Milan Zagorac: Svašta nešto

Kako se u posljednjih godinu i malo više dana izdogađalo “svašta nešto”, a to se ne da svesti na neke jednostavne stvari, nastojao sam, a nastojim još uvijek ostati (književno) živ. Jer to što se događa, a to su brojkom i slovom 18 hospitalizacija bliske ili najbliže rodbine, nekoliko smrti, 2 neproglašena osobna bankrota, svakodnevne sitnice preživljavanja, glisiranje po lokalnoj književnoj sceni koja nastoji nadrasti lokalnu scenu, osciliranje između jedne i druge krajnosti pripadanja i nepripadanja, ponekad i glavinjanje – sve to jest glupo, ali sve to jest život, i sve to jest ono što mora biti i o čemu se ponekad gotovo besmisleno išta pitati. Jedina je pouka – ostati na nogama i nastaviti dalje, kao stari ružni ulični mačak, ne kopajući previše po razlozima i ne kukajući. Za kukanje nema vremena i nema opravdanja. Iskustveno naoružan do zuba, gotovo na sve spreman, stojim kao i mnogi od vas pod ovim zvijezdama sam, uzdajući se u njih i u unutrašnji zakon koji razdvaja bitno od nebitnoga, ispravno od neispravnoga, dobro od lošega. Bila bi laž kada bih rekao da se ničega ne bojim. Put do zelenih rajskih livada nije ni brz ni lak, život je tako učenje o njemu samome, ne o kemijskim reakcijama, o zakonima fizike ili o refleksu jata, već o svemu onome što su nam zaboravili reći putem ne bi li nam možda olakšali, sve ono što nismo bili spremni prihvatiti, ali je tu i događa se nama, ne samo drugima, i s čime ćemo se suočiti kad tad: to je zdravlje, bolest, smrt, održavanje života od ekonomskog do psihofiziološkog aspekta, štoviše, to je zadaća koju moramo riješiti.
Kao što sam već jednom rekao, veliki su gubici za nama. Puno je palih putem, puno je onih koji su zaglavili, puno je onih koji se bore za još malo sunčeva svjetla pored nas, i naš, moj, vaš je najvažniji zadatak shvatiti, zgrabiti i poletjeti u vrtlog života ne bi li ga uspjeli, ako ništa drugo, učiniti malo prilagođenijim mjestom za nas no što je sada.
Ogrebotine i ožiljci koje ćemo dobiti ili koje smo već stekli tako su zapravo ordenje najvišeg reda, svojevrsne “zasluge za život” s kojima ćemo, ako bude sreće i prave prilike, napokon shvatiti što smo, čemu stremimo i što nam je činiti.
A kako reče pjesnik Quasimodo, večer je već tu”

Jedna misao o “Milan Zagorac: Svašta nešto”

Odgovori