Davorka Medved: Libby

Znam je već desetak godina. Možda koju više. Tu i tamo smo si dobre, družimo se. Volim je. I ona mene. Ali nestalna je. Ode pa se dugo ne vraća. A onda se nenajavljena useli. Nema frke, ona je gošća koju rado primam. Uživam kad je kod mene. Ma može ostati za stalno. Ali neće. Ona je žena od kojih trideset i nešto, možda četrdeset. Izgleda mlađa. Živjela je i živi bez stresa, nesputano. To blagotvorno djeluje na Libby, ljepoticu. Postala je još ljepša, a mnogima i poželjnija. Kad je vidiš na prvu, djeluje malo divlje. Nije baš njegovana. Nosi stare kaubojske čizme. Kaže, kožne su, udobne su, stopile su se s njenom nogom. Što da ih mijenja? Neće ta na nogu staviti štiklu, ni u ludilu! Ne zanima je patnja zbog ispraznih ciljeva, a u to bi spadalo nošenje štikli.  A tek njen dugi kožni kaput! Kao da stiže s bojišnice.  Koliko puta sam joj ponudila da uzme nešto moje, ili da joj kupim novi, moderniji, koji nema ogrebotina. Ne pristaje. Uporna je i tvrdoglava. Rijetko posjećuje frizera. Njena bujna kosa nesputano leti na sve strane.

A opet, sve na njoj pristaje  joj savršeno.

Kad je ovako opisujem, neupućeni bi mogli zaključiti da je to neka neodgovorna žena. Upravo suprotno, odgovorna je prema sebi, prema drugima, prema slabijima, nesretnima, prema  čovječanstvu, planeti, prema svemiru. Ima ugrađen smisao za poredak stvari. Ne remeti ga, već ga potpomaže i upotpunjuje. Ali, to je njoj prirodno, kao vodu piti. Nema težine, sve je lako i baš onako kako treba biti. Ne opterećuje se ničim. Nebo joj je granica. Puno sam naučila za naših druženja. Ona mi je bila treće oko, uvid u stvarnost, u pravu prirodu i poredak stvari.

Kako smo se upoznale?

Radila sam svakoga dana po 10 sati minimalno. Imala sam dobru plaću i povlastice. Kvaka je bila u tome da su me povlastice još dublje zakopavale u posao. Onda sam počela maštati o tome da dam otkaz i da jedno vrijeme ne radim. Stvari su se tako i posložile i ja sam nakon 20-ak godina rada dala otkaz i prestala raditi. Slobodna, napokon! Dišem punim plućima. Nemam šefova ni klijenata, nitko me ne tlači. Uobrazila sam da znam definiciju slobode. Tada smo se prvi put susrele i upoznale. Ushićeno sam joj ispričala svoju situaciju i rekla da sam sretna jer sam napokon slobodna. Pogledala me sa zanimanjem i podigla lijevu obrvu. Kako i neće kad sam rekla da materijalna sigurnost daje čovjeku slobodu. Hm, kako se uzme, rekla bih danas.

Prođe koja godina. Susretnemo se opet Libby i ja. Kažem joj: sloboda je kad se suočiš sa strahovima i pustiš da se dogode, dapače provociraš ih, ubrzaš događaje. Ovaj put je ostala nešto duže. Nije podigla obrvu.

I tako s vremena na vrijeme, u ciklusima koji su se zbijali u sve češće događaje, Libby mi je dolazila u goste. Ona nije puno popovala i davala savjete. Njena prisutnost je bila katalizator za moje sazrijevanje. Ili je moja zrelost nju pozivala u goste?

Ima li slobode za čovjeka?

Ima, odgovara mi Libby.

Pa tko je slobodan? Mislim, materijalna stvarnost nas uvijek veže za ovaj svijet, tako da jedino indijski jogi koji se hrani sunčevim zrakama i odbacio je sve ovozemaljsko, a još uvijek je živ, jedino taj jogi je slobodan?!

Možda, opet će ona.

Ne znam. Još ne shvaćam do kraja. Sloboda nam je neuhvatljiva, možda je doživimo na nekom drugom svijetu, u drugom životu, na višem nivou, ali u ovom materijalistički determiniranom, teško ili nikako.

Na njenom licu lagani zagonetni osmjeh. Kao Mona Lisa. Libby, Libera, Slobodna, neuhvatljiva.

Foto: http://www.irishexaminer.com/examviral/real-life/these-pictures-of-indias-holy-men-practising-yoga-are-radically-different-from-our-health-obsessed-versions-338422.html

 

 

 

Odgovori