Sanjina Marochini: Malo je kasno “željeti postati”…

Malo je prekasno „željeti postati“ bilo što u godinama u kojima jesam. Pola stoljeća i nije tako malo, kao što, uostalom, nije ni puno. Međutim, možda je ispravnije reći da „želim postati“ nikako nije moguće u našoj zemlji.

U našoj zemlji vrlo malo ljudi i razmišlja o tome što žele postati. Žele samo raditi da bi preživjeli. I to najčešće ono što nisu završili bilo srednjom ili visokom školom i ono što stvarno ne vole i ne žele. Ovo je „Ne, ne želim postati zemlja…“. I kakva može onda biti privreda takve zemlje. Zemlje u kojoj gotovo svi rade na pogrešnom ili nevoljenom mjestu.

Ja sam samo željela postati stručnjak. Stručnjak u onome što sam završila ili eto, dobila da radim. Nikada nisam težila nekoj poziciji u poduzeću tj. šefica, direktorica i slično. Nije mi nikad bila privlačna moć. Puno privlačnije mi je bilo da netko kaže: „Idi k njoj. Ona ti je stručnjak u tome, sve zna što se o tome može znati.“


U našoj zemlji vrlo malo ljudi i razmišlja o tome što žele postati. Žele samo raditi da bi preživjeli. I to najčešće ono što nisu završili bilo srednjom ili visokom školom i ono što stvarno ne vole i ne žele. Ovo je „Ne, ne želim postati zemlja…“. I kakva može onda biti privreda takve zemlje. Zemlje u kojoj gotovo svi rade na pogrešnom ili nevoljenom mjestu.


Možda bih danas i izabrala nešto drugo za studij. Ima neke logike što Zapad često primjenjuje da prvo mladi ljudi rade u zanimanju koje žele studirati, a potom ako vide da im to ide i sviđa im se, idu studirati. Često ih i sama poduzeća upućuju na to. Definitivno bi izabrala nešto drugo npr. agronom, mikrobiolog, zoolog, veterinar, šumar, pisac, povjesničar umjetnosti, muzičar …

Moj otac je jako želio da postanem liječnica i stvarno sam imala dara za to. Ali, eto problema, nisam nikako mogla podnijeti pomisao na seciranje. Moja mama uopće to nije željela. Iako djeca definitivno sama moraju odabrati što žele raditi, nikad ne treba zanemariti da svatko dijete ipak želi udovoljiti svom roditelju.

I tako sam ja po vlastitom nahođenju diplomirala ekonomiju. Činilo mi se da je to baš ono pravo, iako pojma nisam imala što ću raditi i što oni ustvari rade. Bio mi je to studij-mješavina svega onoga što volim i što mi odlično ide. Ima matematike, ima stranih jezika pa tu su i putovanja koja obožavam, zemljopis. Sve se složilo točno kako je trebalo. Međutim, u stvarnosti sve je nekako krenulo naopako i ništa nije bilo onako kako sam smatrala da će biti i kako je trebalo biti po svim ekonomskim teorijama. Bilo je tu svega i složenih radnih odnosa i složene privredne situacije i privrednih kriza i sve to je doprinjelo da danas ne radim. Ah, da, danas radim sve što samo ja hoću.

Ne raditi ništa, u onom klasičnom smislu kad ste nezaposleni, zapravo je kao da vam netko amputira ruke i oslabi vezu prema središnjem živčanom sustavu. Ali, ja sam to riješila vrlo brzo. Završila sam puno tečajeva od klasične masaže, jezika, brzog čitanja do dizajnera interijera. Samo pitajte za neki tečaj, sigurno sam ga prošla i to s najvišom ocjenom. Što se tiče ruku, opet malo pišem, samo za razonodu. Ruke se moraju kretati, to je svima jasno, zar ne? A, tu je i moj predivni vrt. Uposlila sam žestoko i noge. Prije nekoliko mjeseci otrčala sam polumaraton i ozbiljno razmišljam o maratonu. Nezaposlenost mi je, vjerovali vi to ili ne, puno toga dala.

Kaže se da Bog uvijek da nešto što ne očekujemo. Ja sam mu zahvalna na svemu. Dao mi je puno, puno toga što sam mislila da će biti problem, oduzeo mi je nešto o čemu uopće nisam brinula, dao mi je nešto da se borim žestoko i da uspijem u tome i nešto što koliko se god trudila neću nikada uspjeti.

Kad još jednom razmislim što bi stvarno željela postati… Željela bi postati astronaut i uživati u ljepotama Svemira lebdeći u bestežinskom stanu. Da, bestežinsko stanje je još jedina stvar koja mi nedostaje.

 

Odgovori