Slavica Gazibara: Kiseli kupus

Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna. Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga. Majka se opravdavala – da to inače kuha petkom, a ja sam obavezno pitala: – A zašto onda jedemo to i subotom? Kad bih se nedjeljom vratila u Zagreb, još dugo bi me gušio taj miris kiselog kupusa s nekim suhim kostima na kojima nije bilo ničeg. I onog stana u kome je sve bilo improvizirano: od pletenih pulovera oca i majke, heklanog stolnjaka do navlaka za stolice što ih je majka radila od starih cibelin štofova neupotrebljive robe. Gušio me taj miris, miris siromaštva.
Život je prolazio, mnoge stvari su se promijenile, većina njih na gore. Čovjek zaboravi ružne trenutke i doživljaje, barem tako misli ili ih samo potisne iz dnevnog sjećanja. Razmišljajući sada o prošlim godinama – a mladost je ipak najljepši period života – sjećam se prvih gimnazijskih izlazaka na koncerte i u disko klubove od osam do jedanaest, divne besparice za vrijeme studiranja kada je cijeli svemir bio moj i kada sam zajedno s ostalima iz generacije mijenjala svijet…
Neki dan sam prolazila tržnicom i iznenadila se: vani sunce, južina udara u glavu, a babe već nude kiseli kupus. Baš sam ga se nekako zaželjela. Usput kupim malo pancete i par suhih domaćih kobasica. Kuham to kod kuće, napa radi, ja na kompjutoru. Ulazi moja kći i kaže: – Pa ti nisi normalna! Daj otvori taj balkon, sve smrdi na kiseli kupus! Kad je otišla, dugo sam razmišljala koji je to moment kad sam zavoljela kiseli kupus. Kad mi je počeo mirisati.
Foto: www.morguefile.com

Odgovori