Slavica Gazibara: Glup dan

Glup neki dan.

Gledano iz polumračne sobe, nepokretno zimsko bijelo popodne odmiče sporo. Tinjajuće pahulje ne unose živost, nepotrebno se spuštaju ne bi li pokrile svako jučer, ne znajući da je već i sutra dovršenost. Htjela sam napisati pjesmu… Jesam li ih već sve ispjevala? Sve opjevala? Poput grude snijega prolaze zimski dani, bijeli, besmisleni kao kratkotrajni žižak što na sekundu samo sve osvijetli i možda ozari nečije lice.

Kristalići kao klikeri kotrljaju se tromo niz tijelo, ostavljajući plitke utore iz kojih se plavi dim, posrebren mjesečinom topi u noć. Brazde su sve dublje, svečanošću kopnim i nestajem. Doživljavam se još kao prozirno, prozračno Ja, oslobođeno spona vremena, lanaca prostora. Izbor više nije moguć: stopljenost s univerzumom dokida zahtjeve, želje, čežnju.

Danas me nije bilo u tvojim očima.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Kako Skandinavija može imati 20-30 vrhunskih autora žanra, a Balkan samo autentične tragičare?

Prije nekoliko dana sam napisao post na FB-u o temi koja je kod nas gotovo podgurnuta u sferu tamnih tabua, no čini se da se već u nekoliko sljedećih dana našla prilično jasna i nedvosmislena potvrda moje pretpostavke, i to ni manje ni više nego u intervjuu koji je Umberto Eco dao Lili Azam Zanganeh za The Paris Review (pročitajte!).

Radi se o temi dobrog srednjeg sloja književnosti koji se manifestira kroz žanr. Što ga ima više, književnost određene zajednice time je evidentno jača. Upravo suprotno od suicidalnog elitizma u suživotu s prostaklukom na steroidima kakav imamo na Balkanu.

Kaže dobri stari Eco, s naglaskom da nije kulturni snob, sljedeće: “Snaga američke književnosti, vidite, nije samo da je imala Faulknera, Hemingwaya ili Bellowa, već u tome da ima cijeli armiju običnih, prosječnih pisaca koji stvaraju respektabilnu komercijalnu književnosti. Ta književnost zahtijeva dobro obrtništvo, posebno u plodnom području krimića, koji su za mene barometar književne produkcije u bilo kojoj zemlji. Ta armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvesti dovoljno materijala da se zadovolje potrebe američkog čitatelja. Zato se prevodi tako malo. U Italiji je ta vrsta literature bila jako dugo odsutna, ali sada napokon postoji skupina mlađih pisaca koji proizvode ove knjige. Nisam intelektualni snob, zaista, i priznajem da je ova vrsta književnosti dio nacionalna književne kulture.”

U svom postu na FB nekoliko dana ranije kažem sljedeće:

Zapravo, dok mi ovdje govorimo o tome kako su pisci izumiruće zanimanje, nevjerojatno je kako u obližnjoj Skandinaviji (ne znam kako drugačije reći za kraj koji je od nas udaljen oko 2 sata leta, tj. evo danas mogu iz Rijeke doći u Oslo ili Stockholm, pa da malo proluftam mozak od balkanerija i zaostalog načina razmišljanja) to postaje sve bolje zanimanje. Ok, netko će reći, oni su civilizirani i fini svijet, ali oni pišu – krimiće i trilere!!! I da, imaju znatno veći broj nobelovaca od svojih balkanskih kolega. I da, brojem stanovnika ima ih podjednako kao na Balkanu. Pa dobro, kako oni mogu imati 30 svjetski relevantnih pisaca krimića i trilera (evo, ona Camilla Laeckebrg sa svojim krimićima iz Fjaelbacke ima, tako, 20-30 milijuna prodanih primjeraka mekih, tvrdih, e-izdanja, Nesboea neću ni spominjati, a Mankellovo ime je besmisleno uzalud spominjati, dok i oni manje poznati s brojem prijevoda i prodanih primjeraka djeluju kao Titani u odnosu na naše “velikane”), sve od reda s jednostavnim radnjama, a sve od reda prodanih u milijunskim nakladama, naravno, ne u skandinavskim zemljama jer tamo ni nema toliko stanovnika, već po cijelom svijetu, a mi, tako mudri, lukavi, pametni, puni iskustava uvijek na repu događaja, uvijek je nama nešto izumiruće, uvijek smo mi nekako ukurcu donjem, uvijek je nama netko nešto… koliko znam, ex Yu naroda ima oko 25 milijuna, zaista je nevjerojatno da se iz te mase podjednako velike kao ona Skandinavaca, nije plasiralo oko 20-30 dobrih majstora žanra, da sve to skupa nije popratila nikakva filmska industrija, da sve to nije doživjelo svoje ozbiljne inozemne premijere umjesto mahom utješnih nagrada za, eto, uvijek sirotinjska sranja s Balkana… (a kako drugačije nazvati ove naše uobičajene žalopojke, o tome kako nas, eto, već po sto prvi put zajebaše, a mi nemamo nikakva pojma o tome kako se to dogodilo). Znam dva moguća odgovora: kao i u svemu, njegujemo kult loše (i tendenciozne) selekcije i drugo, kao i u svemu, izbjegavamo jače potegnuti. Mi bi najradije da se dogodi jedan Krleža ili Andrić, on dobije Nobela, mi se malo kurčimo i o tome kakamo sljedećih 50 godina. Još nešto, mi mislimo kako smo jako pametni. Štoviše, mi to zaista uvjereno mislimo, mi smo pravi napuhanci što se toga tiče. A primjerice Skandinavci su glupi pa pišu žanrovske romane. E, jebi ga. Kraj priče je da je to kod nas izumiruće zanimanje, tako se barem rado predstavlja, a kod njih cvjeta i stvara pare. Ne pare, stotine milijuna. Dakle, gorespomenuta Camilla stvara više novca od neke visokoparne hrvatske industrije. Zar nije to tragično? Zar ne ukazuje to na neki naš sustavni promašaj, ali za koji nitko nikada uobičajeno ne odgovora. Problem je u tome da je tako u svemu. Ovo je samo jedan od indikatora.

Dakle, da zaključim – Eco opravdano smatra da je dobra žanrovska književnost indikator postojanja dobrog književnog života. Puno prosječnih pisaca krimića znači da postoji i živi književni živit unutar žanra i izvan njega, na višim i nižim nišama, dobro, ne moram se izraziti tako, i u drugim nišama. Posve isto mislim i ja, s time da imamo usporedbu dviju regija, one Balkana, s napuhancima i samoljubivim i nepotvrđenim velikanima koji jedni drugima potvrđuju genijalnost i Skandinaviju koja je, a ako ništa drugo dinamizirala književnu kartu svijeta, u Europu donijela ono nešto američko, onaj smisao za moderno građansko društvo koje kod nas nije zaživjelo ni u tragovima. Dobro, možemo se malo spustiti na zemlju: imamo što naučiti od skandinavskih kolega. I da, krimići, tj. žanrovska književnost nije sramota. Dapače.

Ilija Aščić: Genije

Kad se probudiš u 11 ujutro, nakon što si se cijelu noć vrtio u krevetu, jer nisi mogao normalno spavati zbog jebenih stjenica, osjećaš laganu glavobolju, a mozak ti već u startu ne radi baš najbolje. Bila je to stara raspadajuća zgrada, nekadašnja radnička baraka koja je već odavno trebala biti srušena, puna žohara, mrava, stjenica i svake druge božje gamadi, sve bi to noću ispuzalo iz svojih rupa i ubadalo me, ujedalo i zujalo oko mene. Svakog jutra bih se probudio umoran i mamuran. Kad bih se napokon razbudio i rastjerao mamurluk, pitao sam se što da radim sa sobom, što da dovraga učinim. Imao sam 30 godina, bio sam nezaposlen, a lova od zavoda za zapošljavanje bila je pri kraju. Dani se nisu razlikovali jedan od drugog. Stalno sam bio sam i cijelo sam vrijeme imao na umu jednu jedinu misao: novac. Smišljao sam kako da se dokopam love, bilo kakve love, ali po mogućnosti love za koju neću morati raditi kao mazga. Trebalo je smisliti neko rješenje, izvesti neki štos kako ne bih umro od gladi i završio pod mostom. Padale su mi na um svakojake misli, svakojake besmislene ideje i maštarije, ali stara je mudrost da samo novac rađa novac, a budući da sam imao tek 150 kuna u džepu, preostala mi samo jedna stvar: kladionica. Svakodnevno sam odlazio u kladionicu, nadajući se da ću osvojiti nešto, da ću se nekako iskopati iz govana. Kako i zašto je došlo do toga, duga je priča: rat, siromaštvo, primitivci kojima sam okružen cijeli život, roditelji od kojih nisam mogao naučiti ništa pametno. I tako, evo me, imam 30 godina, nemam djevojku, nemam posao ni šanse da nađem ništa pristojno, samo usrane šljake po skladištima u kojima ljude raubaju kao na traci.
Uglavnom, popio sam kavu u svojoj rupi i odšetao do obližnje kladionice. Bio ih je pun kvart, pun grad, tih šugavih kladionica. A kladionice su uvijek pune idiota, jadnih budala koji misle da svoju glupu opsesiju nogometom mogu unovčiti tako što će pogoditi tko će pobijediti u nekom meču. Stajao sam tamo, kalkulirao, mućkao, kužio, vjerujući da će mi se sreća napokon osmjehnuti. Tu i tamo sam dobio neku siću, ali kad dobiješ, navuku te da uložiš još više i izgubiš još više. To je tako. Naravno, samo su budale tražile sreću na tom mjestu. Došli bi tamo, krezubi, glupi, u prljavim trenirkama i tenisicama, pa bi tamo rastezali teorije i dodijavali jadnim zaposlenicima iza stakla. Trošili su lovu od socijalne pomoći i dječjih doplataka. Svatko bi te od njih prebio i ukrao ti novčanik, samo ako bi bio siguran da zbog toga neće u ćorku. Pohlepna, sebična, primitivna, zaglupljena masa. Gledati te face je jebeni horor. Svi su ulagali na prevelike koeficijente, trpali su previše parova na listić, pretvarajući to u običnu lutriju. Kad bi službenik vidio tu kobasicu od parova, samo bi se sažalno osmjehnuo. Službenik nema pojma tko će pobijediti, ali kad vidi takav izbor, jasno mu je tko je luzer. A najveći luzeri su oni koji pokušavaju prokužiti sistem i osmisliti neku svoju strategiju. Naravno, gubio sam lovu, kao i svi ostali idioti. Sistem je tako namješten. Možda netko tu i tamo i uspije dobiti, ali u cjelini bilanca za igrače je negativna. Kad sam bio klinac mislio sam da ću postati pisac, da ću pisati besmrtne priče o smislu života, a život će mi biti mistično putovanje, ekstatična drama nabijena erotikom i poezijom dubokog značenja, žene će se rojiti oko mene, a ja ću svake večeri birati koju da jebem, a evo me tu u kladionici, navučen poput zadnje seljačine, ulažem zadnju lovu na klubove iz talijanske druge lige. Ta spoznaja u stanju je ubiti čovjeka jednim udarcem, kao muhu. Čini mi se da sam jučer imao 20 godina i da sam vjerovao u sretnu budućnost. Kako sam dospio ovdje?
O bože, mili bože, spasi me! O bože, prosvijetli mi pamet, da više ne dolazim u ovu govnaru i ne gubim pare bez veze! Nisam želio biti među tim kretenima, ali bio sam, jer sam se i ja nadao da ću dobiti nešto za ništa. Dan ranije uložio sam 100 kuna na debilnu kombinaciju s nikakvom šansom za dobitak, a čim sam izišao iz kladionice znao sam da sam budala. Nisam mogao vjerovati sam sebi da sam uplatio 100 kuna. Đizus, ja nisam normalan! Zaslužujem da umrem u ludari i da me pokopaju u grobu bez oznake. Naravno, popušio sam lovu, pa sam opet složio novu kombinaciju. Dok sam smišljao odabir, stojeći ispred zida s tabelama, kraj mene je s desne strane stajao neki ćelavac i proučavao ponudu. Kad sam ga pogledao, zarežao je poput bijesnog psa i sakrio listić lijevom rukom, misleći da želim vidjeti njegov izbor. Smrdljivi govnar nije želio da se eventualno okoristim njegovom inteligencijom. Da je imao inteligencije, ne bi ni bio tu, kao ni ja. Kad sam bio klinac ti likovi su me ispunjavali neopisivim gađenjem, primitivni idioti koji su promašili u svemu, i sad mi se gade, ali pomalo shvaćam da postajem poput njih. Eto još jedne šugave životne lekcije: s vremenom neminovno postaješ ono što mrziš. Kako i zašto, nije teško shvatiti.
Odabrao sam parove, stavio ulog od 50 kuna na listić i otišao na pult. Službenik me je sažalno gledao dok sam uplaćivao kombinaciju, glumeći jebenog znalca. Nije ništa rekao, uzeo je lovu i dao mi listić. Bio sam ogorčen, bio sam lud i bijesan, najviše na samog sebe što sam takav idiot. Gadio sam se sam sebi. Kad popušiš po stoti put, shvaćaš da nema prečaca, da nikad nećeš uspjeti, da vrag neće posrati hrpu love na tebe, da život prolazi i uskoro će biti kasno, kasno za tebe, stari, ali ipak činiš to što činiš.
Kad sam izišao iz kladionice, nisam znao što bih sa sobom. Kad nemaš posao ni love, nema puno toga što možeš raditi u gradu. Kad nemaš love, onda obično nemaš ni frendova, nemaš nikakvih aktivnosti. Nemaš frendicu s povlasticama s kojom prvo pušiš travu do kasno u noć, a zatim joj skineš gaćice i ližeš pizdu. Nitko te ne zove na party. Ne ideš na partiju košarke s dečkima iz kvarta. Nemaš frendicu koja će te u subotu navečer pozvati u kino na novi film Woodyja Allena. Ne ideš na ludo putovanje u Španjolsku. Kad nemaš posao i lovu, društveno si mrtav. Vikendi i radni dani su ti isti. Samo glupa, zamorna dosada, obilje vremena koje možeš provoditi bauljajući gradom ili sjedeći u svojoj rupi i gledajući glupi TV. To je život. Sastoji se od obilja uludo potrošenog vremena. To je stvarnost koja užasava svaki um. Bilo mi je dosta moje rupe, pa sam zabio ruke u džepove jakne i tako hodao ulicom, kao muha bez glave, ljut na sebe i na sve ostale. Zagreb, ovaj hladni smrdljivi grad, užasni grad, grad sa hladnim ženama dignutog nosa, glupavim studentima, sa šugavim, dosadnim birtijama, sa svim tim ljudima koje nije briga! Grad osamljenosti, grad ludila! Bože, zašto nisam završio na nekom ljepšem mjestu, na primjer u jebenoj Kaliforniji?
Bauljao sam ulicom bez cilja.
Onda sam spazio sam neku ribu koja je sjedila na betonskom zidiću preko puta ceste. Cura od kojih 20 godina, cura koja je vjerojatno tek krenula na faks. Bio sam stariji od nje 10 godina, ali to je prednost. Imam više prljavih trikova u rukavu nego prije 10 godina. Izgledala je bolje od 99 posto žena koja sam sreo u životu. Bila je činjenično zgodna, imala je lijepo lice, ali s godinama skužiš da pravilne crte lica ne znače ništa, često su te crte tek fasada iza koje se skriva led. Imala je kratke hlačice i PREDIVNE noge. Noge vrijede više od lica. Noge su joj bile čisti seks. O bože, pomislih, daj mi da se malo poigram s tom malom, valjda sam to zaslužio nakon svega. Nezaposlen sam, pušim lovu u kladionici poput zadnje budale, stjenice me ubadaju, bojler mi je riknuo, priče su mi očajne. Nikad neću postati ništa. Ali ako ga ubodem u ovu malu, ako samo jednom zabodem pimpek u njenu navlaženu picu, smatrat ću dug oproštenim.
Idem, pokušati ću nešto, pa što bude. Prešao sam preko ulice i krenuo prema njoj, smišljajući dobar ulet. Svaki muškarac zna koliko je ulet nezgodan moment. Jednostavno nema dovoljno dobrih uleta koje možeš smisliti tako na brzinu da se uvališ nekoj curi. Moraš u par sekundi napraviti njen psiho profil i smisliti pravu kombinaciju riječi. Imaš samo jedan hitac. Moraš imati štos u rukavu, štos velik kao slon. Štos koji je će oboriti s nogu i odmah joj skinuti gaćice.
Kad sam joj prišao blizu, ona ustade i krenu prema meni. Skužila je da ju gledam kao tele. Gledala me je, a ja sam gledao nju. Ali nisam rekao ništa, samo sam prošao kraj nje, a ona je prošla kraj mene, smješkajući se. Trebao sam reći bilo što. Bilo što! Ali nisam rekao ništa. Nabacio sam glupavu ozbiljnu facu i otišao dalje. Majko mila, što li je mislila? Da sam usrana kukavica? Da sam peder? Ma kvragu, što i ako zbarim tu malu? Htjet će da se promijenim i da nađem posao. Htjet će da je vodim na putovanja. Htjet će da idem s njom na rođendane njenih glupih frendica i da budem zabavan. Htjet će da idem na ručak kod njene mame. Htjet će da je razumijem. Srat će mi što gledam druge žene. Neće joj se sviđati što drkam na pornografiju i što previše pijem. To je samo još jedna kokoš s dobrim tijelom. Ne, sranje. To je previše za mene. Tko je ikad upoznao normalnu žensku na ulici? Nitko.
Cura je otišla ulicom u drugom smjeru. Osjetio sam neku neodređenu bol. Bio je to osjećaj gubitka, jer je predivna cura otišla u suprotnom smjeru. Možda sam je mogao povaliti. Možda je riba stvarno super, možda bih se zaljubio u nju. Možda je drugačija od svih drugih dosadnih kuja. Možda bismo bili sretni. Možda bih počeo novi život. A bog dragi zna da mi treba novi početak. Idiot! Samo ti idi i uplati još koji listić u kladionici! Pa još jedan sutra. A zatim deset dana jedi kruh i paštetu i odi u svoje šugavo skladište i istovaraj kamione idućih pet godina i cmizdri kako ti je život težak i kako te žene zaobilaze.
Okrenuo sam se i krenuo za njom. Hodala je ispred mene, njišuću svojom predivnom malom stražnjicom. Kakva elegancija! Kakav seksipil! Zamišljao sam da se penjem na nju, da njene noge stavljam na svoja ramena i da je ubadam. Jebemti! Hodao sam za njom, pratio sam je s udaljenosti od 5-6 metara, smišljajući kako da uletim. Pomalo sam ju sustizao. Međutim, cura je skrenula lijevo na raskrižju i zatim ušla u knjižaru odmah iza ugla. Taman kad sam krenuo da uđem za njom, osjetih kako me netko vuče za rukav. Zarežao sam, spreman da ga sastavim sa zemljom, jer ne volim da me netko tako dodiruje, ali bio je to neki klipan s kojim sam prije radio u skladištu. Zvao se Mario. Počeo je neku spiku, nije puštao. Jesam li za cugu? Ne, nisam za cugu, imam neke obveze… Ma hajde, daj, stigneš, ovo-ono. Nije puštao. O bože, pomislih, zašto me ne puste na miru? Uglavnom, frajer me odvuče na cugu. Ne znam zašto, ali u meni postoji neki mehanizam koji mi ne dopušta da rezolutno kažem ne tim napasnim budalama koje me protiv moje volje žele uvući u neku svoju priču. Sjedio sam, pio pivu s njim, slušao njegovu priču i smišljao kako da ga se riješim. Ali više nije bilo šanse da stignem onu curu. Vjerojatno je kupila neku pametnu knjigu i otišla tko zna kamo. Zato sam bio još nadrkaniji. U meni je bujao ubilački bijes. Đizus, zašto poznajem samo te primitivce, te olupine ljudskog roda, glupe crkotine koji znaju pričati samo o nogometu, autima i pičkama? Cijeli život, otkad znam za sebe, zapadalo me da se družim samo s takvima. Ništa od njih nisam naučio, samo su me srozavali sve niže i niže. Nema nikakve koristi od svih tih knjiga koje svakodnevno čitam. Oni su jači od knjiga. Napokon sam se nakon pola sata nekako uspio izvući. Ostavio sam mu račun za cugu i kidnuo. Izišao sam van, bijesan kao pas. Zašto tom kretenu nisam rekao da odjebe? Odgajali su me da budem pristojan i strpljiv čak i s kretenima, borio sam se s tim, ali nisam se toga mogao riješiti.
Otišao sam pravo u onu knjižaru, iako je cura vjerojatno već odavno otišla. Ušao sam i bauljao između polica i razgledao knjige. Ali knjige su mi u zadnje vrijeme bile nekako zamorne. Nemam više puno strpljenja za čitanje, a s godinama sve manje cijenim pisce, pogotovo razvikane. Previše je lažova među piscima. Uglavnom nemam pojma o čemu ti ljudi uopće pišu. Kad sam bio klinac, čitao sam te stvari, jer mi je rečeno da su važne, da su nezaobilazan dio kulture, iako su mi bile jezivo dosadne, strpljivo sam se trudio čitati ih i prokužiti njihove dileme i skrivene poante, ali negdje u svojoj 25-oj skužio sam da njihovi problemi nisu moji problemi. Pisali su o svojim malim dosadnim životima i o izmišljenim psihološkim dramicama, dakle ni o čemu što bi me se ticalo. Deset godina sam šljakao bijedne poslove u tvornicama za 15-ak kuna po satu, živio sam u stanovima bez grijanja i tople vode, tukli su me i davali mi otkaze zbog sitnica, ne bi mi platili zarađenu lovu, tri godine sam živio na ribljim konzervama u izbjegličkom logoru, bio sam umoran, izmrcvaren, napola mrtav, želeći samo malo odmora od svega, a čitao sam o besmislenim emocionalnim dramicama nekog ugojenog urbanog intelektualca koji je pisao jer nije znao što bi sa sobom. Ne znam kad sam točno skužio da me se ništa od toga ne tiče, ali s 30 godina više nisam imao strpljenja za prevare i podmukle intelektualne laži. Nisam studirao komparativnu književnost i nemam pojma o književnim teorijama, ne zanimaju me stilske finese niti mi je jasno zašto bi nešto trebalo biti važno, znam samo što osjećam. A tek pjesnici, te dosadne, ušljive plačipizde, ti bezmudi prevaranti i opsjenari sa svojim nerazumljivim bajanjem i lažnim visinama! Skrivali su se od stvarnosti iza riječi koje su bile tako pažljivo sročene da mogu značiti bilo što, bilo što, a istovremeno ne znače ništa konkretno i to je velika umjetnost, jer je nitko ne razumije. Svaki put kad u ruke uzmem neku knjigu poezije, poželim autoru da godinu dana istovara kamione u skladištu građevinskog materijala, među radničkom klasom, ili da sjedi na blagajni u Konzumu. Glumili su velike moralne ikone, a svaki bi se prodao za sitne povlastice i svojim bi jeftinim bljuvotinama podmazivao kotačiće sistema. Što znači bilo kakva umjetnost, ako ne govori istinu i samo istinu i ako nije hitac u mozak sistema prevare i laži? Kako je ono rekao besmrtni Jim Morrison, „Umjetnost ukrašava zidove naše tamnice, ušutkuje nas i zabavlja, čineći nas ravnodušnima.“ Dobro je to rekao, kužio je štos. Znao je gdje su skrivene zamke. Skinuo sam jednu knjigu i prelistavao je. Lažljivo govno. Koji su vrag tiskali to sranje? Vratio sam je na policu. Uzeo sam drugu, prelistao je, vratio. Ista stvar.
Idem doma. Pogledat ću kakav stari film, slušati mjuzu. Imao sam na lageru brdo dobrih filmova koje nisam pogledao. Htio bih još jednom pogledati Fahrenheit 451 i Blade Runnera. Besmrtni filmovi, ako ih nisi pogledao, pogledaj ih što prije.
Onda sasvim slučajno ugledah tu curu. Stajala je za blagajnom i tipkala na računalu. Pa ona radi u knjižari! To mi nije bilo ni na kraj pameti! Kvragu, cura koja radi u knjižari ne može biti glupa kokoš koju zanimaju samo torbice, cipele i šminka. Ne, u takvoj curi mora biti nešto. Takva cura je sigurno slobodoumna i malko otkačena, cura koja voli knjige i filmove i nastrane razgovore o grčkoj filozofiji i koja nema ništa protiv kakvog usputnog seksa s frajerom poput mene i koja ne pravi dramu oko daske na WC školjki, pepeljare pune opušaka i neopranog suđa u sudoperu. Cura koja želi život, a ne manifestaciju konvencionalne romantike. Stajao sam i gledao je. Upijao sam njene crte lica, promatrao sam njenu mimiku dok je komunicirala s kupcima. Imala je neki elegantni životni elan. Nije izgledala ljutito, činila mi se iskreno opuštenom i srdačnom, što je rijetkost među svim tim nadrkanim i ogorčenim bezveznjakušama.
Vratio sam se do police i uzeo jednu knjigu. Pogledao sam cijenu sa stražnje strane. 80 kn. Imao sam još 100 kuna u džepu. Krenuo sam prema blagajni, ali baš tada se ispred mene ubacila neka babuskara i gnjavila, gnjavila, gnjavila. Nikako da ode. Stajao sam iza babe, meškoljio se, gunđao, ali baba nije odustajala. Htjela je da joj cura provjeri dostupnost nekih naslova. Cura je vidjela da čekam na blagajni i da vrtim očima, ali samo se sažalno osmjehnula. Nije mogla ništa, dok ne riješi babu.
Baba je i dalje davila. Dosadna stara krava. Napokon se na susjednoj blagajni pojavila njena kolegica. Budući da sam bio u redu za blagajnu, bilo bi glupo da čekam da ova završi s babom. Nevoljko sam prešao kod kolegice. Pružio sam knjigu, ona je skenirala kod, platio sam i uzeo kusur. O bože, koja sam ja budala! Uzeo sam knjigu koja mi ne treba i krenuo van, zgađen činjenicom da sam takav idiot. Izišao sam van i zastao pred knjižarom, ne znajući što da radim. Ostao sam s 20 kuna u džepu. Izvadio sam cigarete i zapalio. Stajao sam tamo, pušio i mislio kako smo mi muškarci glupi! Nema glupljeg stvorenja od muške jedinke! Cijela egzistencija nam se vrti oko jedne ženske rupe. Sve se svodi na to: ideje, strategije, lova, auti, karijere, laganje, muljaže, spletke. Spremni smo na sve, spremni smo pojesti hrpu govana samo kako bismo se dokopali te čudne rupe i zaboli pimpek u nju. Nije li to tragično? Snimili su hrpu komičnih filmova o tome, ali to je u suštini tragedija, i to prilično bijedna.
U idealnoj priči ta riba bi izišla za mnom iz knjižare, žicala bi cigaretu od mene, ja bih joj dao cigaretu i pripalio joj. Ona bi me pitala jesam li možda za neku cugu večeras, a ja bih odgovorio: „Čuj, ja sam ti propalica. Nezaposlen sam i svaki dan gubim lovu po kladionicama. Pišem prljave kratke priče, ali očajne su i glupe. Slijedio sam te jer sam pao na tvoje noge. Mislim da imaš predivne noge!“. Ona bi se nasmijala i odgovorila: „It’s ok. Ni ja nisam potpuno normalna!“ Nasmijali bismo se i izmijenili kontakte i sve bi bilo jednostavno i bez tenzija. Ali to se nije dogodilo. To se nikad ne događa. Sve je ovo zajeb i to nevjerojatno glup.
Bacio sam opušak i napokon krenuo ulicom nazad prema svom kvartu, prema svojoj rupi punoj žohara i stjenica. Preostaju mi filmovi, eventualno masturbacija. Ništa novo. Još jedan besmislen dan u besmislenom životu. O bože moj, što ću ja sa svojim životom? Što da dovraga učinim? Kako da se iskopam iz ovog mračnog labirinta apatije i kukavičluka? Sit sam svega ovoga, sit sam ove nepomičnosti, ovog mrtvila. Treba mi lova, treba mi dobra, plemenita žena, neka žena koja će me primiti za ruku i izvući iz ove jame. Ali gdje je ona? Postoji li? Sve te smrdljive sobice, sve te besmislene knjige, sve te hladne pičke koje će jebati drugi dripci, a ne ja, jer sam glup i siromašan, sve to guši moju dušu, moju umornu usamljenu dušu. O bože, ubij me odmah, da ne moram više trpjeti ovo!
Ušao sam u jedan uski prolaz između zgrada. Tamo na kraju prolaza stajala su dva frajera, dva kvartovska dripca, kakvih ima na sve strane, u trenirkama i kapuljačama. Kad sam prolazio kraj njih, jedan od njih mi je postavio nogu, tako da sam posrnuo i pljusnuo na beton koliko sam dug i širok. Drugi je skočio i zabio mi nogu u trbuh. Isuse, kao da me bomba pogodila u želudac! Počeli su me mlatiti nogama. Mlatili su me po nogama, po leđima, po potkoljenicama, po trbuhu. Uspio sam prekriti samo glavu, da ne dobijem po glavi. Napokon su prestali. Što je sve to značilo, nemam pojma. Začudo, nisu mi prekopali džepove, a i da jesu, ne bi našli bogzna što. Samo su nestali sa scene, a ja sam ostao ležati. Pokušao sam se uspraviti, ali samo sam grebao rukama po asfaltu. Neki je starac naišao kraj mene. Promrmljao je psovku, misleći da sam pijan, i produžio dalje. Teškom mukom sam se uspravio i sjeo na beton. Glava mi je htjela eksplodirati. Bogami, pošteno su me izmlatili ti majmuni. Krv mi je tekla iz usta po majici i hlačama. Samo sam sjedio, leđima naslonjen na betonski zid, teško dišući i gledao pred sebe. Čim sam ovo zaslužio?
Jedva sam nekako uspio izvući kutiju i zapaliti cigaretu. Prvi put pogledah naslov knjige. Ispala mi je iz ruke kad su me majmuni mlatili. Nisam imao pojma što sam kupio. Bio je to John Fante, Snovi sa Bunker Hilla. Stavio sam knjigu pod ruku, polagano ustao i krenuo dalje prema svojoj rupi, osjećajući se kao totalni luzer.

Zagreb, 2015.

Foto: www.morguefile.com

Ani Maduna: Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo

Tko je Ani Maduna?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Iskreno, ne znam. Meni je ona još uvijek nepoznata. Svaki dan je drugačija i stalno se mijenja, ne vjerujem joj. Ali znam da jako voli umjetnost i književnost koristi kao bijeg od stvarnosti – ne znam je li to dobro ili sklono životu u zabludi, ali ne bunim se. I meni i njoj više godi takva stvarnost. Ani je ludo zaljubljena u Bukowskog, ali i to me zbunjuje jer donedavno je više voljela Fitzgeralda. Ona također voli i poznate slikare, kako one starije, tako i suvremene. Ona je malo zbunjena i izgubljena, ali pokušavam je razumjeti. Slične smo, tako da joj ne zamjeram sve te mušice jer ih i ja dijelim.

Uvriježeno je mišljenje kako je književnost nešto dosadno. S obzirom da puno čitaš i da si vrlo mlada objavila svoj prvi roman, znači li to da si iznimka u svojoj generaciji ili pak ne?
Mislim da književnost svakako nije nešto dosadno, ali to je samo moje mišljenje. Dapače, razumijem one koji je ne vole. Nema svatko vijke za razumijevanje književnosti, a ona svakako nije “otvorena knjiga”. Po meni, književnost se teško čita. Poruka skrivena iza silnih rečenica i stranica nije uvijek lako uočljiva. Ali ja je baš zbog toga volim. Volim čitati i pitati se što je pisac htio reći. Volim razumjeti lik i poistovjetiti se s njim. Ima toliko priča, toliko pisaca, i meni su svi zanimljivi. Mislim da ih obožavam jer, čitajući, uvijek tražim odgovor na pitanje “kako je to biti ti”.

Čitaju li danas mladi uopće ili se sve svodi samo na obavezan lektirni program? Koliko je zapravo sama lektira ubila želju za čitanjem?
Osobno znam malo osoba koje zaista čitaju. Većina mojih vršnjaka će reći da čitaju, ali opet će radije pogledati deset sezona neke nove serije, što i ja ponekad činim. Ali tu opet vrijedi ona izreka “ja čitam”, iako možda nije sasvim istinita. Ipak, mogu tvrditi da mnogi mladi čitaju “young adult” romane, primjerice one Johna Greena. Ti su romani ujedno i filmski naslovi. Ali što se tiče čitanja knjiga ozbiljnijeg sadržaja, to je ipak rjeđe. Možda su za to i krive lektire. Nažalost, mi smo “prisiljeni” čitati sadržaje koji nam uopće nisu dojmljivi, primjerice priča o čovjeku koji se pretvara u kukca ili ona o čovjeku koji je ubio svog mačka. Slažem se da su “Zločin i kazna” ili “Povratak Filipa L.” imali ulogu u ubijanju volje za čitanjem među mladima, ali na mene to nije utjecalo. Ukoliko mi se lektira nikako ne sviđa, pročitat ću samo sažetak. To nema nikakve veze s mojim čitanjem u slobodno vrijeme. Zašto bi neki roman ubio moju volju za čitanjem nečega što volim? Zato mislim da lektire nemaju veze s čitanjem kao čitanjem, osim ako ti se lektira dopada, ali čitati je reda radi nema smisla. Radije ću uzeti u ruke neki dobar krimić koji ću čitati cijelu noć. No, kako sam i sama neodlučna, moram reći da su lektire ipak važan dio školovanja. Možda ne sve one s popisa, ali neke zaista jesu. To su uglavnom knjige namijenjene razvijanju svijesti i suosjećanja, knjige kroz koje vidimo kako se svijet mijenjao, kako se mijenjala književnost. Mnogima to nije bitno – oni će radije rješavati zadatke iz matematike nego dubiti nad knjigom i promišljati. Ali svakako mislim da čitanje lektire ne škodi – “Lovac u žitu” definitivno to potvrđuje, kao i “Ana Karenjina” koja me se posebno dojmila, a ima tu još i mnogih drugih knjiga. Ipak, nisu svi za sve.

image6 (1)Tvoj je roman uistinu višeslojan, počevši od brojnih citata pa sve do “romana u romanu” na temu Velikog Gatsbyja. Kako to da si se odlučila za (do)pisanje svoje varijante tog klasika? Jesi li taj roman bio poticaj za pisanje?
“Veliki Gatsby” jest svakako dio romana, no nije bio poticaj pisanju ove priče. Naime, dio o Gatsbyju i moja verzija priče ubačena je u roman tek na kraju, kada sam bila sigurna da želim upoznati svijet s njome. Iako nije bio poticaj, mnogo je utjecao na mene. Dakako, ta je knjiga utjecala na cijeli moj život. Stvar je u tome da ja nisam Gatsbyja shvatila kao običnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom – ja sam, kao i u svemu, tražila dublje mišljenje. Za mene to uopće i nije bila ljubavna priča. Teško je to objasniti, ali baš je ta činjenica utjecala na mene i moju knjigu. Mislim da je Gatsby volio Daisy, naravno. Ali to nije bila ona čista, obična ljubav – ona je za njega predstavljala sve ono što mu je bilo nadohvat ruke: bogatstvo, svijet blještavila i trijumfa. A ona je bila baš to, trijumf, kao šećer na kraju, znak da je dobio sve za što se borio, potvrda da se uzdignuo iz svijeta siromaštva i uspeo na tron. Ali to je, ponovo, samo moje shvaćanje priče. Na neki način sam i svojom knjigom htjela dati do znanja da nije poanta u ljubavi. Krivo mi je što ljudi tako shvaćaju i “Suze” – to je “ljubavna” priča. Za mene nije. Ja sam htjela pokazati surovost ljubavi i njezinu vezu s pojedincem. Mislimo da želimo ljubav jer želimo biti spašeni, ali na kraju krajeva jedino smo mi ti koji sami sebe spašavamo. Ljubav nas samo dodatno uništi svojim čarima. Tu je vidljiva ta neka povezanost s Gatsbyjem kojeg je i sama ljubav ubila.

Glavna junakinja Annie zaljubljuje se u pljačkaša Adriana. U čemu je tajna odnosa između pristojne djevojke i dečka “s ruba”?
Prije svega, ne bih rekla da je Annie bila sasvim “pristojna djevojka” iz “pristojne obitelji”. I ona je sama imala problema s kleptomanijom i na taj se način bunila, pokazivala ljutnju prema svijetu. Ipak, ona nikada nije imala onu tanku liniju koja će je posve osloboditi, navesti je da ne boji samo izvan linija već preko cijele stranice. A to je bio Adrian. Mislim da nije samo stvar u odnosu “dobra cura – loš dečko”, već je bitna ona izreka koja kaže “nisu isti za iste”. U ljubavi treba malo razlike, poput puzli koje se nadopunjuju. Unatoč tome što su Annie i Adrian u mnogočemu slični, postoji ta njegova linija kršenja pravila i ona njezina linija obrnutog. I to je ono što ih razlikuje, ali i privlači. A u ljubavi je to i najvažnije, na kraju svega.

Imaš 17 godina i ovo je tvoj prvi roman. Nakon svega, kakva su tvoja iskustva i očekivanja?
Iskreno, meni to nije tako velika stvar. Mnogi ljudi su pomalo zaneseni time, ali ja stojim čvrsto na nogama. Nisam uopće očekivala objavljivanje knjige. Napisala sam ovu priču jer sam jednostavno morala napisati ono o čemu mi je brujalo u glavi, i to je sve. Ipak je lijepo čuti kada netko kaže da mu se knjiga sviđa, da ga se dojmila. Ali ja sam možda mrvicu sebična što se pisanja tiče. Mislim da nikada ne bih rekla da pišem zbog drugih – stvar je u tome da ima više loših kritika nego onih dobrih, a uostalom, kao što sam spomenula, ja pišem jer moram pisati. Ne bih bila mirna a da ne prenesem na papir onaj svijet koji sam kreirala u glavi. Zapravo je meni djelomice teško palo to objavljivanje “Suza”. To smiješno zvuči jer mnogi sanjaju o tome – ali pomisao da moja knjiga, moje riječi, stoje tamo u nekoj knjižari, tako dostupne svima na ovom svijetu, to me straši. Jer to su moje misli, moje želje, moji strahovi, sve preneseno na papir. Osjećam se golom, svima vidljivom. Zbog toga mi je teško. Ipak, naravno da sam zadovoljna. Trenutno nemam pojma kuda će me život odnijeti i, u najgorem slučaju, znat ću da sam sa sedamnaest godina napravila nešto pozitivno.

Planovi za budućnosti bili bi…
Teško je imati planove u ovim godinama. Zapravo, mislim da je teško uopće imati planove, ikada. Moj je problem uostalom moja neodlučnost. Stalno mijenjam mišljenje – malo bih ovo, malo ono. Ali ono što znam jest da ću pisati. Pišem i pisat ću, objavljivala svoje radove ili ne, znam da ću pisati. Dapače, voljela bih se time baviti i govoriti ljudima da sam pisac u budućnosti. No, ne želim se previše zanositi. Također, voljela bih što više putovati, vidjeti svijet i upoznati različite kulture, ljude i jezike. To mi je najveći san. Što se tiče daljnjeg školovanja, voljela bih studirati nešto vezano za književnost, naravno, pa i jezike, ponajviše francuski… ako uopće preživim maturu. I, dakako, voljela bih otići iz Rijeke – volim svoj grad, ali trenutno imam osjećaj da me nešto odnekuda vuče i tjera da odem, da upoznam nove ljude, nove krajeve, i to mi se sviđa. Ne volim provoditi previše vremena na istom mjestu – to me guši. Zato svaki slobodni trenutak, naravno, kada je to financijski moguće za jednu sedamnaestogodišnjakinju, koristim za putovanja. Makar to bio jednodnevni izlet do Zagreba ili Pule, rado ću se malo maknuti i pobjeći od rutine.

Razgovarale Ani Maduna i Tamara Modrić