Katja Kuštrin: Oluja

Krajem rujna, vjetar. Valovi u pokretu.
Čamac kojeg si cijelu godinu uređivao, nalik je slici.
Galeb je upravo uhvatio ribu. Svjetlost sunca
mijenja more u more dragulja.

Dok jednom rukom kormilariš, drugom podupireš zamišljen
pogled pomiješan s morskim zrakom.
Sjedim nasuprot tebe zagledana u modrinu, rukom
dodirujuć površinu ostavljam za nama pjenasti trag.

Upravo takav kakvog su mi ostavili nakon operacije.
33 stupnja, toplina mi pušta mokre tragove na tijelu.
Ti još uvijek ne mičeš pogleda, miče se tek
tvoja ruka na kormilu – lijevo, desno, lijevo, desno …

Pjenasta će staza uskoro nestati, a trag na mom tijelu
ostati zauvijek – smrt moga djeteta. Djeteta.
Naš odnos se promijenio. Sve je mrtvo.
Ne osjećam više ništa … Vraćaš nas kući.

Obala je puna ljudi, puna glasnog života.
Među nama raste strah od povratka. Možda bi oboje
radije na otvoreno more čekati oluju.
Pa neka nas ispere ili konačno ubije.

Sa slovenskog prepjevao: Robert Vrbnjak

Foto:  Milan Zagorac, Nevera u Trnovi

Jedna misao o “Katja Kuštrin: Oluja”

Odgovori