Milan Zagorac: Forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava

Neki dan sam ugodno čavrljao s jednim kolegom iz Osijeka o problematici s kojom se svi suočavamo, a to je da cijela hrvatska književna praksa ima dva modela funkcioniranja: onaj koji dobiva sredstva i kako tako kljuca, lagano uhljebljen u sigurno financiranje MK, barem uljuljkan u neku sigurnost i onaj drugi koji dobiva malo ili ništa, a upravo to većina autora doživljava kao nasilno patroniziranje, provincijaliziranje i još nasilnije centraliziranje. Jer, što ćemo, lokalni su proračuni preslabi, društva pisaca i književnika osim uobičajenog birokratiziranja ne služe ničemu pametnome, a sva se priča oko književnosti svodi na onu svima znanu Runjaninovu 2 i hram kulturne nesposobnosti koji za književnost nije uspio smisliti čak ni neki zloglasni HAVC ili ZAMP (da ne bi bilo zabune, ni HDP ni DHK ne shvaćaju uopće o čemu se radi, ali važno da autorima pune glave o honorarima kojih teško da može biti, ako prethodno nije alimentiran trošak proizvodnje, a prodaja je u slomu već godinama – katastrofalna ideja o naknadama autorima po posuđenom primjerku iz knjižnica je upravo dokaz kako ne znaju ništa o realnom svijetu, kako evidentno nisu spoznali da to nije najbitnija stvar, kao i to da bez pametno organiziranog nakladništva u cjelini nema ni uspjeha za same autore, koji sami, opet, u tehničkom smislu  ne mogu pokrivati deset različitih polja da bi bili uspješni samoizdavači – takvih je tek nekolicina).

Dakle, što tada preostaje. Pa eto, ovo, samoorganizacija. Kao da je trebalo biti suviše pametan i shvatiti kako će svi oni autori koji pišu puno i koji objavljuju na vidljivim mjestima jednostavno isplivati sami po sebi, bez previše medijskog sufliranja na površinu (i, da, k tome, uopće nije bitno imate li 150.000 sljedbenika poput Šalkovića ili 500 sljedbenika na fejsu ako ste pjesnik samotnjak, važno je da živite sa svojom publikom), a da će svi oni neradnici među njima, pa makar bili ovjenčavani navodno uglednim nagradama potonuti tamo gdje im je i mjesto – odnosno postajat će jako teško opravdavati njihov nerad navodnom genijalnošću pa je zbog toga, eto, uspio do sada napisati jedan ili dva romana u 15 godina rada.

Nema mogućnosti da se ne uspije. Net je kompetitivno mjesto koje cijeni rad, upornost i djelotvornost, a ne podnosi lijenost, on na neki način simulira ono što je u stvarnom smislu tržište, dakle, u tom slučaju Šalković bi bio milijunaš, a onaj snoviti pjesnik s 500 sljedbenika amater, ali pošteni amater s pristojnim prihodom. Mogu govoriti osobno, ali i u ime desetaka i desetaka autora koji su imali povjerenja u prvu ideju, sve stvari, naravno spremne za objavljivanje, u posljednjih dvije-tri godine plasiram u nekom od mogućih e oblika, naravno, vrlo ekstenzivno koristim i društvene mreže, ali i sve ostalo što mi je pri ruci, uključujući i druge medije, konferencije za medije, predstavljanja, i činjenica jest da funkcionira, i to jako dobro, štoviše, nadoknađuje sve manjkove koji nastaju zbog slabog financiranja klasične knjige, zaostalih časopisa bez ikakva prestiža, nikakve medijske tretmane književnih događaja koji nisu u Runjaninovoj 2 ili nekoj njihovoj podružnici, loše organizirane književne događaje, provincijsku poziciju itd. Dakle, sve to postaje nebitno.

Kao da je ta mreža ponovno digla sve skupa iz mrtvila i efekti su odlični. Centralizacija se više ne ogleda u kvaliteti, ona je već davno napustila i prestala funkcionirati samo u centru, nego se ogleda samo i isključivo u financiranju i sinekurama, ne znam kako bih to nazvao.

Kad bi za evaluaciju svega ovoga što sam iznio postojala samo jedna pametna glava u vođenju kulturne politike MK u sljedećem desetogodišnjem razdoblju, zaista bi se dalo razgovarati o nečemu što bi konačno počelo polučivati ozbiljne rezultate, a ne polovična rješenja, štoviše, nikakva rješenja i forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava. No bojim se da volje nema, kao što je nije bilo ni u posljednjih desetak godina i ova će MK ljubavna seansa sa svojim uhljebima potrajati dok se posve ne istroši. No tada će zaista biti sve, ali baš sve drugačije, i neće ništa preostati nego da se kaže – prepuštamo vas vlastitoj luzerskoj sudbini.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori