Sonja Smolec: Pekmez od dunja ili dan kad sam postala baba

Sjedim na zidiću pored tramvajske stanice, pod starku sam stavila novine da me štite od hladnoće nadajući se da, ako budem još malo sjedila, prolaznici neće hodati za mnom kako bi pročitali najnovije vijesti. U krilu držim torbu da ju ne bi kakav drski džeparoš potegnuo. Iznenadio bi se njenim sadržajem. No, možda mobitel. Moram paziti na kartice. Novčanik je ionako prazan.

Gledam dječicu koje njihove mame za sobom vuku poput polupraznih kofera. Koliko je godina prošlo otkad sam ja svoje klince vodila u jaslice i vrtić? Bit će više od trideset. Kamo su nestale te godine? Ja sam svoje uvijek nježno privila k sebi da se ne razbuđuju.

Piskutav glasić trgnuo me iz razmišljanja.

– Maaamaaaa, gladan sam…

– Evo, još samo malo. Strpi se.-

– Hoću sad! Daj!

– Evo, samo minutu…

– Neću minutu! Sad! – Nogama je lupao po asfaltu.

– Čuj, nemam strpljenja za te gluposti. Sad će doći policajac, pa da vidiš…

Krasno, gospođo, autoritet vam je na visini.

– Ne bojim se ja policajca! – Vrisnuo je klinac. Nekoliko srednjoškolaca nasmijalo se na sav glas. Većina je tipkala po svojim pametnim telefonima. Neki su spavali. Stojeći.

– Ako ne prestaneš, ostavit ću te kod ove babe nek ona brine o tebi. Meni je dosta. – Majčica ga je primila za kragnu i protresla.

Malac je zašutio i kriomice pogledao u mom smjeru. Faca mu se iskrivila. Šapnuo je nešto kao Bitćudobar.

– Tomislave, ako budeš dobar, dat ću ti mobitel da se igraš. – Istresla je iz rukava novi biser.

Podigao je glavu i pogledao mamu kao da procjenjuje hoće li izvršiti obećanje. Tišina je potrajala. Kupila ga je bar na kratko. Tomislav je pružio ruku prema maminoj torbi, otvorio je i iz nje izvukao šarenu vrećicu. Majčica na to nije reagirala. Pustila ga je da žvače keksiće. Polovina je, na radost golubova, završila na cesti.

Upssss. Rekla je baba? Koja baba? Nigdje nema nikakve babe. Pogledam ženu. Ona gleda mene. Gleda me i klinac, šuti i žvače. Baš divno! Žena se lagano zarumeni, lijevi kraj usana joj se razvuče u nekakav, nazovi sorry osmijeh i povuče malenog za ruku kako bi ušli u tramvaj.

Baba. Ne baka, babuška, bakica… Baba. Dobro da nije rekla Baba Roga. No, Babe Roge su živjele u moje doba. Ne mogu se sjetiti kad su izumrle. Čak se ni moja djeca nisu srela s njima. Je li netko, možda, podigao spomenik Babarogama? A što je Babom Jagom? Uostalom, ja sam još uvijek dobrodržeća baba.

Bore su tu gdje jesu. S njima se sasvim dobro nosim. Bez botoksa. Kosa je ofarbana, odjeća je u redu. Doduše ne po posljednjoj modi. Pamučna majica i svijetle traperice. Sportska jakna. Tenisice. Što tome fali? Možda bih trebala novu torbu. Veću. Ne radi mode. U ovu mi više ništa ne stane.

Tramvaja nema. Nikamo mi se ne žuri pa sam krenula pješice. Uhvatiti malo sunca. Potrošiti vrijeme. Spuznula sam sa zidića i otresla stražnji dio. Za svaki slučaj.

U obližnjoj pekari kupila sam pecivo s punjenjem od višnje. Pojela sam na brzinu a mrvice ostavila pticama. Sunce se izvuklo iza hrpe sivih oblaka i ugrijalo. Ljeto još uvijek nije došlo a proljeće je prevrtljivo. Strese me zimica. Zatvaram cif na jakni i gledam izloge, tek toliko da budem informirana.

Nakon deset minuta zaboljele su me noge. Počela sam brojati korake. Jedan dva, jedan dva, dva tri, dva tri… Samo mi još i to treba! Brojanje! Pa da zaplešem nasred ulice! Nedavno sam čitala kako ljudi koji broje…

Bum! Baba. Bum! S druge strane ulice jedna baba, dvije babe…Odustajem. Počela sam umjesto baba brojati prozore. Prvi kat dvadeset i pet prozora, dvostruka stakla. Ukupno pedeset stakla. Drugi kat dvadeset i dva prozora. Četrdesetičetiristakla, ukupno pedesetičetiri.

Stani!Krivo!

Manična baba.           

Četrdesetisedamprozora je devedesetičetiri stakala.

Op-se-si-ja. Opse-sija. Opsesi-ja.

Tap tap, tapa tap… Oprezno sam se osvrnula. Nikoga u blizini. Krenem. Stanem. Slušam.

Manično-paranoična baba.

Ne, krivo…Opsesivno-manična paranoična baba.

Za dvije minute bit ću na uglu. Stojim pred izlogom prodavaonice rabljenih predmeta, kad se u glavi dogodi onaj drugi veliki bum! Putovanje kroz vrijeme! Ne vjerujte onome tko kaže da to ne postoji. A, ne, ne! Kod mene to uvijek pali. Nije baš da mogu upravljati vremenom kako hoću. Vrijeme dođe samo. Nađe me.

Gledam keramičku zdjelu kakvu je imala moja baka. Bijela, okrugla, duboka, oblikovana poput latica velikog tulipana. S jednako takvim poklopcem. Na njoj uzorak malih plavih cvjetića.

*

Stojim na ulaznim vratima bakine kuhinje. Iz nje dopire miris palente i gulaša.

– Bako, ima li još onog finog pekmeza?

– Tamo je u komodi. Zemi si jen kućarin i zapamti, to je lijek za drob. Si me čula? Jedan i dosta.

– Jesam, jesam…

Čim baka ne bi gledala, ja bih zagrabila dvije žlice i na brzinu ih progutala. Bile su to zapravo čajne žličice. Nije baka bila škrta, nego, čuvala je pekmez od dunja za posebne prilike. A dunje nisu rasle u bakinom vrtu.

– San te vidla, san. – Rekla bi.

Bila je ozbiljna ali od mene nije mogla sakriti osmijeh.

*

– Hej! Budite ljubazni, želim u trgovinu…

Glas pored mog uha me prenuo taman kad sam progutala drugu žlicu.

– Ispričavam se… – Odgovorila sam i maknula se kako bi mlada žena, od najviše tridesetak godina, ušla u trgovinu. Kad ono, evo nje, kreće prema zdjeli, nešto govori i pokazuje prstom.

Samo to ne!

Iznenada sam dobila želju da baš tu zdjelu moram imati sad, odmah. Utrčala sam u prodavaonicu i zgrabila je.

– Ova baba je luđakinja! – Uzviknula je mlada žena, prekrižila se kao da je u najmanju ruku srela vampira, odmaknula se od mene i natraške izjurila na cestu.

Danas sam postala Luda opsesivno-manična paranoična baba.

Prodavačica nije paničarila. I zašto bi? Ako nešto razbijem, morat ću to i platiti. Ona neće biti na gubitku. Ljubazno je pitala.

– Želite li da vam upakiram?

– Molim. – Promucala sam ne pitajući za cijenu.

*

– Klara? Je li spiš? – Bio je to glas moje bake. – Znaš, kad mene ne bude, ostavit ću ti ovu terinu i s njom još kakovu stvar.

– Ne, bako, ne spavam više. Sanjala san da je baš ta terina šla na prodaju.

– Ma si čudna. A zač bi? Da je nečeš ti prodavat? To je obiteljska dota. Me razumiš?

– Razumim, razumim.

Mnogo godina kasnije sjetila sam se da zdjelu nisam nikad dobila. Baka je umrla a zdjela je, u obiteljskoj raspodjeli dobara, nestala.

*

– Zdjela je u kutiji. To je dvije tisuće i šesto kuna. Želite li da je umotam u prigodniji papir, kao poklon?

– Dvijetisućeišesto? Ne, ne treba. Sebi kupujem.

– Nešto nije u redu?

– Ne, ne. Sve je u redu. – Lagala sam. – Mislila sam da je skuplja.

– Nije original, ali je vjerna kopija. Kao da je baš vaš čekala.

Platila sam kreditnom karticom. Čula sam kako iza mojih leđa prodavačica govori da je upravo nekoj čudakinji prodala artikl. Da baš je rekla artikl, koji na polici stoji izložen više od šest mjeseci i nitko ga nije ni pogledao. Danas ga je stavila u izlog ode odmah! I to za koju cijenu!

Eto, sad sam već Lažljiva čudakinja i luda opsesivno-manična paranoična baba.

Ovaj put tramvaj je došao brzo. Nije bilo pospane djece i drskih majki. Ugurala sam se i sjela na prvu slobodnu stolicu. Za danas je bilo dosta. Nisam popila ni sok koji sama sebi obećam svaki put kad izađem. Sitne radosti.

Kod kuće sam pažljivo razgledala svoj današnji ulov.

– Bok mama! Odakle ti ovo?

– Kupila sam.

– Čekaj malo. Pa to je… To ti je teta Amalija donijela za rođendan, prije dvije godine.

– Meni? Teta Amalija?

– Ma, da! To je ostalo nakon bake. Mislila je da će tebe veseliti. Nisi ništa rekla. Našla sam to u podrumu pa sam je odlučila prodati. Ima tamo još toga.

– Teta Amalija? Ja sam kupila vlastitu zdjelu?

– Nema veze. Vratit ću ti novce.

– Jesi li sigurna da je to ta ista… – Zavapila sam.

– No, daj mama, pa nisi valjda postala senilna?

Senilna, lažljiva čudakinja, luda opsesivno-manična paranoična baba koja kupuje artikle iz vlastitog podruma.

Sve u istom danu.

Rasplakala sam se.

– Oprosti, nisam tako mislila.

Ma, da, kako da ne. Nisi mislila.

Zdjelu sam uzela u ruke i pregledala je. Htjela sam biti sigurna. Bijeli, teški starinski porculan oslikan plavim cvjetićima. Da, to je ta zdjela. Sama je, doduše uz pripomoć moje kreditne kartice, ponovo našla put do mene. Vratila mi se.

Podigla sam poklopac. Stara, poznata napuklina, jedva vidljiva, po kojoj sam kao mala prstom prošla toliko puta, bila je ovdje. Poput dobro poznate rijeke na zemljopisnoj karti. U uskoj udubini koja se s vanjske strane pretvorila u držač, nešto je bilo ugurano. Uzela sam pincetu i počela polako izvlačiti smotuljak. Bio je to stari papir, iskrzan i požutio a ja sam ga još i dodatno oštetila. Oprezno sam ga odmotala. Šiljatim rukopisom bila je ispunjena cijela stranica. Skinula sam naočale da bolje vidim. Kvragu i ova dioptrija! Recept za pekmez od dunja. Bakin! U glavi su mi se počeli vrtjeti stihovi pjesme Svirajte mi, jesen stiže dunjo moja.

Na jeziku sam osjetila trpko sladak okus dunja iz prošlosti.

*

Glas bake govorio je.

 – Znala sam ja da ćeš samo ti ovo cijeniti. Znala sam…

– Hvala, bako! – Prošaputala sam.

*

Mama? Opet pričaš sama sa sobom?

Foto: https://www.flickr.com/photos/36106399@N04/6089449598

2 misli o “Sonja Smolec: Pekmez od dunja ili dan kad sam postala baba”

Odgovori