Igor Beleš: Automobil s devet života

12647434_1685825035020553_3798605679988016799_n

Igor Beleš, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Miris janjetine ispunio joj je nosnice. Teško je disala, ali miris mesa iz malene vrećice dao joj je snage za ustajanje. Miris i zadovoljstvo obavljenim poslom. Zdjela puna, mačke ni od korova. Zazvala ju je imenom, na ljudskom i mačjem jeziku, ali uzalud. Zdjelicu s hranom položila je na asfalt, na parkirno mjesto B14 kako bi mačka bolje uočila hranu kada odluči jesti pa se polako zaputila u svoj skromni stan.

Izašla je iz lifta na devetom katu. Dok je bila mlađa, i dok su ona i Mirko dijelili ovaj stan, bila je uzbuđena što su živjeli na devetom katu. Predivan pogled i onaj osjećaj da ostale gledaš s visoka trajao je koliko i Mirko, njeno glatko lice i bujna crna kosa. Mirko već godinama ne živi  iznad svih. On je dva metra ispod.

Otključala je ulazna vrata svog stana i zakoračila u hodnik prepun crno-bijelih fotografija. Prošla je kroz hodnik ne pogledavši ih. Previše dokumentiranih uspomena života na izmaku. Danas se nije mogla s time nositi, iako je bilo dana kada su je te fotografije mogle obradovati. Njeno glatko lice, njena bujna crna kosa, Mirko u uniformi, Mirko u jednodijelnom kupaćem kostimu… U zadnje vrijeme uglavnom je mislila kako su to nečije tuđe uspomene jer se i sjećanje polako opraštalo s njom. Trenutno se najbolje sjeća mačaka.

Otišla je u kuhinju i pristavila vodu za juhu. Sebi je kupila svinjske kosti. Juha bi joj trebala potrajati barem pola tjedna. Uvijek je bila štedljiva kada je njen želudac u pitanju, ali za mačke je bila široke ruke.

Dani su joj sivi i spori, ali ih, za razliku od Mirka, još uvijek broji. Nije bila sigurna je li zbog toga sretna ili nesretna. Voda je zaključala pa je u kipuću vodu ubacila gole kosti. Miris nije ni približno očaravao kao onaj iz vrećice mačje hrane. Upalila je televizor i zagledala se u ljubavne probleme Meksika. Nakon Meksika uslijedili su ljubavni problemi Argentine pa Indije pa Turske, a i  Hrvatska nije baš najsretnija u ljubavi.

Ona i Mirko nikada nisu imali ljubavnih problema. Zavoljela ga je malo poslije vjenčanja, a on nju puno prije. Bio je dobra prilika, prema riječima njenih roditelja. Mlad pa još uz to i vojnik. Ono lijep je namjerno izostavljeno iz opisa. Nije se na tu temu imalo što pridodati. I bilo im je dobro, unatoč tome što je Mirko često putovao na razne vježbe, dežurstva, straže, sletove. Kada su otkrili da ona ne može imati djece, Mirko nije to teško podnio. Volio ju je i pružio joj je onoliko utjehe koliko to jedan okorjeli vojnik može. Sve što je od Mirka ostalo, osim prašnjavih fotografija, bile su uniforme raspadnute vojske jedne nepostojeće države, ordenje kojeg više nitko ne priznaje i kalašnjikov. Nije znala zašto to još uvijek čuva jer sve zajedno vrijedi manje od vrećice mačje hrane, a uspomene ionako blijede iz nje poput tinte s papira – otprilike razumije sadržaj teksta, ali ga više ne može jasno pročitati.

Dok je ručala, pogledala je vijesti. Potom je zadrijemala. Probudila ju je zvonjava pa kucanje na vratima. Pokušala je viknuti Evo, ali grlo je proizvelo samo škripavi promukli zvuk. Teško se i polako ustala s kauča. Dohvatila je štap za hodanje pa se polako približila vratima usput kašljući kako bi pročistila grlo.

Otvorila je vrata. S druge strane našla je jedino tamu isprekidanu sićušnim narančastim točkicama. Pružila je ruku prema sebi najbližoj i upalila svijetlo u hodniku koji je bio prazan. Opet djeca, pomislila je i ugledala polupunu posudu mačje hrane na otiraču za noge. Onom na kojem je pisalo Dobro došli, iako su se slova već izlizala, a poruka više izgledala kao da je pisana na nekom još neotkrivenom pismu. Sagnula se i teško uzdahnula te desnom rukom pokupila posudu. Miris janjetine još je bio intenzivan.

Izašla je van i polako došla do parkirnog mjesta B14. Mačke još uvijek nije bilo ni od korova, ali je na mjestu gdje je ostavila posudu sada bio parkiran veliki srebrni džip. Nikad joj nije bilo jasno zašto su vojni automobili postali popularni među civilima. A ni današnja mladež joj nije bila jasna, kada se zbog mode oblačila u maskirne hlače.

Sagnula se kako bi položila posudu pokraj parkiranog džipa i tada je ispod automobila ugledala svoju mačku. Zazvala ju je na ljudskom i mačijem jeziku.  Odgovor je izostao. Nije ju mogla rukom doseći pa je upotrijebila štap. Gumenim vrhom gurnula je mačku, ali ona nije reagirala niti na ovaj  stimulans.

Teško se pridigla čak i uz pomoć štapa. Težina nije bila u istrošenom tijelu, već u duši. Stajala je pokraj srebrnog džipa, ubrzano dišući, razmišljajući nekoliko trenutaka. Teškog koraka krenula je natrag prema zgradi. Ušla je u lift i izašla na devetom katu. Ušla je u stan. Na televizoru su plesale zvijezde. Ušla je u spavaću sobu koju je sada dijelila jedino s Mirkovim uspomenama. Sagnula se ispod kreveta istom mukom kojom se sagnula ispod džipa. Novi udarac boli i ljutnje prostruji kroz nju. Izvukla je veliki zeleni kofer pa ga otvorila ne podižući ga. Svukla je sa sebe crnu haljinu i obukla Mirkovu maslinastozelenu uniformu. Okačila je na vojničku jaknu ordenje i pomislila je kako sada nalikuje današnjim tinejdžerima pa se tome glasno nasmijala. Uzela je pušku AK-47 i napunila je streljivom. Ponovno je napustila stan i zaputila se ka liftu u desnoj ruci držeći štap za hodanje, a u lijevoj pušku.

Izašavši iz zgrade, krenula je ravno prema parkirnom mjestu B14. Repetirala je pušku i zapucala na srebrni džip. Pritom se smijala glasno i ponovno se osjećala živom. Devet metaka za devet života. Pucala je po vjetrobranu, svijetlima, gumama, prozorima… Uzela je otpali retrovizor. Odraz na razbijenom staklu retrovizora odavao je fragmente njenog zadovoljnog izraza.

Ušla je u lift pa izašla na petom katu. Ispred ulaznih vrata stana B14 odložila je razbijeni retrovizor i zaputila se ka svom stanu. Baš ju je zanimalo jesu li i zvijezde otplesale svoje.

Foto: www.morguefile.com

Izet Medošević: F.I.T. (Punk esej. Noć velikog čitanja. Ri – Lit – 016.)

12651329_1685824938353896_43789386430505071_n

Izet Medošević, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Sjedi se u na terasi u starom gradu. Proljeće, gužva, konobar me mrzi, na stolu novine, prolazi Fit. Halo Fit štaš pit? Fita smo voljeli svi, al on nije mario nit se ikad kome čmario. Ipak sjedne on na čas, odbije konobara, kao nema vremena i vadi iz torbe neke fotke i crteže. Pokazuje prstom, objašnjava, zatvara oko da bolje procijeni kompoziciju…
– Nije loše Fit, prolazno, mogao bi reći. Fit i dalje gleda u papire kao da ih vidi prvi put. Nije siguran skroz.
– Ma dobro ti je to – velim mu. – Što te sad briga, nakon toliko godina. Tko još uopće gleda na kvalitet moderne umjetnosti? Kakva umjetnost, kakvi bakrači? Totalni demode.
– Pravo zboriš, veli on, pa uzme upaljač sa stola i krene paliti papire. Jedan za drugim. Gore remek djela! Ekipa otkida. Evo konobara. Stoji, stavio ruke na kukove i prati u čuđenju. Nešto kao mora, al mala je to para i velika neugodnost da se sad izlaže pred auditorijem i možda ispadne smiješan i nespretan, jer Fit pali i ne jebe, a ekipa se guši, prigušeno, ali sve jače i jače. Progresiva alternativa. Napokon stižu krikitike sa susjednog stola.
Trebe se žale, smrdi im celuloza u plamenu. Uđem u kafanu ja, konobar mi veli, a?
Najzad mislim, evo netko poput Pita! Istinski performer. Sad i ovdje, bez prejudiciranja, kataloga, mišljenja i dogovorene kritike. Loži sve, dolazi zima, ne klimatska, ta je upravo prošla (kao da je nije ni bilo), nego ona prava – vrijednosna, zima zaborava, memorije kraće od 48h prema svim pitanjima i događajima, iako su i oni upitni pa prema njima i pitanja u suštini nemaju smisla, a još manje uzroci i odgovori. Ništa, živjeti se mora, barem tako kažu, i vjerujem im dok se ne ispostavi suprotno, da i ja zapjevam onu staru: da mi je lane moje leći i umrijeti… Sklapam oči, sve se gasi, ulazim u kino, miris kokica, zvuci žvakanja, žamor, ne vidim stepenice. Reklame deru po pola sata. Pucaju bubnjići.
Netko se dere – smanji! Smanji to jebem ti mater!
Okrećem se da vidim tko je taj heroj. Okrećemo se svi. I mladi i stari i djeca i roditelji. Neki plješću i žvižde. Sretni smo što imamo nekog da nas brani, barem verbalno i hulački od korporativne zvijeri koja je stalno tu, ispod naših nogu. Banalnost vlada evidentno, ali i maštovitost se razvija, doduše u proizvodnji novih strahova. Takozvanih mainstreamparanoja, izmišljenih i stvarnih. To se više ne da ni sagledati. Čitava industrija think thank mozgova derenči na promociji meteora, sudnjeg dana, propalih abortusa, muslimana izbjeglica, imigranata Arapa, kemoterapija, Oreškovića, Alexa Jonesa, TomislavaMarka, Donald Trumpa, N.L.O –a, kulture počasnog bleiburškog voda; od marksizma do ustaštva u tri kondorova dana.
Svega nas je strah, al se ti strahovi barem izmjenjuju dok korporativna zvijer ne odustaje, ona je stalno tu, u svakoj sceni i na svakom plakatu. Odbacujem crne misli. Zamišljam Fita razvaljenog preko oba sjedišta kino dvorane kako reži: Prč – it, sve zapalit! Evo narode počinje film. Kičasto i grandiozno, Koktelčić Seagala, Matrixa i Di Capria. Vidi se već po uvodnoj špici da tu kruha neće biti. Nema kocka da omane. Bacio sam sto kuna u ždrijela Cinestaru i jedino mi preostaje d se odmah dignem i odem kući, sretan što je imam i dovoljno pametan da se tome ne veselim pretjerano. Počinju reklame, vrijeme je za pauzu, epp–e, dio drugi nakon reklamnog bloka.
Uf, što se pravim pametan, obaviješten i uporan, pa to je za popizditi. Kombinacija lupetanja Vedrane Rudan i Milovana Đilasa.
Velikih ljudi u suženim okvirima. Sve to znam zahvaljujući internetu a i ništa ne znam zahvaljujući navedenom također. Isto kao i vi, dok ritam vozi kao zvijezda hard corea: tupa, tupa,tu tupa, tupa, tupa, tu, tupa.
Osuđen na sebe samog zamislite, i to je to!
I vi još nekoliko minuta, patite samnom prijatelji! Vama je lakše. Vi izlazite barem malo na zrak, imate prolaz do balkona. Od A dura, preko pentatonike do nesnosne distorzije novih pravaca metala, nikad dovoljno starog i uvijek u najboljim godinama dug je put konji moji, u četrdesetima. A neki su i u pedesetima i šezdesetima dobrodošli u svijet prodavača gitarske opreme i internet oglasnika, ta drugo ni ne postoji da bi se zabilježilo, a kamoli pamtilo duže od 20 sekundi.
O salonska umjetnosti, otpore dragocjeni! Da sam barem kao Fit!
Trava i shit i to je Amerika!

Ilustracija: http://humansarefree.com/2014/09/the-great-seal-of-united-states.html

Vid Sagadin Žigon: Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe

Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe. Ako mu je oduzeta pod utjecajem farmakoloških sredstava koja dokidaju simptome kao uzroke mentalne patnje, onda se gubi kontakt sa sobom i postaje dobrovoljan pacijent u potpunosti podređen zapovijedima svoje fiktivne bolesti, konstruirane i nametnute od strane farmaceutske industrije koja slijedi isključivo svoj profit. Psihijatri su samo vojnici sustava koji odčovječuje čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, a to također može dovesti do smrti. Svrha svih sudionika ovog paklenog racionalističkog projekta, a koji ne priznaje postojanje duše, jest amputiranje cijelog emocionalnog spektra reakcija na podražaje, osim straha što ovim suvremenim inkvizitorima tako omogućuje lako praćenje ukalupljenih subjekata. Pravi Ja, koji se uspješno nosi sa svojim ludilom, što je samo još jedan izraz za beskompromisnu potragu za samim sobom, ne predstavlja opasnost za sebe i druge kao što bi to željeli predstaviti krvnici mozga, već iz temelja potkopava prosvjetiteljski projekt čovjeka kao racionalne životinje pod šupljim baldahinom metafizike. Pravi ja je opasan, jer ne dopušta da ga se ukalupi u uniformnu normalnosti koja je potpuno ispražnjena i nepovezana s višim razinama svijesti, koji se pojavljuju u obliku slušnih i vizualnih halucinacija kao znakova duhovnih uvida trećeg oka. Živimo u vrlom novom svijetu u kojem nadzor i kažnjavanje znači samo održavanja socijalne lešine, koja se živa raspada neposredno pred našim očima. Psihijatrijski sustav je, dakle, sa svim svojim ljudskim žrtvama samo metafora okoštale strukture društvene stvarnosti koji polako melje pod sobom sve što je ljudsko, metafizičko i duhovno. The only revolution is inner revolution! (Jedina revolucija je unutarnja revolucija!)

Preneseno s portala www.za-misli.si

Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com

Vid Sagadin Žigon: Otac

Sve više sam nalik
tvojim mislima o meni
a i ti si samo dijete
moje drevne mašte.

Otkrio si mi što znači
biti naivan u svijetu
lišenim istinskih Idiota
a ja sam ti došao
kao posljednja uloga
koju ne moraš da glumiš
jer je znaš od rođenja.

Kad si me prvi put zvao
upoznao si se sa sobom
s korijenom istinske ljubavi
prema samome sebi
koja ruši zidove svijesti
o sopstvenoj biti ka smrti.

U posljednjim danima tvojim
ja sam bio taj koji režira
tvoje nedodirljive greške
koje su tvoju iskonsku ljubav
napravile odviše ljudsku.

Znao si da ne možeš umrijeti
bez oprosta od svega što nas
dodiruje šakom pokoljenja
koja je duža od svemira
jedinstvenosti palog čovjeka.

Možda je bolje da se nismo
prije sreli jer naš susret
pocrvenio bi od tame vremena
u kojoj nema vremena
za bol ponovnog rođenja.

I gle sad sam se našao
sam pred tvojim snovima
koje i dalje snivaš u meni
nastavljajući put u mojim
manama koje padaju
na naše drvo kao zavičaj.

U melankoliji snova uvijek
se možemo sresti i kada
nema kišne kapi na prozoru
neispunjivog obećanja.

Najzad sam te posinovio
a ti si u meni našao svog
izgubljenog oca koji nikad
nije bio važan ali ipak
u tom šupljem carstvu majki
koje jedu nerođena deca
valja samo muška reč.

I kad smo išli u posljednju
šetnju uz trčanje tvog pasa
Bimba koji je počeo da laje
u našu tamu napravili smo
tek prvi krug oko sunca
nikada izgovorenih riječi.

Tada si zastao i zagrabio
me za ruku mog sina koji
je najviše nalik na tebe
pa sada pada u besprostor
besprijekorne nade koju
smo zasadili u njegovu Bit.

Sin je otac ocu kazao si
njegovim riječima i odletio
u kromosome njegove mašte.

Nisam vikao za tobom
samo sam stao tamo
sam na oluji i gledao Bimba
kako te prati u besmrt
gde smo se već davno sreli.

I poljubio sina za laku noć

Foto: http://www.ign.com/boards/threads/itt-we-post-amazing-screenshots-from-movies-tv.452903992/

Slaven Posavac: Ovo je dobar život

Ovo je dobar život…
Slušamo dobru glazbu
i sreću smo zamotali u komad papira.
Trudimo se svim silama odagnati svijet.
Imamo malu mačku,
tako slatko zločestu.
Pokušavam biti duhovit,
ne znam koliko mi ide za rukom.
Govorim ti da ću te slati na
natjecanje u pakiranju sreće
gdje će ti svi reći da si
najbolja u tome, da si se vratila
u neka jednostavnija vremena.
Prvo mjesto – kategorija “klasik”.
Mačka me grize za prste,
svira Bowie – moderna ljubav,
a ja te tako starinski volim.
Ovo je dobar život.
Bez obzira na sve.

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Kafić k’o kafić

„Kako se ono zvaše kafić u Dubokom putu, na lijevoj strani lijeve krivine kad se ide od pijace prema starom kinu?“ – vrti mi se pitanje po glavi, odgovor je na vrhu jezika, ali nikako da izleti.
U ondašnjem Duvnu i današnjem Tomislavgradu oduvijek je bilo bezbroj kafića i tko će se sjetiti baš onoga iz Dubokog puta. Ne bi da je bio pozlaćen!
A nije bio pozlaćen. Kafić k‘o kafić.
Vrata su bila u metalnom okviru, s velikim staklima, malo zatamnjenim. Čini mi se da su čak i škripala, no možda se varam?
Zato sam sasvim siguran da je lijevo, odmah iza ulaza, stajao šareni i bučni fliper na kojem je dominirala narandžasta boja.
I Branko Banov u crvenim patikama.
U sredini prve i najveće prostorije, ispred šanka, uvijek je netko igrao biljara, kugle su lupale jedna u drugu ili u ivice stola prije nego bi završile u pravoj ili pogrešnoj rupi.
Lijevo je bila pregrada koja je veću prostoriju odvajala od manje, a tamo tri stola za kojima je uvijek netko sjedio.
Uglavnom su u maloj prostoriji boravile cure. Momci bi ponekada navratili, pitajući ih što će popiti i požurivali nazad da dovrše započetu partiju.
Iza šanka je stajao ili Dane Jozin, ili Miroslav Gabrića.
Ah da! Sjetih se i imena – kafić se je zvao Antonio, po gazdi Anti iz Letke.
Ili je Ante ipak bio iz Vedašića?
Dane i Miro su prvi iz naše generacije počeli raditi. I to u kafiću u kojem su se skupljali Mandoseljani i Lipljani! I cure iz gornjih sela.
Kud bi bolje?
Kad bih jutarnjim autobusom stigao iz Zagreba znao sam uvijek gdje ću naći mlađeg brata. Matematika mu nije baš išla, imao je puno neopravdanih sati, ali je zato na biljaru bio jako savjestan.
I dan-danas nemam šanse kad u njegovu podrumu razbacimo partiju. Iskustvo je zlata vrijedno.
U školi mu je pomagao Marko Petrov, naš rođak i Bičin brat, koji je i sam imao gostionicu u gradu, pa je poznavao sve profesore i sređivao dvice sinovima svojih tetkića.
Nemojte ovo molim vas nikom kazati – možda se Marko i dalje zauzima za kojekakve igrače?
U kafiću Antonio nastale su mnoge velike ljubavi. Jakiša Šćetin tamo je satima čekao Jelu, Tomislav Mijin mjesecima Ivanku, a Dane Jozin godinama svoju Mirjanu.
Jedino Miro i njegova Katica iz Srđana su se odmah našli.
Kata je živjela u roditeljskoj kući pored ceste, kamo je plavokosi Lipljan svraćao svakog dana kad bi s posla krenuo nazad.
Nije mu Katica mogla dugo odoljeti.
Miro je bio moja generacija, uvijek nasmijan i vedar. Išli smo skupa u osnovnu školu, ja prije, a on poslije podne. U naše selo dolazio je kod Gabruše, svoje tetke, pa smo se ponekada viđali i izvan kafića.
1988. su se Miro i Kata vjenčali, dobili su tri sina – Božu, Tomislava i Zvonku.
Miro je radio s bagerima i kamionima, posao mu je lijepo krenuo.
Zadnji put sreo sam ga krajem devedesetih u Lipi – trebali smo porazbijati stijene na Granici, a Miro je bio stručnjak za takve poslove.
Posao na našoj livadi nije međutim stigao obaviti. Razbolio se je nenadano i uskoro preminuo.
Prošlo je već četrnaest punih godina od Mirina zadnjeg osmijeha.
Kata je njihove sinove odgojila. Radi u komunalnom i gleda kako izići na kraj, no marljiva je i uspijeva. Klinci dobro uče, najstariji je već završio fakultet i napunio dvadesetpetu godinu života. Kao njegov otac kad se je ženio.
Godine šibaju!
Neka sjećanja ostaju, barem dok nas ima. Zahvaljujući djeci ima i bit će nas i kad naš dulji ili kraći put dođe do svoga kraja.
Na Dubokom putu još uvijek stoji zgrada u kojoj je, kao što rekoh, bio fliper pored vrata i biljar u sredini.
Za šankom su Dane i Miro posluživali goste, najprije cure, a onda nas.
Možda netko kaže: „Kafić ko kafić“, no ako upitate Jelu, Ivanku, Mirjanu ili Katicu dobit ćete sigurno drukčiji odgovor.
Tako je to s kafićima, osmijesima, biljarom, fliperom i ljubavima.
Tako će i ostati.

Foto: http://bumpercity.blogspot.hr/2014/08/the-house-of-targ-trip-report-part-i.html