Milan Zagorac: Uz zbirku pjesama Zapisano metkom – sol katarze

Povodom skorog objavljivanja Žmirićeve nove knjige

Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom” onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.
No što bi značio taj “talog” da upravo on nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz prilične blizine.
I jasno, ovo zahtijeva i odgovor, smisao, sadržaj rata, ono što je iza, onkraj banalnosti vojničke i političke svakodnevice, unutrašnju stvar, čežnju za promjenom, možda dvostruko skritu u simbolički vrlo nabijenim stihovima: jednom je pričao seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / malo odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje sa mahunama, a najbolje da samome čitatelju prepustimo asocijacije koje će ga odvesti u tko zna kojim smjerovima jer pjesnik Žmirić nimalo didaktički ne olakšava čitatelju, već ga ostavlja u istovremenoj začuđenosti i užasnutosti nad iskrenošću muškarca koji plače, ali i ratuje, koji se ne iščuđuje poput naivne mlade, već iskreno radi dnevnik nečega što bismo mogli nazvati unutrašnjom transformacijom od momka u muškarca, od djeteta koje ne pati i ne poznaje bol u čovjeka koji pati i koji poznaje bol i s njome se nosi onako kako zna i umije. Recepte ne daje, preporuka nema. Ostaje samo osjećaj iskrenog suživljenja s lirskim subjektom, s pjesnikom, s boli koja je inherentna ratu, ali koja ne spada u korpus junačkih priča i herojskih djela. Heroj je ovdje sve samo ne heroj. Ovdje je heroj sam zašao u utrobu zvijeri i to ne svojom voljom, nego voljom neke više, ovoga puta političke sile, no to je ona duboko mitska priča o Joninu ulasku u kitovu utrobu, mrak vlastite duše, crnu šumu.
Žmirić cijelu do sada dostupnu zbirku gradi na jakim kontrastima vanjsko-unutrašnje, bivše-sadašnje, idila (Toskana)-ratište (neka vukojebina pod snijegom), ljubav-rat, plavokosa jedna-udovica mesnatih bokova, kratke lirske forme gotovo haiku ekonomičnosti izraza-pripovijedanje u stihu – i ti kontrasti čine gradbene elemente jedne posve autentične lirske kategorije suvremene ratne književnosti.
Smrt je ona koja nadmudruje, no zacijelo ni nije ono najgore što se može dogoditi – tu Žmirić prelazi granicu, transcendira, ispituje ono što je iza, nakon, ono što se krije iza zastora stvarnosti koju poimamo apsolutnom i jedinom, te je na taj način nadišao banalnost stvarnosnog i zašao u područje eshatološkog, spasonosnog, unatoč činjenici da ni otvoreno niti nametljivo ne ispovijeda očekivani vjerski diskurs. Spasnosna ideja je u samome čovjeku koji, rubnom situacijom, čija se spoznajna ljestvica diže na daleko viši stupanj, i svakom novom traumom duše ili tijela (do kraja eksplicitno izneseno u stihovima pred čelikom meso je popustilo / na sve četiri strane je uteklo / sve što je od sile i srca ostalo / a da se moglo prepoznati / bila je snažna ljevica / a to nije bilo ni približno dovoljno / da bi ga u sanduku sahranili) postaje sve uvjereniji u transcendentnu moć izlječenja (Možeš me samo ubiti / Tu prestaje svaka tvoja moć / da me povrijediš).
Žmirićeva, ne prevelika, ali dubinom sadržaja i iskaza velika zbirka zaista zaslužuje objavu svijetu i gradu, jer je ovime započeo rad na onome u čemu su mnoge druge instance društva nažalost zakazale: na stvarnoj katarzi.

Jedna misao o “Milan Zagorac: Uz zbirku pjesama Zapisano metkom – sol katarze”

Odgovori