Milan Zagorac: Nazovimo stvar pravim imenom – nas nitko ne čita

Nazovimo stvari pravim imenom: nas, domaće autore, nitko ne čita. Nije to samo stvar osjećaja, nego je to stvar svakodnevnog rada s knjižnicama, knjižarima i općenito ljudima koji se profesionalno bave knjigom. Zna se da je sintagma “domaći autor” pokora i da se s njime nećete usrećiti pri prodaji. Ako je riječ o zbirci pjesama, stvari se eksponencijalno pogoršavaju. Dakle, ako ćete prodati 100 komada domaće proze autora koji čak i nešto priča, odnosno “ima radnju”, a tete u knjižnicama znaju ili su načule za njega, ok, super, a sada slijedi šok – ako ponudite zbirku pjesama, kažu vam – idite na otkup ministarstva. Nula bodova.

Dakle, tko je tu zakazao?  Razbijajte glavu i dalje, nećete doznati, it’s complicated, kako kaže Facebook.

Istina je, i tu postoje iznimke. Ima domaćih autora koji su prisutni, čuje se za njih, objavljuju, sudjeluju na nekim događajima, imaju blogove, fejsbuče, nešto rade, pa se barem za njih čuje. Ima i teškaša, primjerice Šalković ili Rudanica, no oni su prije iznimka no pravilo. Ima dječjih autora, oni još koliko toliko drže glavu iznad vode, djeca u osnovnim školama još i čitaju. Ima ljudi koji se vidljivo trude, ima ih koji lebde na blagotvornim učincima činjenice da su jednostavno kolumnisti vodećih portala i novina pa ih se čita jer su tu, no o kvalitetama se mora govoriti individualno, nikako ne generalno. Ima ih koji se bave samo politikom, ima ih koji se uopće ne bave politikom, no sve u svemu, sve je to zakazalo.

Napravite jedan mali društveni eksperiment: stavite Joa Nesboa pored nekog domaćeg teškaša, primjerice Tomića u knjižnicu, prosječna će korisnica knjižnice uzeti Nesboa. Hoćete još porazniji eksperiment: stavite neku gotovo nepoznatu autoricu skandinavskog krimića pored rečenoga Tomića, rezultat će biti isti. Ne zato što je Tomić toliko lošiji, nego zato što je domaći. Iako se ja o zbilja lošim autorima neću ni izjašnjavati.

O kvalitetama naše književnosti nema posebno puno prostora za razgovor. Ona je osrednja i s time se moramo pomiriti. Tu nema pobune, transgresije, nema čak ni nekog većeg izazivanja, a kamo li duboke mine ispod trulog korjenja, reklo bi se – sam eskapizam. Ima jedno pitanje koje ovdje muči još više – ima li tu uopće demokracije za književnost ili je sve stvar trulog konsenzusa zvanog “ne talasaj”. Čak i najjača imena domaće književnosti, dakle, ne ova medijski napuhana, već mislim na prava imena, znači, primjerice, Drakulićku, Ugrešićku ili na Tribusona i Pavličića kao da su istrošena i nemaju više neke velike snage. Daša Drndić je punokrvna, krvava autorica, ali jako jako ljuta, toliko ljuta da straši čak i dobronamjernog čitatelja. Uza sve dužno poštovanje prema djelima, ovi su autori prošli svoj zenit i od njih ne treba nešto posebno revolucionarno očekivati, osim tu i tamo kojeg prijevoda. Iako živim za iznenađenja. Volio bih da se varam, možda baš iz ovog bazena izleti neko najbitnije djelo.

Srednja generacija nikad ni nije imala što za reći. Za njih je u književnom smislu riječi najluđi društveni i psihološki kaos od Drugog svjetskog rata do danas ostao terra incognita, bojim se da im je ukupna dimenzija promjene koju doživljava svijet ostala posve strana, ostali su samo klišeji na temu dobrih autora poput Brešana, Andrića, Selimovića ili Krleže uz posve krivo interpretiranog i zlorabljenog Bernharda, hiperstimulirano shvaćanje “banalnosti zla”, naravno, bez čitanja Celinea i totalno površno poznavanje nadrealizma te srednjoškolsko shvaćanje Freuda, naravno bez poznavanja Junga što je u hrvatskoj književnosti opće mjesto, pretpostavljam da su Lacan, Grof ili Basaglia manje više nepoznata imena, science fiction, dok u filozofiji prevladava frankfurtska škola. Duhovnost zbog filozofskog stava utemeljenog na dijalektičkom materijalizmu ne postoji. Samo cinizam i ironija. Srednja generacija se uglavnom potrošila na aktivizam što nije književnost, ali je zato visoku cijenu platila književnost – niti jedno djelo, ali niti jedno koje bi bilo mjerljivo, usporedivo, koje bi imalo stvarnu književnu težinu Ruku, Mirisa, koje bi odražavalo barem malo višeslojnosti Šegedina ili dobro ugođenog Šoljana, niti jedan jedini rasni žanrovski roman, nego sve neka meketanja o općim mjestima prošlosti i sadašnjosti, o pizdarijama koje nemaju veze s književnošću, koje ne otvaraju nijednu relevantnu temu – sve je to samo rezidualna tuga i nostalgija koja ne vidi ništa naprijed. Tu je književnost postala dežurno dušebrižništvo nad političkom korektnošću. Kažu nam, to se može prodati vani jer je to tematski prag očekivanja kojim smo unaprijed ograničeni – balkanski autor – balkanska tema. To je desetljećima vrijedilo i kao vrijednosni skup očekivanja za dijalektalnu književnost. Nije istina, naše se ništa ne može prodati vani jer je sve to osrednje i dosadno. I to ne dosadno čitatelju, već dosadno i književnom profesionalcu koji se time bavi već desetljećima.  Naša književnost živi na mitu koji nije uopće uspjela razumjeti, a kamo li ući u njegovu dekonstrukciju, kamo li ga malo zatresti, dovesti u pitanje, otvoriti neku drugu perspektivu.

Pomalo se uzdam u novu generaciju, kojoj i sam pripadam i još više u onu generaciju koja dolazi nakon mene. Čitajući ta djela, vidi se nešto novo, još uvijek jedan prigušeni, ali sve prisutniji otpor, sve prisutnija transgresija, sve otvorenije postavljanje temeljnih pitanja koja udaraju u samu srž naše duboke društvene anomije i opake inverzije. Možda je to uzaludna nada – naime, sam hendikep da domaća književnost nije čitana ni 10% u odnosu na stranu, da je poezija na izdahu, da ionako nikoga nije briga, da je studenticama književni uzor Cecilia Ahern, a intelektualni Kim Kardashian, da je duhovna podloga u povojima, a morala bi biti barem u adolescenciji, bojim se da za domaću književnost nastupa razdoblje sedam mršavih godina u kojoj će se morati prionuti teškome poslu – povratku samome sebi, a to znači i čitatelju s kojim se mora ponovno spojiti na zdravoj osnovi, a ne na temelju kompromisa i opće prihvatljivosti. Možda će baš ova muka, ovo dubinsko kopanje, postati društveni potres, možda će, ako bude dovoljno hrabrosti i energije, baš to dovesti do onoga za čime žudimo – do novog uzleta. Uostalom, umjetnost jest stalno grčevito traženje nečega što jest, ali čemu još nismo našli ime, zar ne?

 

Odgovori