Slavica Gazibara: Kuhinja

Otac se valjda već vratio iz lova: u rerni se suše velike, smeđe, potpuno mokre gojzerice na sitno iscijepanim drvima koja se suše za jutarnju potpalu. U kuhinji na bijelom šporetu čije se ivice sjaje, u velikom aluminijskom polupoklopljenom loncu kuhaju se lupine od krumpira. Naši su prasci uvijek dobro jeli: kad se to malo prohladi, majka doda samljeveni kukuruz i posije, i kad im to odnesem, svi se oni naguraju, svaki bi htio prvi započeti s večerom! Ti naši prasci su bili baš simpatični: crni, ne preveliki, sfrkanih repića što su stršali uvis, kratkih simpatičnih njuškica kao velika dugmad na majčinom zelenom cibelin-kaputu.
Voljela sam tu našu kuhinju. I stari kredenac sa staklima „na šibanje“ gdje su uredno poslagane na uštirkanom, heklanom „ručnom radu“ bile male šalice za crnu kavu, a sa strane minijaturne čašice za rakiju. Na njegovoj gornjoj plohi s lijeve strane bio je radio marke „Savica“ koji su moji otplaćivali pune tri godine, što je otac često naglašavao, a s desne mali okrugli sat promjera petnaestak centimetara, uspomena na rodbinu a koji je stigao s pošiljkom iz Amerike 1946. godine. Na suprotnoj strani od šporeta nalazio se omanji četvrtasti stol prislonjen na zid pod prozorom, uz njega tri drvene stolice bez naslona, za koje je majka napravila jastučiće od starog sivog očevog kaputa, opheklavši ih bordo crvenim resama. Bila je to gusto namještena omanja prostorija, ali je u nju još smješten i drveni krevet sa slamaricom koja se svake večeri morala „nadignuti“ – gdje je spavala baka, a svakog jutra se pospremao, odnosno preko njega se stavljao „biljac“ – pokrivač domaće proizvodnje, šaren i sav ukrašen resama. Isti takav bio je i na zidu iznad kreveta. Zidovi su bili okrečeni žutom bojom, a preko njih je majka onda prelazila nekakvim valjkom koji je ostavljao trake pravilno raspoređenih malih smećkastih borova. Nikakvih drugih ukrasa na zidovima nije bilo, osim što je iznad šporeta bila obješena bijela kuhinjska krpa na kojoj su bila plavim koncem „križićima“ izvezena dva goluba kako se gledaju a ispod tekst „Kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori“. Isto takav plavi uzorak bio je i na rubu oboda nečega što je pokrivalo tanjur sijalice što se spuštala sa stropa.
Sjedeći na maloj „hoklici“ pored šporeta pazila sam da jelo za svinje ne kipi pa bi se svako malo dignula i promiješala ono u loncu, ali predvečernji mir, miris te kuhinje u kojoj je bio polumrak i samo na trenutke vidljive šare na podu od vatre iz šporeta, bio je moje nadahnuće za ulazak u svijet knjige, u svijet mašte.
Danas je nedjelja i uskoro će doći susjedi – četvero odraslih i isto toliko djece. Bit će opet svečano i veselo. Jer, oni će slušati Veselo veče, komentirati, pričati viceve, smijati se, pomalo pijuckati, a majka će ispeći „pole“ (krumpir napola razrezan i posoljen te ispečen u rerni) a uz to vjerojatno narezati špeka i luka. Baka je još jučer ispekla veliki kruh, tako da je za nedjeljno večernje druženje sve bilo spremno. Mi djeca ćemo uzeti jastučiće i otići se igrati u hodnik jer je kuhinja bila jedina prostorija u kojoj se grijalo pa majka nije dala da se igramo u sobi zbog hladnoće. Što ćemo se večeras igrati…
… Iznenada me prenu mikrovalka – jelo je gotovo. Radio brblja reklame, televizor iz sobe ima svoju priču, pas spava u hodniku, upaljeni kompjuter bulji na prazno romantičnom pozadinskom slikom zalaska sunca na pustoj plaži. Nedjeljna večer u kuhinji kao i svaka moja večer u domu bez ljudi. Mojoj kuhinji nedostaje miris.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori