Boris Jovanović Kastel: Kružnica svijeta

KRUŽNICA SVIJETA

Usidren tišinom,

jedrenjak na terazijama mora.

Mjeseci tišine

dašak maestrala

prognali u bestrag.

Pred noć,

moj brat po vodi

opisa kružnicu svijeta

manjeg od kruga

koji kamenčić

hitnut u vode Sredozemlja

iscrta.

Badnje veče 2007./Đurđevdan 2015.

MIRTA

Upoznao je na pjacama Hvara.

Zvala se Mirta, djevojka bez porijekla.

Pričala mu je, vagajući agrume,

o Sokratu, odgonetala pravdu i vrlinu,

zamišljenog pogleda ka nebu citirila

Ja znam da ništa ne znam

i podsjećala kako je optužen

za beščašće i kvarenje omladine,

osuđen na smrt, taj velikan…

dok joj je podmukli primorski vjetar

zadizao haljinicu na tufnice.

Kako je sve to znala prodavačica

eliksira od cvijeta zove, partitura

morskih konjića pred eutanazijom i ostriga.

Pred noć kupio joj je

mirtin vijenac (znala je da simbolizuje vjenčanje),

i ostao skamenjen saznavši

da su je obljubili delfini,

reinkarnacija gusara i opatica.

Nikad je više nije vidio

ali ispod njegovog pazuha, pupka i čela,

umjesto dlačica crnogorice, rasla je mirta.

I sada, u mirtu zarastao,

tumara ostrvima nag da u nekom

mornaru, svjetioničaru ili kipu prepozna sebe

i ne sluteći da će ga ubrzo sasjeći

da mirtom svadbeni vijenac ukrase

jer ona se upravo udaje za botaničara pripravnika

kome se ispod čela, pupka i pazuha

– umjesto mirte ili crnogorice – vidi

rumenilo od vjetrova sa okeana.

Priču mi je došaputala hroma prodavačica naranči na hvarskoj pjaci, koliko prostodušna toliko i misteroizna žena opuštenih grudi. Rekla je – Gospe ti, pjesniče, ti ličiš na naše momke, Dalmate, visok si, krupnook, uspravan, od loze suvlji i naprešit. Čuvaj se, jedini si neznanac kome sam sve ovo ispričala a nijesi kod mene ni kune potrošio. Ako ti se desi da ovo nekome ispričaš ili , ne daj bože, uneseš u svoj libar, znaj da ćeš ljubiti divojku van naših mora, kako ih ti zoveš Mediteranоm a tvoja će domovina, tamo nigdi u brdima nad morem, postati plijen zapadnih gusara. Prije nego ti kažem adio, kupi dvije naranče da ti budu šterike kad budeš izlazio iz noći.I još nešto, znaj da Mirtu više niko neće vidjeti jer ovdi, na Jadranu, takva biljka i diva nikome više ne triba. Svadbe se izvode samo u pozorištima a ti nisi ni glumac ni klovn. Idi u tu tvoju zemlju Montenegro dok mirte još tamo cvitaju i nemoj se šišati. Ako mirta iz tebe izraste, ja više neću biti među živima a jedna žena preko oceana kupiće brodsku kartu u jednom pravcu za Kotor. Ovo pišem dok na odjeljenju dermatologije Klinike u Podgorici čekam prijem kod doktorke zbog čudne izrasline na koži u obliku bijelih cvjetova. Valjda nije – mirta?!

24. jul 2008.

KAKO SAM POSTAO ČEMPRES

Pođimo u brda čempresa

da visinu iskušenja izmjerimo,

smolom ispunimo ušne školjke

filozofiju bajatih obećanja da ne čujemo,

mirisom čempresa i joda

sperimo vonj ustajalog kontinenta.

Kad, preporođeni, krenemo natrag

u gradove socrealizma

i staklene nebodere ranog kapitala –

vidjećemo da smo nepokretni.

Žile čempresa iz petnih žila

urastaju u zemlju.

I pogledajte, prijatelji,

koji me iznevjeriste

i ostadoste da ispijate irsku kafu

i koka kolu u baštama prestižnih kafea,

sam sam pošao u brda čempresa,

zaboravivši košulju na stolici.

Bespovratno.

Majka je krenula sa ispeglanom

bijelom košuljom da se presvučem

ako me uopšte među

horom čempresa prepozna.

26. IV 2009.

KĆERKA MEDUZA

Prolazeći pored

novopečenih moćnika, rekli su mu –

Tvoja sudbina je u našim rukama.

Koliko su bili sitni,

manji od makovog zrna,

nije ih ni primijetio.

Spustio se na obalu

da uplakanu ćerkicu

previje čistim pelenama talasa.

Ona nove moćnike

nikada neće upoznati.

Pored moći i htijenja

ostali su neplivači.

Tegovi santi

pod njihovom kožom

našli su zavičaj.

A, vjerujte, znatiželjni,

i vidite sa obale,

njegova kći već milione

slobodnih unučadi,

meduza u haljinicama

očekuje…

29. IV 2010.

POEZIJA I LEKSIKONI

Sve dok na ovim obalama

čujemo galebove

jezik njegove mitologije

neće biti zaboravljen.

Kada i njih umreže

grohot virova pričaće o njoj.

Kada i mora isuše

ili prognaju u akvarijum

skeleti potonulih galija

koračaće pijeskom

stopama pišući mitologiju.

Takvu mitologiju

svijet još vidio nije.

Hebrejski, helenski i rimski

mitovi za nju su vakuum.

Ovu pjesmu napisanu

na parčetu kože

posljednjeg talasa iz mene iskapanog

ni jedan mit

ne može zaključati u leksikon.

2. V 2010.

ZVONO ZA UZBUNU

Od plotuna

razbijenih talasa o hridi

uplašiše se osvajači nekropole

pored luke šarene od turista.

Naoružani,

razbježali su se

a u mondenskoj metropoli

gradski oci su pili

staro vino iz boca

obmotanih paukovom mrežom

iz slavnog doba polisa.

Plotuni

razbijenih talasa o hridi

moje korake melodije marša

oponašaju.

Kad se osvajači vrate

plotun talasa

neće biti zvono za uzbunu.

Znaće tada svi,

čiji Mediteran je istinitiji…

31. VII 2011.

O autoru više na   https://boriskastel.wordpress.com/

Jedna misao o “Boris Jovanović Kastel: Kružnica svijeta”

Odgovori