Milan Zagorac: Točka pucanja, knjiga izvan horizonta

Neki dan sam napravio kratki presjek svega što se nadogađalo u ovoj našoj virtualno-stvarnoj zajednici i jedini je zaključak: čudo toga. I po tom pitanju nemam neka veća očekivanja, jer je napravljeno i više od onoga koliko je pokriveno ikakvim sredstvima.

No ono što mi se stalno postavlja kao pitanje jest: ako je sve to napravljeno s ništa ili minimumom financiranja, što bi tek bilo moguće kada bi postojao neki normalan ili normalniji sustav financiranja od ovoga postojećeg. Naime, sve su kulturne djelatnosti specifične za sebe, pa imamo institucionalni sektor, za kojega smo već davno utvrdili da je upao u preduboku kreativnu i personalnu krizu, no usput i dalje grizući supstanciju (dakle, sredstva, novac) i ovaj drugi, izvaninstitucionlni s kojim mahom ne znamo što bismo, ali na kojeg se svi spremno pozivaju kada se radi o nečemu konkretnijem.

I dok je primjerice film nekako “riješen” preko svojeg HAVC-a (unatoč svim nedoumicama i kontroverzama), a glazba preko ZAMP-a (što god mislili o tome), ipak je to neki način koji je omogućio relativno normalno djelovanje ovih dviju grana umjetnosti – pustimo na stranu sve ostalo, gledajmo bit – filmovi se proizvode, štoviše, uspijevaju se financirati, glazbenici uspijevaju doći do naknada. Ne kažem ni da je genijalno ni superuspješno, no što ćemo s knjigom? Ovaj limb je zaista ništa vrijedno spomena.

Kao ni prethodna, tako ni ova (zapravo ista) garnitura Ministarstva kulture kao najbitnijeg faktora u priči, ne čini ništa. Nema agencije za knjigu i nakladništvo, nema načina promicanja književnosti u suvremenim medijima, nema načina stvarne pomoći jednoj branši koja je u tolikoj krizi da je besmisleno govoriti o branši, bilo bi točnije govoriti o bivšoj branši.  Nema institucionalnog okvira za EU sredstva, već samo individualni napori koji su sve samo ne paradigmtični za ostale – naime, ako vas MK već toliko izdašno financira, onda je i normalno da dobijete svu financijsku pažnju i pomoć oko EU projekata, jer imate i s čime jamčiti da će projekti biti odrađeni. Time zapravo, MK pomaže tek nekolicini i umjesto proklamirane različitosti, pa eto, promovira jedno te isto, umjesto demokratske provodi svoju agendu da treba pomoći one koji su ionako najfinanciraniji tim istim javnim novcem. Naravno, to je zlokobna agenda koja je u konačnici dovela mnogo toga u ovoj zemlji u pitanje, ali je ona sada u nekom unutrašnjem masterplanu toga MK koje će putem zaboraviti svoju misiju: pomoći onima kojima treba pomoći, stvoriti institucionalni okvir za redistribuciju i davanje stvarnog poticaja te, ako je to moguće, a mora biti jer se radi o javnom novcu, biti koliko toliko transparentan u odlukama. Jer kako će se opravdati toliki animozitet MK prema dječjoj  knjizi? Prema kulturi izvan centra, prema nečemu što im nije ni idejno, ni fizički blizu i biti onaj nadfaktor u koji je zaista moguće imati povjerenje.

Ovako, ovo se taljiganje nastavlja i, naravno, rezultati će biti uvijek jadni. Pa dobro, ako je to sve općeprihvatljivo, ajmo vidjeti kamo će nas dovesti. Umjesto društva znanja, u društvo sr.nja. To je jedini vidljivi odgovor.

Odgovori