Paula Knapić: Gutljaj šljive

”Dobar dan, izvolite?”
”Dobar dan. Ja ću pola litre točene.”
”Tamno?”
”Da, da, tamno.”
”Meni dajte jedan svijetli Erdinger.”
”Ja bih jednu mineralnu, molim vas.”
”A meni dajte jednu šljivovicu.”
”Šljivovicu?”
”Da, šljivovicu.”
”Od kada ti piješ šljivu?”, pitaju oni nju kada je konobar otišao.
”Od malih nogu prijatelji moji, od malih nogu.”

Nasmijala se sebi u bradu. Nisu znali da postoji tajna veza između nje i šljive. Između jabuke i šljive. Posebna je to veza. Puna ljubavi i sjećanja. Gutljaj šljive i njeno ime je ponovno bilo Jabuka. To joj je skoro natjeralo suze na oči. Nitko ju nije tako već dugo zvao. Vjerojatno ni neće. Jer Jabuka je bila rezervirana samo za njih. Gutljaj šljive i opet je tamo, sjedi ispred vatre Njemu u krilu, dok joj Ona trlja stopala mrmljajući kako ne zna od koga je naslijedila tako lošu cirkulaciju. Gutljaj šljive i opet je šetala onom njihovom šumom. Ponovno je hodala istim šumskim stazama po kojima je toliko puta prije već hodala. Osluškivala je šumske zvukove. Lišće joj je uvijek pjevalo, stabla su joj uvijek pričala. Sjela bi pokraj potoka i satima buljila u njega. Kakav je to bio mir, spokoj. Nikada nije bila tip za prirodu, ali ovoj, njihovoj, njenoj, nije se mogla oduprijeti. Nije ni htjela. Već godinama nije bila tamo. Neke stvari su preteške, previše bolne. Bez njih jednostavno nema smisla. Svi zvukovi su isparili. Mir i spokoj su otišli s njima. Taj gutljaj šljive vraćao ju je u prošlost. Opet je bila sretna. Sretno dijete. Sretna žena. Počela se tresti od smijeha. Rakija i dijete. Nemoguća kombinacija, nedopustiva. Što bi rekli svi ovi današnji modernisti i psiholozi? Kako bi im objasnila da je ta rakija uvijek bila puno više od rakije, a šljiva uvijek puno više od šljive? Nikako, vjerojatno. Ne bi shvatili. Možda i bolje. Jer šljiva je samo njena. Samo njihova.

A oni… Oni su živjeli, ne tako davno, u jednoj osamljenoj kući. U zadnjem selu, na kraju ceste. On i Ona. Imali su vrt, njive, šumu. Bili su sretni. Zajedno. On je bio lovac i šumar, Ona je bila domaćica. On se brinuo za njive i šumu, Ona za njega. Ona je voljela pjesmu ”Moja Ane dane broji”, On je volio nju. Zajedno su brali šljive. Zajedno, s ostatkom obitelji. Bio je to proces u kojem su svi voljeli sudjelovati. On bi, zajedno s onima koji su imali snage, tresao grane. Ona bi plodove, zajedno s onima koji nisu mogli ili su bili lijeni tresti, skupljala s tla u kante. Ne sve plodove. Neke bi usput i pojela. Onda bi On, kada je za to bilo vrijeme, pekao rakiju. A kada bi bila gotova, Ona ju je točila u čaše. Ah, poseban je to bio doživljaj. Imalo je to neku svoju čar, posebnu draž. Brati, peći i, budimo realni – piti. Svi za šljivu, šljiva za sve. Iako su svi oni znali da je šljiva puno više od samog ploda koji daje taj božji nektar. Puno, puno više.. Jer bili su svi zajedno. Dan i noć. Družili se, pričali, smijali se. A ima li išta vrijednije od toga? Navečer bi svi umorni legli. Umorni, ali ispunjeni i poprilično veseli. Njih dvoje bi prije spavanja uvijek gledali televiziju. On je volio dokumentarce, a Ona sapunice. Ona je mislila da su dinosauri snimani kao i lavovi, On je kolutao očima. On ju je volio podbadati, Ona mu je odgovarala kletvama. Onda bi Ona zaspala, a On bi Jabuci pričao priče do dugo u noć. Naučio je Jabuku sve ono praktično, mudro i životno. Naučio ju je svemu što je znao. Upijala je svaku njegovu riječ, ali samo do trenutka kada bi osjetila miris pekmezače koji bi se počeo širiti iz kuhinje. Tada su i On i Jabuka ostavljali sve što su do tada radili i potrčali u smjeru mirisa. Oh, nitko ju nije radio kao što ju je Ona radila. Jesu li joj to upravo potekle sline na samu pomisao? Kada bi Jabuka krenula doma, On bi joj mahao i skakao po zidu sa suzama u očima, a Ona bi ga uvlačila u kuću i iste suze bi mu brisala. On i Ona, samo jedni u nizu obiteljskog stabla. Ali za Jabuku su oni oduvijek bili krošnja tog stabla. Jabuka je znala da je to stablo oduvijek bila šljiva. Zar je ijedno drugo uopće moguće? Jer rakije, rakije amo, utjehe nema u vodi. Da ju sada čuju, On bi ju zagrlio i povikao na sav glas: ”O Jabuko moja mila!”, a Ona bi bacila neizostavnu ”vrag u te uša” kletvu. ”Nije ti to od Boga.”, mudro bi rekla i otišla negdje svojim poslom. Možda napraviti novu pekmezaču.

Ah, šljive, šljive amo jer utjehe više nema… Šljiva je, nekada puna, danas tako osamljena, kuća u zadnjem selu, na kraju ceste. Šljiva je okus i miris. Šljiva su osjećaji i sjećanja. Šljiva je Jabuka. Šljiva su On i Ona. I šljiva zna da njih više nema. Zato nema više ni nje.

Odjednom se prene i vrati u stvarnost.
”Ej, gdje si nestala? Idemo nazdraviti!”
”Da, da, pardon. Razmišljala sam o šljivi.”
”O čemu?”
”Nije bitno. Ajmo, živjeli!”
Svi dignu čaše u zrak. Digne i ona svoju. Čvrsto ju drži. Kao da ju je strah da će joj pasti iz ruke. Ako samo malo oslabi stisak, oni će nestati. Opet. Više neće biti njih i više neće biti Jabuke. Teškim pogledom pogleda u šljivu. Kamen joj se stvori u grlu. Suze samo što nisu potekle. Nije sigurna ako će ih ovaj put moći zadržati. A onda odjednom, odnekud, čuje glasni povik…
”O jabuko moja mila!”
”Ajde vrag u te uša, uđi u kuću! Ne skači k’o majmun!”
Kamen u grlu je netragom nestao, kao da ga nikada nije ni imala. Počne se smijati na sav glas. Suze odjednom poteknu, ali ne od tuge. Uveseljavali su je nekada, uveseljavaju je i sada. Njezin svijet je bio i ostao ljepše mjesto za živjeti zahvaljujući njima u njemu. S tim mislima u glavi, Jabuka se nasmiješi. Zatvori oči, popusti stisak i neprimjetno nazdravi negdje u daljinu.
”Ova je za vas. I svaka ovakva je uvijek za vas i samo za vas.
Živjeli.
Vaša Jabuka.”

Foto: www.morguefile.com

Odgovori