Paula Knapić: Uma i ja

O ne, moja Uma nije ona koja pleše s John Travoltom, ona koja tako lijepo baca noge, lomi kičmu i trese kukovima na plesnom podiju. Ne. Moja Uma je ona koja s mačetom u krvavim rukama traži Billa. Uma ili kako ju drugačije svi zovemo – mama.

Koliko li sam se samo puta susrela s ”kill Bill” sjajem u njenim očima. Zašto? A tko će ga znati. Hodala sam bosa po pločicama, što ne bi bio problem da mi se stopala ne znoje. Lako za prehladu, nego ostavljam tragove svojih prstiju po podu! Ostavila sam ujutro krevet iza sebe nepospremljen i još sam joj uzela gutljaj kave iz njene pune šalice. Dobro, jesam li ja normalna? Rugala sam se njenom stablu masline na balkonu. Ne, nije bitno što imamo stablo na balkonu. Što se balkon nalazi na osmom katu nebodera. Stablo, neboder. Stablo, neboder. Vidim li samo ja ovu nelogičnost? Rekla sam joj da je juha možda malo bljutava. E pa mogla sam se sama uhvatiti kuhače i padele, pa napraviti bolje! Toliko razloga, njoj tako valjanih, da izvadi mačetu iz korica, da zaslužim ”kill Bill” pogled. Koji put se pitam kako sam ja još uvijek živa? Kako to da još uvijek nije ostvarila onu svoju vječnu prijetnju – ona rodila, ona ubila? Bit će da me voli. Bezrezervno, onako kako samo mame mogu voljeti. Ima neka tajna veza. Ona prava, iskrena i prirodna. Koja veže mamu i dijete neraskidivim sponama. Sponama koje ponekad znaju nervirati. I nju i mene. Ne možemo pobjeći jedna od druge i da hoćemo. A nećemo.

Nikada sa mnom nije pričala kao s djetetom. Čak ni kada sam bila dijete. Nikada s njom nije bilo – zato jer sam ja tako rekla. Tražila je da zahtijevam objašnjenje. Učila me da razmišljam svojom glavom, budem svoja. Danas zbog toga zna žaliti, kaže. Napravila je od mene koliko toliko pametnu osobu koja zna s riječima. Koja voli rasprave i argumente. I u tome uživam. A ona nije svaki put raspoložena za moje teorije. Voli mir i tišinu, što zbog mene ne može svaki put imati. Možda zato toliko uživa u svom vrtu na balkonu. Biljke slušaju, a ne odgovaraju. Uživa ih saditi, presađivati i uređivati. Kao zapravo i cijeli naš stan, zbog čega se posebno veseli mom iseljenju jednoga dana. Možda i puno više nego što bi jedna mama trebala. Uvjerena sam da negdje, u nekom skrivenom kutu stana, već ima nacrte kako urediti moju sobu za svoju biblioteku. Voli biti sam svoj majstor, zbog čega nas sve zna izluditi. Prošli put kada se toga igrala, završili smo u radovima cijeli mjesec. Kompletan remake stana. Spavali na kauču, budili se sa zvukovima bušilice, udisali prašinu. A krenula je samo presložiti knjige u dnevnom boravku. Bojim se pomisliti što će biti kada uđe u moju sobu. Što se tiče majstorstva, pravi majstor je i u kuhinji. Voli kuhati, izmišljati nova jela i usavršavati ona već dobro nam poznata. Mi se ne žalimo. Dapače. Naučila nas je uživati u hrani. Zbog nje su nam nepca postala razmažena. Postali smo gurmani koji veću sreću ne osjećaju nego kada jedu. A znate kako Julia Child kaže: ”Ljudi koje vole jesti su najbolji ljudi.”

Kažu nam sličimo. Da smo iste. Da imamo isti osmijeh, isti smijeh. Istim stvarima se smijemo. Sarkastične smo, ponekad morbidne. U tolikoj mjeri da ljudi oko nas rijetko to shvaćaju. Ali ne smeta. Znamo si biti dovoljne. Zna biti dovoljan i sam pogled. Znamo što ova druga misli. Nemalo puta nas te naše misli nasmiju. Kažu nam da imamo i isti hod. Pomalo čudan, ukrivo. Ne gledamo gdje hodamo, u svom smo svijetu. Znamo se zamisliti, pa završiti tamo gdje nismo planirale. Znaju nas i sažalno pogledati, pa reći da imamo isti nos. Glupani jedni. Ne znaju da je nos ponos. Dijelimo i ljubav prema ružnim cipelama, zbog kojih smo toliko puta ostale neshvaćene od ostatka svijeta. Obukle bismo ih i krenule na koncert. Ona i ja, naši nosevi i ružne cipele. Volimo sličnu glazbu. Još kao dijete me uvela u svijet bluesa i rocka. Koliko sam samo puta doma skakala na Claptonovu Laylu, zatvorila oči na B.B. Kingovu Lucille ili pjevala So Long Cohenovoj Marianne. Rugala sam joj se kako pleše. Prestala sam kada sam shvatila da plešemo isto. Uvela me i u svijet knjiga. Zbog nje ih gutam, jednu za drugom. S njom komentiram gotovo svaku. Volim slikarstvo. Zbog nje. Ok, koji put me od njega odbije. Ali čisto iz razloga jer Uma, sam svoj majstor, gotovo svaki drugi tjedan uzima bušilicu u ruke i počne premještati slike po stanu. Traži im novo mjesto, treba joj promjena. A tko je uvijek pri ruci da joj te proklete slike pridržava, dok ona iz daljine procjenjuje kako sve to skupa sada izgleda? Imate pravo samo jednom pogađati.

O da, postoji ta veza. Prava, iskrena, prirodna. Zbog tebe bi pomaknula planine. Ti radi nje šume i pridržala joj slike. Ljubav, bezrezervna. Ona tebe, ti nju. Ljubav je tu, čak i kada se ne volite. Čak i kada pokušavaš bezuspješno odvratiti pogled od njenog ”kill Bill” sjaja u očima. Kada te na vratima dočeka Uma s mačetom. Čak i tada.

Pa čak i sada, kada izlazim iz lifta. Kada se umornim korakom približavam stanu. Iznutra čujem ri rock taktove dobro mi znanog albuma koji mi odmah mami osmijeh na lice. Svaku notu, takt, rif, svaku riječ znam napamet. Album Fita. Koliko li ga je samo puta preslušala. Koliko li smo samo puta nabacile onaj naš ne baš reprezentativan ples na Mačku ili zapjevale Zaboravit ću sve. Jer rock’n’roll je kriv za sve, zar ne? Ulazim u stan. Ne čuje me, što zbog glazbe, što zbog godina. Sluh je oslabio. A budimo realni, uvijek joj je bilo draže ne čuti. Osvrćem se oko sebe. Ajme, ajme, ne opet! Ne opet! Vrištim u sebi. Dvije prazne kante boje na hodniku, prljava špatula, novine postavljene na strateškim mjestima. U zraku se osjeti miris farbe. Pa gdje me nađe opet?! Zovem ju. U kupaonici je. Popela se na škale, farba strop. Na moj upitni (čitaj: prestravljeni) pogled, odgovara: ”Ma samo sam išla ofarbati malo ove kantune zidova po kući koji su prljavi. I onda mi je u kanti ostalo još boje, pa što ne bih to potrošila do kraja! Da se napokon riješim ovih kanti, ionako nemamo mjesta u špajzi.” Srce mi počinje ubrzano tući, osjetim kako mi krv pulsira. Panika i živčanost mi istovremeno struje tijelom. Ali volim ju čak i sada. Čak i sada, dok ju gledam i vidim kako joj se misao nove špajze počinje motati po glavi. Mogu čuti metar u njenoj glavi. Vidim kako počinje mjeriti, kalkulirati i raditi računicu. Jače je to od nje. Ali čak i sada. Čak i sada Paula, nemoj zaboraviti. Izlazim poraženo iz kupaonice. Ostavljam ju okruženu farbom i pinelima. Ulazim u dnevni boravak, sjedam na kauč. Iz zvučnika dopire Lukasov glas. Pjeva o nemirnim godinama. O da, čujem te Lukase, čujem te. Dolazi nam nemirno doba u stan. Gledam u kauč. Odjednom mi izgleda premalen i neudoban… Zapjevam na sav glas. Dolaze nam nemirne godine. Sve je ludo, sve se, sve se okreće. Čujem ju iz kupaonice kako se nasmijala. Razumjela je. Ah Uma…

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=ot6C1ZKyiME

Jedna misao o “Paula Knapić: Uma i ja”

Odgovori