Milivoj Benigar: Grad koji sam volio

Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kad sam prvi put došao u Rijeku. Rođen sam u USA, ali moji roditelji su bili porijeklom baš iz Rijeke. Kod kuće, u Philadephiji, smo govorili hrvatski, tako da sam taj jezik uvijek smatrao materinjim jezikom. Tek kad sam krenuo u školu počeo sam više koristiti engleski. No jezik mojih roditelja nikad nisam zapustio. Uvijek mi je bio blizak, sjećao me na predivno djetinstvo koje su mi roditelji pružili. Možda sam baš zbog toga uvijek imao želju vidjeti zemlju i grad odakle su oni došli. U Rijeci sam imao baku, tete i barbe, a i jednog bratića rođenog na ovom drugom kontinentu samo šest dana prije mene.
Bilo je to početkom šezdesetih godina. Iskoristio sam ljeto nakon završene srednje škole, da konačno vidim tu zemlju i grad kojeg su moji roditelji uvijek s nostalgijom spominjali.
Ne znam da li sam slučajno izabrao baš taj dan da se nađem u Rijeci ili se to baš tako trebalo dogoditi da bi upoznao jedan grad i zemlju, u kojoj se kasnije, kroz malo manje od pola stoljeća, toliko toga mijenjalo i promijenilo. Kad danas razmislim – možda je to bilo jednostavno instinktivno – početak mojeg sazrijevanja, a i početak jedne jako čudne i dojmljive transformacije jedne druge sredine. Naime i u Americi se stalno nešto mijenjalo, ali na jedan, skoro bi mogao reći, unaprijed zacrtani način. Te promjene su pratile smjene demokrata i republikanaca, kao i njihovih predsjednika, na vlasti – a uz istovremeni napredak i razvoj zemlje i standarda ljudi koji se mogao unaprijed sagledati. Naravno, rekao bi da se skoro sve moglo predvidjeti, osim možda da ćemo sada dobiti obojenog predsjednika. Možda jedino to, prije još sam desetak ili dvadesetak godina, sigurno nitko to nije predviđao.
No vratimo se na moj prvi posjet Rijeci.
Dolaskom u tadašnju Jugoslaviju kao da sam ne samo promijenio kontinent, nego kao da sam došao u neko drugo vrijeme, drugi način razmišljanja i drugi načina života ljudi.
Prvog dana, prvi šok, već kod buđenja. Baka kod koje sam odsjeo je stanovala preko puta željezničkog kolodvora. Nećete vjerovati, ali mene je probudila limena glazba željezničarskog orkestra. Ispred prozora su prolazile kolone ljudi, posebno djece. Svi su išli u istom smjeru prema centru grada. Baka je negdje izašla i nisam je mogao pitati što se to događa. Obukao sam se i krenuo i ja prema centru, do Rive. Duž svih ulica su bile gomile ljudi na pločnicima – kolnici cesta prazni. Milicioneri, tako su tada zvali policajce, su stajali svakih desetak metara i vjerojatno pazili da ljudi ne pretrčavaju cestu. Grad je bio okićen zastavama – kasnije su mi rekli da su to zastave Jugoslavije, Hrvatske i treće – crvene komunističke.
Nisam samo ja bio zbunjen i neinformiran. Blizu mene je stajao jedan obojeni* (shvatio sam da je iz neke afričke zemlje, tada se umjesto riječi „crnac“, što je bili uvredljivo, koristilo „obojeni“; danas se kaže „Afroamerikanac“). Uz nas jedan cijeli razred osmoškolaca.
Djeca sa crvenim maramama oko vrata i kapama na kojima je bila crvena zvijezda – kasnije sam čuo da ih zovu pionirima. Čujem tamnoputog Afrikanca kako pita jednog dječaka. (Cijeli razgovor se vodio na engleskom jeziku). Oni su se dosta dobro međusobno razumjeli premda se dječak dosta mučio da objasni tom čovjeku što se to
događa, jer ključnu riječ objašnjenja nije znao kako se kaže na engleskom. Razgovor je tekao nekako ovako, a ja ću ga prepričati na hrvatskom:
– Govoriš li engleski? – pitao je obojeni.
– Ne, ali ga učim. – odgovorio je dječak.
– Što se ovdje događa?
Dječak se malo zamislio, vjerojatno kako da to objasni na engleskom, a onda se dosjetio i rekao:
– Titu je rođendan i čestitamo mu rođendan – mali je pokušao završiti razgovor.
No čovjek je nastavio s pitanjima:
– Tito je u danas u Rijeci?
– Ne, Tito je u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije.
– A što se onda ovdje događa? – bio je uporan Afrikanac.
Dječak se zbunio. Nedostajala mu je ključna riječ – „štafeta“ koju nije znao reći na engleskom, pa je pokušao objasniti:
– Ovdje će sada proći, protrčati neki ljudi koji će nositi čestitku Titu. Zatim će čestitku predati drugim ljudima koji će trčati dalje, pa predati trećima i tako dalje sve do Beograda.
Nakon toga dječak je sav oznojen uzdahnuo s nadom da se svojeg mukotrpnog engleskog konačno riješio. I stvarno, Afrikanac je šutio skoro minutu, a onda je ponovo pitao:
– A zašto mu ne pošaljete telegram?
Očito je mislio – mi u Africi već imamo telegrafe, a ovi jadnici u Jugoslaviji još uvijek trče kroz cijelu zemlju kad treba poslati neku poruku!
U Rijeci su tada još na cestama postojale tramvajske tračnice. Trolejbusi su zamijenili tramvaje koje su još samo stariji spominjali. Bilo je smiješno s tim trolejbusima, jer bi tijekom vožnje trola – veza trolejbusa i žica – stalno ispadala iz žica, pa bi vozač izlazio iz vozila i namještao je natrag.
Sve važno se događalo na nepunom kilometru središta grada kroz koji je prolazila glavna cesta – Korzo, kojim su se još pred koju godinu kretali automobili, a sad je postala pješačka ulica. Na glavnom Trgu Republike su bile terase dviju kavana – Učke i Centrala, te mliječni restoran Slavica u kojem se pila jugoslavenska Coca-cola koju su zvali Kokta. Imala je poseban okus. Pio sam je jer mi se svidjela, a Coca-Cola se nije tada mogla naći u Jugoslaviji.
Premda sam hrvatski relativno dobro razumio i znao – možda govorio malo i sa stranim naglaskom – negdje mi to baš i nije pomoglo, jer su neki ljudi međusobno govorili talijanski. Mislio sam da su to stranci, turisti, no rekli su mi da oni govore fiumanski – bio je to talijanski sa dijalektom Fiume, a tako se zvala i Rijeka između dva svjetska rata i tada je pripadala Italiji, dok je drugi dio grada – Sušak – bio u sastavu, tako su govorili, Stare Jugoslavije.
Rijeka je tada imala čak dva velika kazališta i sedam kina – počevši od dva najveća Partizan i Beograd, ispred kojih bi tapkaroši unaprijed kupili po dvadeset, trideset karata i u zadnjim minutama ih preprodavali po skupljoj cijeni kad bi ulaznice na blagajnama bile rasprodane.
U trgovinama je bilo jako malo artikala, a ljudi su bili skromno obučeni. Nevjerojatno, unatoč siromaštvu – ljudi su bili veseli, optimistični. Pričali su viceve, smijali se, a znali su nekim prigodama i zapjevati. Doduše rekli su mi da su politički vicevi zabranjeni i da njih pričaju samo u kućama. U povjerenju su mi rekli da postoji i jedan otok koji se zove Goli otok i na koji šalju one koji takve viceve pričaju!? Slika našeg Alkatraza mi je bila, kao njihovog Golog otoka, ali su me uvjerili da to uopće nije isto. Također su dodali da na tom otoku ljudi samo čudom preživljavaju. A i državne granice su bile strogo čuvane i rijetki su dobivali pasoše da mogu u inozemstvo. Rekli su da je tadašnja UDBA iznad svih i da su svi strogo kontrolirani, što govore, kako razmišljaju, koje ideje iznose u javnosti… Stranaca je bilo malo, uglavnom pomorci koji bi šetali gradom, dok je njihov brod boravio po 10, 15 dana u luci.
No bilo je to i vrijeme onda popularnog pjevača Ive Robića, Opatijskog festivala zabavnih melodija, malih Fiatovih automobila kojeg su zvali Fićo, prvih crno-bijelih televizora… Rekao bi da je to bilo vrijeme u kojem su se svi nadali boljem sutra, a to bolje se iz godine u godinu i događalo.

***

Moj drugi put u Rijeku je bio, sad se više ne sjećam kasnih sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina. Kad sam kasnije tog ljeta brodom, koji je polazio svaki dan kasno poslije podne, krenuo prema Dubrovniku, vidio sam Rijeku s mora. Bio je to impresivan doživljaj za tako mali grad. U svim novim perifernim dijelovima grada su kao iz kamena nikli izgrađeni neboderi. Rijeka se već počela spajati na jednom kraju s Opatijom, a do Otoka Krka je bio izgrađen most. Sa Istrom je Rijeka bila povezana tunelom kroz Učku. Ljudi su iz unutrašnjosti u Rijeku dolazili vlakom, uglavnom iz Zagreba, a poslovni vlak je imao sedam vagona, vikendom čak i devet. Bio je to ekspresni vlak koji bi prevalio tu relaciju za manje od tri i po sata. Turisti su svake godine sve više dolazili iz Italije, Austrije i Njemačke, te preko Rijeke nastavljali do turističkih odredišta Jadrana. Dolazili su ljeti na Jadran, svake godine u sve većem broju.
Stekao sam dojam da je tržište bilo jako široko, raznoliko. Novine su se prodavale u kioscima Vjesnika, Borbe i Novog Lista. Meso se prodavalo u mesnicama zagrebačkog Sljemena, ljubljanske Emone i riječkog Mesokombinata. Domaći ljudi su mi rekli, neki sa ponosom, a neki sa sjetom na prošla vremena, kako je Rijeka Jugoslavija u malom. To se vidjelo i po tome što je jako malo ljudi navijalo za domaći nogometni klub Rijeku. Navijali su za klub iz kraja odakle su došli. A dolazili su iz cijele Jugoslavije i nalazili posao u čak dva brodogradilišta, Harteri (tako su zvali tvornicu papira), te tvornicama Torpedo, Vulkan, Rikard Benčić, ili u Luci Rijeka.
Luka je bila puna brodova, a u zaljevu ispred grada čekalo je po tridesetak brodova na ulazu u luku – meni je to djelovalo impresivno. Rijeka – tako mala – djelovala je kao velegrad.
Na glavnom riječkom trgu je bilo jedno uzvišenje sa tri stepenice i kioskom kojeg su nazivali Majmunski otok. Na njemu su stajali dečki i gledali dolje djevojke koje su prolazile. Nije bilo teško shvatiti tko je i zašto te tri stepenice nazvao tim imenom – vjerojatno cure koje su gore-dolje šetale Korzom. Mladi su odlazili na plesnjake u Palah, prema Opatiji u Milde Sorte ili ljeti na Naftu i Tenis.
I u Rijeci se puno toga promijenilo. Ulice su bile pune automobila. Kako sam došao ljeti, kolone automobila sa stranim registracijama su prolazile centrom grada, jer drugog zaobilaznog puta nije bilo. Ljeti su to bile nepregledne kolone, a kroz grad se putovalo i po cijeli sat. One popularne Fiće su sada bile zamijenjene kupovinom samo malo većih automobila Renaulta 4, Simca 8 ili 10, a bilo je sve više i jednog malog auta kojeg su zvali Peglica!? Ljudi su sada bili već malo bolje obučeni – u Trstu se kupovalo od traperica do satova i zlatnog nakita. Tršćanski Ponte Rosso je bio u obaveznom itinereru kad se tamo odlazilo. Išlo se oblačiti u Trst, ali se kupovalo i nešto što je uvijek, odjednom u Jugoslaviji nestalo u trgovinama – kava, pasta za zube (zvali su je Kalodont), a na tržištu je odjednom nestajalo ulje, mlijeko i tko bi nabrojao što sve ne. U gradu je često prestajala raditi i javna rasvjeta, pa su pojedini dijelovi grada bili povremeno u potpunom mraku.
No, za razliku od samo prije petnaestak godina izgledalo je kao da je tu počelo vrijeme kruha i igara – svi su bili siti i imali su i nešto više od toga s čim su bili zadovoljni. Sve to me podsjetilo na priče o Starom Rimu.
Imao sam tada u Rijeci i nekih problema. Tražio sam jednu ulicu u koju mi se preselio bratić. Počelo je tako da mi prvi čovjek kojeg sam pitao za tu ulicu, odgovorio:
– Bolan nisam ti ja odavde. Ja sam ti iz Bihaća – otegnuo je zadnjim slogom sasvim drugačije nego što su oni domaći ljudi govorili – Došao sam raditi ovdje u Brodogradilište 3.maj!
I od slijedećih nisam uspio dobiti informaciju. Drugi na kojeg sam naišao je rekao da je Slavonac, a treći da je iz Srbije – a oboje da ne znaju gdje je to! Pitao sam se gdje su nestali Riječani?
Nastavilo se to i na drugim mjestima, tako da sam imao problema i s razumijevanjem. Na tržnici su lubenice prodavali Makedonci koje nisam razumio što govore, paprike su prodavali ljudi iz Vojvodine čiji jezik sam donekle razumio, ali sam i tu imao poteškoća. Također nisam razumio ni one koji su govorili grobinšćicom, premda su mi rekli da je to samo nekoliko kilometara od Rijeke. Još danas se sjećam jedne žene kako je rekla:
– Ma san lačna!
Pojma nisam imao što je to.
Ukratko Rijeku sam tada doživio kao jedan konglomerat ljudi, nacija, jezika, običaja i tko bi nabrojao čega još sve ne! Ljudi su živjeli još uvijek skromno, ali puno bolje nego prije.
Da, skoro sam zaboravio reći – usred grada sam vidio jedno, ograđeno visokom ogradom i nedostupno, jezero, zapravo žabokrečinu za koju su mi rekli da tu stoji već desetak godina?! Nisam razumio zašto je to tamo, premda su mi pokušavali objasniti.

***

Sad već teče drugo desetljeće novog milenija. Dolazim opet u Rijeku, još uvijek pamteći one dvije Rijeke i ljude u njoj koje sam nekad doživio tako različito….
Još iz aviona vidim – Riječka luka prazna. Akvatorij Riječkog zaljeva isto! Dok se sjećam onih brodova nekad koji su ispunjavali zaljev, kasnije mi prijatelj, pomorski agent kaže:
– Za prekosutra je konačno najavljen jedan brod!
Već prije mojeg dolaska, prijatelj mi je e-mailom pisao o nekim stvarima u Hrvatskoj. Zakoni, izmjene, dopune zakona se stalno donose. Nitko ih više ne može pratiti. Sudski procesi traju desetljećima. Kažu mi: Ukradeš čokoladu dobiješ šest mjeseci zatvora, pronevjeriš milijune dobiješ godinu i pol, a puste te ranije zbog dobrog vladanja u zatvoru. Ubiješ nekoga ili više osoba, sudi ti se cijelo desetljeće i na kraju te puste radi nedostatka dokaza…
Drugi prijatelj, projektant mi se žalio da ne može više doći do posla. Kaže sve mora preko javnih natječaja, a ne izabere se najkvalitetniji ponuđač – nego najjeftiniji. Kaže – javljaju se firme koje nemaju sposobnosti i nude damping cijenu, te dobivaju posao.
No i u Rijeci, opet promjene. Sada već šokantne. O prvim godinama nakon osamostaljenja Hrvatske prijatelji i rođaci iz Rijeke su mi pisali s određenim oduševljenjem, te sam to oduševljenje mojim trećim dolaskom očekivao. No, kad sad dolazim sve što vidim, čujem, doživljavam je suprotno od toga. Istina gradom voze novi autobusi na plinski pogon s velikim reklamama o očuvanju okoliša primjenom novog energenta. Više nemaju onu crvenkastu unificiranu boju kao prije. Ovi na plin su plave boje, a oni stari su išarani reklamama, tako da se ni prozori na njima ne vide. Gradom kruže i – sad puno jeftiniji – taxiji.
A što me to šokiralo? Možda nećete vjerovati, ali nakon onih promjena koje sam doživio mojim drugim dolaskom, sada na ulicama srećem, uglavnom starije ljude, za koje bi se očekivalo da sada uživaju u svojim mirovinama, kako gladni kopaju po kontejnerima i kantama za smeće.
Hej, što je to? Gdje sam ja to došao? Gledao sam te scene u nekim filmovima koji su pokazivali Srednji vijek!!!
U kući palim televizor, prepucavaju se grubim vrijeđanjem političari dva suprotstavljena bloka (desničari i ljevičari). Pojavljuju se i neki treći. Kažu mi da su to marginalci i da neće uspjeti doći u Sabor. Male stranke se priklanjaju ovim dvijema velikim nadajući se da će tako dobiti neke mrvice političke vlasti. Ljudi rezignirani. Većina njih ne zna za koga bi glasali i kažu da neće više izlaziti na izbore. Kažu mi ljudi da se u Hrvatskoj više ne glasa ZA, nego PROTIV onoga tko je do sada bio na vlasti. O korumpiranosti vlasti i svih vrsta moćnika sam već bio upozoren prije nego sam došao ovdje. Ljudi koje susrećem – rezignirani su, bez perspektive. Veliki broj nezaposlenih. Mladi završavaju škole, fakultete, ne nalaze zaposlenje, odlaze u zemlje Zapadne Europe. Reklame za mobilne mreže na svakom koraku. Mladi hodaju ulicom kao zombiji sa slušalicama u ušima, mobitelom u rukama… Prelaze cestu izvan pješačkih prijelaza. Čudim se kako ih ne pregazi neki auto!?
U razgovoru s prijateljem arhitektom saznajem da je u tijeku već treći natječaj za Deltu, a da se u nekoliko zadnjih desetljeća ništa bitno tamo nije dogodilo. Slično je i sa autobusnim kolodvorom, za koji je natječaj prošao prije puno godina, ali je autobusni kolodvor i dalje u nekom košmarskom konglomeratu na jednom riječkom trgu koji bi mogao biti sasvim drugačiji da se taj kolodvor makne odavde. Ipak, oni koji imaju svoje automobile putuju sad od Zagreba do Rijeke autocestom za manje od dva sata. a oni drugi se voze autobusima. Poslovnog vlaka – veza sa Zagrebom – nema. Zamijenio ga je smiješan vlak sa samo tri vagona za koji su rekli da sad putuje skoro pet sati.
Većina trgovina koje još pamtim su nestale. Jako puno ima pekarnica. Svi jedu neku brzu hranu, skoro kao u Americi. Na cestama, dok gledam mlade djevojke kako prolaze, od njih tri, barem jedna je enormno debela – podsjećaju me na one debele Afro-Američke žene u Americi i mislim si da kad četvrti put dođem u Rijeku, da će one za desetak godina tako izgledati i imati 130 do 160 i više kila (preračunao sam u ovdašnje jedinice).
Što reći na kraju? Tužan sam. Grad koji sam toliko volio… netragom je nestao. Ljudi koji su bili u onom siromaštvu tako vedri i optimistični, samo na tren su se izdigli iz siromaštva, da bi sad potpuno potonuli u drugo siromaštvo i rezignaciju koja iza njega slijedi…
Pitam se gdje je nestao Grad koji sam volio. Gdje je nestao optimizam kod ljudi? Kako su „oni“ ljudi postali „ovi“ – današnji? Ima li ovdje uopće nade?
… a onda sam odjednom primijetio jednu malu poruku optimizma ispisanu pisanim slovima na automobilima riječke registracije. Piše: Volim grad koji tece
Možda…. možda nada ipak postoji. Možda ti ljudi, taj novi optimizam pokrenu. Možda se Rijeka i njezini građani probude?…… Možda….

Foto: Rijeka, Strossmayerova ulica, 1950ih

Jedna misao o “Milivoj Benigar: Grad koji sam volio”

  1. I kao sto jedan mali kolac umocen u lipov caj ….moze posluziti da se prisjetim djetinjstva…sjecanja na hladne zimske veceri sa puno snjega dok su u peci pucketala drva a soba mirisala na smolu…Tako me i ovaj lijepi tekst sa puno dragih i poznatih detalja koji su se mogli dogadzali u bilo kojem gradu stare Jugoslavije,,proveo i podsjetio na to lijepo vrijeme.Zato zelim da sljedeci dolazak u Rijeku ovom emotivnom covjeku izazove optimizam da je grad njegovih roditelja sacuvao dusu za sljedece generacije . A u tome ce ovaj njegov tekst sigurno pomoci.,

Odgovori