Milan Zagorac: “Sezona pisanja prijava za javne potrebe”

U gotovo dvadeset godina koliko se bavim ovim poslom, nema mi mučnijeg razdoblja od ovoga kada se popunjava te prijavnice za javne potrebe. I dok sam mislio da će se s vremenom razviti sustav koji će biti manje podložan formalnoj papirologiji, koji će više cijeniti konkretne rezultate, biti predvidljiv u realnim očekivanjima (dakle, ne napuhanim i nerealnim), zapravo sam se iz godine u godinu morao razuvjeravati od ovog naivnog očekivanja. Jer zašto bi sustav bio predvidljiviji? Zašto bi bilo manje papirlogije, kada može više – sada ima puno sustava gdje se dvojno prijavljuje – i elektornički i papiranto. Zašto bi sustav bio jasniji s nedvosmislenijim pravilima? Kada može i ovako. S EU nije došlo ništa bolje, štoviše, podiglo je ljestvicu birokratskog sljepila na višu razinu, ono sada, da se izrazim opisno, umjesto pisaca promovira pisače prijedloga, umjesto kreativnosti, financirat će vrlo dvojbene projekte koji gotovo ni na koji način neće popraviti krvnu sliku domaće nakladničke scene, a kamo li pomoći ukupnoj lokalnoj umjetničkoj produkciji. A zašto i bi? Na našim nositeljima javnih politika u kulturi je da uoče probleme i nastoje ih riješiti, a ne da to čini neka anonimna birokratska struktura unutar sustava EU koja do sada nije iznjedrila ništa baš pametno, osim papirologije i javnih poziva, usput, isključivo na engleskom jeziku – toliko o transparentnosti, u kojima nema nikakve stvarne evaluacije umjetničkog djela.

Dakle, loptica oko tzv. javnih potreba je uvijek na našem terenu. Kako se mi odnosimo prema našim stvarima, takve rezultate i žanjemo, kako se odnosimo prema domaćoj produkciji, sve više je opterećujući papirologijom i birokracijom, a sve manje nagrađujući kreativnost i konkretan rad, tada se nemamo čemu nadati. A zašto bi birokracija, kao glavna nositeljica politike i financiranja umjetnosti, uopće trebala podupirati kreativnost i konkretne radove kada to već ne čini ni program ironičnog naziva Kreativna Europa koji s kreativnošću ni s Europom nema pretjerano veze (to bi sada zahtijevalo poduži elaborat), pri čemu je jedina sreća da ta Kreativna Europa u ostatku EU nije najbitniji financijer (nije ni u nas, već je to država), niti jedini podupiratelj ikakve kreativne industrije. Jer kad bi bila, jadna bi bila ta europska kultura, zacijelo zaglavljena između raznih samoosvrta na europsko jedinstvo i primjera dobre prakse tek uz nešto umjetnosti koja uvijek miriši na birokratski jezik i koja uvijek, ali uvijek dokazuje kako je politika EU u ovom području više nego dobra – opća je zamjerka da su ovi programi zapravo bazično nepoticajni i u funkciji EU politike, a ne nikakve kreativne industrije.

Dakle, sada osim trovremenskog tafta u obliku prijava jedinici lokalne samouprave, županiji i državi možemo pisati prijave javnih potreba i EU koje su izdašnije, ali neprilagođene stvarnoj infrastrukturi, koje, naravno, ne daju neke osobite rezultate osim samoodržanja već postojećega i koje ni za nanometar nisu povisile vidljivost domaće produkcije u realnom kontekstu, osim što su nastavile podgrijavati ionako već zamrlu scenu na rubu ekstinkcije.

Sve je to prostor koji zahtijeva puno ozbiljnije preslagivanje, koji je nužno podložan kritici i koji je nužno posložiti daleko bolje no što on sada funkcionira, ali to se opet neće dogoditi dok se ne okrene sustav naopako, dok se ne zareže s druge strane, dok se ne uspostavi sustav koji cijeni samo i jedino kvalitetu, rad s publikom i ljudima, a ne papirnata opravdanja i obrazloženja. Jer papir trpi zaista svašta.

Ima ipak jedna stvar koja mi je još mučnija od pisanja prijava – to je pregledavanje dobitnika i gubitnika tih listi čekanja za kulturnu subvenciju, naglašeno, malih vrijednosti. Jer u njoj se vidi sva učmalo-provincijalno samodopadna slika neinventivnosti i sustavnog podupiranja svega što će kulturu na kraju učiniti još manje kulturom, a više gluhonijemom tragičarkom od koje svi žele dići što prije ruke i pobjeći glavom bez obzira, kamo god, važno da nije ni “kreativno” ni “kulturno”.

Odgovori