Davorka Medved: Moja Đuli

Đuli i ja, žene, majke, prijateljice. Volimo Rijeku, njenu oronulu arhitekturu, njen postindustrijski štih, volimo Vodovodnu, volimo Industrijsku (ma znam, Baračevu), zaobilazimo Korzo alternativnom rutom. Ali volimo i Korzo, samo ne u podne kad svi kavopije vise na terasama. Kažem joj:
– Ma ja volim ponekad sjesti na kavu, osobito sa dragim ljudima koje nisam dugo vidjela, ali ne prečesto, tu i tamo.
– Ali kad je meni to dosadno, ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu – ona će.
Vraga ne može! Kad nas dvije sjednemo na takvu kavu, pa kad se razvežemo o svojim temama, da vidiš kako može. Pola sata, tri kvarta od ure, prođu nam za čas. Naše teme su uobičajene. Primijenjena psihologija, odnosno što se kojoj dogodilo i zašto je netko postupio ovako ili onako. Đuli to začini sa astrološkim determinizmom:
– To je zato što imam mjesec u Blizancima pa sam nemirna.
– Pa što, imam ga i ja, pa opet nisam zvrk .
– Da, ali tebi nije u istoj kući. – pojašnjava mi ona.
– Ma znaš što, najlakše je razlog za krive postupke tražiti u nečem izvan nas, pa bio to i položaj planeta u trenutku kad smo se izlegli. Sama sam si kriva ako nešto krivo napravim, nitko me nije na to natjerao. Moja je greška i neka mi posluži za iskustvo, da drugi put bolje i pametnije biram svoje opcije.
– Ma je, draga, slažem se ja s tobom ali nismo baš sve sami krivi, nešto je i izvan našeg dosega – odgovara Đuli.
– Ma dobro, svakako je i to istina, ali ne volim stalno opravdavati vlastite greške vanjskim uzrocima. To je bolest slabića, a mislim da ih je jako puno oko nas – pojašnjavam joj.
– Je, je. Ma kad si ti meni draga, kužiš me, a ne ona Helga, ona bi samo sjedila satima, bila na nekim večerama i što ti ja znam.
Ustajemo sa kave, a prošlo je skoro sat vremena, ne vidi to moja Đuli.
Volimo mi i Trst. Pa i po Trstu tražimo druge rute, a ne one klasične, za šoping. Ma mi zapravo ni ne šopingiramo. Samo ako nam je usput. Smijemo se našim fiziološkim potrebama, pije se voda, pa se često mora na kavu da bi se dokopale toaleta.
– Hej, znam ti ja gdje nam je besplatno, znaš onaj parking, ima odličan WC….
Dok mi dođemo do parkinga, naši mjehuri bi rado platili i po pet eura za kavu. Ali tako je zanimljivije, napravile smo spačku, rekla bi ona. Samo dosadnjakovići bi postupili uobičajeno, očekivano, po propisu. Kao da smo napravile, ne znam što, a ne potražile besplatni toalet.
Kad se obučem prestrogo ili klasično ona me kori:
– Obukla si se kao općinarka! Ne idu uz ovu kombinaciju cipele na petu, trebala si staviti tenisice.
– Ma nema veze, to mi je danas bilo zgodno.
– Ali kad je moj znak vaga, pa mi je estetika jako bitna!
Dalmatinka Đuli, školovala se i živjela u Splitu, Šibeniku, Perugi, Beogradu. U Rijeci živi već trideset godina. Pitam je:
– Zašto nisi poprimila naš riječki govor ni nakon trideset godina? Još mi uvijek razvlačiš po dalmatinski.
– Ma nisam nikad ni probala. Volim ja riječki govor, ali to je mene bilo sram, kao da se pravim da sam nešto što nisam.
– A talijanski si govorila u Rimu i u Perugi?
– Ma to je drugo!
– Ma to je prvo! Biti u nekom gradu tri desetljeća i ne poprimiti naglaske, govor svoje okoline, ma stvarno to ne razumijem – ljutim se ja.
Malo mislim, kako da je zeznem.
– Znam, predložit ću Obiju da ti dodjeli nagradu Grada Rijeke za dugogodišnje očuvanje tuđeg dijalekta u okrilju našeg grada.
– To, to! Ha, ha ha! – viče Đuli i pridružuje se mom glasnom smijehu.
– To bi bila još jedna potvrda tolerantnog duha našeg grada. – zaključujem uz osmjeh.
Ona sluša Pearl Jam, Mikea Pattona, RHCP i sve to nešto tako, a ja kažem:
– Ma neka te, da si mi tako tvrda i energična, rokerice moja.
– Ma to ti je moj škorpion u podznaku, pa onda….
Nastavlja sa nekim kvadratima i kućama, kao, to dovodi do viška energije koju mora usmjeriti u takvo pražnjenje i u redovito svakodnevno višesatno hodanje.
Razumijemo se mi i nemamo nekih bitnih nesuglasica. Ona često traži moje mišljenje, a ja njezino. Kad se naljutimo jedna na drugu, ne traje dugo. Razbistrimo vodu i idemo dalje.
Ovnica i vagica. Koju ćemo danas spačku smisliti? Znam, idemo u parfumeriju isprobati svaka najmanje po 5 parfema, ali na sebi, ne na papiriću. Težak kriminal!
I tako nas dvije, dva do tri puta tjedno, aktivno negiramo depresivne kišne dane, uživamo u sunčanim danima, ali izbjegavajući dosadne načine, tražeći svoje staze i gradeći svoj svijet.
Ah, mi ljudi, uvijek si tepamo da smo posebni i drukčiji.

Odgovori