Željko Maurović: Imena opisi fikcije (za Ljubu V.)

Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka,to je značilo od Austrougarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast, dok je, nasuprot stajala vapnom objeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikovali, mi mulci – kume izgori kesa – našto bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu a mi se bacili za plijenom. Djed Jozo, Tunin djed, je govorio – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se . evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema đabe ni u stare babe. – Ništa nismo razumjeli, mi djeca, deda Jozu, kog su, jedni držali čudakom a drugi mudracem. – Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo. – Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga isperd općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prvelike za gradić a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom a trgovine uzduž galvne gradske šetnice, što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su, iz navike, zvali „Kod Milera“ ili „Kod Hansa“ iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate. Katedralu su još Prvostolnicom zvali a meni nikako da netko objasni zašto pa sam, tada, mislio da je tu Prvi stol a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinivac u vrtu krčme koji smo zvali bašća. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča ploča iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri, rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo. Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma a da to tada nisam znao. Oko katedrale je bio velik park nekad biskupov sad građanski pa su građani nedeljom pokazivali svoju nedeljnu presvlaku i. kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čižmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi u muškinje, mlado i staro, iz meni nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je, ipak, više zanimao meteor koji je davno pao a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je djelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo a našoj, otrcanoj i zemljanožute boje, dvokatnici, pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.
Otac Pavlović kog nisam nikad vidio a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati, samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče. Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim, nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, koja nema bar jedan a češće dva cimera s naznakom – Odvjetnička Kancelarija – . Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je, čeličnom voljom u baršunastim rukavicama, upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o tempora o mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović. To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi, velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito. Prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave. Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili –lipicanera – kako su ih zvali stari šokci a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni Gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke, obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom Magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim, vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kič-začina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred nijh je trčkarao i vitlao sabljom od listova perununike, Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no, sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu. E sad, susret naših dviju porodica, u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo, bio je, suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira, da, tada su se nosili šeširi, oba pater familiasa te cerekanje mene u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru. Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – što je značilo – Ljubim ruke – nije bila kriva tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I, to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosjecima ali već u trenu udaljuju. Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam, odmorima u školi, pratio pogledom i u sebi divljao što je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, što su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!
U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak, dva sam bio izgubio svijest ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih, uostalom, nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom oblajhane a parfem jeftin, na litre se prodaje, bio je mamin komentar.Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer ionako sam bio baštinik ničega a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, koštalo je a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene. Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.
Došla je još jedna zima a zima u Slavoniji e, to je prava zima! A zimske radosti zimi u Slavoniji e, to su prave zimske radosti. Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega, vezivali, za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više a kad bi bili na domak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, kojiput i u jarak pored puta ionako zatrpan snjegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju. Dogodilo se tako, a komu snjegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene priključila u kolonu a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet jednom ostala cijelom kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.
Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao majci da mi je, začudo, svaka košćica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama. Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma, majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom –Robot – napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl ali stigla je, meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!
Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, su donijeli nikad viđene darove; Braco mi je poklonio svoj, malo zahrđali ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je, ionako bio dosadio a Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart-kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc –pod ključ. Ostali su kratko i vrlo uljudno razgovarali više s majkom nego samnom a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi, skrivećke, igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili, ljudi moji, kad su odlazili Pavla me poljubila! Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle – Sare Pavlowiz, valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović.Koncert je, u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopenove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano No 12. ne, ne pamtim tako dobro, klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice, doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine a sniman je i za radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim, pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim, do lakta, rukavicama i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima a žene u dugačkim, večernjim haljinama vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu – Evo, sad znate kako je planetima! –Mi svejedno nismo znali ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja, znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.
Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama ali je gospođa Pavlović, uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana, naglašavala da pozdravim majku i – gospodina oca – dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku setricu –kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge u čaši predamnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli crnim i bijelim tipkama a pogledom me,podrugljivim, tu i tamo, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje ali dolje nikako nije htjela suknja već je, sveudilj, otkrivala njezina obla, bijela koljena.
Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju. Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano, na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego. I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – Pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. –Jaka prehlada – mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima. – I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li ! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta,onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu! I odjurila natrag, kao što je i došla, poput vihora.
Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično –Ako razbiješ bocu, kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se! – Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo malo čudno ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!– Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali, pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred.. – Majka me sažalno gledala –Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao. Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula… nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono a meni je pogled privukla bijela četvorina papira priljepljena na njihovim vratima. Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru.Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.
Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: Ne postoji ništa izvan teksta.

Odgovori