Zoran Uzelac: ITI

Još je neki dan bila nesnosna vrućina pa i sparina. Danas rominja. Ugodno je osvježilo. Pravo vrijeme za spavanje, izležavanje, a u najboljem, nedostižnom, slučaju – iti. A što mi sad to?
Čini mi se da negdje u Zagorju od glagola ići (idem), kažu – iti. Negdje kažu i vem. Ili – veš (ideš), k vragu, recimo. Ali, šteta je u ovako tmurna, svježa kišna jutra razglabati o jeziku. Bolje bi bilo jezik koristiti za – iti. I tu ne misli na jisti ili jesti.
Dakle možda bi trebalo nekamo iti, ići, otići, nestati, ne stati, stati.
Što je potrebno za pisanje? Na primjer ovoga. Ne bih se doticao remek-djela. Za to je potrebno sasvim nešto drugo.
Prvo, neizostavno, baciti hladne vode na lice kako bih progledao. Tek tada, pod utjecajem depresivnosti onoga što vidim, počevši od zrcala pa do okruženja, dobijem inspiraciju opisati sav jad, bijedu i nevolju. Onda se javi želudac, koji kaže da ne valja poduzimati ništa kada je prazan. Dakle nešto baciti u kljun.
Od tolikih godina hranjenja, obuzela me dosada hrane. Otvorim hladnjak i za divno čudo u njem nešto ima. Razgledavam i zaključujem da me ništa od toga ne povlači za jezik. Sve dosadno, već viđeno i isprobano bezbroj puta.
Depresija hrane u okruženju s hranom. Kako li je tek kad je ne bi bilo? Možda baš isto kao kad te nema – iti. Agonija.
Sjetih se da negdje u ormariću ima zobenih pahuljica. Zob za konja. Plemenita životinja pa zašto da i zob ne bude plemeniti doručak.
Iskopah pahuljice. Natočih mlijeka u lončić. I mačke piju mlijeko. Prepredene, samosvojne, samostalne. Mogu se samo ograničeno dresirati do granice svoje volje. Bem ti! Kao ženske! Ako dobro njima, dobro i meni.
Ubacim u mlijeko sušene brusnice kao dodatak za žvakanje ili neki vitamin. Brusnice. A meni brus! Tako se u narodu kaže. Može se još reći – friška figa. Iti.
Stavim lončić na štednjak. Dok se mlijeko zagrijava, tražim pogodnu žlicu. Onu pliću. Ne reže usne dok ju oblizujem. Za juhu loša. Previše plosnata pa slabo grabi.
Već znadem mjeru. Na toliko mlijeka, osam žlica zobenih. Konju jedan. Kao da će mi to donijeti neku iz znaka konja kineskog horoskopa. Moja je karma ovca (bez novca). Ili naleti zmija, majmun, zec?
Preko svega zasipam obilno cimetom. Opojan miris nadražuje nosnice, slina poteče, a želudac vapi. Kažu da je to zdravo. Mislim, cimet, a ne moji vapaji.
Miješati dok ne zavri. Naglo se zgusne pa izlaze mjehuri i rasprskavaju se okolo. Zato neprestano miješam jer imam zabranu štednjak zasrati. Lako obrisati, ali nikad dovoljno čisto.
Dok ne zakuha, ima vremena razmišljati. E, sad bi valjalo sjesti i zapisati misli što blude bludarom. Ali moram biti ovdje na straži dok ne zakuha. Ako se maknem, većeg sranja nego od zapisanih misli. Dobro, možda se ne bi složili. Ovo što napišem uvijek može biti veće sranje. Ako lončić prekipi ili izgori, mogu sve baciti u smeće, glancati štednjak da se ništa ne raspoznaje, provjetriti prostoriju.
Ovo što nadrljam, više se ne da pospremiti, sakriti niti provjetriti. Slova donesena propuhom iz glave što zakipila mislima na – iti.
Dok čekam da se zobena smjesa dovoljno ohladi, ne opržiti jezičinu, zapisujem kašu misli. Zagrabiti pogodnom žlicom pa posipati tipkovnicom. Ništa jednostavnije. Jedini problem hoće li biti dovoljno ukusno, probavljivo. A moglo bi ispasti bljutavo. Možda više začiniti?
Kojim li se začinom poslužiti? Napisati istinu? Zapapriti? Možda ljute papričice? Jednom umočio jezik pa ga držao sat vremena u čaši vode. Koristiti neke egzotične biljke, trave, krajeve? Hladovinu kokosove palme uz tirkizno toplo more. I nožice što upadaju vrućim pijeskom, noseći bijeli bikini. Da ne bi još i bez njega? Pa mi se, morem i suncem okupana, ušuljaš u hladovinu palme, probudiš kapljicama mokrih kosa, iscijediš, preneš mi tijelo, prisloniš ju osvježavajuću, slani poljubac rashlađenih usana, opružiš se o mene, da se pijesak ne prilijepi na te mokru, sklisku, podatnu. Slatke li težine, začina, začinjanja začudne igre. I ti.
Onaj nezaboravni trenutak kad se E.T. vanzemaljac, i dječak zemaljac, dotaknu vršcima prsta, uspostave svemirski krug. Tako malo, a tako veliko. Dodir…

foto:

Odgovori