Milan Zagorac: Važna misao često je skrivena u kaosu

Kratka opaska o poslu urednika

Tijekom svoje sada već gotovo dvodesetljetne uredničke i paralelne autorske prakse, uočio sam nekoliko zakonitosti koje pri svakom uređenju knjige (tj. bilo kojeg materijala za javnu objavu) moram uzeti u obzir. Tu ima, dakle, više različitih razina i dimenzija na koje treba obratiti pažnju, a one su od čisto sadržajnih (dakle, kada se bavite ovakvim stvarima, gotovo je sigurno da će vam povremeno dopasti u ruke primjerice medicinska, pravna, tehnička, ekonomska ili humanistička stručna knjiga, znači ne samo beletristika, proza i poezija, primjerice, ili esejistika, ali jednako tako i dječja knjiga, pa čak i slikovnica), uređenosti materijala (ima materijala koji kao da su pisani od osoba nevještih u jeziku, ima tzv. kockastih prijevoda, tekstova koji su do bola nepismeni, zbrčkanih rukopisa kojima ni uz najbolju volju ne možete otkriti koji je skriveni smisao itd.), tekstova koji jednostavno nisu čitki (jer su prehermetični i postavlja se legitimno pitanje trošenja resursa na njih), tekstova koji nisu literatura nego psihoterapijski zapisi kao i novinarsko-političkog pamfletizma koji se predstavlja kao književnost. Također, postoje namjerno ili slučajno (podsvjesno) skrivene namjere i misli koje u ambalaži beletristike morate uvažiti kao literarnu stvarnost, iako i te kako znate da se ne radi o ugodnim spoznajama (koliko obiteljske boli, nesreće, zločina, trauma i neriješenih čvorova dostojnih najbolje tragedije leži kamuflirano u tekstovima koji su naizgled krimići, ljubići ili dramuleti), naročito kod pisaca s manje iskustva; oni s više iskustva to će učiniti vještije, pa će se taj autodijegetski biografski moment jednostavno manje vidjeti. To je u sferi profesionalne tajne, štoviše, to nije tajna, ali jest, što znači još kompleksniji odnos: naime, vi znate da autor zna, ali treći, dakle, čitatelj možda sumnja, možda ni ne sumnja i ne zna, iako je očito u samome sadržaju. Malo grahamgreenovski, ali je tako.

No sve je to dio ovoga posla. Temeljna stvar koja s godinama počne nervirati je tzv. neobjavljivi tekst, ovdje mislim u pojmovima jezične i tipografske (ne)uređenosti kao što podrazumijevam eventualnu zbrkanost misli te susljedno samoga diskursa. Sve to u suradnji s autorom jednostavno morate urediti, ponekad čak i po cijenu da zapravo pišete novu knjigu, što drastično poskupljuje sam postupak, no važna ideja, zanimljiva radnja, važna misao često je skrivena u kaosu. Upravo kao što vas izuzetno korektno pripremljen tekst može zavesti na krivi put, pa zapravo začarani njegovom tehnikom ne obraćate pozornost na njegovu ispraznost, tako će vas neuredan, polupismen tekst odbiti iako je sadržajem stostruko veći i važniji. No tu se radi o autentičnosti i točnosti koja se traži i koja je viši zahtjev od stilske ujedančenosti, jezične korektnosti i tipografske urednosti.

Spomenuo sam da se tematski možete baviti svime i svačime: urednički je posao prekarni i osobno zacijelo profesionalno pokrivate jedno, dva ili najviše tri područja, no brojna druga su vam jednostavno manje poznata.  Zaista bi bilo preuzetno očekivati da dobro i jasno poznajete rad bubrega, gorivne ćelije ili da su vam kristalno jasne koncepcije teserakta kao i valna funkcija. No slično kao i novinar, morate se upoznati s biti stvari koju uređujete, jer, htjeli-nehtjeli, ne želite da vas pamte kao urednika koji je otok Krf smjestio u Albaniju, ne želite da vas se netko prisjeti kao onoga koji nije primijetio da je Idi Amin Dada bio ugandski, a ne zairski diktator, nikako ne želite da česminu zamijenite s čempresom, da je Kaspijsko jezero slano, iako niskog saliniteta na sjeveru i višeg na jugu, kao ni to da je bezgrešno začeće vezano uz Djevicu Mariju i njezinu majku Anu, a ne uz nešto što se jednom dogodilo, naime, prevedeno je kao “bezgrešna koncepcija”, pa ispada da se ne radi o teološkom pojmu i općem mjestu kulture, nego pojmu iz Star Treka.

Kako bilo, ovakve će vam se pogreške dogoditi. Neće, ako ne radite, ako radite intenzivno, hoće i moraju.

Naime, ovo pišem jer sam svjestan da široj zajednici nedostaje urednika. Ne samo onih urednika koji pišu u impresumima, dakle, proforma urednika i ljubitelja knjige, nego ljudi na terenu koji od kaosa sadržaja grade nove sadržaje, koji biraju, vode računa o detalju, od jezične do najsitnije grafičke pojedinosti kao i samoga plasmana toga sadržaja, koji su u stanju povezati same ekonomske zahtjeve s onima sadržajne naravi, koji nisu samo puki izvršitelji niti provoditelji agendi – dakle, bruto primatelji javnoga novca te samo delegati nečije tuđe volje, nego aktivni sudionici u artikuliranju za sada amorfnoga, često nesvjesnoga sadržaja u smisaone blokove koji živo korespondiraju s vanjskim svijetom. Uvjeren sam da takvih ljudi zaista nedostaje jer vidim previše epigonstva i previše agendi koje imaju malo veze s slobodnim intelektualnim kapacitetima, a koje se ne može poništiti, već samo i jedino nadrasti.

Ipak, ovaj posao se ne uči u školi. On je izrazito izvaninstitucionalan jer jednostavno ne može biti naučen u školskom sustavu: radi se o živom materijalu koji stalno mijenja svoje oblike i tehnološke zakonitosti, da o ekonomskim ne govorimo, pa je škola jednostavno po definiciji u kašnjenju. Za njega je jedini funkcionalni način obnavljanja profesionalnog osoblja upravo praksa. Ne postoji formalni doktorat iz izdavaštva, kao ni formalna specijalizacija, a ako i postoji, sumnjam da je jamstvo preuzimanja konkretne odgovorne funkcije. Naime, urednik je više poziv, štoviše, vrlo traženi posao, no jedan od onih koji morate učiti u hodu. Doista, pomislite malo, sve je oko vas dizajnirano, editirano, uređeno. Štoviše, smatramo to samorazumljivim. Ipak, urednika je i više nego premalo. A da bi se dobilo priliku za takvo što, jednostavno morate ući, uskočiti u posao. Zajahati ludoga bika. Pa čak i ako govorimo o uređivanju književnih i srodnih sadržaja.

To opet predstavlja priču za sebe i svakako nešto o čemu bismo morali jednom skorom prilikom porazgovarati.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori