Davorka Medved: Zadarski memento

Jedna dirljiva priča o odnosu ostarjele majke i odrasle kćeri, bolesti, kemoterapijama, zadarskim lutanjima, i nadasve životu koji pleše po samome rubu u svoj svojoj veličanstvenosti. Davorka Medved kao da evocira domaću Alice Munro… Ne, ne evocira, ona to već jest…

Moja je majka u ozbiljnim godinama. Već dugo je bolesna od raznih kroničnih bolesti. Zbog neuspješne operacije koljena teško je pokretna. Hoda uz pomoć dva štapa.  Kao da sve to ovoj ženi nije bilo dovoljno, ljetos joj je zbog tumora odstranjena dojka.

Tu činjenicu je doznala kad se probudila u bolničkoj sobi nakon petosatne operacije koja je trebala biti rutinski zahvat odstranjivanja benigne kvržice, masnog tkiva i koja je trebala trajati do pola sata. Pa ipak, nakon spoznaje koju je prebrodila u trenu, tražila je da joj ovlažim usne i odmah se vratila u normalu. Borbeno.

Bila sam devastirana petosatnim čekanjem, neizvjesnošću, negiranjem, prihvaćanjem i na kraju suočavanjem s predmetom svih strahova,teško bolesnom mamom. A ona? Nastavila je svoju misiju razveseljavanja drugih pacijentica, redom mladih žena koje su sve bile mlađe i od mene. Najbolja bolnička frendica joj je bila djevojka tek koju godinu starija od njene unuke – 25.

Sada, nakon nekoliko mjeseci na redu su kemoterapije. Doputovala sam iz Rijeke u Zadar da budem uz nju. Dok čekam da prođe taj sat infuzije, imam dovoljno vremena i šećem uz more. Mislila sam da poznajem Zadar, ali ovakav kasnojesenji za mene je pravo otkriće. Jesen je ali je ugodno toplo. Ljudi žure ulicom koja se proteže nad morem i vodi me prema uvali Jazine. Mnogi su na biciklima, Zadar je pretežno ravan i pogodan za bicikliste. Predivan novi doživljaj mističnog jesenjeg jutra u Zadru.

Odjednom, pogodi me pitanje. Kako to da sam mirna, opuštena pa čak i zadovoljna? U ovom trenutku mama u dnevnoj bolnici prima decilitre otrova u svoj organizam, a ja šećem i uživam u zadarskom jutru. Zar sam bezosjećajna? Trebala bih u panici prebirati po raznim lošim scenarijima koji će uslijediti ove jeseni i zime kada mama bude došla u Rijeku zbog zračenja. Umjesto toga ja otkrivam ljepote ovog drevnog grada i prepuštam se izvansezonskim iskustvima. Što mi se dogodilo? Od kada sam takva?

Vrtim film u glavi i nastojim odgovoriti sama sebi. Dovoljno sam uporna i našla sam odgovor.

Znam točan trenutak kada sam postala ovakva. Bilo je to na nedavnom maminom onkološkom pregledu i dogovoru za terapije koje su danas započele. Doktorica je priopćila mami i meni kakva je vrsta tumora kojeg su mami odstranili i na koji način će teći liječenje. Razgovor koji je po svojoj prirodi zapravo neugodan, u jednom trenutku poprimio je neočekivan tijek. Pitala sam liječnicu hoće li mami otpasti kosa znajući da kod nekih vrsta terapije to više nije slučaj. Liječnica je rekla:

– Gospođo, od ovog lijeka ostat ćete bez kose, ali kada vam naraste nova kosa, moguće je da bude sasvim druge kvalitete. Mnogima koji su imali ravnu kosu, izraste kovrčava i obratno, a čest je slučaj da se promjeni i boja kose.

Kako sam ja ipak svoje majke kći, moj hrabri duh se ubrzo nakon mamine operacije oporavio i u svrhu ohrabrivanja bolesnice, trudila sam se da se što više smijemo i zbijamo šale. Ovaj put sam u tom duhu zaključila:

– Odlično, pa to znači da mama više neće morati kod frizerke raditi trajnu, dobit će svoju prirodno kovrčavu kosu!

Nasmiješila sam se, nasmiješila se i mama. Istog trena osjetila sam nelagodu i pojasnila sam doktorici kako stvari stoje.

– Nemojte misliti da mama i ja ne shvaćamo ozbiljno sve ovo što ste rekli, ali mi si na ovaj način olakšavamo stvarnost koju moramo prihvatiti. Nitko iz ove ordinacije nije izašao nasmijan, za nas bi se moglo reći da nismo baš normalne kada se smijemo u ovakvoj situaciji.

– Gospođo, – obratila se liječnica mami – samo vi nastavite sa smijehom i s takvim stavom. Imala sam mnogo pacijenata koji su imali lakšu dijagnozu nego što je Vaša, ali se na kraju ipak nisu izliječili jer su svoju bolest prihvatili kao tešku sudbinu i nisu se suprotstavljali tome. Isto tako, bilo je i pacijenata s težom dijagnozom, ali su bili odlučni u namjeri da se izliječe. Većina takvih pacijenata je i uspjela u tome.

Zahvalile smo se doktorici i doista s osmjehom izašle iz ambulante. To je bio Trenutak s velikim T. Klik s velikim K.

Ja sam tada istinski izmijenila stav prema bolesti i zdravlju, smrti i životu. Dugo sam radila na tome. Čitala sam i slušala mudre savjete, ali dok se kod mene nije desio taj moment, sve su mi riječi bile apstrakcija. Znala sam da su istinite i da ih trebam živjeti, ali to se do tada nije dogodilo. S druge strane, moja  mama mi je svojim životom svjedočila kako je snaga duha jača od životnih nedaća. Ja sam, bila tu, uz nju u mnogim takvim situacijama i proživljavala iste te trenutke. Trebalo mi je skoro pola stoljeća da prihvatim sve te teške stvari. I sada, kada se to dogodilo znam da nisam neosjetljiva na sudbinu ljudi oko mene i teškoće koje proživljavaju. Isto tako znam da sam napokon, otpustivši tu kočnicu, prestala sve što je loše doživljavati tako fatalno i prestala sam se bojati takvih stvari. Zapravo to nije prava istina. Uvijek se bojiš nečeg lošeg što se može desiti, ali ne dozvoljavaš da ti taj strah troši sadašnjost. Pomirena si sa lošim, a u isto vrijeme svjesna da svojim djelovanjem možeš i moraš izbjeći neke loše scenarije. A za ono zlo koje te zadesi, bez obzira na tvoj manje ili više ispravan život, već sam rekla, pomirena sam s tim. Ili, o tome ću razmišljati tada. I činit ću najbolje što mogu da umanjim posljedice toga. U tome je bila veličina tog malog Trenutka s velikim T.

Zbog toga se sada divim Zadru, jeseni (ja, koja sam proljetni tip?!), biciklistima, izmaglici na moru, nedostatku turista i gužve i osjećam ljepotu trenutka.

Prošlo je 45 minuta i malo bržim tempom  se vraćam istim putem, ulicom uz more. Došla sam do dnevne bolnice. Mamina terapija je završila. Polako sjeda u auto dok ja pridržavam njene štapove i prisjećam se svojih prvih uspomena.

Mama me nosi u desnoj ruci, a u lijevoj drži kišobran. Izašle smo iz trolejbusa u kojem me kondukterka pitala koliko imam godina. Pokazala sam tri prstića. Put nas vodi od željezničke do dječjeg dispanzera. Tamo me čeka doktorica sa injekcijom penicilina koju moram primiti svaki dan i tako deset puta.

Pravi trenutak za ovu sliku. Sliku događaja u jedno riječko jesenje jutro prije 45 godina. Događaja koji se spojio s ovim današnjim zadarskim jesenjim jutrom pa kroz prostor i vrijeme zaokružio cjelinu.

Odgovori