Ružica Gašperov: Vučedolska golubica

Požalila je čim je pristala. Što joj je potrebno natezati se s tim napola pečenim intelektualcima, kloniranim umjetnicima, lovcima na fotelje i samoprozvanim veličinama; njoj koja je doktorirala na Sorbonni, predavala po Americi, izlagala u najboljim galerijama. Ova vražja izložba joj zaista nije trebala.
Nije joj trebalo ni zakopati se u selendri koja sebe voli nazivati „najlipšim gradom na svitu“, ali to je druga priča, velika ljubavna priča s klasičnim završetkom. Gubi živce s lijenim studentima, razdaje svoje bisere, vodi im ruku i čeka hoće li se ikad pojaviti barem jedan talent, iskra koju će ona raspuhati u plam, plamićak, bilo što, samo da može pred sobom opravdati žrtvu koju je podnijela i podnosi u ime ljubavi.
– Ti si žensko i bit će kako ja kažem – rekao je.
– Ti si nitko i ništa – rekla je i počela pakirati odjeću.
– Što sad radiš?
– Odlazim.
– Malo si se zajebala, golubice moja.
Razmišljala je u bolnici o mogućem izlazu iz ove situacije. Njihov se brak odavno pretvorio u situaciju. Bilo je podnošljivo dok je šutjela. Znao bi je udariti tu i tamo: ako bi uhvatio pogled negodovanja kada bi nadirali njegovi rođaci, ako nije poklanjala dovoljno pažnje njegovoj majci, ako bi eksperimentirala u kuhinji, ako bi navečer izašla van bez njega. Sve u svemu, bilo je podnošljivo dok je pazila na jezik. I on je pazio gdje udara. Povremeno bi pretjerao, ali je mogla modrice prekriti šminkom. S vremenom je postala stručnjak u šminkanju. I u šutnji.
I, evo je tu, u Odboru za postavljanje izložbe „Začudnost samoodređenja“. Želudac joj se podiže pri pogledu na te kockaste glavurine u kojima se pojam umjetnosti definira kao nešto isplativo; dekorativnost bez poruke. S njima je zaglavila, ona kojoj je svijet bio pod nogama.
– Malo kasnim; morala sam ul’t čorboloke. Iđemo posli rizat lozu – ori se Ozanin glas tihim prostorom galerije.
– Neka s’! Još nismo počeli, a nema se tu šta ni rad’t. Obis’t ćemo ove masl’ne, dvai tri brodića
… – nabija joj u glavi, kao da zakiva čavle u lubanju, glas kustosa Kujundžića.
Gleda ih i šuti. Nema koristi trošiti riječi. Daleko su oni od umjetnosti. Nema u ovom Odboru nikakvog posla. Samo ih treba pustiti i odšutjeti do kraja. Suprotstaviti se možeš onome tko razumije, ali ovi nikad nisu razumjeli, niti će. Takav je bio i njen bivši.
Ponekad ga ugleda ispred kladionice ili u birtiji, pa okrene glavu, ubrza korak i prijeđe na drugu stranu ulice. Čula je, rekli su joj, ljudi vole pričati, da se ženi. Možda bi joj bilo žao te njegove buduće da se o njemu već sve ne zna. Ona je napravila jedino što je mogla napraviti. Vratiti mu se nije mogla. Njegove batine je jedva preživjela. Oko joj nisu mogli spasiti. Ruka je u gipsu. Srećom lijeva.
Drugog dana su bolovi malo popustili, u glavi joj se počelo bistriti pa je uzela mobitel i nazvala Dinu. Dina je u rubrici Kulture. Poznavala ju je površno. Ugodna i pristojna. Odmah joj je poslala svoju kolegicu iz Crne kronike. I fotografa. Tako je njen muž pročitao, ili su mu rekli, da ga ostavlja.
Prijetio je, a ona je prijavljivala policiji i prepričavala svoju priču gdje je god stigla; od novina, preko udruga do predavanja o zlostavljanju žena. Nadala se da će je to zaštititi.
Kad je brak i službeno okončan, kad se situacija smirila, kad je njen bivši, osramoćen pred familijom i poznanicima, napokon shvatio da joj ne može ništa, ona je zašutjela i progovorila kroz platno.
Stajala je pred policom s bojama i birala pomno kao što domaćica bira namirnice iz frižidera. Trebat će mi dosta crne. I crvene, pomisli. Platno su joj dostavili jer je bilo toliko veliko da ga sama nije mogla prenijeti. Jedva je čekala da odradi predavanja za danas.
Namjesti platno na sjedalicu i nasloni ga na zid. Umoči široki kist u impregnaciju. Počne premazivati laganim pokretima. Ostavi da se suši. Napravi nekoliko brzih skica. Sve joj je već bilo u glavi, ali, ovako, stavljeno na papir, tražilo je dosta dorađivanja.
Sutradan navečer je, umorna od proteklog dana i uzbuđena pred nadolazećom noći, sjela ispred platna. Iscijedi malo crne na paletu, umoči kist u vodu, pa njime promiješa boju. Lijevo oko stisne u tanku crtu, a jezik smjesti u kut usne, podigne kist i povuče prvi potez.
– Malo si se zajebala, golubice moja – odzvanjalo joj je u glavi.
Ruku joj je vodio eho davnih vremena, sjećanje na strah, skrivanje, bijeg, nemoć.
Kustos Kujundžić je, na svečanom otvaranju izložbe, u istoj onoj galeriji i pred rijetkim posjetiteljima, opisivao sliku kao najpotresnije svjedočenje Domovinskog rata.
– Što, zaboga, radim, među ovim kreaturama – kroz glavu joj proleti misao.
Okrene se i iziđe iz galerije.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori