Tatjana Pocrnić: Kitty

To mi je neki život, da mi je netko rekao kad sam se okotila da ću tako živjeti, bila bih se bacila pod prvi vlak. I, eto, on opet kasni, ne treba mi gledati na sat, znam da kasni već tri sata. I kada dođe, širom će otvoriti vrata i vikat će već iz hodnika, “Kitty kući sam!“ Samozadovoljno i sretno kao da nije kriv, kao da ne zna da kasni puna tri sata. I zatim uhvatiti će me za obraz i reći „kako je mojoj curi prošao dan?“.
A kako mi je mogao proći dan, od kuhinje do primaće sobe, od kauča do hodnika, blesavih serija na TV-u i nekoliko odlazaka na pišanje. Što on uopće misli pa ja sam ovdje praktički zatočena! Svako toliko, između televizora i njegovih ispraznih priča, koje više, usput rečeno baš i ne slušam, uputim mu dugi pogled preko trepavica. Znam da je to moje ubojito oružje. Razniježi se on tada, i reče: “Dođi ovdje moja zelenooka ljepotice.“ I tada, iako bih ja trebala imati vlast nad njim, da ja pletem mrežu oko njega, nakon što mu bacim pogled preko poluspuštenih vijeđa, ja svaki put padnem na tu njegovo rečenicu. Kao omađijana, približavam mu se tihim, polaganim, njihajućim hodom. Nedoljiv mi je, što mogu. Kad sjednem u njegovo krilo, preplavi me toplina, naslonim glavu na njegovo tijelo i jedino što hoću je presti i mijaukati do sutra…
Rijetko kad me izvodi, to mi smeta. Da, nisam se baš pokazala u najboljem svjetlu,kad me izveo vani nekoliko puta. Ali recite mi, molim vas, tko bi podnosio da druge žene pričaju s njim, naginju mu se na rame, češu se o njega i mene gledaju s visoka. Izvukla sam svoje kanđe, dobro ih izgrebala i, naravno, osramotila ga u društvu, među njegovim prijateljicama i prijateljima… I za kaznu, već nekoliko mjeseci, ne vodi me nigdje. Kada mu izrazim želju da izađemo, samo nas dvoje, umilno me pogleda i reče: “Pa znaš da ja i ti – vani – zajedno” – i onda napravi onu Rodenovu pozu mislioca – “Hmmm… apsolutno ne funkcionira.Ne krivim te, Kitty, ali moraš priznati da si posesivna, preeee…ljubomorna!“ Tu zadnju riječ, razvuče u slogove: lju-bo-mor-na, kao da ne bih inače razumijela kao da sam maloumna, debilna…
U stvari, nisam ni ja anđeo, priznajem. Koji puta, jednostavno mi se skupi pa rušim sve pred sobom u kući, urličem, plačem, zavijam. I onda mi bude bolje, ispucam se na stvarima kad već ne mogu na njega. Jer toliko me, ta njegova hladnoća i uvijek iste riječi, jesi li jela, kakav ti je bio dan i dođi da te pomazim. Dođi da te pomazim??? Poludim na to, on mahne rukom, a ja bih morala dotrčati! Ali što ću, znate, najčešće to i učinim….
Što da kažem slaba sam na njega, jednostavno mu se ne mogu suprotstaviti. Imam i ja svojih tajnih trenutaka, iskradam se vani noću dok on spava, lutam ulicama, srećem interesantne ljude i one druge, svoje vrste. One koji se iskradaju noću, vode dvostruke živote, preko dana su umiljate mace, a noću zvijeri strasti i poroka svake vrste… Dogodi se tu i neki ljubavni susret, ništa o čemu bih rado pričala, zaista ništa ozbiljno niti vrijedno pažnje niti razmišljanja, samo način da potvrdim sebi da sam još uvijek mačka, da me netko voli izvan ona četri zida… I onda se uvlačim tiho u naš stan, razabirem njegovo jedva čujno, ravnomjerno disanje, gledam mu mirno lice na mjesečini. Lijegam do njega, privinem se tiho i nečujno kao da nisam nigdje niti bila, kao da sam uvijek bila tu uz njega. On lagano spušta ruku na moje krzno, ruka mu klizi, po mom tijelu i ja predem, zadovoljna u krilu svog gospodara.
Ma što to govorim, gospodara?! Pa sutra bih ga promijenila za bolju hranu i stan, i njegovano krzno, samo… malo je prilika da će se to dogoditi! Kako bi to moglo izgledati? Idem ja tako cestom i netko mi dobaci, vidi kako lijepa maca, ja zastanem bacim svoje velike zelene oči, kao slučajno se o njega okrznem ili mu meko stanem na nogu i što… on me uzme kući i ja sam njegova? Malo sutra! Takve stvari se događaju samo u filmovima i jako mladim macama. Gdje si, tu si. Podvij rep, sjedni uz toplu peć i čekaj njega….
***
Jedno jutro, dok je Kitty odmarala na kauču nakon prospavane noći, njen je gospodar srca, Martin, otišao već odavno na posao, a ona tek uhvatila svoj prvi san, čuje kako se ključ okreće u bravi i netko pokušava ući. Pogledavši na sat i uvidjevši da je prerano da se on vrati kući, svaka joj se dlaka nakostriješi na vratu, naglo se digne i potrči u spavaću sobu te se sakrije ispod kreveta. Vrata se otvaraju i nakratko nastaje smrtni tajac. Začu se dahtanje i ubrzano disanje osobe koja se kreće po stanu. Ajme meni – pomisli Kitty. – Baš moja sreća, perverznjak mi je u kući, a ja se skrivam ispod kreveta. Ubit će me! Silovat će me! Odrat će me! – Začuvši noge koje se vuku po kući, prepoznavši tapkanje tenisica na starim nogama Sanjine mame, laknulo joj je. Ali neću izaći vani, ne želim se s njom sresti, ne voli me stara, znam. Misli da želim zauzeti mjesto njene kćeri. Pa ja sam najprije i bila Sanjina. Pogodi što stara, oboje njih me vole! – pobjegao joj je osmjeh, krajičkom usana, dok se sve više gurala ispod prostranog kreveta.
Marica je uvijek dolazila kad je mogla. Kad je nije gnjavila reuma, tlak, giht i kad su joj vrijeme i autobusne linije to dozvoljavale. Iako u tom stanu, na trećem katu nije bilo lifta, iako je On tu sada živio sam s tom svojom mačkom. S tugom je primjećivala da je svaki put sve manje Sanjinih predmeta, uspomena. Znala je da Kitty zna srušiti koju Sanjinu vazicu ili razbije koju figuricu, samo tako da nestanu sjećanja na njenu Sanju. Ali ona nije mrtva, leži u komi iz koje će se probuditi, danas, sutra za godinu, dvije. Znala je da uvijek ima nade, da će Bog u kojeg vjeruje naći načina da se njena Sanja jednog dana probudi i sve će biti kao prije. Bila je posve sigurna da će njene molitve na Trsatu, svake nedjelje, i ispovjedi u njenoj mjesnoj crkvi donijeti rezultat. Znala je da je Bog neće ostaviti na cjedilu. Samo on ima svoj redoslijed ispunjavanja molitava. Njezine su, negdje na čekanju…
– Je ki doma? – Martinnnn?… Kityiiiii?… Marica je, prišla sannnn… Ne čuvši odgovor niti s jedne strane stana, starica sjedne na kauč tik do malog ormarića sa Sanjinim slikama i tričarijama s brojnih putovanja u inozemstvo. Tu je bio minijaturni dvorac iz Mallorce, mala freska iz posjete Rimu, i niz drugih sitnica s kojih je ona s pobožnošću brisala prašinu kad bi došla u stan. Sanjina slika u njenoj ruci, uokvirena zlatnim okvirom, izgledala je tako živa, tračak sunca je padao na njene zelene oči i starici se učini kao da joj je namignula. Osmjeh njenog mladog veselog lica svaki put je pozdravljao staricu kad bi ušla u stan.
– Sanjice moja, prit ćeš ti mene nazad. Znan ja, san šla Sveton Anti Padovanskon pasane Sobote i san ga molila da te vrne – prisjetila se svoje kćeri u bolnici Svete Klare gdje su smješteni beznadežni medicinski slučajevi, ljudi koji su u komi već duže vremena, neobjašnjeni medicinski slučajevi oduzetosti, uopće ljudi s kojima medicina niti obitelj nisu znali što će. Ali to košta, to mnogo košta. Održavanje Sanje na aparatu, inžinjera Martina drži na poslu cijeli dan, i Marica je znala to cijeniti. Kad god je stigla, došla je pospremiti stan, skuhati neku domaću maneštru, sarmu, kada Martin dođe kući da ima nešto pojesti, skuhano, domaće. A Kitty, pomislila je, ona se skita uokolo, valjda i jede vani, uostalom njoj je dobra i suha hrana i keksi, baš nju briga što će pojesti, samo da može spavati i izležavati se…
– Kittyiiii – još jednom se prodere za svaki slučaj. Kitty je jedva disala ispod kreveta, nepomična, ne odazivajući se.
– Niki te ni zamenil, Sanjice moja – starica je gladila sliku. – Kada mi prideš nazad, čeka te tvoje mesto blizu tvojega muža. Nemoj mislit da je ona maška zela tvoje mesto. A ča će brižan, kada pride doma, sam va pustu kuću, a ča će nego imet neku mašku da se uz nju stisne i da laglje zaspe. Znaš da on puno dela kao bi ti mogla nan prit nazad. – s tugom se sjeti da nju i Martina već nekoliko puta kada dođu, dočekaju ozbiljna lica. Zadnji put, mladi liječnik s naočalama i zalizanom kosom, stetoskopom oko vrata, prišao im je i rekao im ozbiljnim glasom:
– Želio bih vam kazati da je stanje još uvijek komatozno i moje je stručno mišljenje da je mala vjerojatnost da će izaći iz kome. Međutim s humane strane, budući da vi, gospodine Petiću, i majka komatozne osobe želite da se ona održava na aparatima, mi ćemo iz humanih razloga i vaših darežljivih uplata na račun naše bolnice, održavati komatoznu osobu dok vi budete smatrali potrebnim.
Marici su se te riječi ponavljale i odzvanjale u glavi, ali njen optimizam, vjera u Boga nad ljudima, svim zbivanjima, vjera u svece, njenog župnika, crkve, govorila joj je da je liječnik samo čovjek, da Bog zna više i da će učiniti čudo.Treba samo čekati.
S takvom vjerom u čudo odlazila je svaki dan u posjet Sanji, sjedila je pored njenog kreveta, prije bi se pomolila i zatim joj pričala i pričala o svakodnevnici, o Martinu, o njegovom poslu o svojim prijateljicama iz crkve, o susjedama i ponekad o Kitty. Samo ponekad, i tada bi nakon rečenice:
– Znaš Kitty se jako pjaža moja sarma, samo mljacka i zahvalno me gleda… – slijedila bi rečenica:
– Ti mu najviše fališ, Kitty mu je samo da mu pasa vreme, da ne misli na probleme, da vavik ne misli ča se trefilo…
***
A što se dogodilo. Novogodišnje jutro. Povratak sa zimovanja u Gorskom Kotaru, Kitty s njima u autu. Ledena i snježna cesta. Muzika u automobilu. Sanja je pjevala veselu pjesmu s radija i njihala se u ritmu, Martin je dobacivao Kitty keksiće ,znao je da je uvijek gladna. Kitty ponesena atmosferom, lovila je keksiće u zraku. Kad bi promašila, keksić bi pao na pod. Željela ih je uhvatiti što preciznije, što brže, a ne da jede s prljavog poda automobila. Ugledala je keks kako leti po zraku mahnula svojim dugim noktima, ogrebala Martina po licu i desnom oku. Dogodilo se u jednom hipu, nije znala što bi učinila. Kitty se šćućurila na stražnjem djelu automobila. Martin iznenada nije ništa vidio, osjetio je jaku bol u desnom oku, trznuo je rukama, auto se okretao, škripio, kao da se pokreće svojom voljom. Lom, svijet se okreuo naopako. I muk…
Martin se probudio u bolnici. Slomljeno rebro i napuknuta arkada.
– A gdje je Sanja? -pitao je bolničarku nagnutu nad njim. – Gdje je Sanja?
Sestra kovrčave riđe kose se samilosno nagnula nad njim:
– Mirujte, Sanja je u komi, ima napuknuće lubanje, oštećenu jetru i napuknutu zdjelicu. Ali sada ne brinite o njoj.
– Ne brinite o njoj – pomislio je Martin! – Pa o kome da brinem, bez nje mi nema života!… Ja ne želim živjeti bez Sanje!
Tihim glasom je upitao sestru:
– A Kitty? Ona je bila s nama u automobilu.
Sestra se nasmijala.
– A Kitty! ona je izvrsno, samo malo prestrašena. Gospođa Prpić, majka vaše supruge, je došla po nju i sada su upravo otišle taksijem.
– Bar ona je dobro – pomisli Martin i utone u san.
Od tog dana prošlo je godinu dana. Martin je nastavio živjeti, s Kitty, povremenim posjetima Sanjine mame. Mnogo je radio, a imao je i za koga. Sanja je smještena u bolnici Sv. Klare, još uvijek u komi, održavana na aparatima. Ali njegova Sanja je još živa, probudit će se, znao je to. Kad je pričao s njom u bolnici, imao je osjećaj da se pretvara da spava, da ga sluša svaku riječ i da će u jednom trenu otvoriti oči i reći:
– Eto me, tu sam, samo sam provjeravala voliš li me još!
Svakim danom joj je dokazivao da je još voli, radio je duple smjene kako bi platio ogromne bolničke račune njenog održavanja na životu.
***
Marica je čistila stan. Čišćenje se sastojalo od brisanja Sanjinih slika i drvenih i staklenih površina, usisavanja tepiha, špricanja kupaonice sa sanitarnim sredstvom i brisanja pločica. I –kuhanjem maneštre. Bogati miris guste, maneštre s rebricama i kobasicom se širio malim stanom. Na radiju bi svirala domaća primorska i istarska muzika i Marica bi svako toliko napravila pokret iz plesa potresuljke ili polke. Ona je, u stvari, bila radosna žena, bez obzira na tragedije u njenom životu, smrt supruga Petra, pružnog radnika nesretnim slučajem na poslu, kome svoje kćeri Sanje nakon saobraćajne nesreće… Snagu joj je davala molitva, privrženost svojim ritualima i običajima svojeg kraja. Znala je sve molitve, sve liturgijske pjesme, sve stare pjesme svoje mladosti. Voljela je domaću narodnu muziku. I tako baveći se kućanskim poslovima, došla je do spavaće sobe. Krevet je bio namješten, ormar uredno složen.
– Pa tu ni niš za storit – pomislila je. – On zna da ne peren barkune i da ne gren spod pusteji.
To nije činila, ne samo zato što su je boljela leđa i noge, već i iz straha da će naći koju Kittinu dlaku, njenu krpicu, već je znala da bi joj to bilo odvratno. Sama pomisao da je u spavaćoj sobi netko drugi, osim njene kćeri s njenim suprugom, okretao bi joj tek pojedenu maneštru u želucu. Pa čak i ako je to samo Kitty. Nakon čišćenja, već pomalo umorna, skuhala bi si kavu s mlijekom, sjela bi na fotelju u primaćoj sobi, do Sanjinih slika. Martin joj je snimio CD Belih Udovica, samo bi pritisnula dugme i smijala se njihovim šalama i prostotama, slatko se hihotajući i ispijajući kavu.
– Zač ni više domaćih seriji, bar se nasmeš, ti da malo voje, aš ne moreš povedat predugo po naše ako se ne škercaš! – pomislila je. Njezinih sedamdeset godina je bilo provedeno u malom mjestu iznad Opatije, zaštićenom od turističkih utjecaja i književnog jezika. Odrastala je pričajući, misleći, živeći svoj domaći jezik i domaći način života. Rituali tog života su joj ulijevali povjerenje, snagu, postojanost, nije bilo šokantnih iznenađenja u tom načinu življenja. Stanovnici su imali tajni pakt zajedničkih običaja, maškara, rituala razgovora. Njeno malo, čarobno selo koje bi zimi obavila magla i snijeg dok bi tamo dole u Opatiji bio neki drugi život, turista, modernog života, s nepredvidivim iznenađenjima.
***
Kitty je još uvijek mirno ležala ispod kreveta, spuštene glave i podignute stražnjice.
– Pa kad će ta stara već jednom otići – pomislila je. – Sada tamo sjedi na njenom mjestu, pije kavu i ždere kolačiće, valjda ne njene!? Ima toliko slab vid da je i to moguće. Dobila bi proljev, pa bar ne bi nekoliko dana svratila. Kako da je se riješim? – Znala je da će Marica uskoro zadrijemati, kada se završi CD, njena glava će samo klonuti na zaslon kauča i početi će lagano hrkati i zatim sve glasnije i glasnije. – Dosta mi je, izlazim – pomislila je Kitty. -Moram nešto smisliti da se riješim starice.
Nakon nekoliko minuta, čulo se polagano, dugo hrkanje usnule Marice. Kitty se polako prikradala njenom mobitelu. Marica je uvijek držala mobitel nadohvat ruke, bila je sigurna da bi u slučaju nezgode ili bilo kakove hitnoće, koja bi se Marici mogla dogoditi, uvijek mogla pozvati Martina, hitnu pomoć, na brzom biranju svoga telefona. Samo pritisnuti jednu tipku i bila bi spašena! Njen mobitel s velikim tipkama i slovima, koje joj je kupio Martin, prošlog Božića, tjedan dana prije kobne nesreće. Sada se Kitty polagano prikradala iza nje i pružila svoje duge nokte prema mobitelu. Starica se odjednom prene iz sna, samo da i zagroktala i okrenula se na drugu stranu. Kitty se opet polako uspravi, nakon što se bila šćućurila kao trkačica prije utrke. Polagano se približi mobitelu i pritisne tipku. Poziv upućen Martinu će ga uznemiriti, vidjeti će da ga zove Marica, a nitko se neće javiti s druge strane. Poznavala je Martina, biti će zabrinut za staricu, ta ona je majka njegove supruge, još uvijek žive supruge… I tada će nazvati Martin, starica će na njegov poziv odgovoriti sva smetena od sna. I onda, ako je posluži sreća, nasmije se Kitty, sve će biti riješeno i njena spletka će biti uspješna. Nakon nekoliko sekundi zazvoni telefon. Starica širom otvori oči, otvorenih ustiju, sporim pokretom podigne mobitel i pritisne tipku za preuzimanje poziva.
– Halo, ki je? – javi se Marica, pomalo iznenađenim glasom.
– Marica, boh , ste me zvali? – ču se Martinov ljubazan glas s druge strane.
– Ma ki je to? – nastavi začuđeno Marica.
– Ja san, Martin! Ste me zvali ma niste niš rekli pa san mislil da se ča dogodilo?
– Bog s tobun, pa ti si me sada zval!
– Ma, znan, Marice, sada san vas zval aš ste vi mane prvo zvali…
Nastao je tajac u kojem starici nije ništa bilo jasno, a Martinu je postalo jasno da je najbolje da promijeni tijek razgovora.
– I ča delate? Kamo ste? Van rabi ča?
– Čekaj malo, ča da ti prvo rečen? – sada se starica počne meškoljiti, razgovor je počeo ju pomalo ljutiti, Martin govori prebrzo, nejasno, zbunjuje je. On je zove pa govori da ga ona zvala, i onda tri pitanja od jednom.
– Ča bi otel da ti prvo rečen?
– Kamo ste, Marice?
Hladno i glasno mu odgovori:
– Sreda je, ča ne znaš.Poli tebe san!
-Aj niste poli mane aš ja san na delu i tu vas ni – tiho ispod brka promrmlja. – Fala Bogu.
-Ma Bog s tobun, si ponemel, tuka san, va stane, od Sanje i tebe, pomila san, se počistitla i skuhala ti maneštru. – njezin glas je bio pun ponosa za urađena djela i pomalo prijekoran.
-Hvala van, hvala, niste se trebali toliko mučit.
-A ki bi ti to storil da nisan ja, ča valjda Kitty?
Muk s druge strane.
– Nije moguće da je starica ljubormorna na Kitty. Zbilja je otišla u kupus – pomisli Martin.
– Ma dobro onda, drago mi je da san vas čul, kada grete doma?
– Koliko je ur?
Martin pomisli kako je sat vidljiv s bilo kog mjesta u stanu, ali strpljivo odgovori.
– Kvarat do treh – polako izgovarajući svaku riječ.
– Majko moja, ča me držiš na telefone, moran se spravljat, moran poć doma, korijera mi gre za jenu uru! – uznemireno mu odgovori starica.
***
Martin je s olakšanjem primio te njene riječi, bio je sretan što će starica otići kući. Znao je da će joj trebati neko vrijeme da otiđe u WC, da se počešlja da vidi je li isključila sve aparate u stanu, ima li osobnu i novac. A da! Pomislio je mora joj reći da joj je ostavio novac, mala svota, ali je uvijek obraduje iako se pravi da joj je svejedno. Njemu je bilo drago da svrati u njegov stan ponekad. Koje dane nije bila sabrana i njeno čišćenje je bilo samo bacanje mrvica sa stolnjaka na pod ili brisanje masnih pločica masnom krpom. Njoj se činilo da je uradila dobro djelo brinući se o njemu, kao podsjetnik da djelić njene Sanje još uvijek prebiva u tom stanu. Martin je volio doći u stan koji je mirisao na maneštru iako je samo jelo koji puta bilo preslano ili premasno, ali sama misao da je to učinjeno za njega bila mu je utješna. Kad nije Sanja tu…
– Ala boh, gren – reče Marica i usput doda: – Nemoj me zvat za saku bedastoću, zovi me navečer ako ti je grdo bit sam, samo prvo Ddnevnika, točno na 7, aš kada fini onaj na šest, moren povedat s tobun, prvo onega dnevnika na 7 i pol – veoma poslovno izvijesti Marica.
– Dobro, dobro Marice, fala za se, i san van malo pustil za špežu, na komudine va kamare.
-Ma ča je tebe, ne rabi – kao prijekorno će starica, uvijek glumeći iznenađenje. A srce joj zaigra pri pomisli da joj je pustio 100 kuna kao i obično.
-Boh.
-Onda boh.
-Boh.
-To si već rekal. Boh.
-Boh.
Ponovio je boh tri puta, jer ga je prošli put, kad ga je vidjela, ukorila da je nije niti pozdravio kad je pričao s njom na telefon, iako je ona pozdrav prečula ili zaboravila nakon razgovora s njim.
***
Nakon njihovog razgovora, Martin se vratio poslu, projektiranju nove zgrade na Mlaci, a Marica se pomalo ustala i odgegala do spavaće sobe. Kitty se u to vrijeme kretala obrnutim kretnjama starice, oko kauča kako je ne bi spazila, i vješto se prignula kako je starica ne bi spazila.
– Ma ča misli, da ja to delan radi šoldi, ja to delan radi moje Sanjice, tar to je i njen stan. Ne delan ja za tih 100 kun – mrmljala je starica sebi ispod brka.
Prišla je noćnom ormariću, stavila naočale i neko vrijeme nijemo gledala u novčanicu.
– Čaaaa, pedeset kun, kako je brezobrazan, ča misli da je 50 kun špeža za maneštru! A moje delo, se san mu storila, pomila, otrla… – onda se pomalo smiri, razmislivši kako je Martin uvijek prema njoj darežljiv, i kako je joj novčano zaista pomaže. Stajala je nepomično, kao uvijek kad u nečemu razmišlja, jer joj pokret ometa misli.
Starica se počne hihotati, pa se sjedne na krevet u spavaćoj sobi. Pritisne tipku za poziv Martinu.
– Boh, Martine! Ja san opet!
– Boh, Marice, ča niste već doma šli, recite!
– Ča ti to znači RECITE!!!ko da san na policije! – zaviče starica.
– Ma škužajte, Marice, samo san va dele, pa niman baš puno vrimena…
– Ja te nikad ne zoven za bedastoći, samo kada ti iman neš važnega za reć. Čuj me, to čuj me – rekla je kao da se upravo sprema reći nešto od izuzetne povjerljivosti. – Malo mi je neugodno ti to reć, ma nima šoldi na komudine, samo da znaš, da ne bi mislel da san ih ja zela. Si i ti počel pozabit stvari kot i ja!
– Ma kako ni šoldi na komudine! – sada već zbunjeno odgovara Martin, istodobno ponavljajući svoje kretnje od jutros, vađenje novca iz novčanika, kad nije imao sto kuna već samo pedeset jer dan prije nije išao na bankomat.
– Tako, kako san ti rekla, ni šoldi na komudine! Si gi ti morda nekamo drugamo stavil?
– Ma ne Marice, jutro san prvo dela stavil šolde na komudin jer san znal da ćete vi prit, još san tekal i pustil san samo pedeset aš nisan imel više sobun.
– Žal mi je, otrok moj, ma ni niš tu!
– Nu, pogljejte malo, morda su pali po tlo, morda je spoda pusteji ili zada komudina!
-Samo malo, čekaj ću videt – odgovori Marica, otežući svaku riječ.
Starica stoji uspravno i stenje pretvarajući se kao da se muči saginjati da bi vidjela je li novac na tim spomenutim mjestima.
– Aj vaje san se spotila, ni nikamor tih šoldi!
– A čuj… – reče Marica.
– A… Ča? -r eče već pomalo iziritiran Martin.
Je morda Kitty zela ti šoldi? – starica to objavi kao otkrivenje novog kontinenta.
– Bog s vami, a ča bi Kitty š njimi?
– A ča ja znan, ona voli se šuškavo, i moram ti reć da je ona spravna vavik za neku pazdroću storit.
Kitty se naglo uspravi iza kauča i napravi kretnju kao da bi joj najrađe izgrebala to staro lice.
– Ma pustite sad Kitty, pridite jutra pa ću van pustit 100 kun.
– Ma ne rabi, samo san te zvala da znaš da šoldi ni tu, tako da ne misliš da si mi ih pustil pa da san ti ja zela. Jutra ću već prit već kad moran, prvo nego ča gren na pijacu.
-Ala Bog, moran poć, kurijera če mi pobeć.
Ne čekavši da je Martin pozdravi, prekine vezu, i ostavi Martina s drugog kraja razjapljenih ustiju. Pomislio je da će vjerojatno ga ukoriti sljedeći put kako je prekinuo telefonsku vezu bez da je pozdravi. Stresao je glavom i nastavio raditi za projektnim stolom.
Starica je nakon razgovora bila radosna, pjevušila si je neku primorsku pjesmicu koju uvijek pjevaju i plešu na maškarama, plesala potresuljku i polku po stanu, nije osjećala niti bol u križima niti reumu.
– Eko ti ga na, ti ćeš mane brižnoj staroj ženske pušćat pedeset kun!
Kitty se iza kauča zgražavala. Čak niti ona se ne bi tako nečeg podlog sjetila! Ali opet, uspjela je staricu probuditi, i sada se ona spremala otići kući. Uskoro će biti sama i na miru. Marica je glasno provjeravala je li uzela sve što joj je potrebno.
– Legitimacija za kurijeru, tu – i pljesne po džepu. – Umbrela, tu – pljesne po kišobranu. Pedeset kun ki ih ni – i zahihota se. – Tu, va takujine! – i pljesne se po velikoj plastičnoj torbi za kupovinu.
Kad je starica otišla, i Kitty je čula zatvaranje brave ključem, izađe iza kauča i kompletno se opruži na tepihu, mazno se okrećući.
– Zaslužila sam malo kolačića i mlijeka – i polako se gegajući, ode do kuhinje.
***
Slijedi mi jedan mučan dan, pomislio je Martin. Subota ujutro, spremanje za odlazak u bolnicu. Ponovo će vidjeti njeno lijepo usnulo lice, kao da je tek jučer zaspala. Rane na glavi su zacijelile, kosa narasla, bujna i plava kakvu je uvijek imala. Svratit će do Marice, da i nju povede u posjet. Ona će kao i uvijek neprestano pričati u automobilu, a on će je napola slušati. Parkirat će se što bliže bolnici. Na ulazu u sobu, dočekat će ga ljubazna sestra, koja će automatski uputiti pogled negdje na razinu njegovog međunožja, s podignutim obrvama. Već predugo dolazi u bolnicu da bi se zanosio da procjenjuje njegovu muškost. Svaku subotu traži vrećicu pogledom, ne može si pomoći, kao da je jače od nje. Zna da Martin uvijek nešto donosi, čokoladu, kavu ili štogod! MA bilo što, samo da je zapakirano i u vrećici! Kao dijete prije božićnih ili uskrsnih praznika, očekuje nešto od njega, navikla je na male Martinove znakove pažnje.
I zatim dolazak Sanji u sobu. Prvo Martinu uvijek oči padnu na sve aparate u sobi. Okružena žicma kao neki neobičan znanstveni eksperiment, cjevčice za mjerenje tlaka u glavi, aparat za disanje, igle u ruci.
– Moja Sanja, kao svemirski putnik, kao astronaut spreman za let, nemoj mi odletjeti, Sanjice, trebam te – uvijek pomisli.
On i Marica uvijek ulaze s pozdravom.
– Bok Sanjice, prišli smo te videt!
– Bok ljubavi, tu sam ti. Došao sam ti, Sanja! – i zatim monolog s izmjenama lika. Malo priča Marica, na domaćem primorskom, jer tako su Sanjini uvijek govorili kući.
– … Znaš ća san joj rekla, Sanjice, vavik moraš speglat robu prvo nego je staviš va ormar… –
nastavila je Sanji govoriti o novoj mladoj susjedi koja ne pegla plahte i veš.
– … I onda san joj povedala o ten da su poli Damira najboje kubasice, pa me poslušala i šla gi je tamo kupit. Pa mi je danas rekla da joj je kapuz bil najboji do sada!
I nakon zatupljujućeg monologa Sanjine mame, ta i pomalo je i nju razumio, što da se govori, što da se kaže više, svake subote u ovih godinu dana. Kad bi se Marica već umorila, sjela bi do Sanje na stolicu, i našla neko mjesto na krevetu koje treba pogladiti, popraviti, potegnuti.
On bi joj tada lagano prišao, uzeo bi je za ruku i rekao:
– Vrati mi se ljubavi, probudi mi se… ružno mi je bez tebe, Sanja, svaki dan mi isti, fališ mi, ljubavi. Ova mi je najgora godina mog života, vrati mi se, ljubavi… – malo bi zastao, poljubio je u čelo i ruku. U tišini, kao da čeka njen odgovor. Na koncu bi joj rekao: – Vidimo se druge subote, Sanja…
***
Više mu čak dolasci nisu ni tužni. Otupio je, nije prestalo boljeti, svaka subota je bila kao ponovno otvaranje gnojne rane, ponovno načinjanje najbolnijeg trenutka njegova života. Odlasci su mu postali rutina, navikao je često biti na emocionalnoj njihalici straha od njenog skorog kraja i euforije njenog skorog ozdravljenja. Nadao se zadnjim atomom svoje duše, nadao se hepi-endu, uvjeravao se kako mora nastaviti vjerovati u dobar ishod, njeno buđenje. Koji puta je pomislio da je to naivno kao vjerovanje u Djeda Mraza, u Zubić Vilu, ali bi se brzo trznuo s osjećajem krivnje, jer gubiti nadu, na to nema pravo, jedino je to i ostalo.
– Misao se matrijalizira – ponavljao je novu mantru koju je naučio na meditaciji koju je počeo pohađati ubrzo nakon nesreće. – Misao se materijalizira, pozitivna misao daje pozitivni ishod -ponavljao je i nije nikada potpuno izgubio nadu.

Foto: Arsen Miletić

Odgovori