Milan Zagorac: Zašto radije gledam strane serije nego čitam naše knjige…

… Ili, nedajbože, gledam naše serije.

Obiteljsko breme kao paradigma

Pa… odgovor je jasan: jer su naše serije očajne, a knjige isto nisu baš nešto. Zaista se morate pošteno probiti kroz naslage svega i svačega da naletite na našu knjigu koja je i na tehničkoj i na sadržajnoj razini nečega što je u drugim zemljama shvaćeno kao pristojan standard. Rekao bih rado onu Danteovu: “Napola našeg životnoga puta u mračnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta.”

Ili, modernijim rječnikom rečeno: pogubismo se u prijevodu.

Dobro, jasno mi je, ako nema baš neke književnosti, kako može biti dobrih filmova i serija, kako može biti išta dobro, kada je već baza loša. Onda se na to još nadovežu poluinteligenti koji pišu scenarije i eto kaosa, tuge i čemera, da se razumijemo, ne tješe povremene nagrade vani, štoviše, ono što dobiva nagrade čini mi se da uopće ne korespondira s temama koje mene osobno, a vjerujem i mnoge druge zanimaju.

Prava serija koju sam tako ovoga ljeta odgledao je Toisen kanssa, kod nas prevedena s finskog kao Nova prilika s vrlo simpatičnom i tako stvarnom Kristom Kosonen u glavnoj ulozi trideset i nešto godišnjakinje koja živi u bezdjecom braku s dugogodišnjim suprugom i partnerom, i koja jednog ljetovanja počini, ah, sudbe teške, grijeh preljuba tijekom kojeg konačno zatrudni. Tema je složena jer otvara mnoštvo planova: sterilnost jedne cijele generacije, usložnjenost odnosa s roditeljima, zapravo disfunkcionalnost odnosa s roditeljima, neprimjenjivost starijeg generacijskog modela na stvarni život, nema junaka u smislu junaka, ali ima ljudi i ljudi, onih koji se bore pa makar pali i onih koji se teško ili nikako nose s novim uvjetima na, recimo to tako, tržištu života. Konačno, njezina komplicirana priča usložnjava se s kompliciranom pričom njezinog novog partnera koji se, naravno, nećka. Dobro, malo melodramatike je nužno da se stvar ne svede na onu našu socijalu i priču o tragici postranzicije, hvala bogu, Finska ni nije imala takva iskustva, no glavna je nit nešto što u domaćoj ni TV ni filmskoj produkciji ne bih uočio ni da imam PET CT, naime, nove teme, a to su vrlo vrlo minuciozno dani ljudski odnosi, a da film ne padne u a) patetiku i b) dosadu. Nepretenciozna priča univerzalne dimenzije, eh, to me oduševljava uvijek iznova, posebno kada to naprave neki koji nisu mainstream.

Druga je serija opet skandinavska, ovaj put švedska, ali na finskom tlu u švedskoj pokrajini. Obiteljsko breme iliti na švedskom Tjockare än vatten tj. Dublje od vode priča je koja se može momentalno aplicirati na moju vlastitu obitelj, toliko da je neki od mojih najbližih rođaka nisu htjeli gledati. Ok, slažem se, serija je za zabavu, kao i ona prethodna nije to nešto gdje moramo upregnuti sve intelektualne kapacitete ne bismo li dosegnuli smisao, no poruka je opet univerzalna. Obitelj, jasno, disfunkcionalna, jer kakva može biti moderna obitelj, sa svim svojim opterećenjima i hereditarnim sranjima naslijeđenima od roditelja ni ne može biti drugo nego breme s kojim se tri generacije vlasnika malog obiteljskog hotela na švedskom moru nosi kako zna i umije: otac nasilnik, podložna majka, opravdano i nužno ocoubojstvo, preljub unutar zaštićene obiteljske zajednice ravan gotovo incestu, samoubojstvo majke, sve to ispremreženo s ultimativnim zadatkom svakodnevnog preživljavanja koje je uvijek i jedino moguće u nesigurnosti. Štoviše, apsolutnoj nesigurnosti. Lasse, Oskar i Jonna su gotovo vidljivi u svakodnevnom životu, oni su autentični luzeri koji se ni ne kaju za to što su luzeri, dok je naglim obratom emocionalno zbunjena Liv (opet jako dojmljiva finkinjo-šveđanka Jessica Grabowsky) gotovo arhetipski dana moderna žena-djevojka (znate ono, četrdesete su nove tridesete, samo su ovdje četrdesete nove dvadesete) koja uvjerljivo jest to što jest: sve samo ne onaj debilizam žena-majka-kraljica. Jer u ovoj se seriji žene kada dođu u bezizlazni vrhunac krize srednjih godina jednostavno ubiju, ali to i jest tako, zar ne?

Ili krenu na putovanje, negdje, bilo gdje.

A kriza je sveprisutna. Kao što je u ovoj posljednjoj seriji koju sam gledao ovoga ljeta jednostavnog naslova Preljub, znači najveći od svih mogućih prekrašaja, i to ni manje ni više nego oca četvero djece, poluuspješnog pisca (u sjeni, dakako, uspješnog tasta), sretno oženjenog, ali u nuždi, u potrebi za prekršajem, za transgresijom, za lomljenjem aure takozvanog “dobrog čovjeka” koja je u svojoj najdubljoj biti tako nepodnošljiva i, s druge strane, lokalne žene “oštećene” smrću četverogodišnjeg sina, zapravo depresivke koja traži, ali ne može naći izlaz iz trajno nepodnošljive situacije. I Noah i Alison su luzeri, obilježeni zlom kobi koja se tako mitski nadvija nad njih u kontrastu s idilom u kojoj su se našli. Oh, da, nekada je bilo lako, postojala je fatalna žena koja je zavela nekad dobrog muškarca i čičamiča gotova je priča, no sada je grijeh distribuiran i ono drugo, i važnije, je li to uopće grijeh ili se radi o dubokoj potrebi? Je li čovjek uopće u stanju u beskonačnost održavati vanjski privid, u stvari neodrživu sliku krjeposti i doborte zarad čega? Da bi se onaj drugi osjećao dobro? Da se ne povrijedi drugoga? Koliko je čovjeku prekršaj nužan ne bi li se uopće ostvario?

Cijela je ta produkcija takva da ne može ne ostaviti dojam, sve, od glumačke postave, do same izvedbe, do idilične novoengleske provincije, sve je takvo da priča, kao i one dvije prethodne ne može ne pogoditi direktno u srce i postaviti samome gledatelju glavna pitanja.

A kao posve usputno pitanje ostaje ovo: dobro, hoćemo li ikada, ali ikada gledati nešto domaće, barem približno takve težine?

Foto: http://etv.err.ee/v/sarjad/paksem_kui_vesi/saated/1ee79671-3782-451f-95ba-c77a59188163

Odgovori