‎Slavica Gazibara‎: Malo nešto ni o čemu

STRUKTURA: Ako živimo u vremenu kada je sve obezvrijeđeno, rastočeno i pretvoreno u gnoj i plijesan, živimo li uopće? Tavoreći kao njegov dio – možemo li mu se oduprijeti ili podupiremo njegovu strukturu? Rodivši se nevina za let, a sada gacajući u kalu – ljubav (i zaostala čovječnost) jede samu sebe. Jer bolje hrane ni nema.
***
A GDJE SI TI: Pod tepih si spremio svoja opredjeljenja, razmišljanje stišao na pianissimo, pridružio se biranima i, kažeš, evo te? Dok mnogobrojni konji na našem malom trgu šire buku i smrad, dobro skrojeno, markirano odijelo izlazi u uglancanim finim cipelama. A gdje si ti?
***
TKO SAM: Kristalni oktaedri kotrljaju se tromo niz tijelo, ostavljajući plitke utore iz kojih se plavi dim, posrebren mjesečinom topi u noć. Brazde su sve dublje, svečanošću kopnim i nestajem. Doživljavam se još kao prozirno, prozračno Ja, oslobođeno spona vremena, lanaca prostora. Izbor više nije moguć: stopljenost s univerzumom dokida zahtjeve, želje, čežnju.
***
HM: Vid kao privid, moć kao nemoć, mir kao nemir. Samoća kao trajno stanje. Ljubav kao čežnja i san. Jalova. Tko smo zapravo, što želimo, postoji li uopće to što želimo i ako nam se učini da postoji i da smo to i dobili – može li nas to doista usrećiti i donijeti nam mir? Sve se relativizira i vraća na prapočelo: tko smo, što smo, kamo idemo. Krug se zatvara.
***
JEZIČNO PITANJE: Izumiru neke riječi. Poštenje izaziva smijeh, ljudskost odavno na rasprodaji, dobrota poistovjećena s glupošću, blagost potrošena na vašaru neukusa, ljubav sve češće tema filozofije. Postavlja se jezično pitanje: odlaze li ove riječi u pasivni jezik zauvijek?

Foto: www.pexels.com

Odgovori