Gordana Brkić Žagar: Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana

Gordani je puna kapa prosinca i blagdana. Pardon, njenoj je glavnoj junakinji puna kapa… I mnogima je od nas. Da, da, sva ona kreveljenje i gdje god dođete, zvončići, oni glupi jeleni, još gluplji zeke i djedovi mrazovi, prije je to psihoza blagdana nego neki blagdani. I to traje najmanje cijeli mjesec, ako ne i malo dulje… od 6. do 6. Malo je tu onoga što pokazuju reklame, obiteljska ljubav i slično, blagovanje o velikom, ako ne i najvećem blagdanu, točnije rečeno prežderavanje koje ima malo veze s ustezanjem i skromnošću, a više veze s bakanalijama. Da, mnogi od nas se užasavaju blagdana: imamo više ili manje skrivene razloge, ali mnogi ih ne volimo. Štoviše, jedva čekamo da to prođe.

Dok Gordaninoj junakinji ne dođe roker, valjda na motoru s dugom pomalo srebrnom kosom i onako ležernim govorom upravo u skladu s onim što ženama u najboljim godinama i predstavlja arhetip muškarca – dobri bandit. Koji mijenja sve. Dobro, barem nešto, ako ne sve…

Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana. Ima tome već duže vrijeme da se loše osjećam ulazeći u taj kraj godine koji je u nekoliko navrata bio beskrajno brutalan prem meni, a to veselje i dobrota koji bi kao trebali isijavati iz svih nas – ma dajte molim vas!
U čemu je fora?!
Popraviti u trideset dana to što smo bili šupci preostalih tri stotine i trideset? Izvrsno! Licemjeri prokleti… I ta darivanja u kojima dušu ispustim dok snabdijem za sve one kojima želim i kojima ne želim, pa čišćenja i čašćenja, i kićenje i raskićivanje… Pun mi je kufer i prije nego počne! Raskrstili smo manje više s tim prenamaganjem onog časa kad je maloljetni ukućanin pitao – Jel’ ja i ove godine moram pisati pismo ili vam mogu samo reć što mi treba od svetog Nikole? – „To kume!“ uzviknula sam u sebi sretna jer ćemo napokon smjeti preskočiti onu šaradu sa postavljanjem obuće po prozorima.
Ide mi na klinac i to općenarodno veselje, reklame sa sobovima, božićne pjesme, Mariah Carey osobito, vile i vilenjaci, duhovi Božića i sva ta izmišljena žgadija, a posebno imam pik na Nikolu i Mraza (meni je Mraz bio i ostao unatoč svemu). Imam sto razloga za to što ne volim prosinac i mogu vam ih navesti devedeset i sedam, ali o tri ne želim pričati jer njima tu nije mjesto. Njima zapravo, nigdje nije mjesto jer ih živ čovjek ne bi smio nikad doživjeti. Ali doživimo ih. Unatoč tome što je prosinac, i lampice i veselje koje bi trebalo biti pamćeno samo po dobrome. E pa nije. Jer jebeni život nije prosinac, nije samo veselje i dobrota nego i sve ono suprotno tome. Život je uglavnom Krampus.
No, kako god. Ovog je puta noć s petog na šesti prosinca proticala kao i bilo koja druga noć. Do kasno sam čačkala po internetu, konkretno, po društvenim mrežama s obzirom da mi je društveni život živ samo na društvenim mrežama. Nosala sam sa sobom po kući čašu viskija koji sam pijuckala između traženja neke zanimacije za dušu. Nije mi se čitalo. Još sam se dvoumila dal’ da pogledam „Oči širom zatvorene“ jer sam se nameračila ponovo pogledati, ali nije mi se ni to dalo. Na televiziji je išla neka verzija Božićne priče onog napornog Dickensa… Ma da ne bi! Bilo je kasno, bila sam umorna, i bila je to prilika da legnem i naspavam se k’o čovjek nakon ne znam koliko dana jer je sutradan dan vikenda, pa se neću morati dizati k’o vampir prije sunca. Onog časa kad mi je glava dotaknula hladnu tkaninu jastučnice zaspala sam, onako kako treba, bez jebade sa snovima.
Probudilo me lupkanje u kuhinji. Dok mi je mozak procesuirao zvukove koji su me izvadili iz sna govoreći mi da su to zvukovi otvaranja ormarića i zveckanja čaša, učinila sam ono što uvijek učinim kad se probudim usred noći – pogledala sam na mobitel koji mi navjeke leži pored kreveta da mi draga sprava kaže koliko je sati. Bilo je 3:30 točno. Bacila sam noge iz kreveta nadrkana jer mi ona sotona od mačka opet radi sranja po kući. Još ne sasvim budna, ušla sam, onako samo u gaćicama i potkošulji, u boravak proklinjući žutu beštiju koja mi je ponovo razbucala spavanje u jednom komadu. Ukopala sam se na mjestu kad sam vidjela da mi u kuhinji stoji muškarac koji drži dvije čaše u rukama, dok mu se zlikovac od mačka vrtio mazno oko nogu predući glasno očito oduševljen tipom.
Jasno sam vidjela muškarca koji se smješkao mačku jer je cijela prostorija bila osvjetljena najblistavijom mjesečinom koju sam ikad vidjela i čudila sam se sama sebi kako taj mjesec nisam još ranije zamjetila. Da vas ne lažem – usrala sam se živa. Muškarac, metar osamdeset do metar devedeset, traperice, čizme, jakna vojnička – američka ‘vijetnamka’ koju sam prepoznala jer imam i ja takvu, poluduga kosa, tamnija, valovita, brada Johny Depp style. No, ponavljam – usrala sam se živa! Majketi što je ovo?! Tutnjale su mi misi kroz glavu, pitanje je proganjalo pitanje – tko je? kako je ušao? Ako me mislio ubiti, zašto me već nije? Ako će me tek ubiti, hoće li me mučiti? Koji će mu kurac čaše? Zašto tako mirno stoji mojoj kuhinji? I koji mu se klinac onaj šugavac koji se nikome ne da podragati mazi kako da ga on hrani, a ne ja!? Skamenjena sam stajala dok je sve u meni vrištalo u panici, a onda me tip spazio na vratima sobe. Klimnuo mi je glavom i mirno, u hodu prema foteljama u boravku, mahnuo rukom da mu se pridružim.
– Ako tražite novac po kući, pomoći ću vam, pa možda zajedno nešto i nađemo – blesnuo je iz mene vic kao i obično kad me pere nervoza. Pogledao me ispod oka odlažući čaše na stolić i nasmijao se tiho pokazujući mi glavom na fotelju preko puta one koju je očito izabrao za sebe. Skinuo je vojničku ‘đaku’ i ostao samo u majici kratkih rukava, crnoj, na kojoj je pisalo „make love not war“. Sjeo je, naslonio se udobno i prebacio nogu onako muški zadržavajući čizmu na koljenu.
– Pa dobra ti večer – progovorio je prvi puta, a glas mu je imao onu dubinu i onu baršunastu mekoću od koje se meni uvijek naježi koža.
– Dobra večer – odgovorila sam pristojno, iako me tukao tornado panike. Jednu je čašu stavio pred mene, iz jakne izvadio cigarete, a ja sam kao pristojna domaćica dohvatila pepeljaru i stavila je na sredinu stola. Jebat ga! Moraš bit ljubazna jer ne znaš s kim imaš posla. No, tko god da je bio i kakve god da su mu namjere bile, taj je frajer bio stvarno, ali stvarno jako zgodan. Kosa i brada samo su naglašavali lijepo, pravilno lice. Ispod identičnih lukova gustih obrva svjetlucale su tamne oči u kojima se nije dalo vidjeti nikakvo ludilo. Traperice su otkrivale mišićave noge, a T-shirt istesanu trupinu. Znam, znam!!! Nije to situacija u kojoj gledaš kako izgleda, ali nisam mogla ne primijetiti! Ma dajte, zaboga! Pa žensko sam… Ponudio me cigaretom, zapalili smo oboje.
– Bit će ovo duga noć – rekao je stavljajući srebrni zippo pored kutije. Jebote!!! Što je ovo?! Rambo u mom boravku?! Morala sam tome stati na kraj pa kud puklo.
– Oprostite, tko ste vi?
– Nikola. Sveti Nikola.
No krasno! Nije samo provalnik nego je i psihotčan. Ipak, čak ni tako usrana nisam uspjela sakriti podrugljiv osmjeh koji mom gostu nije promaknuo. Upitno je uzdignuo obrve.
– Ma daj?! Nikad ne bih rekao za tebe da robuješ stereotipima. Što bi ti bilo po volji? Starac s bijelom bradom?
– Pa… da – odgovorila sam iskreno. Opet se prigušeno nasmijao. Položio je onda dlan na stol i polako ga podignuo, a ispod njegove ruke stvorila se niotkud boca Jacka Danielsa. O majketi! Natočio je meni pa sebi.
– Ste-re-o-ti-pi – raščlanio je slog po slog gledajući me u oči naslonjen sada laktovima na koljena i malo mi se unoseći u facu. – I ti stvarno misliš da bi ja sa svim tim moćima kojima raspolažem izabrao biti smiješno obučeni starac? Koka, ja u jednoj noći moram napraviti posao o kojem ti ne možeš ni sanjati! Za to treba snage – stisnuo je ruku pokazujući nabildane mišiće. – A tu sam jer me živo zanima zbog čega mi ti uporno i uporno otežavaš taj posao i podmećeš nogu i sereš li ga sereš protiv dobrog duha prosinca! I nemoj mi samo govoriti kako imaš sto stvari koje možeš navesti kao razog, ali o tri ne želiš jer… – zašutio je. Pogledao kroz prozor, pa opet u mene. – Znam za te tri stvari. Bio sam pored tebe kad su se događale. I što sad?! Masirat ćeš sve oko sebe cijelog života jer je tebe zakačilo malo nevolje?
Pokušala sam reći kako znam da nam se u životu zna dogoditi i nešto loše i da nije to glavni problem nego da me smetaju ti licemjeri koji eto, baš u prosincu žele pokazati da su dobri…, ali me ušutkao prije nego sam zaustila.
– Ni riječi! Nemaš pravo! Gadna ste sorta vi ljudi. Baš jeste. Ne pitaj kako znam za druge sorte, ali vi ste baš zlo i naopako! Kao mala djeca ste. Zapravo bi željeli biti dobri, ali nekako to uvijek i vrlo uspješno uspijete suspregnuti u sebi. I onda dođe taj prosinac. Ubijem se od truda cijelu godinu da vas natjeram da pustite tu dobrotu iz sebe i tada mi se pojave ovakvi kao ti i uporno miniraju stvar! Pa što ako je samo prosinac!? Bolje i to nego ništa! – malo je izgubio kontrolu nad sobom. Istresao je sadržaj svoje čaše u sebe i zapalio ponovo. I ja sam nagnula svoju, pa nakrivila usta – nije bilo leda. Skužio je grimasu i prošao dlanom preko moje čaše u kojoj su zazveckale ledene kockice. Bolji je nego Copperfield, pomislila sam u sebi.
– Nisam Copperfield – odgovorio je mojim mislima. – Ja sam sveti Nikola. I ove sam godine ja tvoj poklon – nasmijao se od srca dvosmislenosti izjave.
Pogledao me znakovito.
– Od takvih kao ti očekujem pomoć. Treba vam malo smijeha i veselja i toplog srca. Morate se potruditi. Ti se moraš potruditi. Ili ako ti je tako lakše, daj se samo pusti! Ne moraš analizirati baš svaki klinac! – dlanovima je pokrio lijepo lice – Ne mogu sam. A Mraz isto po malo diže ruke od svega jer mu je pun kufer ovakvih kao ti… – zastao je na čas i dodao – ma serem, Mraz ne postoji. – pa se opet nasmijao ispod glasa. Uto je nešto zazveckalo po prozoru.
– Vrijeme je. – rekao je oblačeći jaknu. – To je ona budaletina od Krampusa. Već mu godinama govorim da mora promijeniti taktiku, prestati se blesaviti s tim lancima i napraviti nešto stvarno gadno tipa, što ja znam – usporiti internet, srušiti mobilnu mrežu, zablokirati facebook… ali ne želi. Kaže da bi to ipak bilo malo prestrašna kazna. – Odmahnuo je glavom nemoćan očito utjecati na smekšano srce jednog demona. Mahnuo mi je na pozdrav i u tom je času nestala svjetlost za koju sam vjerovala da je od mjesečine, a boravak je utonuo u potpuni mrak.
Jutros sam se probudila na fotelji, sva ukočena naravno. Što god da se to po noći događalo, ostalo mi je, eto u živom sjećanju pa zapisujem prije nego zaboravim. Razumno je i prihvatljivo objašnjenje da sam ipak ostala s onim viskijem negdje pred televizjom gledajući Božićnu priču koju i onako znam napamet, pa me sve to smutilo i načinilo jednu prigodnu spačku mom neispavanom mozgu. Pijem treću šalicu kave i stvarno mislim da mi je um priredio zamku, jer tek sad vidim drljajući ovu ispovijed i šarajući po internetu da je tip u mojoj kući bio jako sličan jednom rokeru kojeg obožavam…
I jedino što me buni i što me još uvijek malo kopka je da su na stolu u boravku dvije čaše, a trebala bi biti samo jedna. I da… evo cijelo jutro imam onaj čudan osjećaj da mi je nešto jako važno promaklo, ali nisam sigurna što.

Foto: http://weknowyourdreams.com/image.php?pic=/images/johnny-depp/johnny-depp-02.jpg

Odgovori