Milan Zagorac: Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholasti

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
(Ivan Gundulić, Osman)

Neki dan je naša poznata glumica Zrinka Cvitešić u jednim dnevnim novinama izjavila da je u proteklih godinu i pol odigrala 500 predstava. Puno? Za nju očito nije, unatoč maloj pritužbi da ju je takav ritam posve izmorio, no da se navikla. Idemo dalje, poznati povijesni primjeri: Lope de Vega, Pedro Calderon de la Barca, stotine i stotine komada koje su napisali, ovaj prethodni i odglumio i bio impresario, dakle, vodio teatar, radio za ljude, tukao se s njima, upuštao u sulude veze, pisao, stvarao, na kraju stvorivši nezamislivo veliko djelo koje samo po sebi zaslužuje posebnu enciklopediju. Ajmo dalje: Wagner, suluda biografija, suludi ritam, suluda količina djela nezamislive veličine. Dostojevski, kao i Wagner, preživio pravo gubilište, stvorio djelo mitske dimenzije, pisao unatoč (ili zahvaljujući) epilepsiji. Tolstoj, nema smisla govoriti. Janko Polić Kamov, 24 godine, tisuće kartica tekstova, jasno, od onih feljtonističkih i putopisnih, do romana i poezije, toliko puno da bi pošteni domaći autor morao osupnut stati pred nečim toliko grandioznim. Tesla, Newton, Michelangelo, Caravaggio, ljudi koji su radili neizmjerno puno, koji su stvorili djela koja i danas znače, štoviše, zrače još i jače nego ikada. Mozart, Bach, količina koja postavlja pitanje: pa odakle im tolika snaga? Dodajmo k tome još dvadesetoro Bachove djece, dvije supruge, koliko je njegove djece bilo novih glazbenih genija koji su izrasli iz te hiperkreativne klime. Idemo dalje: Shakespeare, bio stvaran lik ili skupina njegovih suradnika, toliko veliko djelo stoji iza njega da se može reći da je književnost sama po sebi, svojevrsna personifikacija književnosti. Krleža, e taj ga je pisao i pisao, zacijelo je nemoguće doći do konačne brojke svega što je napisao, unatoč postojećoj enciklopediji. Koliko je tek skriveno ili prikirveno ili nedorečeno?
Što je zajedničko? Ogroman, udarnički, nezamislivi rad. Rad koji nije moguće opravdati nikakvim sinekurama, nije ga moguće ni platiti, ne postoji takav financijski ekvivalent koji bi mogao “pokriti” ova djela. Nemojmo smetnuti s uma da je ovaj rad bio redovito na tržištu, na ulici, među ljudima. Pored tolike produkcije činimo se patuljcima, uključujući i moju malenkost, koji puno pišem, no ni izbliza ne pušem za leđima ovima, pa čak ni Zrinki koja je u godinu i pol odigrala 500 predstava, što je, priznajem, i fizički i mentalno nevjerojatno teško.
Jednom je prilikom moj dragi prijatelj Mladen Urem rekao da iza čovjeka ostaju zapravo samo rad i rezultati. Sve ostalo su najobičnije gluposti.
Pa dobro, zašto se onda kod naših mladih autora stvara takav stav da su s prvim romanom, prvom zbirkom poezije, s prvim objavljenim esejem, s prvom knjigom početničkih radova genijalci dostojni velikana na čijim ramenima stojimo. Zašto onda tako precjenjujemo vlastiti značaj i utjecaj? Jesu li tome krivi mediji, je li tome kriva društvena klima, je li krivo postavljen sustav vrijednosti. U jednom je svojem ekspozeu Thomas Bernhardt rekao da zapravo piscima treba oduzeti sve privilegije, sve stipendije i sve potpore. Jer, ruku na srce, ovi koje sam prethodno naveo nisu imali ništa od toga, a stvorili su djela i djela, stvorili su zasebne samoodržive i povezive svjetove koji nadmašuju i prostorne i vremenske dimenzije. Pa odakle, onda, toliko oholosti mlađih autora, toliko oholosti početnika, toliko taštine, toliko praznine da se autori koji su tek krenuli u svijet književnosti, a on je težak, opor i nimalo lagan, odakle im ta ideja da se odmah treba, mora, podrazumijeva neka nova prestižna uloga mladih autora u ovome društvu. Jesu li krivu poruku odaslale stipendije koje dobiju ljudi s jednom ili dvije knjige, jesu li posve krivu poruku odaslale one gotovo bezimene nagrade za djela autora koji se po prvi put javljaju na sceni, nemajući gotovo još ništa za reći osim “i ja sam ovdje”, je li za sve kriva ova opća anomija gdje je “biti važan i popularan” ultimativni civilizacijski doseg? Je li itko rekao da je osim prirodnog talenta i obrtnički minucioznog rada kao i japanske upornosti nužno još “ono nešto”, a to se zove iskustvo, iskustvo života?
Ovo govorim kao urednik, pisac i prije svega čovjek s iskustvom u ovome svijetu uvjetnih kategorija, kao osoba koja iza sebe ima, ako ništa drugo, onda barem opori životopis i dugačku bibliografiju uz organizacijska znanja da u ovim bizarnim uvjetima mogu urediti oko 350 naslova i opstati osamnaest godina na sceni koja nije nimalo ni laka ni ugodna, prije bih je nazvao “stratištem koje život može prerano okončati”, nego onom ofucanom o “daskama koje život znače”. Jesu li za ovu aberaciju krive usporedbe koje pružaju slaboumni klinci bogataša na društvenim mrežama uslikani s bocama šampanjca, zlatnim narukvicama, skupim autima, hrpama para i eskort curicama? Živimo li mi u društvu u kojem je popucala čak i ta središnja moralna vertikala? Pa ja kao bogati roditelj takvog napuhanog klinca ako ne bih zalijepio šamarčinu, onda bih ga barem poslao u najzatvoreniji švicarski internat da se nauči redu, radu i disciplini, ako sam već toliko osobno zakazao.
Odgovora na ova pitanja nemam, ali iskustveno znam da što je manje znanje, iskustvo i količina rada, a zatim i sva posljedična društvena interakcija povezana s time, to je taština veća, oholost razmahanija, a tamni zvuk praznine dublji i potmuliji. Problem je i u sljedećem: a do kada ostajemo takvi, do kada ostajemo nedorasli i neodrasli? Možda do kraja? Što dalje idem, čini mi se da je to i temeljna pogreška, ono što nas cijeli život čini stvarnim mentalnim invalidima.

Foto: http://richkidsofinstagram.tumblr.com/

Odgovori