Tatjana Mrvoš: Kada je SOS telefon tražio volontere, pa je jedan lajk promijenio tok stvari

Tatjanu sam upoznao prije nekoliko godina i znam da je vrlo angažirana u mnogim stvarima, baš onaj društveni kotačić koji vrti da se svijet ne zaustavi, makar se radilo o radnim akcijama za čišćenje krame iz bliže okolice grada ili prezentacijama zbirki “nevažnih” lokalnih pjesnika. Znam da sam je tlačio s tim svojim književnim stvarima, ali taj je altruističko-aktivistički potencijal, nešto što se ne vidi, ali se osjeti u rezultatima, sažet i u ovom kratkom tekstu na temu sudjelovanja u SOS telefonu. Važno iskustvo, malo, kozmički gotovo nebitno, ali ljudski i te kako važno. Tatjana nam je donijela neka svoja iskustva.

Upravo razmišljam o tome koji je to zapravo onaj mali, naizgled nevažan trenutak u mom životu koji bih slavodobitno mogla proglasiti najvažnijom životnom prekretnicom, a što daje barem malo široj zajednici, u sadašnjem trenutku, na ovom svijetu.
Samo jedan takav trenutak bih namjerno izostavila, a posvetila se odluci koja će svakako utjecati na moj osobni razvoj, pa čak i promjenu mnogih do tada čvrstih stavova. Naravno, utjecat će i na izgradnju jednog novog zanimljivog identiteta u životu.
Sve se to dogodilo prije godinu dana, običajenim „facebookovskim“ putem, dakle općepoznatim pretraživanjem naslovnice, gledanjem fotografija prijatelja i njihovih objava, obavijesti te uobičajenom pretraživanju ostalih „društvenih“ aktivnosti.
Odjednom sam tako surfajući društvenomrežnim bespućima naišla na objavu da je netko od prijatelja „lajkao“ objavu „sos telefon grad Rijeka traži volontere“. Hm, činilo mi se zanimljivo da malo proučim o kakvim se tu zapravo volonterima radi. Otvarajući objavu došla sam do informacije o otvorenom natječaju za prijem volontera u SOS telefon grada Rijeke, udrugu koja se bavi potporom i pomoći žrtvama nasilja.
Uvjete toga natječaja nije bilo teško zadovoljiti, barem što se tiče forme budući da je trebala samo volja za takvom vrstom angažmana i punoljetnost. Odlučila sam da se želim okušati u volontiranju takve vrste, prijavila se mailom i ubrzo dobila poziv na razgovor za volontere, a nakon što su me izabrali slijedilo je sudjelovanje na edukacijama.
Na tim sam edukacijama zapravo naučila što znači sudjelovati na takvoj vrsti volontiranja i s kakvim se izazovima i problemima mogu suočiti u daljnjem angažmanu.
Stoga, volontiranje kao odluku da svoje slobodno vrijeme posvetim barem minimalnom suzbijanju sve prisutnijeg problema nasilja mogu slobodno nazvati životnom prekretnicom, odnosno novim, svakako malim, i naizgled neznatnim trenutkom u životu koji ostavlja doprinos i moj osobni pečat u zajednici.
U čemu se sastoji volontiranje u udruzi, kako me je promijenilo, u kakvim situacijama i kako zapravo volonteri mogu pomoći potrebitima?
Kao posebno educirani volonteri Udruge SOS telefon spremni smo pružiti savjete, podršku i pomoć žrtvama svih oblika nasilja prilikom aktivnog slušanja problema uzrokovanih nasiljem, no pomoć se korisnicima pruža i u suočavanju s drugim životnim problemima.
Naravno, moram napomenuti da me volontiranje svakako promijenilo tako da sam otkrila kako mogu slušati tuđe probleme s empatijom, uz što se duboko u meni javio onaj osjećaj da materijalno blagostanje nije najviše na ljestvici životnih prioriteta: pomažući drugima u zajednici zapravo pomažemo sami sebi kao duhovnom i odgovornom čovjeku u društvu.
Konkretno, moje volontiranje na SOS liniji kao jednog od niza volontera različitih profila i zanimanja se sastoji u pomoći osobama s najrazličitijim problemima, ne nužno vezanih samo za nasilje već primjerice problemima vezanim uz odnose s bližnjima, problemima koji uključuju lakša i teža depresivna stanja, te općenito razgovor, zapravo, razumijevanje i podršku. Primjerice, nekoj bolesnoj i usamljenoj osobi puno pomaže običan razgovor, što mi se i više puta potvrdilo u samoj praksi.
Naravno, uključena sam i druge aktivnosti budući da su ciljevi Udruge promicanje građanske svijesti o osnovnim ljudskim pravima na život bez nasilja, o potrebi zaštite žrtava te pravnim mogućnostima, ali i općenito širenje znanja o oblicima nasilja, prevenciji i djelovanju okoline.
Slijedom tih nastojanja priključila sam se pisanju komentara na odredbe prekršajnog i kaznenog zakona vezanih uz nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje za potrebe pravnog tima koji bi trebao biti oformljen u Udruzi. Uz aktivnosti koje sam navela, jedna sam od autorica članaka objavljenih u on-line glasilu SOS udruge, a od prije nekoliko mjeseci postala sam formalno i članica udruge.
Konačno, može li volontiranje promijeniti neku običnu osobu s prosječnim senzibilitetom i empatijom i bih li drugima preporučila isto to?
Kao što sam ranije napomenula, mene je volontiranje kroz proteklu godinu svakako oplemenilo, shvatila sam da sam izuzetno senzibilizirana za problematiku kojom se aktivno bavim, angažirajući se upravo na taj način u zajednici. To iskustvo mi je donijelo brojne male, naizgled nevažne trenutke kao skup povezanih događaja u životu koji su me ispunili ljepotom i osjećajem za društvenu odgovornost.
Naravno, svima preporučujem volontiranje, promijeniti će vas makar malo, a neznatno.
Ako ništa drugo barem svatko u sebi može osvijestiti, pa možda čak i živjeti onu poznatu aktivističku parolu: „Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, budimo aktivni!“
Dakle, usudi se i probaj!
Jedino što ti je za promjenu potrebno jest jedan klik mišem na x-inčnom ekranu.
Ili jedan svemogući „like“, veliki, nevažni facebookovski…

Foto: prekrasna ilustracija dragih kolegica – Lea Jurin / Nina Delanović iz Kombinata http://www.kombinat.com.hr/projekt/sos-telefon/

Odgovori