Gordana Brkić Žagar: Ne volim putovati

Ne volim putovati.

Trebalo mi je nabiti u guzicu trideset i pet životnih da priznam sama sebi, a još pet po vrhu da na glas, u društvu, pred živim ljudima izgovorim tu herezu: ja ne volim putovati. Upitno i ne bez iznenađenja, na tu se moju izjavnu rečenicu uzdiglo nekoliko pari obrva nekolicine poznanika, sve redom divnih, obrazovanih i pristojnih ljudi koji su u neformalnom razgovoru  dijelili iskustva sa svojih puteševstvija. Dobar ih je odgoj priječio da mi kažu kako ne kuže, pa se samo uz nekoliko „ozbiljno?“  i „stvarno?“  prešlo preko nečeg što nisu razumjeli.

Ne razumijem ni ja, da sa razumijemo. Od kada mi je to, kako mi je počelo i koji su demoni hranili tu moju averziju prema putovanju  –  to je tema za drugu priču. Znam samo da se i dan-danas više volim vraćati nego odlaziti.

A s druge strane, oduševljavam se daljinama. Paradoks? Ne, naprotiv. Ima načina, naravno, samo tada vam vam gole činjenice ne smiju biti najvažnija stvar na svijetu, i morate vjerovati čak i ako niste sami dotaknuli svojim rukama.

No, zar je uistinu potrebno dotaknuti Michelangelovog Davida da bi ipak napasali oči nad vrhunaravom ljepotom ? Tako ni ja ne moram baš poljubiti zemlju u koju stižem da bi ju poznala, jer mnoge su oči gledale za mene, a ja upijala kroz njih…

Kroz oči Maximusa Decimusa Meridiusa gledala sam stari Rim i slušala gomilu dok se pijesak  Coloseuma natapao krvlju gladijatora. Hodala sam Jeruzalemom uz Mariju Magdalenu prateći Isusa dok je trpio svoju muku u Pasiji. Gazila sam po blatu srušenog Staljingrada u Neprijatelju pred vratima dok se dvoje snajperista nadmudrivalo u jednoj od najstrašnjih bitaka II svjetskog rata. Gledala sam bijednu stranu Velike jabuke u Na dokovima New Yorka, trčala sam bjesomučno Galipoljem ganjajući vrijeme i smrt i moleći se da Mel Gibson uspije. Gledala sam američki divlji zapad dok su njime hodali samo pravi amerikanci u Plesu s vukovima, a Afrika je za mene Moja Afrika.

Proveo me Žmirić u Snoputniku po Indiji na način na koji ju nikada ne bih upoznala da me tamo život odvede. Andrić mi je pokazivao Bosnu kakva je bila, i možda zbog toga lakše razumijem ovu o kojoj mi priča Jergović. Kušan me u Prerušenom prosjaku vodio od žene do žene, od zemlje do zemlje, učeći me da su nam ti korijeni ponekad tako duboko, preduboko zakopani unatoč našim željama za daljinama. I još je jedan frajer bio važan u mojim putovanjima – sa Cortom Malteseom proputovala sam …ma, da vam ne pričam. Naravno, sa Frodom sa prošla stotinu puta cijeli put od Vrećastog vijenca do Klete Gore, a iz Lothloriena i danas nosim list kao uspomenu.

Nisu samo za ovo vrijeme i ovaj prostor vezana moja putovanja. Upoznala sam sve planete Ratova zvijezdi, šunjala se po Zvijezdi smrti i trčala po palubama USS Enterprise. Tražila sam u  Interstellaru po svemiru bolje mjesto za život, a pronašla priču o ljubavi kao o jedinom uistinu važnom putovanju.  Jules Verne odveo me na Put u središte zemlje, pa ubacio u Nautilus koji me vodio oko svijeta 20.000 milja pod morem. Dok sam u Blade runneru otkrivala mračnu budućnost slomio me i u ovog fizičkog „neputnika“ dodatno pogurnuo onaj predivan monolog  vođe replikanata Roya Battyja : “Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste povjerovali. Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. Promatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u zraku pokraj Tannhauserovih vrata. Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je umiranja.”

„…Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši..“ Zakopani u nama, živi samo dok mi živimo. Možda me od putovanja odbija upravo uzaludnost  te rabote koja me koristi samo dok dišem i hodam?

Drugačija su moja putovanja i svaki iskorak iz svakodnevice spremno ću nazvati putom. Obično sam sama na njemu, obično se kojekakve zamke i opsanosti na tom putu kriju. Nema hotela sa pet zvjezdica, kupovanja karata u I. klasi, nema kreditnih kartica u džepu, promišljenog itinerera ili plaćenog osiguranja u slučaju nezgode. Ne. Ta putovanja banu nenadano, izvuku me, iščupaju me iz moje sigurne ljušture, iz moje tople rutine u kojoj je sve na mjestu, pa me odvedu bogtepita! u kom smjeru. Nekad je to prekrasno snoviđenje , ponekad mračne jame bezdane u kojima se ostaje bez zraka. I baš zbog toga, ima jedan momak kojeg beskrajno volim i kojem se potiho molim kad stvari počnu gubiti smisao. Onaj dečko koji je isto tako bio istjeran iz svoje udobnosti na put u kojem se lako mogla izgubiti glava. Moj Bilbo Baggins. I kad god me nešto potjera na put, ovakav ili onakav, sama sebi zamantram  jednu koju je mali slučajni putnik zapjevao kad je nakon svoje velike pustolovine ugledao svoj dom:

„…Putovi navijek idu još dalje,

Podno obala i zvjezdanih luči,

Al jednom će putnik reć: Kraj je!

I sad se valja okrenuti kući!

On što ognju i maču bje svjedokom

I užasu sa dna hladnih dvorana

Sad livade svoje miluje okom

I stabla, brdašca davno mu znana…“

Vraćati se, to volim, pa makar zbog toga morala putovati i na kraj svijeta.

 

Foto: http://lotr.wikia.com/wiki/Paradise,_New_Zealand

Odgovori