Gordana Brkić Žagar: Sloboda je…

… često ono što ne očekujemo od nje. Štoviše, mi često ne želimo nikakvu slobodu, jer nas to onda tlači i gnjavi, i tjera na nešto. Sloboda je sve što je izvan našeg amnionskog stanja… zato je sloboda tako zajebana…

Sloboda je psovka.

Ispočetka sam vapila za njom i klela se u nju i vjerovala istinski da bih bila spremna zginuti za nešto čemu čak nisam znala ni definiciju. Nisam, istina je, zapravo znala što je to, ali zvučalo je tako slatko, zvučalo je „Protiv!“, zvučalo je „Ja!“ , zvučalo je „Mogu!“, zvučalo je „Mladost“… Misao o slobodi izvačila je usne u prkosni osmjeh, tjerala na obećanja samom sebi poslana u budućnost  – tamo je čekala ta sloboda.

Ne znam više jesmo li se mimoišle negdje putem gluvareći prema toj budućosadašnjosti. Tu, na ovom mjestu u prostorvremenu gdje sam joj obećala da ću je naći. Mislim da smo se ipak srele. Tu je, pored mene, ali drugačija od onog što sam zamišljala. Sada zvuči „Odgovornost“, zvuči „Procjena“, zvuči „Preživi!!!“, zvuči „Opsuj ako treba!!!“, zvuči „U vražju mater!“ … Iz ove ‘oči u oči’ pozicije izgleda manje glamurozna, manje graciozna. Izgleda više muškobanjasto, zamazanih ruku, namrštena lica…Izgleda baš onako kako treba, jer sa više od ovog običan se čovjek ne zna nositi. Nismo mi njoj dorasli.

Sloboda je nedostižna

Jer joj nismo dorasli. Mi ne znamo s njom i pokazujemo to na svakom koraku i da!, ne znamo se nositi sa slobodom jer sloboda je! odgovornost. Prema sebi i prema drugima. Koliki je postotak čovječanstva spreman odgovarati za svoje postupke? Mali. Pretpostavljam da je mali. Tražimo pomoć s neba, zazivamo bogove – Spašavajte! Pomagajte! Zgriješili smo! Pogriješili smo!

To slobodni ljudi ne rade. To ne rade ljudi koji prepoznaju slobodu. Oni znaju da je teška. Da je i velika i ljepa i „…strašna kao vojska kad korača pod stjegovima…“ .

Sloboda je teška

Ne činiti drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi ili Tvoja sloboda seže do onog mjesa na kom počinje tuđa sloboda. Mah! Jednostavno i nemoguće. Ljudska vrsta to uglavnom još ne zna. Dio zna, ali to je premali dio. Ja nisam sigurna kojem dijelu pripadam. Lakše je funkcionirati u okvirima, u zadanim granicama. Lakše je lupnuti glavom u prepreku, zaonsku, fizičku, moralnu ili bilo kakvu drugu, nego misliti svojom glavom kako do udarca ne bi ni došlo. Sloboda je teška. Okviri su lakši. Ladice urednije, makar su ograničavajuće. Sloboda je teška.

Sloboda je crna

Jer je topla. Jer je utješna i nalazi se iza trepavica kad zatvorim oči u bolu, u strahu. Tamo se nalazi, u popunoj crnini koja odjednom počinje bljeskati svim onim bojama kojih se mozak prisjeća ili mu se čini da ih se prisjeća. Crna je jer je mekana kao baršun koji mora biti crn. Crn kao noć. Sloboda je crnoneprozirna jer je tako lakše zariti lice u nju i učinit ono što za oslobođenje ponekad tako silno treba  – isplakati se na samo.

Sloboda je izbor koji ne želiš

Ljubav brkamo sa slobodom i  puštamo joj da nas veže, postajemo dobrovoljno kompromisni, ljubav nas nosi na onaj poseban način u kojem se sve čini slobodnim…Tek kad nestane ljubav, kada se sva težina tih veza i spona objesi na imučena tijela, iskrzane duše i na rutinu seksualnosti, tek tada počinjemo primjećivati svijet izvan ljubavi, stvarni svijet, gadan, ali istinit svijet. Želimo li k tom svijetu moramo biti spremni na užasno bolno, na teško, na mučno  kidanje veza, spona i navika…

“ You take the blue pill, the story ends. You wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill, you stay in wonderland, and I show you how deep the rabbit hole goes.” Sloboda je izbor koji ne želiš.

Sloboda je precijenjena

Zbog toga što je precijenjena. Jer ona jednostavno nosi previše muke i vadi nas iz tople maternice rutine u kojoj možemo i smijemo igrati igre s našim sitnim grijesima bez straha od ožiljaka, umjesto da se rogovima nabijamo u zidove koje nećemo srušiti.

Soboda je naša polovica koju tražimo

“….poznavala  je tu osobu koja je stajala preko puta nje. Bila je to njezina zaboravljena polovica. Pustolovna, nekonformistička, slobodna i spremna da radi što želi, kada želi i s kime želi. Nezina izgubljena  polovica koja joj je silno nedostajala.”  napisala sam jednom i stojim iza toga.

Sloboda je predivna

ako odlučim sve baciti pod noge i ganjati svoje snove na kraj svijeta, slobodna da činim, slobodna da molim za oprost i milost one koji će u tu moju slobodu bit uvučeni mimo svoje želje … Sloboda je samotna, ako je prava sloboda.

Nemam pojma što je sloboda. Imam neku iluziju o onome što bi trebala biti i par jasnih definicija koje funkcioniraju, ali ih se nitko ne drži. Tu je i bezbroj tlapnji o njoj sa kojima se, sigurna sam, Sloboda ne bi složila. Nemam pojma što je sloboda i u kojem se to kvadrantu neba skriva od mog pogleda. Ćutim joj ponekad laki dodir, dok se utapam u svojim igrama mislima i živim bez osjećaja da sam bilo čime vezna za ‘sada’ i ‘ovdje’. Osjećam je i u času kad s osmjehom opletem sočno ‘Odjebi’ svemu što mi prži kožu nekakvom svojom slobodom. Sloboda je uputiti pojubac u onom smjeru u kojem taj poljubac ne bi smio ići … Sloboda je hrabrost iskoračiti u stranu utabanog puta, čak i ako znam da me tamo čeka tek jedan jasan, čist i brutalan slobodni pad.

Foto: www.morguefile.com

 

 

 

Odgovori