Milan Zagorac: Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna

Sveta knjiga vukodlaka, Viktor Pelevin, prevela s ruskog Irena Lukšić, 2007.

Nemoj biti beskrila muha u Krajnjoj Tuli,
Nemoj se bojati noći koja je skrila sve oko nas.
U njoj zavijaju dvoje – ja, lija A Huli,
I tajanstveni prijatelj moj, Pizdek pas…

Neka mi čitatelji unaprijed oproste na dvjema stvarima: na činjenici da sa sedam godina kašnjenja (i čitanja) pišem o jednoj knjizi koja mi je sada dospjela u ruke (usput rečeno, u Rusiji objavljene 2004.) i na tome da se koristim riječima koje možda ni nisu razumljive, koje čitatelja još više zbunjuju, moguće dovode i u zabludu o samoj naravi stvari, pa o kojoj god se to “stvari” radilo.
Ali radi se baš o takvoj knjizi. O knjizi koja zbunjuje. Ona je već u svojevrsnoj preambuli definirana kao nešto “nevrijedno čitanja”, nešto čemu se možemo podsmjehivati s naših sigurnih i odlučnih pozicija, nešto što ni nema veze sa stvarnošću, nešto što je neka vrsta pseudoromana, a što nam jamče imena Tengiza Kokoeva, bojnika i šefa O/M “Bitca centra”, dakle, obavještajca, Maje Majačarske i Igora Koškodavlenka, magistara filologije i Peldisa Šrama, voditelja TV-emisije “Karaoke o Glavnom”, dakle, sve od reda spin menadžera i stručnjaka za plasiranje, recimo to tako, službene istine.
Hvala Ireni Lukšić da je ovoga autora predstavila u nas, ja sam počeo od kraja, ne od početka, pa su mi njegove kronološki novije knjige bile prve, a sada se lagano vraćamo unatrag, ali to ne mijenja ništa na stvari. Viktor Pelevin i dalje je enigma, moguće da je on sam ključ enigme zvane “Viktor Pelevin”, a koja, govoreći o riječima (i to riječima) stvara nove i nove zbunjujuće iluzije današnjeg vremena koje ćemo, i to ako bude sreće i zdravlja junačkog, moći razriješiti samo na jedan način, da se oslobodimo stege razuma i logike (eh, sad da mi je ne-filozofske potkrijepe jednog Francoisa Laruellea!) koji nas zanavijeke vrte u dualnostima odluka, e da nas na kraju ne odvedu nikuda, varajući nas tzv. logičnim, zar ne?
Jer što je to logika? Što je to razum? Što je to odluka? Što je to oko čega ne postavljamo pitanja nego ih uzimamo zdravo za gotovo? Pelevin u svojoj prozi, pa tako i u ovoj vukodlačko-lisičarskoj romansi klizi u upravo ta pitanja koja su doslovno podignuta na najvišu potenciju. Kada bi me netko pitao koja je glavna tema romana “Sveta knjiga vukodlaka”, rekao bih jednostavno i jasno: pitanje riječi, smisla, sadržaja.
Tek kao drugu, moguće i marketinški zanimljiviju instancu spomenuo bih obavještajce vukodlake, kurve lisice, medijske manipulatore, šamanističko zazivanje nafte na dalekom sjeveru i kaotičnu posttranzicijskopostsovjetsku putinovsku moskovsku sadašnjost.
Radnja ove proze je u svojoj temeljnoj liniji “prozaična”: prostitutka imena A Huli (odnosno, “kurac” na ruskom), a la Dolores Haze, dakle izgleda četrnaestogodišnjakinje, ali zapravo 2000 godina stara lisica (čak pomalo i ofucana) koja svoje klijente peca repom, odnosno dovodi ih do hipnotičkog transa u kojem je njihova nenadmašna seksualna maštarija bila zaista “stvarna”, dok se ona u stvarnom vremenu bavi proučavanjem filozofske literature (puno se toga spominje, ali odvojimo Heideggera, Baudrillarda i neizbježnog Berkelyja, te, bez ostatka bigbangovca Stephena Hawkinga i njegovu Kratku povijest vremena koja je temeljna zabava tijekom nekopulirajućeg spolnog čina), dakle, ta kurva naleti najprije na šekspirologa-sadomazo manijaka-fsb doušnika koji je prijavi policiji, i to tajnoj, najtajnijoj, najodanijoj, onoj koja je puna nasljednica dobrog starog KGB-a, a zatim ona nalijeće na inspektora Aleksandra Sašu Seroga, e, ovaj put punokrvnog vukodlaka koji odmah u lisičinoj pojavi osjeti ono, štono bi se reklo, alkemiju ljubavi koja se pretvori s vremenom u nešto što autor naziva “repojeb”, a s dodatnim vremenom u nešto što počinje mijenjati i samu vukodlačku narav opasnog inspektora dok ga na kraju ne pretvori u psića vrijednog sažaljenja.
Da, naravno, Pelevin ne bi bio Pelevin da nije ušao u pore društveno-političko-obavještajno-naftonosne priče zvane današnja putinovska Rusija (iako bez riječi spomena), no posve je jasno da je jedan sovjetski blef zamijenjen drugim postsovjetskim blefom utemeljenom na crpljenju (i to kakvom!!!) nafte s dalekog sjevera što osiguravaju vampiri-vukodlaci u svojim šamanističkim seansama (ne čini se ni nevažna priča o dobroj kravici koja daruje zlato, pa tako ovdje kravičina lubanja daruje naftu, dobra je to stara ruska bajka koja uvažava pučko vjerovanje i staroslavensku nepomućenu odanost majci prirodi, sada majci Rusiji) i neokonzumeristički rusvaj koji je zamijenio socijalističku “spartu” u kojoj se konzumerizam sustavno prikazivao kao neprijatelj duha (da bi se na kraju urušilo upravo na tome, negirajući tu liberalnokapitalističkoprestižnu ljudsku prirodu): ipak, nije tema ove knjige u svojoj dubokoj biti to. Ono je prije kolateral, ono što se zbiva u svijetu utemeljenom na samim lažima (riječi su tu da bi se stvarale laži, da bi se povrijedilo drugoga i da bi se pričalo o onome što ne postoji, kaže u jednom pasusu lija), a čiji se odnosi manifestiraju kao submisivnost ili supremacija doslovno u seksualnom odnosu, dakle, onom desadeovskom, u onoj seksualnosti koja je manifestacija podčinjavanja ili vladanja, “jebanja” ili “biti jeben”, kako god se to shvatilo.
Katalizator radnje postaje ljubav, ono što ne pozna ni lisica imena A Huli (zamislite, ona je spojila onaj ideal “jebati, a ostati nevin” zbog čega joj se čak rugaju i druge lisice, sve dok nije upoznala Sašu!!!), ni Saša koji postaje sada umiljati tužnjikavi pas, a ne više moćni vuk (i tu smo opet na vuku i djevojčici), dakle, ljubav koja razara manifestirane karaktere i postavlja ih na drugu ravan, na drugu liniju, ljubav koja razara moćnu mašineriju laži (dakle, riječi) i koja nije prispodobiva nikakvim ni ljudskim ni vampirskim ni vukodlačkim pojmovima. Sve bi to otišlo u smjeru kršćanskoosloboditeljske priče (Saša se deklarira kao veliki pravoslavac, ali nominalna “vjera kao ideologija” nema nikakve vrijednosti, ona je tada “samo ideologija”) da A Huli nije iz jednog drugog kruga, onog budističkog, koji će svijet doživljavati kao samsaru iz koje se pojedinac sam, dakle, bez Krista, mora osloboditi, odnosno naučiti osloboditi.
Saša, razoružan, pomalo razočaran u učinke ljubavi (ali to nam nije do kraja baš dano), a s formalnim razlogom da je za njegov ukus “lisica jednostavno prestara”, odlazi na svoju stranu, a lisica zaključuje da joj je najbolje izaći iz ciklusa manifestiranog života i “nastaniti se” u nemanifestiranoj stvarnosti, koja je dostupna čak i bezrepim  majmunima, ali “zbog količine lošega što su napravili u životima”, tj. karme koja je ljudima opterećenija, za razliku od vukodlaka, oni trebaju i dio 30 ciklusa (dakle, rekli bismo inkarnacija).
Izlazak iz samsare je krajnje jednostavan, ali ga ljudi ne mogu shvatiti. Oni ništa ne mogu shvatiti jer svemu lijepe dodatna značenja pa se gube u beskrajnoj petlji.
Opet se vraćam na početak: o čemu govori ovaj roman? O svemu pomalo, a ponajviše o biti samoga jezika, o njegovoj višeznačnosti, o nemogućnosti dolaska do krajnje istine putem jezika koji nas stalno i stalno vraća u neka odlučna definirana značenja dok se ona opet ne pokažu privremenima, prolaznima i nimalo točnima – baš poput beskrajne petlje. No kada bi Pelevin roman strukturirao samo oko toga, a bez ove špijunskotranzicijskodoušničke ruske priče, ne bi bio toliko zanimljiv, a kamo li dostupan široj publici, kao da bi izvrsnom jelu bila oduzeta ona jedna čarobna mirodija koju ne može nadoknaditi niti jedan drugi suplement. Ovaj ruski dio priče, priče o mentalitetu (to su svi ti špijuni, sve te veze, svi ti političko-urotničko-ezoterijski posli, sve te teorije zavjere) čini je aktualnom baš sada i baš ovoga trena kada je svjetski infomacijski rat na svojem vrhuncu i kada njegove rezultate vidimo kao tragične saldokonte na difuznoj svjetskoj bojišnici asimetričnih ratova x-te generacije (kažu 4., mi ga poznamo kao rat protiv terorizma). Pelevin je učinio dosta na njegovoj demistifikaciji, sada je na nama kao čitateljima da shvatimo, no, vraćam se na početak, riječi su tu da se laže, pa nisam ni sam siguran je li nam ikakva istina dostupna. Možda je zaista kvaka u ljubavi? Ne znam, možda, no i nju izražavamo riječima.

Foto: http://www.morguefile.com/

Jedna misao o “Milan Zagorac: Sveta knjiga za spas vukodlaka i bezrepih majmuna”

Odgovori