Milan Zagorac: Pisanje prema mjeri ili otisak prsta

Za mnoge koji ne znaju, ali vjerujem da znaju, pišem ubitačnim ritmom. Iza sebe imam nekoliko tisuća kartica objavljenih tekstova i to u mnogim formama. Ipak, najsloženija i najzahtjevnija je roman. Ako želiš da on izgleda u cijelosti dobro, moraš poznavati to o čemu pišeš, ali ne poznavati tako da si, primjerice, navratio ili čuo ili načuo, nego tako da stvar poznaješ na svojoj koži. To je bitno, jer output je tada sigurno dobar i autentičan, no da bi roman bio roman, u njemu sve mora biti posve prokrvljeno, premreženo, povezano, naravno, neće se srušiti svijet ako omane neka stvar, ali bitno je da je sve bitno u njemu složeno u cjelinu. To mnogi mlađi autori zanemaruju, baveći se samo fabulom ili nekom idejom, pa promaše “ceo fudbal”, a društveno se ionako smatra nekorisnim jer, eto, roman u cjelini ima samo jedan način financiranja i to vrlo skromnog, preko Ministarstva kulture i to na bazi sinopsisa, dok je neka stvarna pomoć, neka stvarna inicijativa za revaloriziranje romana negdje zapela. Zato nam serije i filmovi izgledaju tako kako izgledaju, zato ni nema nekih dobrih dramskih komada, opet razina slučajnosti, dobitka na lotu, bacanja kocaka. Nema mentorstva, nema daljnje distribucije, nema pretvaranja te forme u neke treće forme, nema dublje recepcije osim malih kružoka koji stvari koliko toliko poznaju.
Osim toga, za roman je potreban i onaj duhovno-metafizički napor jer samo iznošenje radnje i motiva, to nije roman, potrebno je poznavanje tehnike, potrebno je poznavanje likova i njihovih skrivenih i manje skrivenih motiva, potrebno je sve to sklopiti u organsku cjelinu koja je neodvojiva i u kojoj svaki dio zrači ukupnim sadržajem, i tek tada nastaje roman. A sustavno ne-činjenje po tom pitanju, ignoriranje činjenice da se i dan danas radi o temeljnoj vrsti koja je baza svakom drugom stvaralaštvu (filmu, kazalištu) vodi u shvaćanje romana kao, eto, skromnog autorskog ekscesa. Dok autor ne dobije neku svjetsku nagradu. Onda slijedi red čuđenja, kurtoazije i nastavak iste prakse – who cares?
Kada bi postojao korektiv tržišta, i to bi već bilo nešto; kada bi postojao sustav koji brine o takvoj složenoj formi, i to bi već bilo nešto, kada bi postojale tako velike izdavačke kuće koje su u stanju pratiti produkciju svojih autora, kada bi postojala velika EU mašinerija koja brine o tom području mimo osobnih ukusa i zacrtanih birokratskih shema, onda bismo mogli reći da će književnost nešto značiti, a onda bi i društvo dobilo na dodatnoj vrijednosti, oh, i to višestruko.

Ovo se dijelom odnosi i na mlađe autore anglosaksonskog područja koji u svojim školama pisanja uče jednu te istu metodu pisanja već najmanje 60 godina i ta metoda je zapravo – kontraproduktivna za pisca – jedan hit, nakon toga ćorak, ćorak, ćorak, ćorak i ćorak. Pravi pisac i u nas i u Americi, ma svugdje nije hitmejker, biti hitmejker je stvar sreće i stvar odabira za bolje pisce, promjerice, sumnjam da Jo Nesbo ne bi mogao pisati bolje romane od onih koje sam sve od reda čitao za vrijeme ljetnog pražnjenja mozga, kao što sumnjam da primjerice, Paul Auster ne bi mogao pisati žanrovske komade. No pravo pisanje je pravi, živi autentični Auster kojeg razlikujete od svakog drugog. Biti pravi pisac je razlika, a ne “biti kao”, razlika nas određuje, ne istost. Svi mlađi pisci anglosaksonskog područja, pa tako i njihovi provincijski epoigoni, kao da izlaze iz jedne te iste škole: jedna zanimljivija povijesna epizoda ili epizodica, zatim malo razrade, malo dovođenja u pitanje neke zablude ili istine i kraj, ili isti krimi zaplet, isti likovi isti junaci isti rasplet, to je dobro za švedske krimiće na TV petkom, ali to nije književnost. To je štanca.

Graham Green je napisao Mirnog Amerikanca ni ne znajući da će njegov roman, koji je anticipirao Drugi indokineski rat, koji je anabaza svakog špijunskog trilera, danas biti percipiran kao dosadan, dok je Srce tame filmskom adaptacijom postalo Apokalipsa danas, možda najmračniji ratni film…

Danas vlada opsjednutost radnjom, no to je u redu za držati čitatelja na uzdi, ali… radnja nije roman, kao što ni tehnika nije roman. Roman je stanje duha.

Ovako, ja i dalje samo puno pišem. Oh, da, i čita me se, ali se od toga jako teško može reći da je to nešto. To je eksces, izložen a) onima koji čitaju i razumiju i b) onima koji ne čitaju, ali misle da razumiju sve.

Odgovori