Milan Zagorac: Pola godine novog vatrenog krštenja u kontekstu nastavka globalne krize i lokalne katastrofe

U ovih je pola godine napravljeno zaista mnogo. Ne samo što smo nastavili s normalnim radom (ali pitanje je što je to normalno u kontekstu gdje je skoro sve normalno, pa i ono posve nenormalno), nego smo odradili već u siječnju jedan odličan Ri lit (uz još dva manja događaja, u travnju i svibnju), nakon toga objavili i e- i tiskano izdanje časopisa Književnost uživo, u pripremi je i ljetni broj, već smo dobili i nove oknjižene autore-suradnike poput Andreje Malte,  Ljiljane Jelaske, Zorana Žmirića, Ide Jovanović, u kontekstu Ri lita, tu su još i nove knjige Željke Horvat Čeč i Kristine Poslović, tu je uspješna miniturneja Crnom Gorom u lipnju gdje su nas izuzetno uspješno predstavili, dakle, tu mislim na ovu našu virtualno-stvarnu riječku scenu, Zoran Žmirić i Kristina Posilović, te usput dobili i priznanje značajnog i nadasve prijateljskog kružoka oko slovenskog poetskog časopisa Poeiesis i njegovog voditelja Petera Semoliča… Da ne govorim da se zaista velik broj naših autora okitio lokalnim i nacionalnim priznanjima, novim kolumnama i mogućim knjigama (Neven Lukačević, Ružica Gašperov, Slavica Gazibara, Viktorija Bauer s kolumnama kao i Ivana Pavić, očekujemo uskoro knjige Blage Vukadina, Igora Beleša, primjerice), da su mnogi izašli iz ormara, recimo to tako, da su mnogi u pripremi, tako reći pred vrući start ulaska na scenu, što je i naš ultimativni uspjeh.

To su one stvari koje su se faktički dogodile i koje su nas svakako stavile u jedan značajniji plan, skoro bih se usudio reći, prednji plan domaće i regionalne književne scene, da ne postoji jedan “ali”, a on je uvijek, unatoč svemu, i najbitniji. Osim već prononsirane i ozloglašene besparice, a koja je između ostalog bitan, ali ne i najbitniji čimbenik ove situacije, tu je i ova kulturna apatija kojoj smo već davno dijagnosticirali stanje, ne moramo se ponavljati, u kojem je kulturna djelatnost nešto nepotrebno, suvišno, prirepak, pa unatoč činjenici da društvo u cjelini ne nalazi izlaza iz slijepe ulice u koju je zašlo, ništa se ne poduzima. Nitko ne povlači ručnu, nitko ne podiže alarm budnosti na višu razinu, nitko ne postavlja temeljna pitanja: na koji način izaći iz ovoga gdje smo se našli.

Naravno, ovo nisu pitanja samo za nas koji stvaramo sadržaje, već i za one koji imaju i škare i sukno te kulturne politike (ili politika) u kojima je već odavno jasno da oni koji stvaraju najmanje su pitani za to kako bi nešto trebalo izgledati i na koji bi način trebalo funkcionirati, ne bi li se  ova situacija manjka čitateljske kompetencije, smanjenja ukupnih proračuna, postavljanja sve kompleksnijih birokratskih barijera naspram konkretnom stvaranju, neprihvaćanje činjenice da su elektronički mediji, posebno društvene mreže, učinile za vidljivost književnosti itd. itd., sve to ukazuje da se malo toga može očekivati od institucionalne scene koja je pred gotovo pitijski prorečenim bankrotom, dok je pred ovom drugom, konkretnom prekarnom scenom nesigurna budućnost koju tek streba marljivo graditi, ciglicu po ciglicu, događaj po događaj, knjigu po knjigu, tekst po tekst, ne bi li se s vremenom nešto dogodilo što će biti ona točka prevrata.

Jer onaj tko misli da će išta donijeti rješenje samo po sebi, da će netko jednostavno odriješiti kesu i počastiti za lijepe oči, jednostavno je u krivu. Samo rad i konkretni rezultati, sve ostalo je sitni kratkoročni trik i laganje samima sebi. Književnost uživo srećom to nije.

Foto: Ri lit, 2015, Carmela Žmirić

Odgovori