Slavica Gazibara: „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije

Intervju s našom autoricom Slavicom Gazibarom iz zimskog broja časopisa 2014. na neki je način samopropitivanje našega djelovanja. Znamo da smo dosta zamutili vodu, ali još uvijek ne znamo dokle nas ova priča može dovesti. Slavica Gazibara dala nam je ponešto smjernica.

Predstavite nam se ukratko vlastitim riječima, odakle je počelo vaše spisateljsko putovanje i kako je izgledalo?

Više od dvadeset godina radila sam kao novinar, a već dosta sam godina profesorica u srednjoj školi u svome gradu Varaždinu, gdje i živim. Kako sam iz miješanog braka, za vrijeme Domovinskog rata bilo je svima teško, ali ni meni lako pa sam godinu dana u Stuttgartu prala suđe u jednom talijanskom restoranu. To zovem svojom studijskom godinom (humor me često spašava).

Kad sam se vratila, ratna se euforija ipak smirila, ljudi su počeli razmišljati da zlo ipak nije nacionalna kategorija i dobila sam radno mjesto najprije u Čakovcu u Gospodarskoj školi, a potom u Varaždinu u Elektrostrojarskoj, gdje radim i sad. Kako sam sama brinula o kćeri, a ona je planirala studirati, godinama sam radila po barem dva posla: uz školu sam  pisala za razne novine, agenciju HINA, za Jutarnji list itd.

Kao gimnazijalka slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu družeći se mnogo s mladim kreativcima. Tada sam željela na Kazališnu akademiju, a kako sam poeziju voljela i sama pisala, nastupi Enesa Kiševića i Darka Čurde dodatno su me motivirali u radu. Moju ideju o akademiji roditelji nisu podržali i život je krenuo drugim putem

Iako pišete i poeziju i prozu, vaš rad ipak broji više pjesama. Što je za vas osobito u poeziji, a što u odnosu na prozni izričaj?

Ja naprosto obožavam poeziju! Čitanje pjesme i dodavanje vlastitih opservacija datostima u pjesmi za mene su uživanje. Mislim da me poezija čini boljom osobom. Čini mi se da je ona šira od mogućnosti proze. Znam da zvuči paradoksalno, ali u pjesmi mogu obuhvatiti sve, apsolutno sve, a dodati i glazbu ako želim. U prozi netko to mora svirati ili upaliti radio.

Zapravo mislim da avangarda kao sveukupnost postmodernističkih izričaja traje i danas, stotinu godina poslije prvih krikova i manifesta. Današnja poezija teško da se može podijeliti tematski – sva je ona izrazito refleksivna. Još ima onih koji pišu pjesme satkane od povezanih pjesničkih slika – spoja osjetilnosti, osjećajnosti i fenomena prirode, ali i to je refleksivna poezija. Sinestetički postupci postaju uobičajeni, što samo govori o složenosti percepcije egzistencije čovjeka, vlastitog postojanja, doživljaja prirode, sredine – u pravilu urbane jer se ona od ruralne više gotovo i ne razlikuje.

Današnju razlomljenost čovjeka, njegova života i svijeta te odvojenost od prirode, svemira, drugog čovjeka i samog sebe već su raspredali filozofi i sociolozi, ali nisu našli rješenje. Naravno – onda je i umjetnost, pa i književnost, takva. Miješaju se književne vrste, tehnike pisanja, rodovi; u poeziji definitivno prevladava slobodni stih, a pjesme su sve kraće. Taj gotovo aforistični pristup izražava čovjeka današnjice: on nema vremena, volje ni unutarnje potrebe da dnevno dva-tri sata odvoji za čitanje. On traži kratko, intrigantno štivo pa je zato danas najpopularnija prozna vrsta kratka priča.

Govorim li o poeziji – pjesma postaje sve zgusnutija, stih je ogoljen, značaj epiteta kao ukrasnog pridjeva gotovo da se gubi, često je on u funkciji pojačavanja kontrasta ili paradoksa. Epitet danas daje efekt začudnosti. Ima još narativne poezije, a ako govorim o ovim našim prostorima – onda mi se čini da – kako idemo prema istoku – to je ima više

Kakva je, po vašem vlastitom mišljenju, narav vašeg književno-umjetničkog izričaja, čemu stremite?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Sve ono što volim u pjesništvu… Nadam se da djelić toga ima i u mojim stihovima. Znam da su pitanja poput onih tko sam, kamo idem, koje je moje poslanje, pitanje osamljenosti fizičke, ali i one u društvu – elementarna pitanja svakog čovjeka. U svojim pjesmama postavljam pitanja, a tek ponekad odgovor. Sebi. Ako se i drugi nađu u njima, onda sam na dobrom putu

Možete li izdvojiti neke kolege iz časopisa „Književnost uživo“ čiji rad osobito cijenite?

Svi koji objavljuju ovdje pišu dobro. Kao da je nekim čudom selekcija već obavljena. Meni se naročito sviđa način pisanja Nevena Lukačevića, Franje Leotkaia i Vergilija Franizza – valjda zato što imaju sličan koncept poimanja pjesništva kao i ja – pišu minijature, baš mi je blizak njihov način pisanja. Julijana Plenca, Tomislav Cindrić i Predrag Šneler pišu malo drugačije, ali sjajno to izgleda. Pa onda Denis Kožljan, Branka Ricov… Posebno bih istakla još i ljude iz drugih sredina – Tamaru Čapelj, Beatrisu Stošić, Reu Sartori i naravno – Zorana Piljevića.

Zapravo u vašem časopisu nema loših pjesnika, to je činjenica, a valjda i jeste zato najbrojniji po autorima, najcjenjeniji među njima i najutjecajniji pjesnički portal u zemlji.

Imate li omiljenu pjesmu ili autora, možda kolegu pisca? Kojim se piscima iznova vraćate u potrazi za inspiracijom ili naprosto oduškom?

Jedan kolega uputio me u izdavačke vode. Otad objavljujem na nekoliko pjesničkih portala, među kojima je i „Književnost uživo“. Velikom pjesniku i velikom čovjeku Zoranu Piljeviću sam duboko zahvalna na podršci i to ističem ovom prigodom s obzirom da se nismo upoznali. Iako čovjek s vremenom stvori neke rigidne stavove o ljudima, još uvijek ima i divnih ljudi! Otad – oko dvije godine – objavljujem najčešće baš na portalu „Književnost uživo“.

Volim i čitam od poezije sve do čega dođem, ali posebno volim ruske i francuske pjesnike: Jesenjina, Ostrovskog, Ahmatovu, Baudelairea, Verlainea, Lorcu, Nerudu, Poea… Od prozaista  Dostojevskog, Camusa, a od suvremenih obožavam Franzena, Gryttena, Shea mi je dobar, Handke, novi naraštaj Skandinavaca, mladi Goran Vojnović iz Slovenije… Ipak, uvijek se ponovno vraćam Selimoviću, Andriću, Dostojevskom i Tolstoju. Možda zato što sam s njima odrastala, a od pjesnika prije svih volim Ujevića pa Matoša, Šimića, Miljkovića, Desanku Maksimović. Kod njih pronalazim mnoge odgovore na vlastite dvojbe i svako malo zavirim u njihove stihove.

U mome viđenju poezije Tin Ujević nije samo veliki pjesnik i pisac, već i kao čovjek zauzima posebno mjesto. On mi je nešto poput biblije u književnosti. Njegove i Matoševe rečenice najljepši su stihovi i najljepše stranice na hrvatskoj književnosti. Oni su postavili standarde pisanja koji ni danas nisu nadmašeni. Kad ih po ne znam koji put ponovno čitam, ne samo da im se divim, već uvijek nanovo otkrivam ljepotu svog jezika.

Postoji li za vas negativna tendencija u poeziji/prozi? Postoji li literatura koju ne volite čitati?

Pravi problem danas su vrijednosni kriteriji. Pripadam starijoj generaciji koja je u mladosti doista osjećala slobodu u izražavanju mišljenja, promišljanju svijeta, čovjeka, mi smo se stvarno borili promijeniti svijet i mijenjali smo ga. Danas mlade ne zanima gotovo ništa, osim novi tip mobitela ili kompjutera i filmovi – bajke, a sve zbog najnovijih tehničkih dostignuća. Kada sam djeci na nastavi htjela pokazati kako su ljudi  u starom vijeku množili višeznamenkaste brojeve samo pomoću sjecišta linija, oni su počeli brbljati, potpuno nezainteresirani! Na pitanje zar ih to ne zanima, odgovorili su – što će im to kad ionako imaju sve na kalkulatoru! Tako je i s odnosom prema znanju.
Ipak, nisu oni krivi, mora da je upravo moja generacija negdje pogriješila kad smo ih rodili u ovakav svijet, dali im takve igračke u ruke… Možda smo se trebali više družitis njima, razgovarati, igrati, čitati, možda se nismo trebali oduševljavati svakom tehničkom i tehnologijskom novotarijom i poželjeti je u svome domu, a možda smo mi preživjela kategorija ljudi, a baš oni ta novost koja će iznjedriti neki bolji svijet…
Naravno, da se odraz ovoga vidi i u umjetnosti, pa i u književnosti.

U poeziji ne volim prostakluk niti me zanimaju erogene zone pojedinih ljudi, kao ni njihov način vođenja ljubavi. Iako je to danas u modi i erotske pjesme pišu mnogi, meni su odbojne. Za mene je čist papir, bijeli papir na kojem će nastati pjesma ili biti upisana neka dobra misao – svetinja, imam pred njim neku tremu i želim dati najbolje od sebe kada pišem. Jer to je moja JA, moj lirski subjekt koji je mnogo više od banalnih riječi leptirići u trbuhu i tragovi poljubaca na vratu. Naprosto me ubija ta banalnost, prizemnost kad čitam…

Smeta mi i nepismenost djela onih koji pišu. Najviše mi je žao kad vidim dobru pjesmu, sjajno napisanu, a ni elementarno pismenu. Znam da ne mora svatko znati savršeno pravopis i gramatiku, ali ipak smatram da iz poštovanja prema poeziji, prema pjesmi i prema samome sebi mora prije objavljivanja to pokušati urediti.

Kakva su vaša razmišljanja o projektu i časopisu „Književnost uživo“? Uspijevamo li povezati autore i pružiti im polje kreativnog izričaja? Imate li savjete za nas?

Kako to da nema kod nas više prostora za objavljivanje? Ima portala, naravno, ali ako otvorite i vidite posljednju objavu od prije godinu dana ili šest mjeseci, onda se tu nema što tražiti! Osim toga te stranice njihovi timovi koriste za promidžbu, reklamiraju svoja izdanja i neke aktualne događaje. Kad to odrade, a ne događa se ništa drugo i nitko ne objavljuje svoje radove, zadnja objava nekad traje mjesecima. Uglavnom – upravo „Književnost uživo“ postala je najpopularnija stranica za objavljivanje poezije, u Hrvatskoj definitivno, ali i šire – mnogi ljudi koje poznam preko poezije s drugih portala – iz Beograda, Sarajeva, Novog Sada – objavljuju upravo ovdje. Ovaj portal postao je nekako prestižni kulturološki centar onog što danas možemo nazvati širom regijom.

Osim što na ovoj, ali i još nekim stranicama objavljuje puno ljudi, vlada svugdje dobra atmosfera, administratori brinu da nema neugodnosti ili provokacija bilo koje vrste, tolerancija je maksimalna i to mi se sviđa. Kao što ima eminentnih imena, ima i onih koji su početnici, ali se vrlo brzo iskristalizira tko i kako piše. Iako je ovaj način plasiranja poezije nov, on već zauzima značajno mjesto uz one uobičajene klasične načine – tiskane knjige i povremene promocije. Knjiga stoji na polici u knjižnicama ili domovima i uglavnom se ne čita, dok se na portalima čita sve objavljeno, tako da su mnogi koji ovdje objavljuju čitaniji od onih velikana u knjižnicama. Upravo je to bitna karakteristika Fb-poezije, koju posredovanu internetom možemo čitati, čak i prosuđivati javno, a sve iz svog doma. Naravno – to je i njezina najveća prednost. A „Književnost uživo“ po mom dubokom uvjerenju ispunjava sve ovo.

Znam da je danas teško financirati tiskovinu, a još teže ju prodati, ali vaš časopis je toliko avangardan, toliko različit od svih ostalih, toliko kvalitetan i po sadržaju, i po likovnim prilozima i po grafičkom oblikovanju – to je kultni časopis – i trebalo bi ga tiskati. Da bude savršen, da bude za budućnost otisak jednog vremena, to bi svakako trebalo napraviti.

Razgovarala: Tea Marković

Odgovori