Edita Brkić: O njima, o kojima šutimo

Dugi kameni zidovi. U visine pobjegli. Izdigli se ka nebesima, a nikad dalje od nebesa nisu bili. Unutar njih kuća. Velika. Prostrana. Na spratove. U kući porodica. Romskog porijekla. Jedna od dobrostojećih u naselju. I jedna od rijetkih bogatih.
Otac i sinovi rade. Kupuju, prodaju, zarađuju. Vješti trgovci. Mlađi sinovi idu u školu. Obrazuju se i napreduju. Al pos’o ne ispašta. Sve se stigne.
Majka vezana za kućni prag. Kuha i pere. Dočekuje i ispraća.
Kćerke…
Stade mi riječ u grlu. Preteška za izgovoriti. A druge nemam.
Kćerke…
Ropkinje!

Priča se…
Da nikad nisu izašle van kuće. Ne idu u školu. Ne idu do prodavnice. Nemaju prijateljice.
Zidovi su, kažu, i podignuti upravo radi njih. Da ih niko ne vidi ni u avliji. Da ih neko muško oko ne uprati. Da ludo žensko srce na zaigra. Da se pogledi ne sretnu. Da se srca ne nađu.
Jedna se ubrzo udaje.
Otac joj je, dok je još bila mala, dogovorio brak sa nekom romskom porodicom iz Španije. Muža joj izabr’o dok još ni prohodala nije. A ni taj njen muž nije birao. I za njega su birali drugi.
Cijena je visoka. Djevojka zdrava, čila, lijepa. Pominju se neke vrtoglave cifre.
Tradicija. Običaji. Odgoj. S koljena na koljeno prenošena muka. Iz generacije u generaciju nošena kutija na glavi. Da ne vidiš i ne čuješ dalje od nosa. Da vjeruješ samo u ono što su ti rekli i kako su te učili. Djedovi i očevi. I kako ti učis svoje sinove. I kako će oni učiti svoje sinove. I sinove svojih sinova.
Začarani krug.

One odoše.
Drugi im život odlučiše.
Život bez života.
Pomislih, majke Zije Dizdarevića još žive među nama.
Čitav život među četiri zida. Nikad svijeta ne vidješe. Nikad knjigu ne pročitaše. Nikad za ruku ne držaše.
Ona se udaje.
Prelazi iz kuće u kuću. Kao roba što ide iz ruku jednog u ruke drugog vlasnika.
Sad ide među neke nove zidine.
U neke nove hladne odaje.
Među njegove plahte.
Ruku da mu ljubi.
Postelju da mu grije.
Vrisak se duši. Nada se lomi. I sva drhti k’o jasika.
Strah ima oblik njenih očiju. I boju njene kose.

Odlaze.
U neke daleke zemlje koje nikad vidjeti neće. Jer njihov život su vile i avlije i zidovi do neba.
Odlaze.
Kod nekih stranih ljudi. U neke nove kuće. Daleko od jedinih koje su iskreno voljele.
Za njima ostaju majke polomljenog srca i suze koje niko ne vidi.
Za njima ostaju braća koja ih halališe k’o parče mesa.
I otac što broji pare.
Posao uspješno zaključen.
Nikad je više, kažu, vidjeti neće.
Ona više nije njihova.
Ona je prodata.
A prodatu stvar ne možeš tražiti nazad.
Stvar!

Spomenut će ih nekad komšiluk govoreći – ko zna gdje li su sad.
Sjetit će ih se dok krišom, kroz prozor, budu gledali kako neke nove nevine djevojčice odlaze u neke daleke nepoznate zemlje.
Navući će zastore.
Uzdahnuti.
A onda zauvijek okrenuti glavu. Zatvoriti oči. I povući se u svoje oklope od tišine.
Prvaci šutnje. Majstori svog zanata.
A one će negdje tamo ljubiti onog kojeg ne vole. Bit će odane žene. Poslušne ropkinje. I najnježnije majke.
Odgajat će djecu u bolje ljude.
Učiti ih krišom, da ne čuje muž ni svekrva ni mužev brat, da nikad, ali nikad, ne ožene onu koju ne vole. Učit će ih da postoji neka tamo ljubav koju one nikad doživjele nisu, ali eto, čule su negdje u prolazu da je divna.
Učit će ih da žena nije stvar. Ni ljubav novac.

Za njima ostat će samo pogaženi snovi.
Želje pocijepane.
I život neproživljen.

Zazvoni poklopac male škrinje. Ruho je posloženo. I stavljen katanac.
Zalupiše vrata. Zamirisa daleki svijet, a miris doma osta zaglavljen negdje u njenim nosnicama. Osta sakriven, negdje u zadnjoj ladici srca.
Gube se obrisi njenog tijela dok vjetar vitla prašinu u visine.
Nestvarno stvarna u svojoj ljepoti,
stvarno nestvarna u svojoj muci,
ona odlazi.
Mi gledamo kako odlazi.
I šutimo.

Foto: www.morguefile.com

Jedna misao o “Edita Brkić: O njima, o kojima šutimo”

  1. ovo je mnogo više od poezije, ovo je nečiji život, ali nažalost nedovoljno zapažena tema u moru tema koje su dobro plaćene…
    iskreno tugujem zbog ove dece, devojčica, žena, majki, koje nikada neće spoznati život na pravi način, ali moja tuga ih nažalost neće spasiti, niti im pomoći…
    oni koji mogu da pomognu nemaju sluha za to i ne žele da isprljaju svoje ,,zlatne ruke,, i ,,beli hleb,, zbog nečijeg tamo života…
    divan tekst, prave reči, ali su i on, kao i jecaji ovih žena samo deo vetra koji je nestao u daljini…
    pozdrav iz N.Sada

Odgovori