blagi ali užareni nagovještaj, sam je po sebi bio dovoljan doživljaj, koji bi, nakon što se motor zaustavio iznad plaže, ispario s odlaskom njegove vlasnice i bio zamijenjen mirisom benzina i ulja koje je motor praskavo razbacivao, a u što se miješao žamor s plaže i miris zgnječenih listova kadulje u stražnjem džepu otrcanih kratkih hlača, odrezanih nogavica, na nogama preplanulog vozača. Upravo kao u filmu “Lijepi i siromašni” s Claudiom Cardinale i Alainom Delonom koji je igrao toga ljeta. Ili onom drugom, “Divljak”, s Marlonom Brandom. Kasnio je jer nije bilo djevojke da je poveze, netom su se posvadili oko sitnice; ona je htjela al ne sad a on je htio sad. Nevermind, mislio je, sve će se zagladiti danas na plaži, samo da, samo da obriše znoj s lica bijelom majicom koju je nosio u ruci izlažući goli, savršeni torzo ubitačnim zrakama koje mu nisu mogle naškoditi, već je imao brončanu put premazanu maslinovim uljem da se bolje sjaji i da ga zaštiti od opeklina. I lažne Raybanke iznad kojih je pozorno motrio ono obješeno na konopcima drvenih bungalova koje su nastavali stranci. Evoga, to je ono što se traži: visjele su točno na dohvat, nije morao ni skretati sa staze, samo je pružio ruku, strgnuo ih s konopca i zasprintao. Bio je juniorski prvak države u brzim disciplinama, sto i dvjesto, igrao je odbojku i bio nada plivačkog kluba pa prestao, sad se samo natjecao sam sa sobom. Nitko ga nije slijedio dok je trčao poput vjetra, svi si bili na plažama ili u hladu svojih terasa, zamračenih soba ili u konobama pili vino, prerano za ovo doba dana.
U trku je plijen zamotao u ručnik što ga je nosio sa sobom, jedini rekvizit za plažu koji je imao, uz knjigu zelenih korica koju je, na nezadovoljstvo svojih prijatelja, u zadnje vrijeme intenzivno čitao umjesto da s njima natjerava probušenu gumenu loptu po plaži ili dosađuje mlađahnim Švabicama i Čehinjama koje su se samo željele okupati i sunčati na plaži iz prospekta kojeg im je uvalila njihova turagencija. Prišao je rubu provalije ispod koje se plaža protezala, i odabrao usamljeno mjesto kamo se spustio po stijeni što baš i nije pružala puno uporišta nespretnima ali on to nije bio. Kad je došao do mora, do Naše majčice, kako ju je zvala knjiga koju je sad držao u ruci, razmotavši ručnik, izvukao je crno bijelo isprugane, elegantne kupaće gaćice i potopio ih u vodu, istrljao pijeskom pa rastegnuo na stijeni da se osuše. Dok su se sušile, vratio se na prve stranice knjige koju je čitao, knjige kakvu nikad dosad nije držao u rukama. Općenito, on je bio klasificiran kao sportaš, a sportaši, zna se, ne čitaju knjige. Čitaju Sportske novosti, ilustrirane magazine, Playboy ili neke roto-krimi romane, to čitaju sportaši. Ovo je bila knjiga koja nije spadala u tu standardnu literaturu koja se djelom koristila za “malu noćnu fiskulturu” kako su sami njegovi drugovi nazivali polupornografske časopise Svijet, Arenu, Globus, Start. Čitajući, slušao je žagor s plaže, uranjajući u tekst, u stranice i retke knjige, smijao se, u sebi pa naglas, ponavljajući – išla krava mukulja ulicom – bila je to knjiga koju si mogao čitati od kraja prema početku, od sredine, samo prvu stranicu, bila je to knjiga o djetinjstvu i Svemiru, o svemu i ničemu, nisi se morao bojati razočaranja na kraju, rješenja ubojstava koje je bilo stupidno ili opisa glavnog lika s pištoljem i četvrtastom čeljusti i njegove dragane, platinaste plavuše, knjiga je, kao i more u koje ulaziš, peckala i osvježavala, bila dubokomudra i zelena u svojim bistrim riječima. Dok je tako čitao kupaće gaće su se osušile, on zaklopi knjigu, siguran da će pronaći mjesto gdje je stao jer je to nemjesto ili svugdjemjesto, pa navuče prugasti komad odjeće. Savršeno su pristajale. Smotao je u ručnik svoje kratke hlačice, načinjene tako što je odrezao nogavice starih, izblijedjelih traperica, bijelu majicu, u drugu ruku uzeo knjigu i počeo se penjati natrag na stazu. Kad je, na po puta, zastao da obriše znoj koji mu je ušao u oči i pekao ga, primjetio ju je gore, na stazi. Nije mu mahala, samo ga je gledala dok joj je laganu ljetnu haljinu oko preplanulih, golih nogu, zmorac nestašno odizao – baš kako je to on, jučer navečer činio, kad su se na motoru dovezli navečer na tu istu plažu i ostali preko noći – mislio je, prisjećao se, mašući joj rukom u kojoj je držao knjigu, pazeći da se knjiga i on sam ne strmoglave nazad na, sad već udaljenu plažicu, na kojoj je maločas čitao. Na koju će opet, obećao si je, doći čitati. Samo on i njegova knjiga. Možda i ona koja mu je sad odmahivala odozgora, sveudilj ozbiljna lica, kao da ga je odmjeravala. Nastavio se penjati.
Na velikoj plaži, on je s prijateljima, u plićaku, igrao igru koju su nazvali kikelaga, varijantu picigina ali bez loptice. Trebalo je spektakularno pasti u plićak na najblesaviji način nakon što bi prijatelj učinio fintu da je bacio nepostojeću lopticu. Ideju su dobili od protagonista filma “Blow up” Michelangela Antonionia, kad on dobacuje nepostojeću tenisku lopticu igračima koji su njome igrali tenis te se zaustavili i gledali ga kad se otkotrljala van terena prema njemu a on prišao sagnuo se i – vratio im ju. Praćen njezinim smaragdnoplavim očima, pepeljastoplavom kosom začešljanom u konjski rep, njezinim, samo njemu, vjerovao je, poznatim bokovima i grudima, on je igrao, on se producirao najbolje od svih. I kupaće gaćice na crnobijele pruge, boje Juventusa, njegova omiljenog kluba, igrale su značajnu ulogu u njegovoj predstavi igre. Isticale su njegovu atletsku figuru, preplanula, duga stegna i mišićave ruke, činile kontrast njegovoj brončanoj puti i kovrčavoj kosi. Nije ga samo ona gledala ali samo ga je ona gledala pomalo vlasnički.
Neka je gužva nastala pri dnu velike plaže, odmah do velikog hangara za jedrilice i čamce veslačkog kluba. Neka se grupica približavala igračima, grupica koja se sastojala od nekog zajapurenog čovjeka velika trbuha i krupne žene u jednodjelnom kostimu, podjednako velikog trbuha, lokalnog komunalnog redara i organa vlasti kog su svi poznavali, suhonjavog policjota Maura. Zaustavili su se pored dečki koji su prestali igrati a čovjek, Nijemac, crven u licu, vikao je nešto kao – Gestolen, kriminal, vefluchte! – i bujicu drugih riječi ali je prstom upirao u crnobijele kupaće gaćice, pa zatim u pravcu drvenih bungalova tamo gore, pa zatim na onoga koji je, neuznemiren stajao pred njima i trenutno ih nosio. Policaj, koji ga je poznavao, nešto mu reče, prisnažio je i komunalac no on kao da ih nije slušao. Udaljio se par koraka od njih pa –na iznenađenje cijele plaže i na zadovoljstvo ženskog dijela – metodički, polako, kao pinup boy, striper, skine ukradene kupaće gaćice i, gol kao od majke rođen, ne gledajući nikog pa ni nju, zaputi se do zavežljaja s kratkim hlačama, majicom i knjigom, gotovo na samom kraju plaže, pod kržljavim grmom crnike. No nije ih obukao, hlačice i majicu, zamotao ih je u ručnik i, s knjigom u drugoj ruci, krenuo u zabezeknutoj tišini koja ga je pratila k stazi koja je vodila s plaže. Njegova se gola guzica presijavala, nije bila bijela već brončane boje kao i prednjica, njemu nisu trebale gaće pa ni kupaće, tek izbliza vidjelo se da je potpuno neodjeven, na zadovoljstvo ženskog roda, čak i pokoji pljesak cura koje su se podigle sa svojih ručnika, pustile da im padnu gornji djelovi kupaćeg kostima, kao u počast golom Apolonu – tako ga je jedna opisala u uspomenama s ljetovanja – knjiga u jednoj, ručnik u drugoj ruci, poput insignija, polako i uspravne glave hodao, inkriminirane gaće su ležale po strani poput zmijina svlaka, nikom više potrebne. Plaža je utihnula sve dok nije zašao za grmlje na kraju plaže, sve dok se, kupačima i njoj što je još uvijek sjedila na svom ručniku na kraju, drugom kraju plaže, ne znajući dali da pojuri za njim, da li da plače ili da se smije. Odlučila je ne odjuriti i zaplakati. Kupači su se vratili svojim uobičajenim djelatnostima i salati od pomidora i krastavaca.
Oni koji su ga vidjeli juriti na praskavom motoru, radnici na skelama škvera i šofer lokalnog autobusa, svjedočili su da je bio još uvijek gol, kentaur na motoru, kad je, u blagom zavoju pokraj brodogradilišta, samo produžio ravno, pri brzini prevelikoj da bi ga uspio svladati, iako, pokazala je istraga, uopće nije bilo tragova kočenja, prije nego što se zabio u zid i na mjestu preminuo.
Kad smo, ona i ja, posjetili upravo otvorenu izložbu u Guvernerovoj palači, izložbu sa samo jednim eksponatom: brončanim kipom Apoksiomena, mladića koji struže ulje i nečistoće nakon treninga, kip što je godinama restauriran nakon što je pronađen, zariven u mulj na dnu mora, u blizini Malog Lošinja, nisam se mogao ni nadati da će mene, pragmatičnog menadžera, upravitelja jednog od mirovinskih fondova, oca dvoje djece i muža još uvijek lijepe, smaragdnih očiju i pepeljastoplave kose s kojom dobro prikrivenom sijedom vlasi, nekadašnje kraljice plaže, toliko potresti taj kip, to oličenje helenske ljepote, taj antički ideal o kom sam samo slušao od profesora latinskog i povijesti. Bila je to savršena ljepota ljudskog tijela ali nije to bilo jedino što me potreslo. Dotukla me njezina reakcija. Stajala je dugo, predugo pred kipom, nisu je smetali oni koji su se pored nje gurali u nastojanju da mu priđu bliže, da se i oni nauživaju. Zatim smo izašli i u parku pored palače šutke popušili svako svoju predodžbu cigarete. Kad sam je upitao kako joj se kip svidio, dugo je šutjela pa i kad smo krenuli prema gradu. Prošli smo i zgradu gimnazije ispred koje je usamljeni profesor čekao đake koji neće doći. Na podestu, prije stuba pokraj Bonavije, zaustavila se i pogledala me sa suzama u svojim predivnim očima, i zaustila – Baš kao * * * * – spomenula je ime svog bivšeg, stradalog u nesreći s motorom, pred brodogradilištem prije puno godina – kao da je baš njega kipar portretirao. Baš kao da je, preda mnom oživio! – okrenula je glavu od mene a mene je zahvatila pomama ljubomore na davno mrtvog protiv kojeg nisam imao šanse. Tim više što se i meni isto učinilo kao da je on, ovjekovječen u bronci, stajao tamo u atriju Guvernerove, znajući da mu, i mrtvome, ona pripada a ne meni, meni koji sam ga prokazao onomu švabi i komunalcu. I policjotu. Da, i policjotu Mauru.

Darko Balaš: Razgovori putnika 4…

Miris mora i krik galeba koji kao prijatelj čovjeka uvijek očekuje nekakav ostatak, koji će nepažljivi trapavac ostaviti iza sebe. Kružio je laganim letom oko čamca, glumeći potpunu neizanteresiranost, no njegove oči bile su prikovane za malu, orahovu ljusku što se nježno njihala na mirnoj površini mora, nejaka i nemoćna u odnosu na ogromnu silinu vode što caruje planetom od praiskona. Uživao sam u laganom pljuskanju vode o rub čamca, tako utkanom u dušu svih nas koji putujemo i koje daljine dozivaju svojom ljepotom i bio miran, kao dijete u sigurnom zagrljaju majke koja se sprema uljuškati me u čudesne svjetove snova. Sunce se podiglo visoko na potpuno čistom nebu i daleko u daljini jedno monumentalno plavetnilo, spajalo se s drugim, kao što to čini svakim sunčanim danom već milijune godina. Sva ta svjetlost prosula je bisere po površini mora, što su se poigravali s mreškanjem valića i činili ih zasebnom ljepotom u nisci ogrlice koja se pružala svuda uokolo čamca. Potpuni mir, na stranicama bajke što ih jedino priroda može ispisati.
– More je kao život – rekao je starac i sam prestavši veslati kako niti jednim pokretom ne bi narušio čudesnu ljepotu trenutka, moćno nezaustavljivo i prelijepo. Široko kao i ljudska duša, duboko i monumentalno kao i širina iz koje dolazimo i kojoj ćemo se jednom vratiti. Širina koja nas poziva na putovanje, otkrivanje, kako bi na kraju, pronašli sami sebe. Preslika monumentalnih dubina postojanja koje duša prepoznaje kao svoj izvor.
– Istina – složio sam se u potpunosti – uvijek me uzme neki poseban, duboki osjećaj kada ugledam daleke pučine kada ih nisam dugo vidio. I uvijek osjetim tu praiskonsku želju da se zaputim na njih. A negdje, duboko unutra, ćutim taj zov mora koji me obuzme svaki put. No, ujedno osjećam i strahopoštovanje prema svoj toj moći što pobjeđuje moj pogled gubeći se u daljini.
– Jest – potvrdio je starac, uz svoj karakterističan osmijeh – stvoreni smo za putovanja, no katkada ga se bojimo, iako nas život zove k sebi. Divi se, otisni se i putuj, jer i ti si širina. No, život je kao i more. U ovom trenu potpuni mir, no već u slijedećem trenutku može donijeti oluju koja će zbrisati sve pred sobom.
Kao da potvrđuje starčeve riječi, galeb je još jednom kriknuo za pozdrav i samo njemu poznatim smjerom i navigacijskim uređajem, zaputio se ka smjeru iz kojeg smo doveslali prije sat vremena. Blagi nalet vjetra zamreškao je dotad gotovo mlječnu površinu vode i sobom donio još intenzivniji miris soli koji je ispuni sva moja čula.
– Valja nam poći – rekao je starac i dohvatio veslo sa svoje strane – sprema se oluja.
I doista, dotad potpuni mir ispunio se iznenadnim osjećajem napetosti i elektriciteta što se mogao gotovo fizički osjetiti. Sa juga, odjednom su doplutali tamni oblaci, široki i tmasti, noseći sobom moć jednako tako praiskonsku, kao što ju je imalo i more.
– Konstantna izmjena – osmjehnuo se starac, ugledavši moj iznenadni strah i pokušavajući me umiriti – jin i jang. Muško i žensko, dan i noć, bonaca i oluja. Fizičko je okruženje u kojem naša duša mora spoznati svoje osobno iskustvo. A ono je uvijek putovanje i činjenica kako ništa ne traje zauvijek, kako su i more i život samo još jedna od promjena što nas čekaju na putu. Čak i kada to ne vidimo sve je u pokretu, konstantno se izmjenjuje. Planet se okreće oko sunca, sunce putuje galaksijom, galaksije se okreću jedna oko druge u konstantnoj igri stalne promjene. Kada ju prihvatiš, shvatiš da je ona jedina konstanta na tvom putovanju, tada ćeš zavoljeti život. I shvatiti postojanje. Ovdje na fizičkoj razini.
Pogledao sam u nebo što se ispunjavalo sivilom i dohvatio svoje veslo koje mi se sad činilo jedinom sigurnošću u nadolazećoj neveri.
– Veslajmo natrag – rekao sam mirno, pokušavajući razumjeti starčeve riječi – vratit ćemo se kada prođe oluja.
Zajedno smo zaveslali iz sve snage i naš mali čamac je poletio k obali, nošen snagom želje za preživljavanjem. Sjekao je već pomalo šire valove koji su nagovještavali dolazak gospodara pučine i sigurno stremio naprijed.
– Jest, vratit ćemo se – složio se starac, dok mu je sijeda, duga kosa poput zastave mudrosti vijorila na iznenadnom vjetru – želja za putovanjem u nama nikada ne prestaje. I oluja u sebi nosi ljepotu, predivnu svježinu promjene koja donosi kišu i novi život svuda kamo prođe. Samo što za nju moramo biti spremni. Shvatiti kako se za sve moramo pripremiti i u svemu uživati. Jer niti jedan tren ne traje zauvijek. Zato smo tu, kako bi živjeli, kako bi postali jedno s mijenama koje su svuda oko nas i kako bi učili tko smo. Maleni, ali moćan čamac na širokim pučinama postojanja. Čamac koji će svladati sve daljine, bez obzira kako se one ponekad činile mirnim i privlačnim, a katkad divljim i neprijateljskim.
Kao da odgovara na njegove riječi, oluja u daljini obznanila je svoj dolazak potmulom grmljavinom i jednostavno donosila promjenu.
– Jest – rekao sam čvrsto, dok je čamac pjenio more, nošen snagom čovjeka – i mi smo oluja!

Foto: www.morguefile.com